Glenn Greenwald
2,102,303 views • 20:37

Postoji cijeli žanr YouTube videa posvećenih iskustvu za koje sam siguran da su ga doživjeli svi u ovoj sobi. Ono podrazumijeva pojedince koji se, smatrajući da su sami, upuštaju u određeno ekspresivno ponašanje — divlje pjevanje, zvrkasto plesanje, neku blagu seksualnu aktivnost — tek da bi otkrili da, zapravo, nisu sami, da postoji osoba koja ih promatra i uhodi, otkriće čega uzrokuje da istog trenutka prestanu s time što su radili u užasu. Osjećaj srama i poniženja na njihovom licu opipljiv je. To je osjećaj koji kaže ''Ovo sam spreman napraviti samo ako nitko drugi ne gleda.''

Ovo je srž posla kojemu sam bio isključivo posvećen tijekom posljednjih 16 mjeseci, pitanju zašto je privatnost bitna, pitanju koje je postavljeno u kontekstu globalne debate omogućene otkrićima Edwarda Snowdena da su SAD i njihovi partneri, skrivajući to od cijeloga svijeta, pretvorile Internet, nekoć slavljen kao oruđe bez presedana za oslobođenje i demokratizaciju, u područje masovnog neselektivnog nadzora, bez presedana.

Postoji vrlo učestao dojam koji se pojavi u toj debati, čak i među ljudima koji osjećaju neugodu radi masovnog nadzora, a koji kaže da zapravo nema neke stvarne štete koja proizlazi iz te invazije širokih razmjera jer jedino ljudi uključeni u loše radnje imaju razloga da se žele sakriti i brinu o svojoj privatnosti. Taj pogled na svijet prešutno je utemeljen u pretpostavci da postoje dvije vrste ljudi na svijetu, dobri ljudi i loši ljudi. Loši su ljudi oni koji planiraju terorističke napade ili su uključeni u nasilna kaznena djela i stoga imaju razloge zašto žele sakriti što rade, razloge zašto brinu o svojoj privatnosti. Suprotno tome, dobri ljudi oni su koji idu na posao, dolaze doma, odgajaju svoju djecu, gledaju televiziju. Oni koriste Internet ne da bi planirali bombaške napade već za čitanje vijesti i razmjenu recepata ili kako bi planirali utakmice svoje djece, i ti ljudi ne rade ništa krivo te stoga nemaju ništa za sakriti ni razloge za strah od vladinog nadzora.

Ljudi koji uistinu tako govore podliježu vrlo ekstremnom obliku samo-podcjenjivanja. Ono što zapravo govore jest, ''Pristao sam učiniti se toliko bezopasnom i neprijetećom i nezanimljivom osobom da se doista ne bojim da vlada zna što sve radim.''+ Ovaj mentalni sklop je pronašao što smatram njegovim najčišćim izričajem u intervjuu iz 2009 godine s čelnikom Googla, Ericom Schmidtom, koji je, kada su ga pitali o različitim načinima kako njegova tvrtka uzrokuje invazije u privatnost stotina milijuna ljudi diljem svijeta, rekao sljedeće. Rekao je ''Ako radite nešto za što ne želite da drugi ljudi znaju, možda to ni ne biste trebali raditi.''

Sad, može se svašta reći o takvom mentalitetu, prvo to da ljudi koji kažu da privatnost nije jako važna, u to zapravo ne vjeruju, a možete znati da u to ne vjeruju zato što iako to govore svojim riječima, njihova djela govore o različitim koracima koje poduzimaju da zaštite privatnost. Postavljaju lozinke na svoje e-mailove i račune na društvenim mrežama, postavljaju lokote na vrata spavaćih soba i kupaonica a sve je to usmjereno na spriječavanje drugih ljudi od ulaska u prostor kojeg smatraju svojim, znajući pritom što ne žele otkriti drugima. Isti taj Eric Schmidt, čelnik Googla, naredio je svojim zaposlenicima u Googlu da prestanu razgovarati s online Internetskim časopisom CNET nakon što je CNET objavio članak pun osobnih, privatnih podataka o Ericu Schmidtu, koje je dobio isključivo pretražujući kroz Google i koristeći ostale Googlove proizvode. (Smijeh) Ista ova podjela vidljiva je kod Marka Zuckerberga, koji je u zloglasnom intervjuu iz 2010. izrekao da privatnost više ne predstavlja ''društvenu normu''. Prošle su godine Mark i njegova nova žena kupili ne samo vlastitu kuću već i sve četiri obližnje kuće u Palo Altu za ukupno 30 milijuna dolara kako bi osigurali uživanje u zoni privatnosti koja je onemogućila druge ljude da promatraju što oni rade u svojim osobnim životima.

