Mike Biddle
1,215,061 views • 10:58

Ja sam smetlar. I možda će vam biti zanimljivo što sam postao smetlar jer ja zaista mrzim otpad. Nadam se kako ću u idućih 10 minuta, promijeniti način na koji razmišljate o mnogim stvarima u svojem životu. Želio bih početi od samog početka. Sjetite se vremena kad ste bili samo dijete. Kako ste gledali na stvari u svom životu? Možda kroz pravila djece: To su moje stvari ako sam ih vidio prvi. Ova cijela hrpa je moja ako nešto gradim. Što više stvari imam, to bolje. I naravno, ako je polomljeno, tvoje je.

(Smijeh)

Nakon gotovo 20 godina provedenih u industriji recikliranja, postalo mi je prilično jasno kako ne napuštamo nužno ta dječja pravila dok odrastamo. Poslušajte zašto to mislim. Zato što baš svaki dan u našim reciklažnim postrojenjima diljem svijeta obrađujemo oko pola milijuna kilograma stvari koje su ljudi odbacili. Pola milijuna kilograma na dan zvuči kao mnogo stvari, ali to je mala kap u moru trajnih dobara koje se odbacuju svake godine diljem svijeta — manje od jedan posto. Zapravo, Ujedinjeni narodi procjenjuju kako se 50 milijardi kilograma elektroničkog otpada odbacuje diljem svijeta svake godine — a to je jedan od najbrže rastućih dijelova našeg otpadnog toka. A ako unutra ubacite druga trajna dobra poput automobila i slično, taj se broj i više nego udvostruči. I naravno, što je država razvijenija, to su veće te planine.

Kad vidite te planine, većina ljudi pomišlja na smeće. Mi vidimo nadzemne rudnike. A razlog zašto vidimo rudnike jest činjenica da ima mnogo vrijednih sirovina koje su upotrijebljene za proizvodnju tih stvari. Postaje sve važnije da otkrijemo kako izvući te sirovine iz iznimno kompliciranih otpadnih tokova. Jer kao što smo slušali cijeli tjedan na TED-u, svijet postaje sve manje mjesto na kojem ima sve više ljudi koji žele sve više stvari. I naravno, oni žele igračke i alate koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo.

A što se koristi za proizvodnju tih igračaka i alata koje koristimo svaki dan? Uglavnom su to razne vrste plastike i razne vrste metala. A metale najčešće dobivamo iz rude koju vadimo iz sve većih i sve dubljih rudnika diljem svijeta. A plastiku dobivamo od nafte, za koju odlazimo u sve udaljenije krajeve i bušimo sve dublje kako bismo je izvukli. Ti postupci imaju značajan utjecaj na gospodarstvo i okoliš, koji se već sad počinje vidjeti.

Dobra vijest je kako počinjemo dobivati materijale iz stvari kojima je istekao rok trajanja i počinjemo reciklirati stvari kojima je istekao rok trajanja, naročito u dijelovima svijeta kao što je Europa, gdje postoje zakoni o recikliranju koji zahtijevaju da se te stvari recikliraju na odgovoran način. Većina onoga što se dobije od naših stvari kojima je istekao rok trajanja, ukoliko dođe do osobe koja to reciklira, jesu metali. Da stavim to u perspektivu — ovdje koristim čelik kao predstavnika svih metala, jer je to najčešći metal — ako vaše stvari dođu do osobe koja reciklira, vjerojatno će više od 90 posto metala biti sačuvano i ponovno korišteno u neku drugu svrhu. Plastika je neka druga priča: sačuva se mnogo manje od 10 posto. Zapravo, više je to oko pet posto. Većina se spaljuje ili odbacuje na odlagalište.

