Ken Robinson:
11,306,927 views • 19:11

Hvala vam najljepša.

Doselio sam se u Ameriku prije 12 godina, sa svojom suprugom Terry i s naše dvoje djece. Zapravo, iskreno, doselili smo se u Los Angeles — (Smijeh) — misleći da dolazimo u Ameriku, ali kako god, kratak je let avionom od Los Angelesa do Amerike.

Stigao sam ovamo prije 12 godina, i pošto sam stigao ovamo, svašta su mi govorili, poput: "Amerikanci ne kuže ironiju." Jeste li se ikad susreli s ovom tvrdnjom? Nije istinita. Proputovao sam ovu zemlju uzduž i poprijeko. Nisam pronašao nikakav dokaz da Amerikanci ne razumiju ironiju. To je jedan od onih kulturalnih mitova, poput onoga: "Britanci su suzdržani." Ne znam zašto ljudi tako misle. Napali smo u svaku zemlju na koju smo naišli. (Smijeh) Ali nije istina da Amerikanci ne razumiju ironiju, nego ja jedino želim da znate da je to ono što vam ljudi govore iza vaših leđa. Znate, kad napustite svoje dnevne boravke u Europi, ljudi kažu, zahvalno, nitko u vašoj prisutnosti nije bio ironičan.

Ali, znao sam da Amerikanci razumiju ironiju čim sam naišao na onaj zakon zvan "Nijedno zapostavljeno dijete". Jer, tko god se dosjetio toga naslova - razumije ironiju. Zar ne, zato što — (Smijeh) (Pljesak) — zato što se njime zapostavlja milijune djece. Dakle, razumijem da osobito privlačan naziv za zakon ne bi bio: "Milijuni zapostavljene djece". To mi je jasno. Kakav je plan? Pa, mi predlažemo da zanemarimo milijune djece, i evo kako će to funkcionirati.

I to prekrasno funkcionira. U nekim dijelovima zemlje 60% djece napušta srednje škole. U američkim Indijanskim zajednicama radi se o oko 80% djece. Prepolovimo li taj broj, prema jednoj procjeni, neto-dobit za američku ekonomiju, tijekom 10 godina dosegla bi gotovo trilijun dolara. Iz ekonomskog gledišta, matematika je točna, zar ne? Trebali bismo to učiniti? No, zapravo, enormno će nas koštati popravak šteta nastalih ovolikim odustajanjima od daljnjeg školovanja.

A ta je kriza tek vrh ledenog brijega. Ono što analize ne uzimaju u obzir su sva ona djeca koja su i dalje u školi, ali su nezainteresirana, koja ne uživaju u njoj, koja iz svega toga ne izvlače nikakve koristi.

A pravi razlog nije taj da mi ne trošimo dovoljno novca. Amerika troši više novca na obrazovanje od većine drugih zemalja. Razredni su odjeli manji no u mnogim zemljama. I svake se godine stotinama inicijativa nastoji unaprijediti obrazovanje. Problem je u tome što je sve pogrešno usmjereno. Tri su načela na kojima počiva procvat ljudskog života, i ona su u suprotnosti s kulturom obrazovanja u kojoj većina učitelja mora raditi i većina učenika izdržati.

Prvo je načelo da su ljudska bića prirodno različita i raznolika.

Zapitajte se koliko vas ima vlastitu djecu? Dobro. Ili unučad? A dvoje ili više djece? Dobro. A vi ostali ste vidjeli takvu djecu? (Smijeh) Mali ljudi što lutaju naokolo. Nudim vam okladu, i uvjeren sam da ću je dobiti. Ako imate dvoje ili više djece, kladim se da se jedno od drugoga potpuno razlikuje. Zar ne? Zar ne? (Pljesak) Nikad se ne biste zabunili, je li tako? Kao: "Koje si ono ti? Podsjeti me. Tvoja majka i ja uvest ćemo kodni sustav u bojama, da bismo vas mogli razlikovati."