Zadnjih 16 mjeseci, u debatama o ovoj temi diljem svijeta, baš svaki puta kada bi mi netko rekao, ''Ne brinem se zapravo o narušavanju privatnosti jer nemam ništa za sakriti.'' ja bih im rekao istu stvar. Izvadio bih olovku, napisao svoju e-mail adresu. Rekao bih, ''Evo moje e-mail adrese.'' Želim da mi, kada dođeš doma, pošalješ e-mailom lozinke svih tvojih e-mail računa, ne samo lijepog, poštovanja vrijednog poslovnog e-maila već svih njih, jer želim tek baciti pogled na to što radiš online, pročitati što želim pročitati i objaviti ono što nađem zanimljivim. Na kraju krajeva, ako nisi loša osoba i ako ne radiš ništa krivo ne bi trebao imati što za sakriti.''

Niti jedna jedina osoba nije mi odgovorila na ponudu. Provjerim i — (Pljesak) provjerim opet taj račun, religiozno, svako malo. To vam je jedno prilično osamljeno mjesto. I postoji razlog zašto je tome tako, a taj je da mi kao ljudska bića, čak i oni od nas koji riječima osporavaju važnost vlastite privatnosti instinktivno razumijemo njezinu duboku važnost. Istina je da smo, kao ljudska bića, društvene životinje, što znači da imamo potrebu da drugi ljudi znaju što radimo, govorimo i mislimo i iz tog razloga dobrovoljno objavljujemo podatke o sebi online. No jednako je važno, da bismo bili slobodna i ispunjena ljudska bića, imati mjesto gdje možemo otići i biti slobodni od prosuđujućih pogleda ljudi. Postoji razlog zašto to tražimo i taj je da svi mi — ne samo teroristi i kriminalci, svi mi — imamo stvari koje želimo sakriti. Postoje najrazličitije stvari koje radimo i o kojima razmišljamo, koje smo spremni reći svojem liječniku ili svojem odvjetniku ili psihologu ili supružniku ili najboljem prijatelju no koje bi nas zatravnile da ih sazna ostatak svijeta. Baš svakoga dana donosimo odluke o stvarima koje kažemo, mislimo i napravimo koje smo spremni otkriti drugima, i o onima koje kažemo, mislimo i napravimo i ne želimo da itko drugi za njih sazna. Ljudi će vrlo lako ustvrditi da ne vrednuju svoju privatnost, no njihova djela poriču autentičnost tog uvjerenja.

Postoji razlog zašto je privatnost žuđena toliko univerzalno i instinktivno. Nije to samo refleksivan pokret poput udisanja zraka ili ispijanja vode. Razlog je taj da u stanju u kojem nas se može pratiti, u kojem nas se može promatrati, mijenjamo svoje ponašanje drastično. Raspon načina ponašanja koje primjenjujemo kada mislimo da smo promatrani ozbiljno se smanjuje. Ovo je tek činjenica o ljudskoj prirodi koja je priznata u društvenim znanostima i u literaturi i u religiji i doslovce u svakom području. Postoje brojne psihološke studije koje dokazuju da kada netko zna da bi mogao biti promatran njegovo ponašanje postaje znatno više prilagođeno i poslušno. Ljudski sram je moćan motivator, kao i želja da ga se izbjegne, što je razlog zašto ljudi, kada su promatrani donose odluke koje nisu rezultat njihovog djelovanja već odraz očekivanja koje drugi imaju od njih ili naloga društvenog pravovjerja.

