Sherwin Nuland
1,770,361 views • 22:18

Volio bih učiniti otprilike isto što sam učinio i prvi put, što je bilo izabrati laganu temu. Prošli put, govorio sam o smrti i umiranju. Ovaj put, govorit ću o psihičkim bolestima. Ali mora biti tehnološko, tako da ću pričati o terapiji elektrošokovima. (Smijeh)

Znate, otkad je čovjek primjetio da bi neki od njegovih ljudi, njegovih kolega, mogli biti drugačiji, mogli biti čudni, mogli biti strašno depresivni ili imati ono što danas prepoznajemo kao shizofreniju, bio je siguran da su ovakve vrste bolesti morale doći od zlih duhova koji su ušli u tijelo. Tako da je način liječenja ovakvih bolesti u ranim vremenima bio, na jedan način ili drugi, istjerivanje tih zlih duhova, a to se još nastavlja, kao što znate.

Ali nije bilo dovoljno koristiti svećenike. Kada je medicina postala donekle znanstvena, otprilike 450 g. pr. Kr., sa Hipokratom i ostalim dečkima, pokušali su potražiti bilje, biljke koje bi doslovno istresle van zle duhove. Tako su pronašli određene biljke koje bi mogle uzrokovati grčeve. I knjige botanike do kasnog srednjeg vijeka, renesanse pune su recepata za uzrokovanje grčeva koji će istresti zle duhove.

Konačno u otprilike šesnaestom stoljeću, liječnik čije je ime bilo Theophrastus Bombastus Aureolus von Hohenheim, zvan Paracelsus, ime vjerojatno poznato nekim ljudima ovdje – (Smijeh)—dobri stari Paracelsus otkrio je da može predvidjeti stupanj grčenja korištenjem izmjerene količine kamfora za uzrokovanje grčeva. Možete li zamisliti da odlazite u svoj ormar, uzimate kuglice protiv moljaca, i žvačete ih ako se osjećate depresivno? Bolje je od Prozaca, ali ne bih vam to preporučio.

Ono što vidimo u sedamnaestom, osamnaestom stoljeću jest neprestana potraga za lijekovima osim kamfora koji će postići taj cilj. Zatim dolazi Benjamin Franklin, koji i sam dolazi blizu grčeva zbog groma na drugom kraju uzice njegovgo zmaja. I tako su ljudi počeli koristiti elekricitet za uzrokovanje grčeva.

Zatim ubrzavamo do otprilike 1932., kada trojica talijanskih psihijatara, koji su većinom liječili depresiju, primjećuju da kod njihovih pacijenata, koji su također i epileptičari, ako imaju epilepsiju – seriju epileptičnih napadaja, puno njih zaredom – depresija bi vrlo često nestala. Ne samo da bi nestala, nego se možda ne bi ni vratila. Tako da su se jako zainteresirali za uzrokovanje grčenja, izmjerenih vrsta grčeva.

I mislili su, „Imamo elektricitet, uključit ćemo nekoga u struju. To uvijek podiže kosu i ljudi se puno tresu.“ Pokušali su to na nekoliko svinja i nijedna svinja nije ubijena. Potom su otišli u policiju i rekli: „Znamo da na rimskoj željezničkoj stanici, postoje sve te izgubljene duše koje lutaju uokolo, mrmljaju besmislice. Možete li nam dovesti jednoga od njih?“ Nekoga tko je, kako Talijani kažu, „lud kao bundeva". Tako da su pronašli tog „ludog kao bundeva“ tipa, 39-godišnjeg čovjeka koji je doista bio beznadan šizofreničar, poznat da mjesecima doslovno prazni crijeva po sebi, da priča besmislice, i odveli su ga u bolnicu. Tako su ga ta tri psihijatra, nakon otprilike dva ili tri tjedna promatranja, polegli na stol i spojili njegove sljepoočnice na sasvim mali izvor struje. Mislili su: „Pokušat ćemo s 55 volti, dvije desetine sekunde. To čovjeku neće napraviti ništa strašno." Učinili su to.

