14,624,095 views • 19:09

Spisateljica sam. Pisanje knjiga moj je poziv i puno više od toga, naravno. Ujedno je velika, doživotna ljubav i strast. Ne vjerujem da će se to ikada promijeniti. No nedavno se dogodilo nešto neobično u mom životu i karijeri, zbog čega sam iznova morala procijeniti odnos prema svom radu. Ne tako davno napisala sam knjigu, memoare pod naslovom "Jedi, moli, voli". Za razliku od svih mojih prijašnjih knjiga ova je iz nekog razloga po izlasku postala veliki hit, mega senzacija i međunarodni bestseler. Kamo god sada pođem gledaju me kao da sam osuđena na propast. Ozbiljno! Kao da mi se sprema slom. Ljudi mi prilaze vrlo zabrinuti i kažu: "Zar te nije strah da nećeš to moći nadmašiti? Ne bojiš li se da ćeš pisati do kraja života a da nikada više nećeš napisati knjigu do koje će ljudima biti stalo... ikada... više?"

To je zbilja ohrabrujuće. Ali moglo bi biti i gore, jer sjećam se da kada sam prije 20 godina kao tinejdžerica prvi puta pričala da želim biti spisateljica, susretala sam se s istom reakcijom, zasnovanom na strahu. Znali bi mi reći: "Zar te nije strah da nećeš uspjeti? Ne bojiš li se da će te poniženje i odbijanje ubiti? Ne plašiš li se da ćeš uložiti cijeli svoj život u to umijeće i da od njega neće biti ništa pa ćeš umrijeti srca slomljena neostvarenim snovima i usta punih gorkog pepela neuspjeha?" (Smijeh) Tako nešto.

Kratak odgovor na sva ta pitanja je "Da". Da, sve me to plaši. I oduvijek me plašilo. Bojim se i mnogih drugih stvari koje ne možete ni naslutiti, poput morskih trava i drugih grozota. Što se tiče pisanja u zadnje vrijeme razmišljam i pitam se - pa zašto? Ima li to ikakvog smisla? Je li logično da bi se od bilo koga trebalo očekivati da se boji rada za koji osjeća da je stvoren? Što nas to u kreativnim poduhvatima tjera da nervozno propitkujemo svoje i tuđe mentalno zdravlje dok ljudi drugih profesija to ne čine? Na primjer, moja tata je inženjer kemije. Ne sjećam se da ga je itko u njegovih 40 godina karijere upitao boji li se biti inženjerom kemije. Ta strašna kemičarska blokada... pa, John, kako ti ide? Toga jednostavno nema. Ali, ako ćemo pravo, inženjeri kemije nisu tijekom stoljeća zaradili reputaciju maničnih depresivaca i alkoholičara. (Smijeh)

Nas pisce bije taj glas. Ne samo pisce, već kreativce općenito. Čini se da nas gledaju kao mentalno izrazito nestabilne. Pogledajte samo tu tužnu statistiku dvadesetog stoljeća. Koliko je izvanrednih kreativnih umova umrlo prerano, često i od svoje ruke. Čak i one koji nisu doslovno počinili samoubojstvo kao da je dotukao vlastiti dar. Norman Mailer, u svom posljednjem intervjuu, tik prije smrti, rekao je: "Svaka moja nova knjiga pomalo me ubila." Kakva nevjerojatna izjava! Tako se izraziti o svom životnom djelu... No, čak ni ne trepnemo kad čujemo takvu izjavu jer smo toliko često čuli, u potpunosti usvojili i kolektivno prihvatili ideju da su kreativnost i patnja nerazdvojno povezani i da će nas umjetnički put nedvojbeno dovesti do stradanja i propasti.

Pitanje koje danas svima vama želim postaviti jest... je li vama to stvarno prihvatljiva ideja? Je li vam to skroz u redu? Jer kad se makar malo odmaknete od nje... Ja uopće nisam zadovoljna tom pretpostavkom. Ja mislim da je grozna! I još k tome opasna. Ne želim da se ponavlja i u narednom stoljeću. Mislim da je bolje izvanredne, kreativne umove ohrabrivati da žive.