Ovu je spoznaju najmoćnije iskoristio u pragmatičke svrhe krajem 18. stoljeća filozof Jeremy Bentham koji si je postavio za zadaću riješiti važan problem nadošao s industrijskim dobom u kojemu su, po prvi puta, institucije postale tako velike i centralizirane da više nisu bile u stanju pratiti i kontrolirati svakog svojeg pojedinog člana i rješenje do kojega je došao bio je arhitektonski dizajn originalno zamišljen za zatvore, kojega je on nazvao panoptikon, a primarna mu je odlika bila konstrukcija ogromnog tornja posred institucije kojim je tkogod bi kontrolirao instituciju mogao u svakom trenutku promatrati svakog zatvorenika iako ih nije mogao promatrati sve u svakome trenutku. Ključna odlika tog dizajna bila je da zatvorenici nisu mogli vidjeti u panopticon, u toranj, tako da nikada nisu znali gleda li ih se ili kada. Ono radi čega ga je uzbudilo to otkiće bilo je to da su zatvorenici morali pretpostaviti da jesu promatrani u bilo kojem trenutku, što bi postalo najvažnije za postizanje poslušnosti i poštivanja pravila. Francuski filozof 20. stoljeća Michel Foucault shvatio je da je taj model primjenjiv ne tek u zatvorima već u svakoj ustanovi koja želi kontrolirati ljudsko ponašanje: u školama, bolnicama, tvornicama, na radnim mjestima. Rekao je da taj način razmišljanja, taj okvir kojeg je otkrio Bentham, predstavlja ključan način društvene kontrole u modernim društvima Zapada koja više nisu trebala otvorena oružja tiranije — kažnjavanje ili zatvaranje ili ubijanje disidenata, ili pravno obvezivanje na odanost određenoj stranci — jer je masovni nadzor stvorio zatvor u umu, daleko suptilniji ali daleko učinkovitiji način ostvarivanja usklađenosti s društvenim normama ili društvenim pravovjerjem, daleko učinkovitiji no što bi gola sila ikada mogla biti.

Najznačajnije književno djelo o nadzoru i privatnosti je roman Georgea Orwella ''1984'', o kojem svi učimo u školi te je gotovo postao kliše. Zapravo, kada god ga spomenete u debati o nadzoru, ljudi ga istog trenutka odbace kao neprimjenjivog, i kažu, ''Oh, pa u '1984-toj' ljudi su imali monitore u kućama, bili su promatrani u kojem god trenutku, i to nema nikakve veze s nadzirućom državom s kojom se mi susrećemo.'' To je doista temeljito pogrešno shvaćanje upozorenja koje je Orwell dao u ''1984''-toj. Upozorenje koje je dao bilo je o nadzirućoj državi koja nije promatrala sve u svakom trenutku već u kojoj su ljudi bili svjesni da mogu biti promatrani u bilo kojem trenutku. Evo kako Orwellov pripovjedač, Winston Smith, opisuje nadzorni sustav s kojim se suočava: ''Nije postojao, dakako, nikakav način da saznaš promatraju li te u nekom trenutku.'' Dalje govori, ''U svakom slučaju, mogli su se priključiti na tvoju žicu kad god su željeli Morao si živjeti, živio si, uz naviku koja je postala instinkt, uz pretpostavku da svaki zvuk kojeg napraviš načut i, osim u tami, svaki pokret ispitan.''

Abrahamske religije na sličan način pretpostavljaju nevidljiv, sveznajuć autoritet koji, radi svoje svemogućnosti, uvijek gleda što god radiš, što znači da nikada nemaš ni trenutak privatnosti, i postaje krajnji primjenjivač poslušnosti koju zapovjeda.

Ono što sva ova naizgled raznorodna djela prepoznaju, zaključak do kojeg dolaze, je da društvo u kojem ljudi mogu biti promatrani u svakom trenutku jest društvo koje potiče konformizam, poslušnost i podređivanje, i zato svaki tiranin, od najotvorenijeg do najsuptilnijeg, žudi za tim sustavom. S druge je strane, čak važnije, domena privatnosti, sposobnost otići tamo gdje možemo misliti i razlagati i imati odnose i razgovarati bez prosuđujućih očiju drugih na nama, gdje kreativnost i istraživanje i neslaganje isključivo prebivaju, i iz tog razloga, kada dopustimo postojanje društva u kojem smo podložni stalnom promatranju dopuštamo da suština ljudske slobode bude ozbiljno obogaljena.

