Kada mi je bilo oko osam godina, prvi puta sam čula za klimatske promjene ili globalno zagrijavanje. Očito, to je bilo nešto što su stvorili ljudi svojim načinom života. Govorili su mi da gasim svjetlo kako bih štedila energiju i da recikliram papir kako bih štedila resurse. Sjećam se da sam pomislila kako je to vrlo čudno da ljudi, koji su jedna od životinjskih vrsta, mogu biti u stanju promijeniti klimu Zemlje. Jer ako jesmo, i ako se to stvarno događa, tada ne bismo govorili ni o čemu drugome. Čim biste upalili TV, sve bi bilo samo o tome. Vijesti, radio, novine, nikada ne biste čitali ili čuli ni o čemu drugome, kao da se zbiva svjetski rat. Ali nitko nikada nije o tome govorio. Ako je izgaranje fosilnih goriva tako loše da prijeti samoj našoj egzistenciji, kako možemo samo nastavljati kao prije? Zašto nema nikakvih restrikcija? Zašto to nije proglašeno nezakonitim? Meni to nije logično. To je bilo previše nerealno. Pa kad mi je bilo 11 godina, razboljela sam se. Pala sam u depresiju, prestala sam govoriti i prestala sam jesti. U dva mjeseca sam izgubila oko deset kilograma. Kasnije su mi dijagnosticirali Aspergerov sindrom, opsesivno-kompulzivni poremećaj i selektivni mutizam. To u osnovi znači da govorim samo kad ja mislim da je to potrebno - ovo je jedan od tih trenutaka. (Pljesak) Za one od nas koji smo u spektru, skoro sve je crno-bijelo. Nismo baš vješti u laganju i obično ne uživamo sudjelovati u toj društvenoj igri koja se vama ostalima, izgleda, toliko sviđa. (Smijeh) Ja mislim da smo na mnogo načina mi autisti, oni normalni, a ostali ljudi su prilično čudni, (Smijeh) pogotovo kad se radi o krizi održivosti, gdje svi stalno govore da su klimatske promjene egzistencijalna prijetnja i najvažniji problem od svih, a ipak jednostavno nastavljaju po starom. Ja to ne razumijem, jer ako emisije moraju prestati, onda moramo zaustaviti emisije. Za mene je to crno ili bijelo. Nema sivih područja kad je u pitanju preživljavanje. Ili ćemo nastaviti kao civilizacija ili nećemo. Moramo se promijeniti. Bogate zemlje poput Švedske trebaju početi smanjivati emisije za bar 15 posto svake godine. A to je zato da možemo ostati ispod ciljne granice zagrijavanja od dva stupnja. Ipak, kako je nedavno pokazao IPCC, Međuvladin panel o klimatskim promjenama, ciljajući umjesto toga na 1,5 stupnjeva Celsijusa značajno bi umanjilo utjecaj na klimu. No možemo samo zamisliti što to znači za smanjenje emisija. Pomislili biste da mediji i svaki od naših lidera ne govore ni o čemu drugome, ali oni to čak ni ne spominju. Niti itko ikada spominje stakleničke plinove koji su već zarobljeni u sustavu. Niti da zagađenje zraka prikriva zatopljenje tako da kada prestanemo sagorijevati fosilna goriva, već imamo dodatnu razinu zatopljenja možda do visine od 0,5 do 1,1 stupnjeva Celsijusa. Nadalje, govori li uopće itko o činjenici da se nalazimo usred šestog masovnog izumiranja, sa skoro 200 vrsta koje izumiru svakoga dana, da je stopa izumiranja danas između 1.000 i 10.000 puta viša od one koja se smatra normalnom. Niti skoro nitko nikada ne govori o aspektu jednakosti ili klimatskoj pravdi, jasno iskazanoj posvuda u Pariškom sporazumu, koja je apsolutno nužna da bi to funkcioniralo u globalnim razmjerima. To znači da bogate zemlje moraju smanjiti svoje emisije na nulu unutar 6 do 12 godina, uz današnju brzinu emisija. A to je zato da ljudi u siromašnijim zemljama mogu imati priliku da podignu svoj životni standard gradeći dio infrastrukture koju smo mi već sagradili, kao što su ceste, škole, bolnice, čista pitka voda, električna energija i tako dalje. Jer kako možemo očekivati od zemalja poput Indije ili Nigerije da mare za klimatsku