Sa sigurnošću mogu reći, u mojoj bi situaciji bilo vrlo opasno da krenem padati niz mračnu stazu te pretpostavke, osobito u ovom razdoblju moje karijere. Pogledajte me... još sam prilično mlada, tek mi je četrdesetak. Predamnom je možda još 4 desetljeća rada. I vrlo je vjerojatno da će što god da napišem, od ovog trenutka na dalje, biti ocijenjeno kao djelo nastalo nakon zastrašujućeg uspjeha moje prošle knjige. Reći ću to izravno, jer smo svi ovdje više-manje prijatelji, prilično je vjerojatno da je moj najveći uspjeh iza mene. Zaboga, kakva pomisao! To je baš ona vrsta misli koja vas može dovesti do toga da počnete piti džin u devet sati ujutro. A ja ne bih tim putem. (Smijeh) Radije bih nastavila s poslom koji volim.

Što dovodi do pitanja - kako? Nakon mnogo razmišljanja, čini mi se da kako bih nastavila pisati moram osmisliti neku vrstu psihološke zaštite. Pronaći neku vrstu distance koja će me štititi i koju ću, dok pišem, postaviti između mene i moje prirodne tjeskobe koja brine o reakciji na moj budući rad. Prošle sam godine tražila uzore prema kojima bih to učinila. Kao da sam pretraživala povijest i pokušavala pronaći drukčija društva koja su možda imala bolje i zdravije zamisli od onih koje mi imamo o tome kako pomoći kreativcima da se nose s neizbježnim emotivnim rizicima kreativnosti.

Potraga me dovela u antičko doba: u Grčku i Rim. Pratite me, jer priča ide u širinu i napravit će puni krug. Dakle... u antičko doba ljudi nisu vjerovali da kreativnost dolazi od ljudskih bića. Vjerovali su da je kreativnost božanski, zaštitnički duh koji je ljudskom biću prišao iz dalekog i nespoznatljivog izvorišta, zbog dalekih i nespoznatljivih razloga. Stari Grci ta su božanska bića, zaštitnike kreativnosti nazivali "demonima". Sokrat je bio poznat po tome što je vjerovao da ima demona koji mu je šaptao mudrost u uho iz daljina. Stari Rimljani dijelili su istu ideju, no oni su te bestjelesne duhove kreativnosti nazivali "genijima". To je odličan primjer, jer Rimljani zapravo nisu vjerovali da je genij neka osobito pametna osoba. Vjerovali su da je genij neko magično božansko biće koje doslovno živi u zidovima umjetnikovog studija, poput kućnog vilenjaka, koje izlazi van, nevidljivo pomaže umjetniku pri poslu i tako oblikuje krajnji ishod djela.

I eto, odlično! To je upravo ta distanca o kojoj govorim, ta psihološka barijera koja nas štiti od rezultata našeg rada. I svi su znali da to tako funkcionira. Pa je antički umjetnik bio zaštićen od, primjerice, previše narcizma. Ako bi tvoje djelo bilo izvrsno, ne bi mogao sve zasluge pripisati sebi. Svi su znali da imaš bestjelesnog genija koji ti je pomagao. A ako ti je djelo bilo bez veze to nije bila samo tvoja greška. Svi su znali da je tvoj genij ispao bezveznjak. Dugo su vremena i ljudi Zapada o kreativnosti promišljali na taj način.

Onda je stigla renesansa i sve se promijenilo. Dobili smo veliku ideju. A ona glasi: "Haj'mo staviti ljudsku osobu u središte svemira, ponad svih bogova i misterija". Pa više nije bilo mjesta za mistična bića koja prenose božanski diktat. Bio je to početak racionalizma i ljudi su počeli vjerovati da kreativnost u potpunosti proizlazi iz osobnosti ljudskog bića. Po prvi puta u pisanoj povijesti mogli ste čuti da o se nekom umjetniku govori kao da jest genij, umjesto da neki umjetnik ima genija uza sebe.