Ovo što ću vam reći doznao sam od promatrača iz prve ruke, koji mi je to ispričao prije 35 godina, kada sam razmišljao o ovim stvarima za jedan moj istraživački projekt. Rekao mi je, „Ovaj momak“ – zapamtite, nije bio čak ni uspavan – „nakon ovog velikog grčenja, sjeo je, pogledao te momke i rekao, 'Koji vrag vi gadovi pokušavate napraviti?'" (Smijeh) Kad bih barem to mogao reći na talijanskom.

Oni su bili jako sretni, jer nije izgovorio jednu smislenu riječ tijekom tjedana promatranja. Tako da su ga ponovno uštekali, i ovaj put su koristili 110 volti po pola sekunde. I na njihovo oduševljenje, nakon što je završilo, počeo je pričati kao da je bio savršeno zdrav. Malo je povraćao, dali su mu seriju tretmana, i bio je u biti izliječen. Ali naravno, jer je imao šizofreniju, nakon par mjeseci, ona se vratila.

Međutim, napisali su o tome rad i svi su u Zapadnom svijetu počeli koristiti elektricitet da potresu ljude koji su ili šizofreničari ili jako depresivni. Nije imalo preveliko djelovanje na šizofreničare, ali je bilo prilično jasno u tridesetima i do sredine četrdesetih da je elektrošok terapija vrlo, vrlo učinkovita u liječenju depresije.

A naravno u tim danima nisu postojali antidepresivi, stoga je postala vrlo, vrlo popularna. Anestezirali bi ljude i potresli ih, ali stvarna poteškoća bila je u tome da nije postojao način da se paraliziraju mišići. Tako da bi ljudi imali veliki napadaj. Kosti bi se lomile. Osobito u starih, lomljivih ljudi, metoda se nije mogla koristiti. Zatim su u 1950-ima, kasnim 1950-ima, farmakolozi proizveli takozvane mišićne relaksante, i došlo je do toga da se moglo inducirati potpuno grčenje, elektroenefalografičnu grčenje – moglo ga se vidjeti u moždanim valovima – bez uzrokovanja grčeva u tijelu osim malih trzaja u nožnim prstima. Tako da je metoda ponovno bila vrlo, vrlo popularna i vrlo, vrlo korisna.

Dakle, kao što znate, u ranim 60-ima izašli su prvi antidepresivi. Tofranil je bio prvi. U kasnim 70-ima, ranim 80-ima, postojali su ostali i bili su vrlo učinkoviti. I grupe za prava pacijenata činile su se uznemirenima kakvim stvarima su svjedočili. I tako je cijela ideja elektrokonvulzivne, elektrošok terapije nestala, ali je doživjela svoj preporod u zadnjih 10 godina. I razlog zašto je doživjela preporod jest taj da je vjerojatno oko 10 posto ljudi, jako depresivnih, nije reagiralo, bez obzira što se je učinilo.

A sad, zašto vam pričam ovu priču na ovom sastanku? Pričam vam ovu priču zato što zapravo još otkad me je Richard nazvao i zamolio da pričam o ovome — kako je pitao sve svoje govornike — da pričam o nečemu što će biti novo publici, o čemu nikada nismo pričali, nikad nismo pisali, planirao sam ovaj trenutak. Taj razlog je zapravo to što sam ja čovjek kojemu je,prije skoro 30 godina, život spašen pomoću dvije dugačke terapije elektrošokovima. I dopustite mi da vam ispričam ovu priču.

Bio sam oženjen 1960-ih. Koristiti riječ loše bilo bi podcjenjivanje. Bilo je očajno. Siguran sam, dosta razvedenih ljudi u ovoj sobi poznaje to neprijateljstvo, bijes, tko zna što. A kako sam imao jako teško djetinjstvo, jako tešku adolescenciju — radi se o ne baš siromaštvu, ali bilo je blisko tome. Radi se o odgajanju u obitelji gdje nitko ne priča engleski, nitko nije mogao čitati ili pisati engleski. Radi se o smrti i bolesti i još mnogo drugih stvari. Malo sam bio sklon depresiji.

I kako su stvari postajale gore, kako smo se stvarno počinjali mrziti, postao sam progresivno depresivan u periodu od nekoliko godina, pokušavajući spasiti taj brak koji se nije mogao spasiti. Na kraju zakazivao bih — sve svoje kirurške operacije, zakazivao sam ih u 12, jedan sat poslije podne zato što se nisam mogao ustati iz kreveta prije otprilike 11 sati. I svi ovdje koji su bili depresivni znaju kako je to. Nisam mogao ni pokrivače pomaknuti.