krizu, ako mi koji već imamo sve, ne marimo o tome ni na sekundu, ili o našoj stvarnoj predanosti Pariškom sporazumu? Pa zašto onda ne smanjujemo emisije? Zašto ih zapravo još uvijek povećavamo? Uzrokujemo li svjesno masovno izumiranje? Jesmo li zli? Ne, naravno da nismo. Ljudi i dalje rade ono što rade zato jer velika većina nema pojma o stvarnim posljedicama našeg svakodnevnog života, i ne znaju da je brza promjena nužna. Svi mi mislimo da znamo i svi mislimo da svi znaju, ali ne znamo. Jer kako bismo mogli znati? Ako stvarno postoji kriza, i ako je ta kriza uzrokovana našim emisijama, vidjeli biste barem neke znakove. Ne samo poplavljene gradove, desetine tisuća mrtvih ljudi i cijele narode sravnjene s gomilama srušenih zgrada. Vidjeli biste neke restrikcije. Ali ne. I nitko o tome ne govori. Nema hitnih sjednica, nema naslova, nema prijelomnih vijesti. Nitko se ne ponaša kao da smo u krizi. Čak i većina klimatskih znanstvenika ili političara pokreta zelenih i dalje leti svijetom jedući meso i mliječne proizvode. Ako poživim do svoje stote, bit ću živa 2103. godine. Kada danas razmišljate o budućnosti, tada ne razmišljate dalje od 2050. godine. Do tada ja neću, u najboljem slučaju, proživjeti ni polovicu svog života. Što se događa dalje? Godine 2078. proslavit ću svoj 75. rođendan. Ako budem imala djecu ili unuke, možda će sa mnom provesti taj dan. Možda će me pitati o vama, ljudima koji su postojali davno prije u 2018.-oj. Možda će pitati zašto niste ništa učinili dok je još bilo vremena za djelovanje. Što učinimo ili ne učinimo ovoga časa, utjecat će na cijeli moj život i živote moje djece i unuka. Što učinimo ili ne učinimo ovoga časa, ja i moja generacija nećemo moći poništiti u budućnosti. Zato, kada je škola počela u kolovozu ove godine, ja sam odlučila da je dosta toga. Sjela sam na zemlju ispred švedskog parlamenta. Štrajkala sam izostankom iz škole za klimu. Neki ljudi kažu da bih umjesto toga trebala biti u školi. Neki ljudi kažu da bih trebala studirati da postanem klimatolog, tako da mogu "riješiti klimatsku krizu". Ali klimatska kriza je već riješena. Mi već imamo sve činjenice i rješenja. Sve što moramo učiniti je da se probudimo i promijenimo. I zašto bih studirala za budućnost koje uskoro više neće biti, kad nitko ne radi uopće ništa kako bi spasio tu budućnost. I koja je svrha učiti činjenice u školskom sustavu, kad najvažnije činjenice dane od najbolje znanosti tog istog školskog sustava očigledno ne znače ništa našim političarima i našem društvu? Neki ljudi kažu da je Švedska samo mala zemlja i da nije važno što mi činimo, ali ja mislim da ako nekoliko djece može ispuniti vijesti širom svijeta samo ne dolaskom u školu nekoliko tjedana, zamislite što bismo mi svi mogli učiniti zajedno kad bismo željeli. (Pljesak) Skoro smo na kraju mog govora i to je čas kada ljudi obično počnu govoriti o nadi, solarnim panelima, snazi vjetra, cirkularnoj ekonomiji i tako dalje, ali ja neću to učiniti. Imali smo 30 godina poticajnih govora i prodavanja pozitivnih ideja. I žao mi je, ali to ne djeluje. Jer da je djelovalo, emisije bi se do sada već smanjile. Nisu se smanjile. I da, potrebna nam je nada, naravno da jest. No jedna stvar koja nam treba više od nade je akcija. Jednom kad počnemo djelovati, nada je posvuda. Pa umjesto da tražite nadu, tražite akciju. Tada i samo tada, doći će nada. Danas trošimo 100 milijuna barela nafte svaki pojedini dan. Ne postoji politika koja bi to promijenila. Nema pravila da se nafta zadrži u zemlji. Stoga ne možemo spasiti svijet tako da igramo po pravilima, jer pravila se moraju promijeniti. Sve se mora promijeniti i to mora početi danas. Hvala vam. (Pljesak)