Zadnje što želim reći o ovome načinu razmišljanja, o ideji da jedino ljudi koji rade nešto krivo imaju stvari za sakriti i stoga razloga za brigu o privatnosti, je da prenosi dvije izrazito destruktive poruke, dvije destruktivne lekcije, od kojih je prva da su jedino oni ljudi koji brinu o privatnosti, jedino ljudi koji traže privatnost, po definiciji loši ljudi. Ovaj zaključak govori da trebamo imati sve moguće razloge za izbjegavanje, najvažniji od kojih je da kada kažeš, ''netko tko radi loše stvari'', vrlo vjerojatno misliš stvari poput planiranja terorističkog napada ili upuštanja u nasilna kaznena djela, što je mnogo uža koncepcija od one koju ljudi na pozicijama moći imaju na umu kada kažu ''raditi loše stvari''. Za njih, ''raditi loše stvari'' tipično znači raditi nešto što postavlja smislen izazov prakticiranju vlastite moći.

Druga izrazito destruktivna i, smatram, još više podla lekcija koja dolazi s prihvaćanjem ovog načina razmišljanja je da postoji implicitna pogodba na koju pristaju ljudi koji tako razmišljaju, a ta je pogodba sljedeća: Ako si spreman pretvoriti sebe u nekoga dostatno bezopasnog, dostatno neprijetećeg, za one koji imaju političku moć, tada i samo tada bit ćeš slobodan od opasnosti nadziranja. Samo oni koji su disidenti, oni koji se opiru moći, imaju razloga za brigu. Postoje brojni razlozi zašto bismo trebali željeti izbjeći i tu lekciju. Možda ste osoba koja, u ovom trenutku, ne želi biti uključena u takvo ponašanje, no možda ćete nekad u budućnosti željeti. Čak i ako ste netko tko odlučuje nikada ne željeti to, činjenica da postoje drugi ljudi koji su voljni i spremni oduprijeti se i protiviti onima na poziciji moći — disidenti i novinari i aktivisti i cijeli niz drugih — ona je koja nam svima donosi zajedničku dobrobit koju bismo trebali željeti sačuvati. Jednako kritično je da je mjera slobode našeg društva ne kako se odnosi prema svojim dobrim, poslušnim, popustljivim građanima, već kako se odnosi prema svojim disidentima i onima koji se opiru pravovjerju, No najvažniji razlog jest da sustav masovnog nadzora potiskuje našu slobodu na brojne načine. Stavlja izvan granica razne odabire oblika ponašanja čak i bez da smo svjesni što se dogodilo. Uvažena socijalistkinja Rosa Luxembourg jednom je rekla, ''Onaj tko se ne kreće, ni ne primjećuje svoje lance.'' Možemo pokušati pretvoriti lance masivnog nadzora u nešto nevidljivo, neprimjetljivo, no ograničenja koja nam postavljaju ne postaju time ništa manje moćna.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Glenn, hvala ti. Zvučiš vrlo uvjerljivo, moram reći, no htio bih te vratiti unatrag na zadnjih 16 mjeseci i Edwarda Snowdena radi nekoliko pitanja, ako se slažeš. Prvo je za tebe, osobno. Svi smo čitali o uhićenju tvoga partnera, Davida Mirande u Londonu, i ostalim poteškoćama, no pretpostavljam da, u smislu osobnog angažmana i rizika, pritisak kojeg osjećaš nije lagan, kada napadaš najveće suverene organizacije svijeta. Reci nam nešto malo više o tome.

Glenn Greenwald: Znaš, mislim da je jedna od stvari koja se događa je da ljudska hrabrost u ovom slučaju postaje zarazna i premda ja i drugi novinari s kojima sam radio sigurno jesmo bili svjesni rizika — Sjedinjene države i dalje su najmoćnija država na svijetu i ne cijene kada otkrijete tisuće njihovih tajni na Internetu, svojevoljno — vidjeti nekoga tko je 29-godišnja obična osoba odrasla u vrlo običnim okolnostima kako prakticira stupanj principijelne hrabrosti kakvu je riskirao Snowden, znajući da će otići u zatvor do kraja života ili da će mu se čitav život raspasti, nadahnulo me i nadahnulo druge novinare i nadahnulo, smatram, ljude diljem svijeta, uključujući buduće zviždače, da shvate kako se i oni mogu uključiti u takav oblik ponašanja.