A u sveučilišnom medicinskom centru gdje svi znaju svakoga mojim kolegama sve je postalo kristalno jasno tako da je moj status počeo opadati. Kako mi je dobar glas počeo opadati očigledno sam postao još više depresivan, sve dok nisam pomislio, moj Bože ne mogu više raditi. I zapravo se ništa nije promijenilo jer više nisam ni imao pacijente.

Tako sam se uz savjet svoga liječnika, prijavio u psihijatrijsku jedinicu akutne brige u našoj sveučilišnoj bolnici. I moji kolege, koji me poznaju još od medicinske škole u tom mjestu, rekli su: „Ne brini, stari. Šest tjedana i vraćaš se u operacijsku salu. Sve će biti u redu.“ Pa znate što je goveđi izmet? Ispostavilo se da je to gomila goveđeg izmeta. Znam ljude koji ostaju za stalno u tom mjestu s istim takvim lažima. (Smijeh) Ja sam bio jedan od njihovih promašaja.

Ali nije bilo tako jednostavno. Jer kada sam izašao iz jedinice, nisam mogao nikako funkcionirati. Jedva sam mogao vidjeti pet metara ispred sebe. Šepao sam dok sam hodao. Bio sam pognut. Rijetko sam se kupao. Nekada se nisam brijao. Bio sam grozan. I bilo je jasno — ne meni jer mi ništa nije bilo jasno tada — da mi treba duža hospitalizacija u tom groznom mjestu koje se zove psihijatrijska bolnica. Primljen sam 1973.godine, u proljeće 1973., u Institut življenja koji se prije zvao Hartford Retreat. Osnovana je u osamnaestom stoljeću, najveća psihijatrijska bolnica u državi Connecticut, među ostalim velikim bolnicama u to vrijeme.

I probali su sve što su imali. Probali su uobičajenu psihoterapiju. Iskušali su svaki lijek dostupan tih dana. A imali su Tofranil i druge stvari – Mellaril, tko zna što. Ništa se nije dogodilo osim što sam dobio žuticu od jedne od tih stvari. I konačno, kako sam bio dobro poznat u Connecticutu, odlučili su da je bolje da se starije osoblje sastane. I starije osoblje se sastalo, a ja sam kasnije doznao što se dogodilo.

Razmišljali su zajedno i zaključili da ne postoji ništa što bi se moglo učini za tog kirurga koji se doslovno odvojio od ovog svijeta, koji je s vremenom postao poražen, ne samo zbog depresije i osjećaja bezvrijednosti i neprilagođenosti, već i opsesivnim razmišljanjem, opsesivnim razmišljanjem o slučajnostima. I postojali su određeni brojevi koji bi me, kada bi ih vidio, grozno uznemirili — različiti načini rituala, jednostavno grozna, grozna stvar. Sjećate se kada ste bili djeca i morali ste stati na svaku liniju? E ja sam bio odrastao čovjek koji je imao sve te rituale, i došlo je do straha, došlo je do ogromnog straha u mojoj glavi. Vidjeli ste sliku Edvarda Muncha, Vrisak. Svaki trenutak je bio vrisak. Bilo je nemoguće. Pa su odlučili da nema tretmana, nema tretmana. Ali postojao je jedan tretman koji se zapravo počeo primjenjivati u Hartfordskoj bolnici u ranim 1940-ima i možete pretpostaviti što je to bilo. Bila je to prefrontalna lobotomija. I odlučili su — nisam to znao, ponavljam, saznao sam to kasnije — da je jedina stvar koja se može učiniti za ovog 43-godišnjaka prefrontalna lobotomija.

Kao u svakoj bolnici, određenom je stažistu bio dodijeljen moj slučaj. Imao je 27 godina i posjećivao me dva-tri puta tjedno. I naravno, ja sam bio tamo, koliko, već tri-četiri mjeseca tada. Tražio je da se sastane sa starijim osobljem, i složili su se da se sastanu s njim jer je bio na dobrom glasu u tom mjestu. Mislili su da ima odličnu budućnost.

