Daphne Koller
2,732,385 views • 20:40

Poput većine vas i ja sam imala sreću. Rođena sam u obitelji u kojoj je prevladavalo obrazovanje. Doktor sam znanosti treće generacije u obitelji i kćer sam dva roditelja akademika. Tijekom djetinjstva sam se igrala u očevom sveučilišnom laboratoriju. Stoga je uzeto zdravo za gotovo da pohađam neka od najboljih sveučilišta, što je otvorilo vrata velikom broju mogućnosti.

Nažalost, većina ljudi u svijetu nemaju takvu sreću. U nekim dijelovima svijeta, npr. u Južnoj Africi, obrazovanje nije lako dostupno. U Južnoj Africi je obrazovni sustav konstruiran tijekom vremena Apartheida, te je bio namijenjen za manjinu bijelaca. Kao posljedica toga, danas jednostavno nema dovoljno mjesta za većinu ostalih ljudi koji žele i koji zaslužuju visoko kvalitetno obrazovanje. Takva nestašica je dovela do krizne situacije u siječnju ove godine na sveučilištu u Johannesburgu. Nekoliko mjesta je ostalo otvoreno nakon uobičajenog postupka prijava, i noć prije nego što su trebali započeti sa primanjem prijava, tisuće ljudi se naguralo pred vratima u redu dugačkom skoro 2 km, nadajući se da će biti među onima koji će dobiti mjesto na sveučilištu. Kada su se otvorila vrata, nastao je stampedo i 20 ljudi je ozlijeđeno a jedna žena je poginula. To je bila majka koja je dala svoj život pokušavajući osigurati svom sinu priliku za boljim životom.

No čak i u dijelovima svijeta poput SAD-a gdje je obrazovanje dostupno, ne mora biti unutar dosega. Puno je bilo rasprava posljednjih godina na temu rastućih troškova zdravstvene skrbi. Ono što možda nije toliko istaknuto je da su se tijekom tog istog perioda troškovi školarina u visokom obrazovanju povećali skoro dvostruko brže, rezultirajući ukupnim povećanjem u iznosu od 559% od 1985. godine. To čini obrazovanje preskupim za većinu ljudi.

Konačno, čak i oni koji uspiju doći do visokog obrazovanja možda nikada ne dobiju otvorena vrata za brojne prilike. Tek nešto preko polovice svježe diplomiranih studenata u SAD-u koji su visoko obrazovani ustvari i rade na poslovima koji to zahtijevaju. Naravno, to nije slučaj sa studentima koji su diplomirali na najboljim sveučilištima, ali većina drugih studenata ne dobiva jednaku povratnu vrijednost za svoje uloženo vrijeme i trud.

Tom Friedman je u svom nedavno napisanom članku za New York Times prikazao duh onoga što mi činimo, bolje nego što bi to itko drugi mogao prikazati. Rekao je kako su veliki napretci ono što se dešava kada se ujedini ono što je postalo moguće sa onime što je očajno potrebno. Dosada sam govorila o onome što je očajno potrebno. Pričajmo sada o onome što je postalo moguće.

Ono što je sada odjednom postalo moguće najbolje ilustriraju tri opsežna nastavna predmeta sa Stanforda, od kojih je svaki pohađalo po 100 000 i više upisanih ljudi. Da bismo sve to bolje razumjeli, pogledajmo jedan od tih predmeta imena "Kako računala uče", a koji predaje moj kolega i suosnivač Andrew Ng. Andrew predaje jedan od većih nastavnih predmeta na Stanfordu. To je predmet "Kako računala uče" i svaki puta kada se otvore upisi 400 ljudi se prijavljuje na ovaj predmet. Kada je Andrew predavao "Kako računala uče" javnoj publici oko 100 000 ljudi je bilo upisano. Kako bismo taj broj stavili u perspektivu, shvatimo da ako bi Andrew htio predavati istom broju studenata predavanjem na Stanfordu u učionici, morao bi predavati 250 godina! Naravno, bilo bi mu jako dosadno.

