Drew Dudley
3,644,738 views • 6:14

Htio sam početi tako da vam postavim pitanje: Koliko vas se osjeća potpuno ugodno nazvati se vođom? Vidite, postavljao sam to pitanje diljem cijele zemlje i gdje god to pitam, nije važno gdje, postoji uvijek veliki dio publike koji ne želi podići ruku. Shvatio sam da smo vodstvo učinili nečim što je veće od nas. Nečim što je iznad nas. Kao da je riječ o mijenjanju svijeta. Uzeli smo tu titulu vođe i odnosimo se prema njoj kao da je ona nešto što ćemo jednog dana zaslužiti, ali kada bismo si ju uzeli sada, značilo bi da smo arogantni i umišljeni do razine kada se više ne osjećamo ugodno. Ponekad me brine što trošimo toliko vremena slaveći nevjerojatne stvari koje malo tko može učiniti, da smo se uvjerili kako su one jedine vrijedne slavljenja, i počeli smo manje cijeniti ono što možemo činiti svaki dan, a u trenucima kada doista jesmo vođe ne dozvoljavamo si preuzimanje zasluge za to i ne dozvoljavamo si da se osjećamo dobro zbog toga. Imao sam dovoljno sreće da tijekom zadnjih 10 godina radim s nevjerojatnim ljudima koji su mi pomogli promijeniti definiciju vodstva na način koji mislim da me učinio sretnijim. U kratkom vremenu koje danas imam, želim s vama podjeliti priču koja je vjerojatno najzaslužnija za tu promjenu definicije.

Radio sam na sveučilištu, malom sveučilištu koje se zvalo Maunt Alison University smješteno u Sackville-u, New Brunswick (Kanada) i zadnji dan koji sam radio tamo, prišla mi je djevojka i rekla: "Sjećam se prvog trenutka kada sam vas upoznala." Onda mi je ispričala priču koja se dogodila 4 godine ranije. Rekla je: "Dan prije nego što sam se upisala na sveučilište, bila sam u hotelskoj sobi s mamom i tatom i bila sam tako uplašena i tako uvjerena da ja to ne mogu, da nisam spremna za sveučilište, da sam jednostavno briznula u plač. Moji mama i tata bili su nevjerojatni. Rekli su: "Gle, znamo da se bojiš, ali idemo sutra. Idemo prvi dan i ako u bilo kojem trenutku osjetiš da ti to ne možeš, to je u redu, samo nam reci, odvest ćemo te kući. Volimo te bez obzira na sve."

Rekla je: " Tako sam otišla sljedećeg dana i stajala u redu za upise, gledala sam oko sebe i jednostavno znala da ja to ne mogu. Znala sam da nisam spremna. Da moram odustati." Rekla je: "Donijela sam odluku i čim sam ju donijela doživjela sam nevjerojatan osjećaj mira. Okrenula sam se prema mami i tati da im kažem da moramo ići doma i baš u tome trenutku, Vi ste izašli iz zgrade Studentskog Zbora noseći najgluplji šešir koji sam vidjela u životu." (Smijeh) "Bilo je super. Imali ste veliki natpis na kojem je pisalo Shinerama što znači Studenti protiv cistične fibroze," -dobrotvorna ustanova za koju radim već godinama- " i imali ste kantu punu lizalica. Šetali ste i djelili lizalice ljudima u redu i pričali o Shinerami. Odjednom, došli ste do mene i samo ste se zaustavili i buljili ste. Bilo je jezivo." (Smijeh) Ova cura ovdje zna o čemu govorim. (Smijeh) "Onda ste pogledali dečka koji je stajao do mene, nasmiješili ste se, posegnuli u kantu, izvadili lizalicu, pružili je prema njemu i rekli: "Moraš dati ovu lizalicu predivnoj djevojci koja stoji pokraj tebe." I priča dalje:" Nisam nikad u životu vidjela da nekom tako brzo postane tako jako neugodno." Pocrvenio je i uopće nije htio pogledati prema meni. Samo je ovako nekako ispružio lizalicu." (Smijeh) "Bilo mi je tako žao lika da sam uzela lizalicu i čim sam je uzela, Vi ste imali taj nevjerojatno ozbiljan izraz lica i pogledali ste moju mamu i mog tatu i rekli ste: "Pogledajte to. Pogledajte. Prvi dan daleko od kuće, a već uzima slatkiše od nepoznate osobe?!" (Smijeh) Rekla je: "Svi su se počeli smijati. Nekoliko metara dalje u svim smjerovima ljudi su se smijali. I znam da je ovo sladunjavo i ne znam ni zašto vam to govorim, ali u tome trenutku kada su se svi smijali, znala sam da ne bi trebala odustati. Znala sam da sam ondje gdje trebam biti i znala sam da sam doma, a nisam s vama progovorila ni jednom u 4 godine od tog dana, ali sam čula da odlazite i morala sam doći do vas i reći vam da ste bili izuzetno važna osoba u mom životu i da ćete mi nedostajati. Sretno."