BG: Zanima me kakav je tvoj odnos s Edom Snowdenom, jer si mnogo razgovarao s njim, i sigurno nastavljaš to činiti, no u svojoj ga knjizi nikada ne nazivaš Edward, ni Ed, već ''Snowden''. Kako to?

GG: Znaš, vjerujem da je to nešto što bi tim psihologa mogao ispitati. (Smijeh) Ne znam zašto, zapravo. Mislim da je zato što je jedan od važnih ciljeva koje je imao, jedna od njegovih najvažnijih taktika, bila da je znao da će jedan od načina za skretanje pozornosti sa sadržaja njegovih otkrića biti pokušaj da se fokus postavi na njega osobno, i iz tog razloga odlučio ostati podalje od medija. Pokušao je izbjeći da se njegov osobni život počne ispitivati i mislim da je zvati ga Snowden tek način na koji ga identificiram kao važnog povijesnog dionika radije nego da ga personaliziram što bi moglo odvući pozornost sa sadržaja.

Moderator: Njegova otkrića, tvoja analiza, rad drugih novinara, sve je to razvilo debatu, i mnoge su vlade, primjerice, reagirale, uključujući Brazil, s projektima i programima namijenjenima preoblikovanju izgleda Interneta, itd. Mnoge se stvari događaju u tom smjeru. No pitam se, za tebe osobno, što će biti kraj igre? U kojem ćeš trenutku pomisliti, pa, zapravo smo uspjeli pomaknuti kazaljku?

GG: Pa, kraj igre za mene kao novinara je vrlo jednostavan, to je osigurati da svaki pojedini vijesti vrijedan dokument koji mora biti objavljen završi objavljen, i da tajne koje to nikada nisu trebale biti završe otkrivene. Za mene, to je suština novinarstva i ono čemu sam posvećen. Kao netko kome je masovni nadzor odbojan iz svih razloga o kojima sam govorio, i mnogih drugih, mislim, smatram da moj rad neće stati dok vlade diljem svijeta više ne budu mogle podložiti čitave narode praćenju i nadzoru osim ako uvjere neki sud ili entitet da je osoba koju ciljaju zaista napravila nešto krivo. Za mene, to je put kroz koji privatnost može biti pomlađena.

BG: Snowden se jako, kako smo i vidjeli u TED-u, jako izričito predstavlja kao branitelj demokratskih vrijednosti i demokratskih načela. No mnogi ljudi nalaze teškim povjerovati da je to jedina njegova motivacija. Teško im je vjerovati da nije bilo novca posrijedi, da nije prodao neke od tih tajni, čak i Kini ili Rusiji, koje sasvim jasno nisu najbolji prijatelji Sjedinjenih država u ovom trenutku. I siguran sam da mnogi ljudi u sobi sebi postavljaju ista pitanja. Smatraš li mogućim da postoji taj dio Snowdena kojeg još nismo vidjeli?

GG: Ne, smatram to apsurdnim i idiotskim. (Smijeh) Ako biste željeli, a znam da se igrate đavoljeg odvjetnika, no ako biste željeli prodati tajne drugoj zemlji, što je on mogao napraviti i postati iznimno bogat time, zadnja stvar koju biste napravili je uzeli te tajne i dali ih novinarima i zamolili ih da ih objave, jer biste ih tako učinili bezvrijednima. Ljudi koji se žele obogatiti to učine u tajnosti, prodajući tajne izravno vladama, no mislim da je jedno bitno napomenuti to da optužbe dolaze od ljudi iz vlade SAD-a, od ljudi u medijima koji su lojalisti tih različitih vlada, i mislim da mnogo puta kada ljudi, iznose takve optužbe o drugim ljudima - ''O, on to sigurno ne radi samo iz principa, sigurno mora imati pokvarene, opake razloge'' — oni kažu mnogo više o sebi samima nego o metama njihovih napada, jer — (Pljesak) — ti ljudi, koji iznose takve optužbe, oni sami nikada ne djeluju ni iz kakvih drugih doli pokvarenih razloga, tako da pretpostavljaju da su svi ostali zaraženi istom bolešću bezdušnosti kao i oni sami, tako da to postaje njihova pretpostavka. (Pljesak)

BG: Glenn, hvala ti puno. GG: Puno hvala vama.

BG: Glenn Greenwald. (Pljesak)