Obrazovanje unutar zakona o "Nijednom zapostavljenom djetetu" zasniva se na sličnosti, ne na raznolikosti. Škole se potiču da prepoznaju što djeca mogu učiniti unutar vrlo uskog raspona postignuća. Jedna od posljedica ovoga zakona sužavanje je naše pažnje na tzv. STEM-discipline (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). One su vrlo važne. Nisam ovdje da bih polemizirao o prirodoslovlju ili o matematici. Naprotiv, oni su neophodni, ali nisu i dovoljni. Istinsko obrazovanje mora pridati jednaki značaj umjetnostima, humanističkim predmetima, tjelesnom odgoju. Strašno mnogo djece, oprostite, hvala — (Pljesak) — Jedna od procjena kaže da se trenutno u Americi kod oko 10% djece, u takvim okolnostima, dijagnosticiraju različita stanja pod širokim nazivom poremećaja manjka pažnje. ADHD. Ne kažem da toga nema. Ja samo ne vjerujem da se radi o epidemiji takvih razmjera. Zahtijevate li od djece da satima sjede, i rade na ne osobito zahtjevnim administrativnim zadacima, ne iznenađujte se ako se uzvrpolje. (Smijeh) (Pljesak) Većina djece ne pati ni od kakvih psiholoških poremećaja. Pate jedino od djetinjstva. (Smijeh) Ja to znam jer sam rani svoj život proveo kao dijete. Prošao sam kroz sve to. Djeca najviše napreduju ako je program širok, ako im omogućuje da iskazuju razne svoje talente, a ne tek jedan njihov uzak dio. Uzgred, umjetnosti nisu značajne samo zato što poboljšavaju rezultate u matematici. One su važne jer one govore onim dijelovima dječjeg bića koje ostali predmeti ni ne dotiču.

Drugo, hvala — (Pljesak)

Drugo načelo koje potiče procvat ljudskog života je znatiželja. Uspijete li zapaliti iskru znatiželje u djetetu, ono će vrlo često učiti bez ikakve daljnje pomoći. Djeca su prirodni učenici. Istinsko je postignuće isključiti tu osobitu sposobnost, ili je ugušiti. Znatiželja je pokretač postignuća. Razlog zbog kojega to govorim je taj što jedan od učinaka aktualne kulture, ako smijem tako reći, bio je de-profesionalizacija učitelja. Ne postoji sustav u svijetu ili ijedna škola u zemlji koja je bolja od njenih učitelja. Učitelji su vitalno tkivo uspješnosti škola. Ali poučavanje je kreativno zanimanje. Poučavanje, pojmimo li ga ispravno, nije sustav isporuke. Znate, niste ondje da biste samo proslijedili zaprimljenu informaciju. Veliki učitelji to čine, ali što veliki učitelji također čine jest - poučavaju, stimuliraju, izazivaju, uključuju. Vidite, na koncu, bit obrazovanja je u učenju. Ne zbiva li se učenje, ne događa se niti obrazovanje. A ljudi mogu provesti silno vrijeme rapravljajući o obrazovanju a da pritom uopće ne raspravljaju o učenju. Čitav smisao obrazovanja jest u tome da ljude potaknete na učenje.

Prijatelj moj, stari prijatelj — zapravo, jako star, pokojni je. (Smijeh) Onoliko star koliko je to moguće, bojim se. Ali, sjajan je čovjek bio; izniman filozof. Običavao je govoriti o razlici u značenjima glagola, onom koje govori o aktivnosti i onome koje govori o postignuću. Znate, možete biti uključenu u neku aktivnost, ali da pritom i ne postižete cilj. Poput dijete. To je vrlo dobar primjer, znate. "Evo ga. Drži dijetu. Gubi li išta ne težini? Ne baš." Poučavanje je jedna takva riječ. Možete reći: "Ovo je Deborah, ona je u sobi 34, poučava." Ali, ako nitko ništa pritom ne uči, ona je možda uključena u zadaću poučavanja, ali je uopće ne ispunjava.

Uloga učitelja je u olakšavanju i pospješivanju učenja. To je sve. I dio problema je, mislim, u činjenici da se dominantna obrazovna kultura usredotočila na testiranje, umjesto na poučavanje i učenje. Testiranje je, naravno, važno. Standardizirani testovi su vrijedni. Međutim, oni ne bi smjeli biti dominantni u našoj obrazovnoj kulturi. Oni bi trebali biti dijagnostički. Oni bi nam trebali pomagati. (Pljesak) Odem li na liječnički pregled, priželjkujem neke standardizirane testove. Doista. Znate, želim usporediti razinu svog kolesterola s razinama sviju drugih na nekoj standardiziranoj ljestvici. Ne želim tu informaciju na temelju neke ljestvice što ju je liječnik izmislio u vožnji.

"Vaš kolesterol je na razini koju ja nazivam Narančasti stupanj."

"Ozbiljno? Je li to dobro? Ne znamo."