Većina ljudi sada misli da je to zato što je plastika materijal koji bacate, koji ima malu vrijednost. Ali zapravo, plastika je nekoliko puta vrednija od čelika. U svijetu se svake godine proizvodi i troši veći volumen plastike nego čelika. Pa zašto tako obilan i vrijedan materijal nije sačuvan ni u približnoj količini kao što je to slučaj s manje vrijednim materijalom? To je najviše zbog toga što je metale vrlo lako reciklirati i odvojiti od drugih materijala i jedan od drugoga. Imaju vrlo različite gustoće. Imaju različita električna i magnetska svojstva. Čak su različitih boja. Stoga je ljudima ili strojevima vrlo lako razdvojiti te metale jedan od drugoga ili od drugih materijala. Sva plastika ima sličnu gustoću u vrlo uskom spektru. Imaju ili identična ili veoma slična električna i magnetska svojstva. I svaka plastika može biti bilo koje boje, kao što vjerojatno dobro znate. Tradicionalni načini odvajanja materijala jednostavno ne funkcioniraju kod plastike.

Još jedna posljedica činjenice da ljudi vrlo lako mogu reciklirati metale jest ta da mnogo naših stvari iz razvijenog svijeta — i žalosno je to reći, naročito iz Sjedinjenih Država, gdje nemamo zakone o recikliranju poput onih u Europi — dospije u zemlje u razvoju kako bi ih reciklirali o niskom trošku. Ljudi, za svega dolar na dan, čeprkaju po našim stvarima. Izvuku ono što mogu, što su većinom metali — dijelovi sklopova i slično — a ostave uglavnom ono što ne mogu izvući, što je, ponovno, uglavnom plastika. Ili spaljuju plastiku kako bi došli do metala u spalionicama kao što vidite ovdje. I izvlače metale rukama. Iako je to možda rješenje s niskim ekonomskim troškom, to definitivno nije rješenje pogodno za okoliš ni za ljudsko zdravlje i sigurnost. Zovem to arbitražom okoliša. To nije pravedno, i nije sigurno i nije održivo.

Budući da je plastika toliko obilna — i usput rečeno, te druge metode ne vode do ponovnog dobivanja plastike, očito — ali ljudi pokušavaju ponovno dobiti plastiku. Ovo je samo jedan primjer. Ovo je fotografija koju sam uslikao stojeći na krovovima jednog od najvećih slamova u Mumbaiju u Indiji. Ondje spremaju plastiku na krovove. Donose je pod te krovove u male radionice poput ovih a ljudi marljivo rade na odvajanju plastike, po boji, po obliku, po dodiru, pomoću svakojakih tehnika. A ponekad će pribjeći tehnici "spali i pomiriši" gdje će spaliti plastiku i udisati pare kako bi odredili vrstu plastike. Ni jednom od tih tehnika ne ostvaruje se značajna količina recikliranja ni na kakav značajan način. I usput rečeno, molim vas, nemojte isprobavati ovu tehniku kod kuće.

Dakle, što ćemo napraviti s tim svemirskim materijalom, barem smo ga tako običavali zvati, svemirski materijal, ta plastika? Svakako smatram da je prevrijedna i preobilna da bismo je i dalje zakopavali ili pretvarali u dim. Stoga sam prije 20 godina počeo počeo nešto petljati u svojoj garaži, pokušavao sam otkriti kako odvojiti te veoma slične materijale jedan od drugog i naposljetku sam angažirao mnogo svojih prijatelja koji se zapravo bave rudarstvom, i plastikom, i počeli smo obilaziti rudarske laboratorije diljem svijeta. Jer naposljetku, mi se bavimo nadzemnim rudarenjem. Na kraju smo razbili kod. Ovo je posljednja granica recikliranja. To je posljednji veliki materijal koji ćemo dobiti u značajnoj količini na Zemlji. Napokon smo otkrili kako to učiniti. U procesu, počeli smo ponovno stvarati plastiku kako je industrija plastike proizvodi.

Tradicionalan način proizvodnje plastike jest od nafte ili petrokemikalija Rastavite molekule, ponovno ih spojite na specifičan način, kako biste dobili svu divnu plastiku u kojoj uživamo svaki dan. Rekli smo, mora postojati održiviji način proizvodnje plastike. I ne samo održiv s ekološkog gledišta, već održiv i s ekonomskog gledišta. Dobro mjesto za početak jest otpad. Svakako je jeftiniji od nafte i ima ga u izobilju, kao što ste mogli vidjeti na fotografijama. Budući da ne rastavljamo plastiku na molekule i ponovno ih spajamo, koristimo rudarski pristup kako bismo izvukli materijale.