Iskreno, mislim da je to bila velika greška. Dopustiti nekome, jednoj običnoj osobi da vjeruje da je posuda, i izvorište, i srž, i izvor sveprisutne božanske, stvaralačke, nespoznatljive, vječne misterije... To kao da je mrvicu prevelika odgovornost za krhku ljudsku psihu. Otprilike kao da nekoga tražite da proguta sunce. To sasvim iskrivljuje i izobličuje ego i stvara sva ta nebulozna očekivanja rezultata. Smatram da je taj strašan pritisak ubijao naše umjetnike posljednih 500 godina.

Ako je to točno, a ja mislim da jest, postavlja se pitanje - što sad? Možemo li što promijeniti? Možda bismo se mogli vratiti drevnom shvaćanju odnosa između ljudskih bića i stvaralačke misterije. A možda i ne. Možda ne možemo obrisati 500 godina racionalističke filozofije u jednom 18-minutnom govoru. U publici se zasigurno nalaze ljudi koji će, znanstveno sasvim legitimno, podići obrvu na spomen vila i vilenjaka koji naokolo slijede ljude posipajući im čarobni prah po projektima. Najvjerojatnije neću uspjeti baš sve vas zainteresirati za tu ideju.

No, pitanje koje bih rado postavila je... Zašto da ne? Zašto ne bismo o tome razmišljali na taj način? Jer ima jednako smisla kao i sva ostala objašnjenja koja sam čula za krajnje izluđujuću hirovitost kreativnog procesa. Procesa koji se, kao što znaju svi koji su probali nešto stvoriti - a rekla bih da su to svi ovdje prisutni - ne ponaša uvijek predvidljivo i racionalno. Ponekad je to skoro pa paranormalno iskustvo.

Nedavno sam imala priliku sresti izvanrednu američku pjesnikinju Ruth Stone. Ušla je u devedesete i cijeloga je života pjesnikinja. Ispričala mi je kako je odrastajući u ruralnom dijelu Virginije često radila u polju. Osjetila bi i čula pjesmu kako joj dolazi u susret s druge strane horizonta. Kaže da je to bilo poput gromkog zračnog vala koji bi se stuštio preko polja prema njoj. Po podrhtavanju tla znala je da pjesma stiže. Znala je da u takvim trenucima jedino što može jest, prema njenim riječima, "pojuriti kao da ju vrag goni". I tako bi mahnito trčala prema kući dok ju je pjesma gonila jer valjalo je zgrabiti papir i olovku dovoljno brzo da stigne uhvatiti pjesmu dok tutnji kroz nju, da bi je prenijela na papir. Znalo se događati da ne uspije trčati dovoljno brzo iako je davala sve od sebe jureći niz polja. Kad ne bi stigla na vrijeme do kuće, pjesma bi samo projurila kroz nju, neuhvaćena. Tada bi se nastavila kotrljati niz polja tražeći, kako Ruth kaže, "nekog drugog pjesnika". A ponekad bi - ovaj dio priče neću nikada zaboraviti - ponekad bi se dogodilo da ju skoro ne uhvati. Dok bi trčala kući, tražeći komad papira a pjesma bi kroz nju tutnjala, ugrabila bi olovku baš u trenutku kad bi pjesma kroz nju prošla i ona bi pružila drugu ruku i posegnula za njom da ju uhvati. Tako bi uhvatila pjesmu za rep i povukla je natraške u svoje tijelo dok bi ju zapisivala na stranicu. U tim slučajevima, pjesma bi se pojavila na papiru, savršena i neoštećena no zapisana natraške, od posljednje riječi prema prvoj. (Smijeh)

Kad sam to čula... ma nevjerojatno! Baš tako izgleda i moj kreativni proces. (Smijeh)

Ma ne. Moje stvaralaštvo nije takvo - ja nisam cjevovod! Ja sam mazga. Moj način rada zahtijeva da ustajem u isto vrijeme svako jutro znojim se i napinjem i probijam se na kojekakve nezgodne načine. No, pa čak i ja, u svojoj mazgovitosti, čak sam i ja to dotakla, ponekad. Vjerujem da ste i vi to iskusili. Čak su i meni djela i ideje stizale s izvora kojeg, iskreno, ne mogu razabrati. Što je to? I kako se prema tome možemo odnositi tako da ne izgubimo razum, već, dapače, da nam pomogne kako bismo ostali bistre glave?

