1,269,093 views • 14:21

Pričat ću vam o jednoj bolesti od koje patim. I imam čudan predosjećaj da mnogi od vas također boluju od nje. Kada hodam po umjetničkoj galeriji, mnogobrojnim prostorijama punima slika, nakon nekih 15 ili 20 minuta, primijetim da ne razmišljam o slikama. Ne povezujem se s njima. Umjesto toga, razmišljam o šalici kave koju očajnički trebam da bih se razbudila. Patim od zamorenosti galerijom.

Koliko vas pati od - da. Ha ha, ha ha! Nekada ćete izdržati dulje od 20 minuta, ili čak i kraće, ali misliim da svi bolujemo od toga. A imate li i popratnu krivnju? Gledam slike na zidu i mislim kako je netko odlučio staviti ih ondje, kako misli da su dovoljno dobre da bi bile na tom zidu, ali ja to ne vidim uvijek. U biti, većinom to ne vidim.

I otiđem zapravo nesretna. Osjećam se krivom i nesretnom, i umjesto da mislim da nešto nije u redu sa slikom, mislim da nešto nije u redu sa mnom. Nije lijepo iskustvo tako otići iz galerije.

(Smijeh)

Stvar je u tome da mislim kako ne bismo trebali biti toliko samokritični. Razmislite o odlasku u restoran. Kada gledate jelovnik, očekuje li se od vas da naručite baš svako jelo na njemu? Ne! Vi birate. Ako odete u trgovački centar kupiti majicu, hoćete li isprobati svaku majicu i htjeti svaku majicu? Naravno da ne, možete birati. To se očekuje. Zašto se onda ne očekuje da biramo kada idemo u galeriju? Zašto se očekuje od nas da se povežemo s baš svakom slikom?

Ja pokušavam pristupiti na drugi način. I radim dvije stvari: Kada idem u galeriju, kao prvo, hodam dosta brzo, gledam sve i usmjerim pažnju na one zbog kojih usporim iz ovog ili onog razloga. Ni ne znam zašto zbog njih usporim, ali nešto me privuče poput magneta i tada ignoriram sve druge i samo odem do te slike. Dakle, kao prvo, vlastiti sam kustos. Odaberem sliku. Može to biti samo jedna slika od njih 50. Kao drugo, stojim ispred te slike i pričam si priču o njoj.

Zašto priču? Pa, mislim da smo za to stvoreni, naša DNK nam govori da pričamo priče. Stalno pričamo priče o svačemu i mislim da to činimo zato što je svijet pomalo ludo, kaotično mjesto, a ponekad pričama pokušavamo shvatiti svijet, pokušavamo u njega unijeti neki red. Zašto to ne bismo primijenili na naše gledanje slika? Tako da sada posjetu galeriji pristupam kao naručivanju iz jelovnika u restoranu.

Sada ću vam pokazati tri slike koje su me toliko iznenadile da sam stala i htjela ispričati priče o njima. Prvu ne trebam posebno predstavljati - "Djevojka s bisernom naušnicom" Johannesa Vermeera, nizozemskog slikara iz 17. stoljeća. To je jedna sjajna slika. Prvi put sam je vidjela s 19 godina i odmah kupila njezin poster i još uvijek imam taj poster. I 30 godina kasnije on visi u mojoj kući. Pratio me svugdje kamo sam išla. Nikada mi ne dosadi gledati je.

Ono što me kao prvo iznenadilo kod nje jednostavno su bile prekrasne boje koje koristi i svjetlost koje pada na njeno lice. Ali mislim da je ono zbog čega sam se vraćala godinu za godinom nešto drugo, a to je izraz njenog lica, izraz emocionalnog konflikta na njenom licu. Ne znam je li sretna ili tužna, stalno se predomišljam. Zbog toga se vraćam.

Jednog dana, kada sam već 16 godina imala taj poster na svom zidu, ležala sam u krevetu i pogledala je i najednom pomislila: Pitam se što joj je slikar učinio da izgleda tako? I to je bio prvi put da sam razmišljala o tome kako izraz njenog lica zapravo odražava njezine osjećaje prema njemu. Prije sam o toj slici razmišljala kao o portretu djevojke. Sada sam je počela vidjeti kao portret odnosa. I pomislila sam: Kakav je to odnos?

Pa sam išla otkriti. Malo sam istraživala i otkrila da nemamo pojma tko je ona. U biti, ne znamo identitet niti jednog modela s Vermeerovih slika, a malo znamo i o Vermeeru samom. Zbog čega sam uzviknula: "Jupi!". Mogu raditi što god želim, mogu izmisliti kakvu god priču želim.