Sada kada smo vidjeli utjecaj svega ovoga, Andrew i ja smo odlučili kako sve to moramo dignuti na veću razinu kako bismo omogućili najkvalitetnije obrazovanje što većem mogućem broju ljudi. Tako smo osnovali Courseru, čiji je cilj okupiti najbolje nastavne predmete od najboljih predavača sa najboljih sveučilišta, i to besplatno ponuditi svima u svijetu! Trenutno u našem sustavu imamo 43 predmeta sa četiri sveučilišta u različitim znanstvenim disciplinama, pa mi dopustite da vam ukratko pokažem sažetak kako to sve izgleda.

"Dobrodošli u računanje!"

"50 milijuna ljudi je neosigurano..."

"Ovi modeli nam pomažu da konstruiramo učinkovitije institucije i načela..." "Postoji nevjerojatna segregacija..."

"Pa je tako Bush zamislio da ćete u budućnosti nositi video kameru posred svog čela..."

"Mills želi od studenata sociologije da razviju kvalitetu razmišljanja..."

"Viseći kablovi poprimaju oblik hiperbolnog kosinusa..."

"Za svaki piksel na slici, postavite crvenu na 0..."

"...cjepivo nam je omogućilo da iskorijenimo virus dječje paralize."

"Servira li Lufthansa doručak i San Jose? Pa, to zvuči smiješno..."

"Dakle ovo predstavlja koji novčić odabirete, a ovo su dva bacanja..."

"U učenju računala na velikoj razini, željeli bismo osmisliti računalnu..."

(pljesak)

Dakle, možda baš i ne tako iznenađujuće, ispada da studenti vole dobivati najbolje sadržaje sa najboljih sveučilišta besplatno. Otkako smo otvorili ovu internetsku stranicu u veljači, dosada imamo 640 000 studenata iz 190 zemalja. Imamo 1,5 milijun prijava, 6 milijuna testova unutar 15 dostupnih predmeta koji su dosada ispunjeni, te 14 milijuna pregleda videozapisa.

Ali nije stvar samo u brojevima, tu se radi i o ljudima. Bilo da govorimo o Ahasku, koji dolazi iz malog gradića u Indiji te nikada ne bi imao pristup u ovom slučaju predmetu najviše kvalitete sa Stanforda niti bi si to mogao priuštiti. Ili da govorimo o Jenny koja je samohrana majka dvoje djece i želi unaprijediti svoja znanja kako bi se mogla vratiti na fakultet i diplomirati. Ili o Ryanu koji ne može pohađati školu jer njegova kćer sa imunodeficijencijom ne može riskirati da bakterije uđu u njihovu kuću, tako da Ryan nije mogao napustiti kuću. Zadovoljstvo mi je što mogu reći... da smo nedavno kontaktirali Ryana... i da ova priča ima sretan završetak. Mala Shannon koju vidite na lijevoj strani, sada je puno bolje, a Ryan se zaposlio zahvaljujući pohađanju naših predmeta.

Pa što je to što je učinilo ove predmete tako različitima od ostalih? Jer ipak, online sadržaji i online nastava su dostupni već neko vrijeme. Ono što ih je učinilo različitima je to što je ovo bilo potpuno realno nastavno iskustvo. Započelo je točno određenog datuma, i studenti su gledali videozapise svakoga tjedna te su izvršavali domaće zadatke. I to su bile prave domaće zadaće za pravu ocjenu sa pravim zadanim rokom završetka. Možete vidjeti grafički prikaz zadanih rokova u usporedbi sa upotrebom materijala. Ovi vrhovi pokazuju da je odugovlačenje globalni fenomen!

(smijeh)

Na kraju nastavnog predmeta studenti su dobili potvrdu. Mogli su pokazati na uvid tu potvrdu potencijalnom poslodavcu kako bi dobili bolje poslove, a znamo puno studenata koji su upravo to i učinili. Neki su studenti uzeli svoju potvrdu i pokazali ga obrazovnoj instituciji koju su pohađali kako bi dobili prave bodove. Dakle, ovi studenti su stvarno dobili nešto vrijedno kao rezultat njihovog uloženog vremena i truda.