Imamo značajno niže kapitalne troškove za našu tvorničku opremu. Imamo ogromne uštede energije. Ne znam koliko drugih projekata na planetu u ovom trenutku može uštedjeti 80 do 90 posto energije u usporedbi s proizvodnjom nečega na tradicionalan način. I umjesto traćenja nekoliko stotina milijuna dolara za izgradnju kemijske tvornice koja će cijelo vrijeme proizvoditi samo jednu vrstu plastike, naše tvornice mogu proizvesti bilo koju vrstu plastike koju unesemo. A radimo i zamjenu za tu plastiku, izrađenu od petrokemikalija. Naši klijenti uživaju u velikim uštedama CO2. Svojim proizvodima mogu zatvoriti krug. I mogu proizvoditi održivije proizvode.

U ovom kratkom vremenskom okviru koji imam, želim vam ukratko dočarati kako mi to radimo. Sve počinje s recikliranjem metala, koji se isjecka na sićušne komadiće. Metali se izvuku, a iza njih ostaje takozvani ostatak sjeckanja — to je njihov otpad — vrlo složena mješavina materijala, ali uglavnom plastika. Izvadimo stvari koje nisu plastika, poput metala koje nisu uhvatili, podnih obloga, pjene, gume, drva, stakla, papira, što god. Čak i poneku neku mrtvu životinju, nažalost. To odlazi u prvi dio našeg procesa, koji je sličan tradicionalnom recikliranju. Sijemo materijal, koristimo magnete, koristimo klasifikaciju zraka. U ovoj fazi izgleda kao tvornica Willyja Wonke.

Na kraju ovog procesa imamo kompozit miješane plastike: mnogo različitih vrsta platike i mnogo različitih razreda plastike. To odlazi u sofisticiraniji dio našeg procesa, i doista težak posao, složen proces odvajanja počinje. Meljemo plastiku do veličine vašeg malog nokta. Koristimo visokoautomatizirani proces sortiranja te plastike, ne samo po vrsti, već i po razredu. I na kraju tog dijela procesa dolaze male pahuljice plastike: jedna vrsta, jedan razred. Zatim koristimo optičko sortiranje kako bismo sortirali materijal po boji. Izmiješamo ih u silosima od 23.000 kilograma. Taj materijal odlazi u ekstrudere, gdje ga topimo, gurnemo kroz male rupe za bojanje, izradimo plastične niti nalik na špagete. I nasjeckamo te niti u ono što zovemo kuglice (pellets). A to postaje valuta u industriji plastike. To je jednaki materijal koji biste dobili od nafte. A danas, proizvodimo ga od vaših starih stvari, i od njega se izravno izrađuju vaše nove stvari.

(Pljesak)

Stoga sada, umjesto da vaše stvari završe na brežuljku u nekoj zemlji u razvoju ili doslovno idu u dim, možete pronaći svoje stare stvari na svojem stolu u novim proizvodima, u svojem uredu, ili na poslu u svojoj kući. A to su samo neki od primjera tvrtki koje kupuju našu plastiku, zamjenjuju izvornu plastiku, kako bi napravili nove proizvode.

Nadam se da sam promijenio način na koji gledate barem na neke od stvari u svojem životu. Slijedili smo primjer majke prirode. Majka priroda proizvodi jako malo otpada, ponovno koristi praktički sve. Nadam se da ćete prestati gledati na sebe kao na potrošače — to je oznaka koju mrzim cijelog svog života — i razmišljate o sebi kao nekome tko koristi resurse u jednom obliku, sve dok ne budu transformirani u drugi oblik za druge svrhe u nekom drugom vremenu. I na kraju, nadam se da se slažete sa mnom da samo malo promijenimo posljednje dječje pravilo u: "Ako je potrgano, to su moje stvari".

Hvala vam na vašem vremenu.

(Pljesak)