Megan Phelps-Roper
5,784,789 views • 15:17

Bila sam plavooka petogodišnjakinja bucmastih obraza kad sam se pridružila svojoj obitelji pred ogradama. Mama me natjerala da lutke ostavim u kombiju. Stajala sam na uglu ulice na teškoj vlazi Kansasa okružena desecima rođaka, a moje su ručice držale znak s natpisom kojeg još nisam znala pročitati: "Gejevi zaslužuju smrt." To je bio početak.

Naši su prosvjedi postali dnevna pojava i međunarodni fenomen, a kao članica Westborovske baptističke crkve, postala sam stalni gost ograda po cijeloj zemlji. Kraj moje karijere prosvjednika i života kakvog sam poznavala došao je 20 godina kasnije, djelomično uzrokovan strancima na Twitteru koji su mi pokazali moć angažiranja drugih.

U mom domu život je bio prikazivan kao epska duhovna borba dobra i zla. Dobro su predstavljali moja crkva i njeni članovi, a zlo svi ostali. Zbog budalaština moje crkve konstantno smo bili u borbi sa svijetom, a to bi svakodnevno pojačavalo našu različitost. "Razlikuj nečisto od čistog," stih kaže, pa i jesmo. Od utakmica bejzbola do vojnih sprovoda, putovali smo zemljom s neonskim prosvjednim plakatima u rukama kako bi drugima rekli koliku su zapravo "nečisti" i zašto ih čeka prokletstvo. To je bilo središte naših života. To je bio jedini način da činim dobro u svijetu koji sjedi na krilu vraga. I poput mojih ostalih 10 braće i sestara, vjerovala sam u što su me učili cijelim srcem, i izvršavala sam namjere Westbora s posebnim žarom.

U 2009., taj me žar doveo na Twitter. Na početku su ljudi na koje sam tamo naišla bili neljubazni, baš kao što sam očekivala. Bili su digitalna verzija vrištećih horda ljudi koje sam gledala na prosvjedima još odmalena. No usred sve te digitalne svađe razvio se čudan uzorak. Netko bi stigao na moj profil s uobičajenim bijesom i prezirom, odgovorila bih sa svojom mješavinom biblijskih stihova, referenci na pop kulturu i smajlića. Tako bih ih, razumljivo, zbunila, no onda bi slijedio razgovor. Bio je civilan — pun istinske znatiželje na obje strane. Kako je onaj drugi došao do tako nečuvenih zaključaka o svijetu?

Nekad bi se razgovor prebacio i u stvarni svijet. Ljudi s kojima sam boksala na Twitteru došli bi me vidjeti kraj ograde kad sam prosvjedovala u njihovom gradu. David je bio takva osoba. Upravljao je blogom koji se zvao "Jewlicious" i nakon nekoliko mjeseci strastvenih, no prijateljskih online rasprava došao me upoznati kraj ograde u New Orleansu. Donio mi je srednjoistočni desert iz Jeruzalema, gdje živi, a ja sam njemu donijela košer čokoladu i držala znak na kojem piše "Bog mrzi Židove."

(Smijeh)

Nije bilo zabune o našim stajalištima, no granica između prijatelja i neprijatelja postala je jako nejasna. Vidjeli smo jedno drugoga kao ljude, a to je promijenilo način na koji smo razgovarali.

Trebalo je vremena, no ti su razgovori konačno u mene usadili sjeme sumnje. Moji prijatelji na Twitteru pokušali su shvatiti Westborovsku doktrinu i radeći to uspjeli su naći proturječja koja dotad nisam uočila. Zašto smo podržavali smrtnu kaznu za gejeve kad je Isus rekao "Tko je od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen?" Kako smo tvrdili da volimo svog susjeda, dok smo se u isto vrijeme molili da će ga Bog uništiti? Istina je da je briga koju su mi ti neznanci na internetu pokazali i sama bila proturječje. Bila je dokaz da ljudi na drugoj strani nisu demoni kojim sam ih smatrala.

Shvatiti to promijenilo mi je život. Kad sam shvatila da nismo najviši suci božanske istine, nego ljudi s manama, nisam se više mogla pretvarati. Nisam mogla opravdati naša djela — pogotovo naš okrutni običaj protestiranja na sprovodima i slavljenja ljudske tragedije. Te promjene moje perspektive dovele su do veće erozije povjerenja u moju crkvu i na kraju zbog njih više nisam mogla ostati.

Unatoč ogromnoj tuzi i strahu, napustila sam Westboro u 2012. Idućih par dana nakon mojeg odlaska instinkt da se sakrijem bio je paralizirajuć. Željela sam se sakriti od osuđivanja svoje obitelji, znala sam da više nikad neće pričati sa mnom — ljudi čije su mi misli i mišljenja najviše značila. I željela sam se sakriti od svijeta kojeg sam tako dugo odbacivala — ljudi koji nisu imali nijedan razlog da mi daju drugu šansu nakon cjeloživotnog antagonizma. A ipak, nevjerojatno, jesu.