Recimo nešto o nekim sastavnim dijelovima ovih nastavnih predmeta. Prva važna činjenica je ta što kada se odmaknete od fizičkih ograničenja prave učionice i kada pripremite nastavni sadržaj posebno za online format, onda se možete riješiti npr. ustaljenog prethistorijskog predavanja u obliku školskog sata. Možete razdijeliti nastavni materijal npr. na ovakve kratke module, od kojih je svaki duljine 8 - 12 minuta i predstavlja cjelinu za sebe. Studenti mogu prolaziti kroz ovaj nastavni materijal na više načina, ovisno o njihovoj pozadini, njihovim vještinama ili njihovim interesima. Tako npr. neki studenti mogu izvući korist iz malo nastavnih materijala za pripremu dok neki drugi studenti možda to već znaju. Neki studenti su možda zainteresirani za specifičnu temu kojom bi individualno željeli obogatiti svoje znanje detaljnijim istraživanjem. Stoga nam ovakav oblik nastave omogućava da se riješimo modela obrazovanja "jedna-veličina-za-sve", i da omogućimo studentima da prate puno individualno prilagođeniji nastavni plan.

Naravno, kao nastavnici znamo da studenti ne uče samo sjedeći i pasivno promatrajući videozapise. Možda je jedna od najvažnijih činjenica ovog projekta ta da moramo imati studente koji vježbaju sa naučenim gradivom kako bi ga zbilja i razumjeli. Bilo je puno studija koje su demonstrirale važnost ove činjenice. Ova je objavljena u časopisu Science prošle godine i npr. pokazuje kako čak i najjednostavnija vježba ponavljanja, u kojoj su studenti trebali samo ponoviti ono što su naučili, daje znatno bolje rezultate prilikom raznih testova rezultata učenja u odnosu na mnoge druge obrazovne mjere.

Pokušali smo implementirati vježbe ponavljanja u sustav ali i razne druge vrste vježbi. Npr. čak niti naši videozapisi nisu samo videozapisi. Svakih nekoliko minuta, video se zaustavlja i studentima se postavlja pitanje.

"...ove četiri stvari..." "...sve su one vrlo dobro zabilježene." "Dakle to su dobro zabilježene devijantnosti od našeg racionalnog ponašanja."

Tu se video zaustavlja, a student upisuje odgovor u kvadrat i šalje ga. Očito nisu bili pažljivi.

(smijeh)

Imaju pravo na ponovni pokušaj, i sada su točno odgovorili. Postoji i dodatno objašnjenje ukoliko to žele. I sada se video nastavlja te prelazi na sljedeći dio predavanja. Ovo je vrsta jednostavnog pitanja koje ja kao predavač postavljam na svojim predavanjima, ali kada ja postavim takvo pitanje u učionici, 80% studenata još uvijek zapisuje zadnje što sam rekla, 15% je na Facebooku, i ostaje ona skupina pametnjakovića u prvom redu koja ispljune odgovor prije nego što itko drugi uopće uspije razmisliti o tome, a ja budem kao predavač užasno zahvalna što je itko zapravo znao odgovoriti. I tako predavanje ide dalje, prije nego što ustvari većina studenata uopće i shvati da je postavljeno nekakvo pitanje. Ovdje, svaki student mora biti aktivno uključen u nastavu.

Naravno, ovakva jednostavna pitanja za ponavljanje nisu kraj cijele priče. Potrebno je implementirati puno smislenija pitanja za ponavljanje i potrebno je također studentima osigurati povratne informacije vezane uz ta pitanja. E pa sada, kako ocijeniti rad 100 000 studenata ako nemate 10 000 asistenata? Odgovor je da trebate iskoristiti tehnologiju da to učini umjesto vas. Nasreću je tehnologija jako uznapredovala i sada možemo ocjenjivati cijeli niz zanimljivih vrsta zadataka. Kao dodatak ponuđenim odgovorima i vrsti kratkih pitanja kao što ste vidjeli u videozapisima, možemo ocjenjivati još i matematiku, matematičke izraze te matematičke derivacije. Možemo ocjenjivati modele, bilo da su to financijski modeli u poslovnom predmetu ili fizikalni modeli u znanstvenom ili inženjerskom predmetu, te možemo ocjenjivati neke poprilično sofisticirane zadatke programiranja.