Bio je tvrdoglav i rekao: „Ne. Znam ovog čovjeka bolje od vas. Susreo sam se s njim mnogo puta. A vi ga vidite s vremena na vrijeme. Pročitali ste izvještaje i slično. Stvarno iskreno vjerujem da je osnovni problem ovdje jednostavno depresija, i sva opsesivna razmišljanja proizlaze iz toga. A znate, naravno, što će se dogoditi ako napravite prefrontalnu lobotomiju. Sav spektar rezultata, od poprilično lošeg do groznog, groznog, grozno će se dogoditi. Ako rezultati budu dobri, neće više imati opsesije, vjerojatno ni depresiju više, ali njegov učinak će biti otupljen, nikada se neće vratiti operacijama, neće nikada biti onakav otac kakav je bio prema svojoj djeci, njegov život će se promijeniti. Ako rezultati ispadnu normalni, završit će kao „Let iznad kukavičjeg gnijezda.“ A znate kako to izgleda, jednostavno u mrtvilu do kraja svog života.”

Rekao je: „Zar ne možemo pokušati serijom tretmana elektrošokovima?“ Znate zašto su pristali? Samo da ga umire. Mislili su: „Dat ćemo mu seriju od 10 i izgubit ćemo malo vremena. Velika stvar. Neće biti nikakve razlike.“ I dali su mi seriju od 10, a prva — obična serija, slučajno je bila šest do osam i još uvijek je šest do osam. Uključili su me u žice, uspavali me, uzrokovali opuštanje mišića. Šest nije uspjelo. Sedam nije uspjelo. Osam nije uspjelo. Na devetom, uočio sam — i to je bilo čudesno da sam mogao primjetiti išta — uočio sam promjenu. I pri deset primijetio sam pravu promjenu.

Otišao je natrag k njima, pristali su na još 10. Ponovo, nijedan od njih — mislim da ih je bilo sedam ili osam — nije mislio da će to poboljšati išta. Mislili su da je to bila privremena promjena. Ali evo i gle, kod šesnaeste, kod sedamnaeste, vidjela se očigledna promjena u načinu kako se osjećam. Kod osamnaeste i devetnaeste, spavao sam čitavu noć. I kod dvadesete imao sam osjećaj, imao sam stvaran osjećaj da mogu prebroditi ovo, da sam sada dovoljno jak da mogu samom voljom, mogu maknuti ta opsesivna razmišljanja, mogu maknuti depresiju.

I nikada nisam zaboravio — i nikada ni neću — stajao sam u kuhinji tog odjela, bila je nedjelja ujutro, siječanj 1974., stajao sam u kuhinji sam i razmišljao: „Sada imam snage da učinim ovo.“ Kao da su se pokvarene žice u mojoj glavi isključile i mogao sam pravilno razmišljati. Ali trebam formulu. Trebam nešto što ću si reći kada počnem opsesivno razmišljati, opsesivno. Fanovi Gilberta i Sullivana u ovoj sobi sjetit će se „Ruddigore“ i sjetit će se Mad Margret, i sjetit će se da je ona bila udana za momka zvanog sir Despard Murgatroyd. A ona bi poludjela otprilike svakih 5 minuta u predstavi, i on joj je rekao, „Moramo imati neku riječ kojom ćemo te vraćati u stvarnost, a riječ, draga moja, bit će: 'Basingstoke.'“ I svaki put kada bi malo poludjela, on bi izgovorio riječ: „ Basingstoke!“ a ona bi odgovorila: „Da, Basingstoke.“ I bila bi dobro neko vrijeme.

Znate, ja sam iz Bronxa. Ne mogu reći: „Basingstoke.“ Ali imao sam nešto bolje. I bilo je dosta jednostavno. Bilo je: „Ah, jebiga.“ (Smijeh) Mnogo bolje nego „Basingstoke,“ bar za mene. I radilo je — moj Bože, radilo je. Svaki put kada bi opsesivno razmišljao — ponovno, još jednom nakon dvadeset terapija elektrošokom — — rekao bih: „Ah, jebiga.“ I stvari su postajale bolje i bolje, i za tri – četiri mjeseca, otpušten sam iz te bolnice, pridružio sam se grupi kirurga gdje mogu raditi s drugim ljudima u zajednici, ne u New Havenu, ali poprilično blizu. Ostao sam tamo tri godine. I nakon tri godine vratio sam se u New Haven, ponovo sam se oženio za to vrijeme. Poveo sam svoju ženu sa mnom kako bih bio siguran da to mogu proći. Moja djeca su došla živjeti s nama. Imali smo još dvoje djece nakon toga. Karijera mi je bila oživljena, čak bolja nego prije. Vratio sam se odmah na sveučilište i počeo pisati knjige. Bio je to prekrasan život. I prošlo je, kako sam rekao, skoro pa 30 godina. Prestao sam operirati prije šest godina i sada pišem puno radno vrijeme, kao što mnogi znaju. Jako mi je je zanimljivo. Sretan sam.