Ona se udaljava, a ja ne mogu vjerovati. Udaljila se otprilike dva metra od mene, okrenula se, nasmiješila i rekla: "Vjerojatno biste trebali znati i ovo. Još uvijek hodam s tim likom, 4 godine poslije." (Smijeh)

Godinu i pol nakon što sam se odselio u Toronto dobio sam pozivnicu za njihovo vjenčanje.

Evo što je začuđujuće. Uopće se toga ne sjećam. Nemam sjećanja vezanih za taj trenutak, a pretražio sam sva sjećanja, jer je smiješno i trebao bi se sjećati toga, a ne sjećam se. To je bio iznenađujući, spoznajni trenutak za mene da vjerojatno najveći utjecaj koji sam imao na nečiji život trenutak zbog kojeg je djevojka prišla strancu 4 godine kasnije i rekla: "Bili ste izuzetno važna osoba u mom životu," je trenutak kojeg se ni ne sjećam.

Koliko vas ima "Lizalica" trenutak, trenutak u kojem je netko rekao ili učinio nešto za što mislite da je istinski učinilo vaš život boljim? Dobro. Koliko vas je reklo toj osobi da su to učinili? Vidite, zašto ne? Slavimo rođendane, gdje sve što morate napraviti je ne umrijeti 365 dana (Smijeh) dok ljude koji su poboljšali naš život pustimo da hodaju okolo i to ni ne znaju. A svaki od vas, svaki od vas je bio katalizator za takav trenutak. Učinili ste nečiji život boljim, nečim što ste rekli ili napravili, a ako mislite da niste, razmislite o svim rukama koje se nisu digle kad sam postavio to pitanje. Vi ste samo jedan od ljudi kojima to nitko nije rekao.

Tako je zastrašujuće razmišljati o nama kao tako moćnima. Može biti strašno razmišljati da toliko možemo značiti drugim ljudima, jer dok vodstvo smatramo nečim većim od nas, nečim iznad nas, dok mislimo da se radi o mijenjanju svijeta, dajemo si opravdanje da ga ne očekujemo svaki dan od nas samih i jedni od drugih.

Marianne Williamson je rekla: "Naš najveći strah nije da smo neadekvatni. Naš najveći strah je da smo neizmjerno moćni. Naše je svjetlo, a ne naša tama ono što nas plaši." A moj poziv na akciju danas je da moramo prijeći preko toga. Moramo pobijediti strah kako izvanredno moćni možemo biti u životima drugih. Moramo prijeći preko toga kako bismo mogli krenuti dalje, kako bi naša mlađa braća i sestre, a jednoga dana i naša djeca -ili naša djeca sada- mogla gledati i početi cijeniti utjecaj koji možemo imati na živote drugih više nego novac, moć, titule i utjecaj. Moramo promjeniti definiciju vodstva na način da se radi o ovakvim "Lizalica" trenucima, koliko ih stvorimo, koliko smo ih svjesni, koliko ih proslijedimo i za koliko njih kažemo hvala. Jer, od vodstva smo učinili kao da je riječ o mijenjanju svijeta, a svijeta nema. Postoji tek 6 milijardi razumijevanja svijeta, i promijenite li razumijevanje svijeta jedne osobe, njeno razumijevanje onoga za što je sve sposobna, razumijevanje koliko je ljudima do nje stalo, razumijevanje toga koliko snažan promicatelj promjene može biti u ovome svijetu, izmijenili ste sve. Ako tako uspijemo pojmiti vodstvo, tj. uspijemo li tako redefinirati vodstvo, mislim da možemo promijeniti sve. To je jednostavna zamisao, ali ne mislim da je malena, i želim vam od srca svima zahvaliti što ste mi dopustili da je danas podijelim s vama.