Dopustite da vam pokažem jedan zadatak koji je ustvari poprilično jednostavan ali poprilično vizualan. Ovo je sa Stanfordovog predmeta "Računalstvo 101" i studenti imaju zadatak popraviti boju ove mutne crvene slike. Upisuju svoj programski kod u pretraživač i možete vidjeti kako nisu dali točan odgovor jer "Lady Liberty" još uvijek ima morsku bolest. Stoga student pokušava ponovno i ovaj put je u pravu, to im se potvrđuje, i sada mogu napredovati na sljedeći zadatak. Ovakva mogućnost interaktivnog odnosa sa nastavnim materijalom te informacija jeste li odgovorili točno ili pogrešno su zbilja neophodni za učenje studenata.

Ipak, još uvijek ne možemo ocjenjivati u potpunosti sve zadatke koji su potrebni za svaki nastavni predmet. Specifično, ono što nedostaje je vrsta kritičkog osvrta na rad, a koji je neophodan u disciplinama poput humanističkih, društvenih i poslovnih znanosti te ostalih. Tako smo npr. pokušali uvjeriti neke od naših humanističkih fakulteta da mogućnost višestrukog izbora i nije tako loša strategija. To i nije baš prošlo dobro.

Stoga smo morali osmisliti drukčije rješenje. Rješenje koje smo na kraju osmislili je ocjenjivanje od kolega. Ispada da prethodne studije pokazuju, poput ove od Saddlera i Gooda, da je ocjenjivanje od kolega iznenađujuće učinkovita strategija za dobivanje pouzdanih ocjena. Iskušana je samo u malim razredima, ali tamo je pokazala npr. da su ovi studenti koji su ocjenjivali (na y-osi) ustvari usko vezani korelacijom sa ocjenama nastavnika (na x-osi). Još više je iznenađujuće to da je samo-ocjenjivanje, gdje studenti kritički ocjenjuju sami svoj rad, dok god ih odgovarajući potičete tako da si ne mogu dati savršenu ocjenu, ustvari čak i bolje povezano korelacijom sa ocjenama nastavnika. Stoga je ovo učinkovita strategija koja se može biti koristiti za ocjenjivanje po zadanim vrijednostima, a također je koristan način učenja za studente, jer ustvari uče iz tog iskustva ocjenjivanja. Tako da sada imamo najveću mrežu ocjenjivanja između kolega koja je ikada osmišljena, gdje deseci tisuća studenata ocjenjuju jedni drugima radove, i moram reći - vrlo su uspješni u tome.

Ali nije ovdje samo riječ o studentima koji sjede sami u sobi i rješavaju zadatke. Oko svakog našeg nastavnog predmeta se formirala zajednica studenata, globalna zajednica ljudi okupljenih oko zajedničkog intelektualnog napora. Ovo što ovdje vidite je karta napravljena od studenata u našem "Sociologija 101" predmetu sa Princetona, gdje su studenti sami sebe stavili na kartu svijeta i zbilja možete vidjeti koliki je globalni doseg ove vrste projekta.

Studenti su surađivali u ovim predmetima na razne načine. Prvenstveno, postojao je forum sa pitanjima i odgovorima gdje bi jedni studenti postavljali pitanja a drugi studenti bi odgovarali na ta pitanja. Ono što je zbilja zadivljujuće je to što je tako veliki broj studenata značio da čak i ako je neki student postavio pitanje u 3 sata ujutro, negdje u svijetu netko će biti budan i raditi će na istom problemu. Tako je u većini naših nastavnih predmeta prosječno vrijeme dobivanja odgovora na pitanje postavljeno na forumu bilo 22 minute. To je razina usluge koju čak niti je nisam nikada omogućila svojim studentima na Stanfordu.