Ponekad moram reći „Ah, jebiga.“ Ponekad postanem malo depresivan i malo opsesivan. Nisam oslobođen svega toga. Ali funkcionira. Uvijek je funkcioniralo. Zašto sam odabrao,a nikada nikada nisam govorio o tome, sada govoriti? Pa, oni koji znaju neke od mojih knjiga znaju da je jedna o smrti i umiranju, jedna je o ljudskom tijelu i ljudskom duhu, jedna je o načinu na koju su mistične misli neprestano u našim umovima, i uvijek su povezane s našim osobnim doživljajem. Netko može pomisliti čitajući ove knjige — a dobio sam tisuće pisama o njima od ljudi koji to misle — s obzirom na vlastitu životnu povijest koju sam prikazao u knjigama, povijest mog ranijeg života - da sam ja netko tko je nadišao probleme. Da sam netko tko je pio, pio i popio gorke ostatke bliske katastrofe u djetinjstvu i izašao iz toga ne samo neozlijeđen već i ojačan. Da sam nekako sve shvatio, kako bih mogao savjetovati ljude o smrti i umiranju, kako bih mogao pričati o misticizmu i ljudskom duhu.

I uvijek sam se osjećao krivim zbog toga, uvijek sam osjećao da sam nekako prevarant jer moji čitatelji ne znaju ovo što sam sada vama rekao. Za to znaju neki ljudi u New Havenu, očigledno, ali to nije općenito poznato. Jedan od razloga zašto sam došao ovdje kako bih ispričao ovo danas jest kako bih — iskreno, sebično — lišio se tereta i dao na znanje da nije um bez problema koji je napisao sve te knjige. Još važnije, mislim, jest činjenica da je određen dio vas u ovoj publici mlađi od 30 godina, naravno, tu su i oni koji su stariji od 30 godina. Za ljude mlađe od 30, i čini mi se za skoro sve vas — rekao bih svi vi — ili ste na početku velike i zanimljive karijere ili ste trenutno u velikoj i zanimljivoj karijeri: svašta vam se može dogoditi. Stvari se mijenjaju. Nesreće se događaju. Nešto iz djetinjstva se vrati i progoni vas. Možete biti zbačeni s puta. Nadam se da se to neće dogoditi nijednome od vas, ali dogodit će se malom broju vas.

Onima kojima se to ne dogodi, bit će nevolja. Ako sam ja, s oslabljenim duhom, bez duha kakav sam bio u 1970-ima, bez mogućnosti oporavka, bar je grupa jako iskusnih psihijatara tako mislila, ako sam se ja mogao vratiti iz toga, vjerujte mi, svatko može pronaći izlazak iz bilo kojeg problema koji postoji u njihovom životu.

A za one koji su stariji, koji su preživjeli možda nešto ne tako loše kao što je ovo, ali koji su proživjeli teška vremena, možda su izgubili sve, kao ja, i počeli od početka, neke od ovih stvari bit će im poznate. Postoji oporavak. Postoji iskupljenje. Postoji uskrsnuće. Postoje teme uskrsnuća u svakome društvu koje je bilo istraživano i ne samo zato što maštamo o mogućnosti uskrsnuća i oporavka već se to stvarno događa. I događa se često.

Vjerojatno je najpoznatiji motiv uskrsnuća, izvan onih posebno religioznih, onaj o feniksu, drevna priča o feniksu koji svakih 500 godina uskrsne iz svog pepela kako bi nastavio živjeti život koji je čak i ljepši od prijašnjega. Richarde, hvala vam puno.