No, sve to trebalo bi podržavati učenje. Ne bi ga trebalo ometati, što, dakako, nerijetko čini. Dakle, umjesto znatiželje, dobili smo kulturu udovoljavanja i slaganja. Našu se djecu i učitelje potiče da slijede rutinske postupke umjesto da se pobudi ta moć mašte i znatiželje. I treće je načelo sljedeće: ljudski je život u svojoj suštini - stvaralački. Zato se naši životopisi razlikuju. Mi kreiramo svoje živote, i možemo ih re-kreirati tijekom življenja. To je zajedničko sredstvo razmjene u bivanju ljudskim bićem. To je razlog zašto je ljudska kultura toliko zanimljiva, raznolika i dinamična. Hoću reći, i druge životinje mogu raspolagati maštom i stvaralaštvom, ali to nije baš toliko očito, je li, poput naše? Primjerice, možete imati psa. I vaš pas može postati depresivan. Znate, ali on ne sluša Radiohead, zar ne? (Smijeh) I ne sjedi zureći kroz prozor, s bocom Jacka Danielsa. (Smijeh)

I vi mu kažete: "Želiš li u šetnju?"

A on na to: "Ne, dobro mi je ovako. Idi ti. Pričekat ću te ovdje. Ali, zabilježi koju fotku."

Svi mi stvaramo vlastite živote u nestalnom procesu zamišljanja alternativa i mogućnosti, i jedna od uloga obrazovanja jest da probudi i razvije te stvaralačke snage. Inače, imat ćemo kulturu standardizacije.

No, to ne mora tako biti. Uistinu ne mora. Finska se redovito pojavljuje na vrhu u matematici, prirodoslovlju i u čitanju. Mi jedino znamo da su oni u tome dobri zato što je to sve što se trenutno ispituje. To je jedan od problema s testovima. Njima se ne ispituju ostale, ne manje važne, stvari. Ono što je u slučaju Finske bitno je sljedeće: oni se ne opterećuju tim disciplinama. Vrlo široko pristupaju obrazovanju i ono uključuje humanističke discipline, tjelesni odgoj, i umjetnosti.

Drugo, u Finskoj nema standardiziranog testiranja. Mislim, ima ponešto, ali to nije ono zbog čega ljudi ujutro ustaju. To nije ono zbog čega ostaju za svojim stolovima.

I treća stvar, bio sam nedavno na sastanku s nekim ljudima iz Finske, stvarnim Fincima, i netko iz američkog sustava pitao je ljude u Finskoj: "Što činite vi u Finskoj u vezi sa stopom odustajanja od školovanja?"

Djelovali su pomalo zatečeni, no odgovorili su mu: "Pa, nemamo takvih slučajeva. Zašto bi netko odustao od školovanja? Ako su ljudi u problemima, vrlo im brzo priskočimo u pomoć, i podržimo ih."

Ljudi obično kažu: "Ma, znaš, ne možeš uspoređivati Finsku i Ameriku."

Ne. Mislim da Finska ima oko pet milijuna stanovnika. Ali, možete je usporediti s jednom američkom saveznom državom. U mnogim američkim saveznim državama živi manje ljudi. Hoću reći, bio sam u nekim američkim državama i bio sam pritom jedina osoba ondje. (Smijeh) Ozbiljno. Ozbiljno. Tražili su me da zaključam vrata pri odlasku. (Smijeh)

No, ono što svi visokoučinkoviti sustavi u svijetu čine, nažalost, trenutačno nije vidljivo širom američkih sustava — u cjelini, mislim. Jedno je ovo: Oni individualiziraju poučavanje i učenje. Oni prepoznaju da su učenici ti koji uče i da ih sustav treba uključiti i potaknuti njihovu znatiželju, njihovu individualnost, njihovu kreativnost. Samo tako ih se može potaknuti da uče.

Drugo što čine jest da vrlo visok status pridaju učiteljskom zanimanju. Oni prepoznaju da nije moguće unaprijediti obrazovanje ne odaberete li sjajne ljude da poučavaju i ne ustrajete li u tome da im pružite stalnu podršku i profesionalni razvoj. Ulaganje u profesionalni razvoj nije trošak. To je investicija, i svaka danas uspješna zemlja to zna, bila to Australija, Kanada, Južna Koreja, Singapur, Hong Kong ili Šangaj. Oni znaju da je tome tako.

I treće: oni odgovornost za obavljanje posla predaju školama. Vidite, velika je razlika u odnosu na obrazovanje zasnovano na principima zapovijedi i kontrole — To se u nekim sustavima događa. Znate, središnje vlasti odlučuju ili lokalne vlasti odlučuju. Oni znaju najbolje i oni će vam reći što da činite. Problem je u tome što se obrazovni proces ne nastavlja u sjedničkim dvoranama naših zakonodavnih ustanova. Događa se u učionicama i u školama, i ljudi koji ga provode su učitelji i učenici. Oduzmete li im slobodu djelovanja, proces staje. Morate ga vratiti ljudima. (Pljesak)