Svijet je imao pristup mojoj prošlosti jer je bila posvuda na internetu — tisuće tweetova i stotine intervjua, sve od lokalnih vijesti do "The Howard Stern Show-a" — no toliko me ljudi svejedno primilo otvorenih ruku. Napisala sam ispriku za svo zlo koje sam načinila, no znala sam da isprika to nikada neće moći poništiti. Mogla sam samo probati izgraditi nov život i naći način da popravim dio štete. Ljudi su imali stotinu razloga sumnjati u iskrenost, no većina njih nije. Te — uzevši u obzir moju povijest, nisam se ni mogla nadati nečem većem — opraštanje i ne donošenje preuranjenih zaključaka. Još uvijek me zadivljuje.

Prvu godinu izvan kuće provela sam bez nekakvog odredišta s mlađom sestrom koja je odlučila otići sa mnom. Uhodale smo u bezdan, no iznenadile smo se jer smo našle svjetlo i put naprijed u istim zajednicama koje su nam tako dugo bile mete. David, moj "Jewlicious" prijatelj s Twittera, pozvao nas je da odsjednemo u Židovskoj zajednici u Los Angelesu. Spavali smo na kaučima u kući hasidskog rabina, njegove žene, i njihovih četvero djece — rabina protiv kojeg sam prosvjedovala tri godine ranije sa znakom "Tvoj rabin je kurva." Satima smo razgovarali o teologiji, Židovstvu i životu dok smo prali suđe u njihovoj košer kuhinji i sjeckali povrće za večeru. Ponašali su se prema nama kao prema obitelji. Ništa nam nisu zamjerali, i iznova me to zapanjilo.

To je razdoblje bilo puno nemira, no često se vraćam iznenađujućem saznanju koje sam tada imala — bilo je olakšanje i privilegija napustiti okrutne osude koje su instinktivno prolazile mojim umom o svakoj osobi koju sam vidjela. Shvatila sam da trebam učiti. Trebam slušati.

U zadnje vrijeme to često imam na umu, jer ne mogu ne vidjeti u javnim raspravama iste destruktivne impulse koji su vladali mojom crkvom. Slavimo toleranciju i raznolikost više nego ikad, a ipak smo sve više međusobno podijeljeni. Želimo dobre stvari — pravdu, jednakost, slobodu, dostojanstvo, prosperitet — no put koji smo izabrali jako je sličan onom koji sam napustila prije četiri godine. Razdvojili smo svijet na nas i njih, iz svojih bunkera izlazimo tek da prebacimo retoričke granate na drugi logor. Otpisujemo pola zemlje kao zastarjele liberalne elite ili rasističke nasilnike, mrzitelje žena. Bez razlike, bez složenosti, bez ljudskosti. Čak i kad netko zatraži empatiju i razumijevanje za drugu stranu, razgovor je gotovo uvijek doveden do debate o tome tko zaslužuje više empatije. Baš kao što sam i ja naučila, rutinski odbijamo priznati mane u našim stajalištima ili vrijednosti u istima naših protivnika. Kompromis je anatema. Napadamo i ljude na našoj strani kad se usude sumnjati u stranku. Ovaj nam je put donio okrutnu, produbljujuću polarizaciju, čak i izljeve nasilja. Sjećam se tog puta. Neće nas dovesti ondje gdje želimo ići.

Daje mi nadu što možemo nešto napraviti u vezi toga. Dobra je vijest da je jednostavno, a loša je vijest da je teško. Moramo pričati i slušati ljude s kojima se ne slažemo. Teško je jer često ne možemo shvatiti kako je druga strana došla do svojih stajališta. Teško je, jer pravedni gnjev, osjećaj sigurnosti da je naša prava strana, zna biti iznimno zavodljiv. Teško je jer znači produžiti empatiju i samilost na ljude koji nam pokazuju prezir i neljubaznost. Impuls da im uzvratimo primamljiv je, ali ne želimo biti takvi. Možemo se oduprijeti. Uvijek ću biti nadahnuta za odupiranje, zbog ljudi na koje sam naišla na Twitteru, očitih neprijatelja koji su postali moji dragi prijatelji. Isti je slučaj s jednim osobito suosjećajnim i darežljivim dečkom, mojim mužem. Ništa nije bilo posebno u odgovoru koji sam mu napisala. Poseban je bio njihov pristup. Puno sam o tome razmišljala zadnjih par godina i našla sam četiri stvari koje su drukčije napravili zbog kojih je pravi razgovor postao moguć. Ta četiri koraka mala su, ali moćna, i radim sve što mogu kako bih ih upotrijebila u teškim razgovorima.

Prvi je ne pretpostavljati lošu namjeru. Moji prijatelji na Twitteru shvatili su da, čak i ako su moje riječi bile agresivne i uvredljive, iskreno sam vjerovala da radim pravu stvar. Pretpostaviti zao motiv odmah nam ne dopušta da stvarno shvatimo zašto osoba radi i vjeruje u nešto. Zaboravimo da je to čovjek sa životnim iskustvima koja su oblikovala njegov um, a mi zaglavimo na prvom valu ljutnje, tako da razgovor ima male šanse za nastavak. No kad pretpostavimo dobru ili neutralnu namjeru, svojim umovima dajemo puno jači okvir za dijalog.