Najbolji suvremeni primjer na kojeg sam naišla je glazbenik Tom Waits. Intervjuirala sam ga prije nekoliko godina za jedan časopis. I tako smo razgovarali o tome, a znate da je Tom cijeloga života bio pravo utjelovljenje izmučenog suvremenog umjetnika koji pokušava upravljati, kontrolirati i dominirati tim neukrotivim kreativnim impulsima koji su mu potpuno iznutra.

S vremenom, s godinama, postajao je sve smireniji i jednog dana vozio je auto cestom kroz Los Angeles, kaže, i tada se sve promijenilo. Dok je stiskao gas, iznenada začuje djelić melodije koja mu se pojavila u umu, kako to inspiracija često dođe, nedostižna i nadražujuća i on ju želi, predivna je, čezne za njom, ali nema je kako uhvatiti. Nema komad papira, nema olovku, nema diktafon.

Osjeti kako ga preplavljuje dobro mu poznata tjeskoba nešto u stilu: "Dođavola, izgubit ću ju i onda će me ta pjesma zauvijek progoniti. I sve drugo što napišem, neće biti dovoljno dobro." Umjesto da se prepusti navali panike, zaustavio se. Prekinuo je cijeli taj mentalni slijed u svojoj glavi i napravio nešto sasvim drugačije. Nešto novo. Pogledao je prema nebu i rekao: "Oprosti, zar ne vidiš da vozim?" (Smijeh) "Da li ti izgledam kao da sad mogu zapisati melodiju? Ako doista želiš postojati, vrati se u nekom prikladnijem trenutku kad se mogu pobrinuti za tebe. Ako baš moraš danas, odi gnjaviti nekog drugog. Idi gnjavi... Leonarda Cohena."

Nakon tog događaja njegov se kreativni proces promijenio. Ne njegov rad, djela su mu često mračna kao i inače, već kreativni proces. Grozna tjeskoba koja ga je pratila nestala je kada je duh genija izvadio iz samog sebe, gdje je samo stvarao probleme, i vratio ga tamo odakle je stigao shvativši da stvaralaštvo ne mora biti unutarnji, mučenički proces. Zašto ne bi radije bilo čudnovata, čudesna, neuobičajena suradnja? Neka vrsta razgovora između Toma i nepoznate, izvanjske sile koja nije u potpunosti Tom.

Kad sam čula tu priču, i sama sam napravila pomak u načinu na koji sam stvarala i to me već jednom spasilo. Ta zamisao me spasila usred pisanja "Jedi, moli, voli". Pala sam u jednu od onih provalija očajanja u koji svi upadamo kad radimo na nečemu, a nikako da nam krene pa počnemo misliti: "To će biti prava katastrofa." Najgora knjiga ikad napisana. Ne samo loša, već najgora knjiga svih vremena! Kad sam počela razmišljati trebam li odustati, sjetila sam se Toma kako priča zraku i odlučila pokušati isto. Podigla sam pogled s rukopisa i izravno se obratila praznom kutu sobe. Rekla sam na glas: "Slušaj ti... nešto, ti i ja vrlo dobro znamo da ukoliko knjiga ne ispadne sjajno to neće biti sasvim moja greška. I sam možeš vidjeti da dajem sve od sebe. Više od toga nemam. Pa ako želiš da knjiga bude bolja, izvoli se pojaviti i napraviti svoj dio posla. U redu? Ali ako nećeš, nema veze. Ja ću nastaviti pisati jer to je moj posao. I molim neka uđe u zapisnik da sam se danas uredno pojavila i odradila svoj dio. (Smijeh)