(smijeh)

I možete vidjeti iz svjedočenja studenata da oni ustvari smatraju kako su zbog ovakve ogromne zajednice mogli interaktivno surađivati jedni sa drugima na puno načina koji su bili kvalitetniji od onih prisutnih u pravim učionicama. Studenti su se također sami okupljali, bez ikakvih intervencija sa naše strane, u male grupe za učenje. Neke od ovih su bile prave fizičke grupe za učenje geografski uvjetovane koje su se nalazile svaki tjedan da bi rješavali zadatke. Ovo je grupa za učenje iz San Francisca, ali bilo je njih i po cijelom svijetu. Druge su bile virtualne grupe za učenje, ponekad uvjetovane jezikom ili kulturnim sličnostima, i ovdje na donjoj lijevoj strani možete vidjeti našu multikulturalnu grupu za učenje gdje su se ljudi eksplicitno željeli povezati sa ljudima iz drugih kultura.

Otvorile su se izvanredne mogućnosti i prednosti ovakvog načina suradnje. Kao prvo, postoji potencijal da dobijemo potpuno novi pogled na razumijevanje ljudskog procesa učenja. Zato što su podaci koje ovdje možemo prikupiti jedinstveni. Možete prikupiti svaki klik, svaku poslanu domaću zadaću, svaki post na forumu od desetaka tisuća studenata. Tako da postoji mogućnost da promijenite način ljudskog učenja sa načina oslonjenog na hipoteze na način oslonjen na podatke, promjena koja je npr. temeljito promijenila biologiju. Možete koristiti ove podatke kako bi razumjeli fundamentalna pitanja poput pitanja koje su to dobre i učinkovite strategije učenja a koje to nisu? U kontekstu pojedinačnih predmeta, možete postavljati pitanja poput pitanja koja su neka od uobičajenih pogrešnih razumijevanja i kako da pomognemo studentima da ih poprave?

Evo stoga jedan primjer, također sa Andrewovog predmeta "Kako računala uče". Ovo je raspodjela pogrešnih odgovora na jedan od Andrewovih zadataka. Odgovor se sastoji od parova brojeva pa ih možete nacrtati na ovom dvodimenzionalnom grafu. Svaki mali križić predstavlja pogrešni odgovor. Veliki križić na vrhu lijevo je onaj gdje je 2000 studenata dalo identičan pogrešan odgovor. E sada, ako dva studenta iz grupe od njih 100 daju pogrešan odgovor, ne biste nikada to primjetili. Ali kada 2000 studenata da identičan pogrešan odgovor, poprilično je teško to previdjeti. Stoga su Andrew i njegovi studenti detaljnije pogledali neke od tih zadataka, shvatili su glavne uzroke pogrešnog shvaćanja te su napravili ciljanu povratnu poruku u slučaju pogrešnog odgovora koja će se prikazati svakom studentu čiji je odgovor upao u tu kategoriju, a to znači da oni studenti koji su napravili tu istu pogrešku sada mogu dobiti individualnu prilagođenu povratnu informaciju koji ih upućuje na to kako da poprave pogrešno razumijevanje na puno učinkovitiji način.

Stoga je ovakvo individualno prilagođavanje nešto što se može izgraditi zahvaljujući posjedovanju ovih ogromnih brojeva. Individualno prilagođavanje je možda također jedna od najvećih mogućnosti ovdje, zato što nam olakšava rješavanje problema starog 30 godina. Obrazovni istraživač Benjamin Bloom je 1984. godine postavio tzv. "2 sigma" problem, koji je uočio promatrajući 3 vrste studenata. Prva je grupa ona koja je učila u učionici uz predavanja. Druga je grupa sastavljena od onih studenata koji su učili u učionici uz predavanja, ali uz pristup savladavanja gradiva što znači da studenti nisu mogli napredovati na sljedeću cjelinu ukoliko nisu pokazali da su uspješno svladali prethodnu. Konačno je postojala treća grupa studenata koji su učili pojedinačno sa instruktorima. Druga grupa sa pristupom savladavanja gradiva je bila za iznos varijance (standardne devijacije) tj. sigme bolja u postignutim rezultatima od prve grupe studenata u učionicama, a treća grupa sa instruktorima je dala za dvije sigme (varijance) bolji napredak u rezultatima.

Kako bi razumjeli što to znači, pogledajmo učionicu sa predavanjima i uzmimo srednju vrijednost rezultata kao prag. Tako je u učionici sa predavanjima pola studenata iznad tog praga, a pola je ispod praga. U individualnom podučavanju sa instruktorima 98% studenata je iznad tog praga. Zamislite samo kada bismo mogli podučavati tako da 98% naših studenata bude iznad prosjeka. Iz toga je nastao problem "2 sigme".