Drugi je postavljanje pitanja. Kad angažiramo ljude duž ideoloških podjela, postavljanje pitanja pomaže nam naći gdje se naša stajališta razilaze. To je bitno jer ne možemo dati efikasne argumente ako ne razumijemo otkud druga strana dolazi i jer im daje priliku istaknuti mane u našim stajalištima. No postavljanje pitanja ima i drugu svrhu; pokazuje nekome da ih čujemo. Kad su moji prijatelji sa Twittera prestali okrivljavati i počeli postavljati pitanja, gotovo sam automatski počela raditi istu stvar. Zbog njihovih sam pitanja imala gdje pričati, no tako su mi dali dopuštenje da njima postavljam pitanja i da stvarno čujem njihove odgovore. Istinski je promijenilo dinamiku našeg razgovora.

Treći je korak ostati miran. Za to je potrebna vježba i strpljenje, no moćno je. U Westboru sam naučila ne brinuti o utjecaju mog načina govorenja na druge. Mislila sam da to što sam u pravu opravdava moju nepristojnost — grubi tonovi, povišeni glasovi, uvrede, prekidi — ta strategija nije pretjerano produktivna. Pojačati glasnoću i sarkazam prirodno je u stresnim situacijama, ali često vodi razgovor prema razočaravajućem, eksplozivnom kraju. Dok je moj muž još bio tek anoniman poznanik sa Twittera, naše su rasprave često postajale teške i prodorne, no odbijali smo eskalirati. Umjesto toga, promijenio bi temu. Ispričao bi vic ili preporučio knjigu ili se nježno odmaknuo od razgovora. Znali smo da rasprava nije gotova, samo smo ju pauzirali kako bi se vratili na istu razinu. Ljudi se često žale da nas digitalna komunikacija čini manje civilnima, no ovo je prednost koju online razgovori imaju pred onima vođenima uživo. Imamo štit vremena i prostora između nas i ljudi čije ideje smatramo frustrirajućima. Možemo iskoristiti taj štit. Umjesto napada, možemo se zaustaviti, disati, promijeniti temu ili otići, pa se vratiti kad smo spremni.

I napokon ... napravi argument. Možda se čini očito, ali nuspojava jakih uvjerenja je da nekad pretpostavimo kako je, vrijednost našeg stajališta očita ili bi trebala biti, da ne trebamo braniti svoja stajališta jer su očigledno toliko ispravna i dobra da je to problem onoga koji to ne shvaća — nije moj posao educirati ga. Da je sve tako jednostavno, vidjeli bismo stvari na isti način. Koliko su god moji prijatelji s Twittera dragi, da na kraju nisu izrekli svoje argumente, bilo bi mi puno teže vidjeti svijet na različit način. Svi smo mi proizvod našeg odgoja, i naše vjere odražavaju naša iskustva. Ne možemo očekivati od drugih da spontano promijene mišljenje. Želimo li promjenu, moramo imati i razloge.

Moji prijatelji s Twittera nisu napustili svoja vjerovanja i principe — samo svoj prezir. Usmjerili su svoj opravdan napad i došli k meni s britkim pitanjima ublaženim ljubaznošću i humorom. Prišli su mi kao ljudskom biću, i to je više promijenilo moj život nego cijela dva desetljeća bijesa, prezira i nasilja. Znam da neki možda nemaju vrijeme, energiju ili strpljenje za ovako opsežno sudjelovanje, no koliko god teško bilo, doprijeti do nekoga s kim se ne slažemo opcija je dostupna svima nama. Iskreno vjerujem da možemo učiniti teške stvari, ne samo za njih, već i za nas i našu budućnost. Rastuće gađenje i tvrdoglavi sukobi nisu nešto što želimo sebi, ili svojoj državi ili idućoj generaciji.

Mama mi je rekla nešto par tjedana prije no što sam napustila Westboro, kad sam se očajnički nadala kako postoji način da ostanem s obitelji. S ljudima koje sam voljela svakim otkucajem srca još i prije no što sam bila petogodišnjakinja bucmastih obraza, koja stoji pokraj ograde i drži znak koji ne može pročitati. Rekla je, "Samo si čovjek, moje drago, slatko dijete." Tražila je od mene da budem skromna — ne preispitujem, nego vjerujem u Boga i starije od sebe. Vjerovala sam da ona ne vidi veću sliku — i oni su samo ljudi. Trebala bi nas voditi samo ta osnovna činjenica i trebali bismo prilaziti jedni drugima s darežljivošću i suosjećanjem.

Svatko od nas pridonosi zajednicama, kulturama i društvima koje činimo. Kraj ovog vrtloga bijesa i krivnje počinje s jednom osobom koja odbija prepustiti se tim destruktivnim, zavodljivim impulsima. Mi samo trebamo odlučiti da će početi s nama.

Hvala vam.

(Pljesak)