Jer... (Pljesak) na kraju krajeva, to je ovako... Prije nekoliko stoljeća, u pustinjama sjeverne Afrike ljudi su se okupljali i plesali svete plesove pod mjesečinom plesali su satima i satima, sve do zore. Uvijek su bili prekrasni! Plesači su bili profesionalci. Plesali su izvanredno. Tu i tamo, ne baš često, dogodilo bi se nešto neobično i jedan od izvođača nadišao bi sebe. Znate o čemu govorim, jer svi ste u nekom trenutku svog života vidjeli takvu izvedbu. Vrijeme kao da stane a plesač kao da zakorači kroz neki tajni prolaz i čini sve isto kao što je činio već tisuću puta prije no, sada se sve povezalo. I najednom, skoro pa da ne izgleda kao čovjek. Kao da iz njega zrači svjetlost, iznutra i izvana. Obasjan je svjetlošću božanskoga.

Kada bi se to dogodilo, u ono drevno vrijeme ljudi su znali što se zbiva. Imali su ime za to. Spojili bi ruke i počeli zazivati: "Allah, Allah, Allah! Bog, Bog, Bog!" To je Bog! Zanimljiva povijesna fusnota... kad su Mauri okupirali južnu Španjolsku, donijeli su sa sobom i taj običaj. Izgovor se tijekom stoljeća promijenio iz :"Allah, Allah, Allah!" u "Olé, Olé, Olé!", što i danas čujete na borbama bikova i pri plesanju flamenka. U Španjolskoj, kad izvođač napravi nešto nemoguće i čudesno, čuje se "Allah, Olé, Olé, Allah, veličanstveno, bravo, nespoznatljivo, evo ga - tračak samog Boga." To je predivno. Svima nam to treba.

Nezgodno postaje jutro poslije, za samog plesača. Kad se probudi i shvati da je danas utorak, 11 sati ujutro, i da on više nije tračak Boga. Već smrtnik koji stari i bole ga koljena i možda nikad više neće doseći te vrhunce. Možda nikad nitko više neće zazivati Boga dok on pleše. I što da sad radi s ostatkom života? Teško je to. To je nešto najbolnije s čime se trebamo pomiriti u svom životu stvaratelja. No možda to ne bi bilo tako zahtjevno i tjeskobno kada ne bismo, za početak, vjerovali da najizvrsniji dijelovi našeg bića dolaze od nas samih. Zašto ne bismo vjerovali da ih samo posuđujemo od nekog nezamislivog izvora, tijekom veličanstvenog dijela svog života a kad završimo, onda ih proslijedimo dalje, nekom drugom. Kada bismo počeli tako razmišljati, to bi promijenilo sve.

Tako sam ja počela razmišljati, pogotovo zadnjih nekoliko mjeseci dok sam radila na knjizi koja će uskoro ugledati svjetlo dana kao zastrašujući, totalno preočekivani nastavak mog jezovitog uspjeha.

Moram si to govoriti i dalje kad izludim od svega. "Ne boj se." "Ne plaši se." "Samo radi svoj posao." Samo nastavi redovito dolaziti. Odradi svoj dio posla, ma kakav bio. Ako je tvoje da plešeš, pleši. Ako božanski, prevrtljivi genij dodijeljen tvom slučaju odluči da se na trenutak tračak božanstvenosti nazre baš kroz tvoj trud, tada "Olé!" Ako ne, samo nastavi plesati. I "Olé!" tebi, bez obzira. Vjerujem to. Osjećam da to moramo podučavati. "Olé!" tebi, bez obzira. Zbog čiste ljudske ljubavi i tvrdoglavosti da se pojaviš.

Hvala. (Pljesak) Hvala. (Pljesak)

June Cohen: "Olé!" (Pljesak)