Nastao je iz razloga što kao društvo ne možemo priuštiti svakom studentu pojedinačno vlastitog instruktora. Ali ipak, možda možemo priuštiti svakom studentu računalo ili pametni telefon. Stoga je pitanje kako možemo iskoristiti tehnologiju da nas pomakne sa lijeve strane grafa, sa plave krivulje, na desnu stranu sa zelenom krivuljom? Savladavanje znanja se lako postiže koristeći računala jer se računalo ne umori nakon što pokaže isti videozapis pet puta zaredom. Ne umori se niti ocjenjujući isti rad nekoliko puta, a to smo i vidjeli u brojnim primjerima koje sam vam pokazala. I čak individualno prilagođavanje je nešto što tek vidimo u njegovim počecima, bilo da je ono putem prilagođenog smjera nastave kroz predviđeni nastavni sadržaj ili putem nekih od individualno prilagođenih povratnih informacija koje smo vam pokazali. Stoga je ovdje cilj pokušati i potruditi se te vidjeti koliko daleko možemo doći do zelene krivulje.

Pa onda ako je sve ovo tako dobro jesu li sveučilišta postala nepotrebna? Mark Twain je zasigurno tako mislio. Rekao je: "Fakultet je mjesto na kojemu bilješke profesora prelaze ravno u bilješke studenta, bez da prođu kroz um obojice."

(smijeh)

Ipak, ne slažem se sa Markom Twainom. Mislim da ono na što se on žalio nisu sveučilišta već način nastave uz predavanja a kojim se služi veliki broj sveučilišta. Vratimo se još više u prošlost sve do Plutarha koji je rekao: "Um nije posuda koju treba napuniti, već je drvo koje treba potpaliti." Možda bismo stoga trebali provoditi manje vremena na sveučilištima puneći umove naših studenata sadržajem kroz predavanja, a više vremena provoditi na potpaljivanje vatre njihove kreativnosti, njihove mašte i njihovih vještina rješavanja problema na taj način da zapravo razgovaramo sa njima.

Pa kako da to učinimo? Tako da koristimo akivno učenje u učionici. Bilo je puno studija, uključujući i ovu, koje pokazuju da se, ako koristite aktivno učenje interaktivnim djelovanjem na svoje studente u učionici, rezultati poboljšavaju na sve načine, bilo to prisustvom, uključenosti ili učenjem i sve to je izmjereno standardiziranim testovima. Možete vidjeti da se npr. rezultati postignuti testovima skoro udvostručuju u ovom specifičnom eksperimentu. Stoga je možda ovo način na koji trebamo trošiti svoje vrijeme na sveučilištu.

Da zaključim, ako bismo mogli ponuditi obrazovanje vrhunske kvalitete svakome diljem svijeta besplatno, što bismo time postigli? Tri stvari. Prvo, to bi postavilo temelje obrazovanja kao osnovnog ljudskog prava tako da bi svatko diljem svijeta tko ima mogućnosti i motivaciju mogao dobiti vještine i znanja koja su mu potrebna kako bi osigurao bolji život za sebe, svoju obitelj ili svoju zajednicu.

Drugo, to bi omogućilo cjeloživotno učenje. Šteta je da toliki broj ljudi prekida proces učenja kada završi srednju školu ili fakultet. Imajući ovaj zadivljujući sadržaj dostupan mogli bismo naučiti nešto novo svaki put kada bismo to željeli, bilo to da samo proširimo vidike ili da kompletno promijenimo svoj život.

I konačno, ovo bi omogućilo cijeli niz novih inovacija jer se zapanjujući talenti mogu pronaći posvuda. Možda je sljedeći Albert Einstein ili sljedeći Steve Jobs negdje u zabačenom selu Afrike. I ako bismo mogli ponuditi toj osobi obrazovanje, onda bi ona mogla osmisliti sljedeću genijalnu ideju kojom bi učinila ovaj svijet boljim mjestom za sve nas ostale.

Hvala vam puno!

(pljesak)