Sjajne se stvari događaju u ovoj zemlji. Međutim, moram reći da se zbivaju unatoč dominantnoj obrazovnoj kulturi, a ne zahvaljujući njoj. Kao kad netko sve vrijeme jedri izravno u čeoni vjetar. Mislim da je tome razlog sljedeći: većina aktualnih politika temelje se na mehanicističkim koncepcijama obrazovanja. Kao da je obrazovanje industrijski proces koji se može unaprijediti već samo raspolaganjem točnijim podacima i negdje, mislim, u nekom zakutku uma nekih od tvoraca obrazovnih politika nalazi se ideja da ako ga samo malo podesimo, samo malo uštimamo, on će savršeno otpjevušiti u budućnost. Neće. Nikada i nije.

Poanta je da obrazovanje nije mehanički sustav. Ono je ljudski sustav. Tiče se ljudi, ljudi koji ili žele učiti, ili ne žele učiti. Svaki učenik koji odustaje od škole čini to iz razloga ukorijenjenog u vlastitom životopisu. Možda im je dosadna. Možda im je nevažna. Možda smatraju da je u neskladu sa životima koje žive izvan škole. Postoje trendovi, ali priče su uvijek jedinstvene. Nedavno sam se zatekao na sastanku u Los Angelesu o — nazivaju ih alternativnim obrazovnim programima. Ti su programi oblikovani da bi pripomogli vraćanju djece u obrazovni proces. Imaju neka zajednička obilježja. Izrazito su personalizirani. Učitelji uživaju snažnu podršku, bliski su odnosi s lokalnom zajednicom, školski je program širok i raznolik, i često uključuju učenike izvan škole i unutar škole. I funkcioniraju. Zanimljivo mi je da ih se naziva "alternativnim obrazovanjem". Razumijete? I svi svjetski pokazatelji govore nam da kad bismo svi to učinili, potrebe za alternativnim ne bi bilo. (Pljesak)

Stoga mislim da bismo trebali usvojiti drugačiju metaforu. Moramo prepoznati da je to ljudski sustav, i da postoje uvjeti u kojima ljudi rastu, i uvjeti u kojima se to ne zbiva. Napokon, mi smo organska bića, i kultura škole je neprijeporno bitna. Kultura je organski pojam, nije li?

Nedaleko od mjesta gdje živim nalazi se Dolina smrti. Dolina smrti je najtoplije, najsuše mjesto u Americi, i ondje ništa ne raste. Ništa ne raste jer ondje ne pada kiša. Dakle, Dolina smrti. Tijekom zime 2004. kiša je pala u Dolini smrti. Dvadesetak centimetara kiše palo je tijekom vrlo kratkog razdoblja. A u proljeće 2005. zabilježena je sljedeća pojava: Čitavo je tlo Doline smrti, zakratko, bilo posuto cvijećem. Što nam to dokazuje? Dolina smrti nije mrtva. Ona je uspavana. Neposredno ispod površine sjeme je mogućnosti, koje čeka da se stvore pravi uvjeti. U odgovarajućim uvjetima, kod organskih je sustava život neizbježan. On se neprestano događa. Odaberite četvrt, školu, regiju, Promijenite uvjete, ponudite ljudima osjećaj drugačijih mogućnosti, različit skup očekivanja, širi raspon prilika, njegujte i cijenite odnose između učitelja i učenika, omogućite ljudima slobodu da budu kreativni i inovativni u onome što rade, I škole koje su nekad bile zakržljale - ponovno uskrsnu.

Dobri lideri to znaju. Istinska uloga predvodništva u obrazovanju, a vjerujem da je to istina na nacionalnoj razini, na lokalnoj razini, kao i na školskoj razini - nije i ne smije se sastojati u zapovijedanju i u kontroli. Istinska njegova uloga je u upravljanju klimom, u stvaranju ozračja mogućnosti. I učinite li to, ljudi će to prihvatiti, i postići ono što uopće niste predvidjeli i što niste mogli očekivati.

Izvrstan je citat Benjamina Franklina: "Postoje tri vrste ljudi u svijetu: Oni koji su nepokretni, ljudi koji ne dobivaju. koji ne žele dobiti, i koji ništa u vezi s time neće poduzeti. Postoje ljudi koji su pokretni, ljudi koji vide potrebu za promjenom i spremni su je osluškivati. I postoje ljudi koji pokreću, ljudi koji osiguravaju da se promjene dogode." Potaknemo li više ljudi, stvorit ćemo pokret. I bude li pokret dovoljno snažan, bit će to, u najboljem smislu riječi, revolucija. To je ono što nam je potrebno.

Hvala vam najljepša. (Pljesak) Hvala vam najljepša. (Pljesak)