Evo kako sam smislila priču. Pomislila sam da je najprije moram dovesti u kuću. Kako je Vermeer poznaje? Pa, bilo je nagađanja da je to njegova 12-ogodišnja kći. Kći je imala 12 godina kad je naslikao tu sliku. Ali ja sam mislila da nije, to je bio intiman pogled, ali ne onakav kakav bi kći uputila svom ocu. Kao prvo, u nizozemskom slikarstvu tog doba, otvorena usta kod žene su označavala seksualnu dostupnost. Bilo bi neprimjereno da Vermeer naslika svoju kćer na taj način.

Dakle, to nije njegova kći, ali jest netko blizak njemu, fizički blizak. Tko bi još bio u kući? Služavka, dražesna služavka. Dakle, ona je u kući. Kako da je dovedemo u atelje? Ne znamo mnogo o Vermeeru, ali ono malo što znamo, jedna stvar koju znamo jest da se vjenčao katolkinjom, da su živjeli s njenom majkom u kući u kojoj je imao vlastitu sobu, svoj atelje. Također, imao je 11-ero djece. Bilo bi to kaotično, bučno domaćinstvo. A ako ste prije vidjeli Vermeerove slike, znate da su nevjerojatno mirne i tihe.

Kako slikar može naslikati tako mirne, tihe slike uz 11-ero djece? Pa, podijelio je svoj život. Uđe u svoj atelje i kaže: "Nitko ne smije ulaziti ovdje. Niti žena, niti djeca. U redu, služavka može ući i čistiti." Ona je u ateljeu. Doveo ju je u atelje, zajedno su. Odluči je naslikati.

Obuče je u običnu odjeću. Sve žene ili većina žena na Vermeerovim drugim slikama nosila je baršun, svilu, krzno, vrlo skupocjene materijale. Ovo je vrlo obično; jedino što nije obično jest njezina biserna naušnica. Ali, ako je služavka, nikako si nije mogla priuštiti par bisernih naušnica. Dakle, to nisu njezine biserne naušnice. Čije su? Postoji Catharinin popis, ženin popis odjeće. Među njoj žuti kaput s bijelim krznom, žuto-crni steznik, a možete vidjeti tu odjeću na mnogim drugim slikama, na drugim ženama na Vermeerovim slikama. Očito da je njena odjeća posuđena mnogim drugim ženama. Nije teško povjerovati da ta biserna naušnica zapravo pripada njegovoj ženi.

Tako imamo sve dijelove za našu priču. Mnogo vremena je provela s njim u ateljeu. Dugo je trebalo da se naprave te slike. Svo to vrijeme bili bi sami. Nosi bisernu naušnicu njegove žene. Prekrasna je. Očito je da ga voli. U emocionalnom je konfliktu. A zna li žena? Možda ne zna. A ako ne zna, pa - to je priča.

(Smijeh)

Sljedeća slika o kojoj ću govoriti zove se "Kula od karata" koju je naslikao Chardin. On je francuski slikar iz 18. stoljeća najpoznatiji po svojim slikama mrtve prirode, ali povremeno je slikao ljude. U biti, naslikao je četiri verzije ove slike, različite dječake kako grade kule od karata, svi koncentrirani. Ova verzija mi se najviše sviđa, zato što su neki dječaci stariji, neki mlađi, a za mene je ovaj baš kako treba, poput Zlatokosine ječmene kaše.

Nije više ni dijete, ali još nije ni muškarac. U potpunoj je ravnoteži između nevinosti i iskustva i to me iznenadilo i zaustavilo pred ovom slikom. Pogledala sam njegovo lice. To je pomalo kao Vermeerova slika. Svjetlost dolazi s lijeva, njegovo lice je okupano u toj sjajnoj svjetlosti. Točno je u središtu slike, i pogledate je, a dok sam stajala ondje i gledala je shvatila sam da sam mislila: "Pogledaj me. Molim te, pogledaj me." Ali nije me pogledao. Još uvijek je gledao u svoje karte, i to je jedan od zavodljivih elemenata ove slike - tako je usredotočen na to što radi da nas ne gleda. A to je, za mene, znak remek-djela, znak slike kada nedostaje razlučivosti. Nikada me neće pogledati.

Razmišljala sam o priči u kojoj, ako sam ja u ovom položaju, tko bi ga ondje mogao gledati? Ne slikar, o slikaru ne želim razmišljati. Mislim na stariju verziju njega samog. On je muškarac, sluga, stariji sluga koji gleda tog mlađeg slugu, govoreći: "Pogledaj me. Želim te upozoriti na ono što ćeš upravo proživjeti. Molim te, pogledaj me." Ali on to nikada ne učini.

A taj nedostatak razlučivosti, nedostatak razlučivosti u "Djevojci s bisernom naušnicom" - ne znamo je li sretna ili tužna. Napisala sam cijeli roman o njoj, a još ne znam je li sretna ili tužna. Opet i iznova, vraćam se na sliku, tražim odgovor, tražim priču koja bi popunila prazninu. I možemo smisliti priču i ona nas trenutno zadovolji, ali ne zbilja, i vraćamo se opet i iznova.

Posljednja slika o kojoj ću govoriti zove se "Anonimni" od anonimnog. (Smijeh)

To je tudorski portret koji je kupila National Portrait Gallery. Mislili su da je to muškarac koji se zove Sir Thomas Overbury, a onda su otkrili da to nije on i nemaju pojma tko jest.

U National Portrait Gallery, ako ne znate biografiju slike nekako vam je beskorisna. Ne mogu je objesiti na zid jer ne znaju tko je on. Tako, nažalost, ovaj sirotan provodi većinu svog vremena u skladištu, zajedno s popriličnim brojem drugih sirotana, a neke od njih su prelijepe slike.

Ova slika me iznenadila i zaustavila iz tri razloga. Prvi je nepovezanost između njegovih usta koja se smiješe i njegovih očiju koje su sjetne. Nije sretan, a zašto nije sretan? Drugo što me zbilja privuklo bili su njegovi rumeni obrazi. Rumeni se. Rumeni se zato što rade njegov portret! To mora da je tip koji se stalno rumeni. O čemu razmišlja da se rumeni? Treća stvar koja me zaustavila jest njegov predivan doublet. Svila, siva boja, ti prekrasni gumbi. I znate na što me podsjeća, nekako je udoban i napuhnut, poput popluna prostrtog po krevetu.

Nastavila sam razmišljati o krevetima i obrazima, i naravno o seksu kada sam ga gledala, i pomislila je li to ono o čemu on razmišlja? I pomislila sam, ako ću smisliti priču, koja je zadnja stvar koju bih ondje stavila? Pa, čime bi tudorski džentlmen bio zaokupljen? Pomislila sam, Henrik VIII, u redu. Bio bi zaokupljen svojim nasljedstvom, svojim nasljednikom. Tko će naslijediti njegovo ime i njegovo bogatstvo? Stavite sve to skupa i imate priču koja će popuniti tu prazninu zbog koje se vraćate. Evo priče. Kratka je.

"Rumenko"

Još nosim bijeli brokatni doublet koji mi je Caroline dala. Ima obični visoki ovratnik, rukave koji se skidaju i gumbe od zamršene svilene niti, postavljene skupa tako da bude uzak. Doublet me podsjeća na pokrivač na velikom krevetu. Možda je to i bila namjera. Prvi put sam ga nosio na svečanoj večeri koju su njezini roditelji održali u našu čast. I prije no što sam ustao kako bih govorio znao sam da su mi obrazi upaljeni. Uvijek sam se lako zarumenio, od fizičkog napora, od vina, od jakih emocija.

Kao dječaka, moja sestra i dječaci iz škole su me zadirkivali, ali ne i George. Samo me George smio zvati Rumenko. Nikom drugom to nisam dopuštao. Uspijevao je svijet učiniti ljepšim. Kada sam objavio, George se nije zarumenio, već je problijedio poput mog doubleta. Nije se trebao iznenaditi. Dalo se pretpostaviti da ću se jednog dana oženiti njegovom rođakinjom. Ali teško je čuti te riječi naglas. Znam, jedva sam ih izgovorio.

Kasnije sam pronašao Georgea na terasi koja je gledala na povrtnjak. Iako je cijelo popodne pio, još uvijek je bio blijed. Zajedno smo stajali i gledali služavke kako režu zelenu salatu. "Kako ti se čini moj doublet?", pitao sam ga.

Letimično me pogledao. "Taj ovratnik izgleda kao da te davi."

"Još uvijek ćemo se viđati", inzistirao sam. "Još uvijek možemo ići u lov i kartati se i ići na dvor. Ništa se ne mora promijeniti." George nije progovarao. "Imam 23 godine. Vrijeme je da se oženim i dobijem nasljednika. To se očekuje od mene."

George je iscijedio još jednu čašu vina i okrenuo se prema meni. "Čestitke na skorom vjenčanju, James. Siguran sam da ćete biti sretni zajedno." Više nikad me nije nazvao nadimkom.

Hvala.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)