2,722,067 views • 17:09

U slijedećih 18 minuta povest ću vas na putovanje. To je putovanje na kojem smo vi i ja već mnogo godina, a počelo je prije otprilike 50 godina, kada su ljudi iskoračili s ovog planeta. U tih 50 godina, ne samo da smo doslovno zakoračili na Mjesec, nego smo poslali robotske letjelice na sve planete Sunčevog sustava — svih osam — sletjeli smo i na asteroide, susreli se s kometima, a trenutno imamo letjelicu na putu za Pluton, nebesko tijelo nekada poznato kao planet. A sve te robotske misije dio su još većeg putovanja čovječanstva: putovanja do razumijevanja, kako bi razvili dojam o našem mjestu u svemiru, da shvatimo nešto o našem porijeklu, o porijeklu Zemlje, našeg planeta, pa i nas, koji na njoj živimo.

Od svih mjesta u Sunčevu sustavu na koja bismo mogli otići i tražiti odgovore na pitanja poput ovih, imamo Saturn. A na Saturnu smo već bili — posjetili smo Saturn u ranim 1980-ima — ali istraživanja Saturna postala su daleko dublja i detaljnija otkad je letjelica Cassini, koja putuje interplanetarnim prostorom već 7 godina, na ljeto 2004. ušla u Saturnovu orbitu i time postala najudaljenija robotska stanica koju je čovječanstvo ikada uspostavilo u okolici Sunca.

Saturnov sustav je bogat planetarni sustav. Nudi tajnovitost, mogućnost znanstvenog uvida i neusporedivu ljepotu i sjaj, a istraživanje ovog sustava ima velik kozmološki značaj. Zapravo, samo proučavajući Saturnove prstene naučili smo puno o diskovima zvijezda i plina koje nazivamo spiralnim galaksijama. Ovo je prekrasna slika maglice Andromeda, najbliže spiralne galaksije našem Mliječnom putu. Ovo je kompozitni snimak predivne galaksije Vrtlog slikan svemirskim teleskopom Hubble.

Prema tome, putovanje do Saturna zapravo je dio — ali i metafora za — puno veće putovanje čovječanstva ka razumijevanju međusobne povezanosti svega oko nas, kao i toga kako se ljudi uklapaju u tu sliku. I boli me što vam ne mogu ispričati sve što smo naučili pomoću Cassinija — ne mogu vam pokazati sve te lijepe slike koje smo uslikali kroz zadnjih dvije i pol godine zato što mi jednostavno nedostaje vremena. Zato ću se usredotočiti na dvije najuzbudljivije priče koje su nastale u ovoj velikoj istraživačkoj ekspediciji koju provodimo u okolici Saturna već dvije i pol godine.

Saturn prati vrlo velika i raznolika grupa mjeseca. Imaju raspon promjera od nekoliko kilometara do otprilike veličine SAD-a. Neke od najlijepših slika Saturna zapravo prikazuju Saturn zajedno s nekima od njegovih mjeseca. Ovo je Saturn s Dionom, a ovo je Saturn s vertikalno postavljenim prstenom gdje vidite koliko je zapravo prsten tanak, tu je i mjesec Enkelad. Od 47 Saturnovih mjeseca, dva se ističu.

To su Titan i Enkelad. Titan je Saturnov najveći mjesec, i dok Cassini nije stigao ondje, bio je to najveći pojedinačni dio neistraženog terena koji nam je ostao u Sunčevu sustavu. Ovo nebesko tijelo je dugo intrigiralo ljude koji su promatrali planete. Ima vrlo obilnu, gustu atmosferu. Zapravo, vjerovali smo da je okoliš na njegovoj površini sličniji okolišu kakvog imamo na Zemlji ili bar okolišu kakav je bio na Zemlji u prošlosti, od bilo kojeg drugog nebeskog tijela u Sunčevom sustavu. Njegovu atmosferu velikim dijelom čine molekule dušika, kakve udišemo i u ovoj prostoriji, samo što je ta atmosfera ispunjena jednostavnim organskim spojevima poput metana, propana i etana. Ove molekule se sakupljaju visoko u Titanovoj atmosferi razgrade se, a njihovi proizvodi se spoje u čestice sumaglice. Ova sumaglica je sveprisutna, potpuno globalna i obavija Titan. I to je razlog zašto ne možemo vidjeti površinu svojim očima, u vidljivom dijelu spektra.

Te čestice sumaglice, bar se tako pretpostavljalo prije što smo tamo stigli s Cassinijem, su milijardama godina lagano klizile ka površini i formirale omotač debelog organskog mulja. Nešto poput Titanovog ekvivalenta katrana, nafte ili nečeg — nismo znali čega. Ali na to smo sumnjali. Te molekule, posebice metan i etan, mogu biti u tekućem stanju na temperaturama površine Titana. Prema tome, metan je Titanu ono što je voda Zemlji. Može se kondenzirati u atmosferi, pa je prepoznavanje ove okolnosti dovelo do izražaja čitav niz bizarnih mogućnosti. Mogu postojati oblaci metana, a iznad njih stotine kilometara sumaglice koja onemogućava da imalo Sunčeva svjetla dopre do površine. Temperatura površine iznosi otprilike -175 stupnjeva celzijusa.

No bez obzira na ovu hladnoću, mogla bi padati kiša po površini Titana. I činiti na Titanu ono što kiša radi na Zemlji, urezuje kanale, formira rijeke i vodopade. Može stvarati kanjone, formirati velika porječja i grotla. Može ispirati mulj s vrhova planina i s brda niže, u nizine. Zaustavite se i razmislite za minutu. Pokušajte zamisliti kako bi površina Titana mogla izgledati. Mračno je — podne na Titanu jednako je mračno kao ponoć na Zemlji. Hladno je, jezivo je, magla, moguće da pada kiša, moguće da stojite na obalama jezera Michigan obliveni razrjeđivačem za boju.

Ovako smo zamišljali površinu Titana prije no što smo tamo došli s Cassinijem, i mogu vam reći da je ono što smo pronašli na Titanu, makar se detalji razlikuju, jednako fascinirajuće kao i ova priča. A nama je to bilo kao — za Cassinijeve ljude bilo je kao da se Jules Verneova avantura ostvaruje. Kao što sam rekla, ima gustu, obilnu atmosferu. Ovo je slika Titana straga obasjanog Suncem i prstenima kao predivnom pozadinom. I još jedan mjesec — čak niti ne znam koji točno. Atmosfera je vrlo obilna. Na Cassiniju imamo instrumente kojima možemo vidjeti do površine kroz ovu atmosferu, takva je i moja kamera. Uslikali smo slike poput ove. Ono što vidite su svijetle i tamne regije, a to je otprilike onoliko koliko smo i mi mogli vidjeti. To je bilo toliko tajnovito — ni mi nismo mogli shvatiti što zapravo gledamo na Titanu. Kada se zagledate bliže u ovu regiju, onda vidite stvari poput vijugavih kanala, nismo znali. Vidite nekoliko okruglih stvari. Ovo, kasnije smo saznali, je zapravo krater, ali vrlo je malo kratera na površini Titana, što znači da se radi o vrlo mladoj površini. Tu su i značajke koje djeluju tektonski. Izgledaju kao da su se razdvojile. Kad god vidite nešto linearno na planetu, znači da je došlo do frakture, poput nedostatka. Prema tome, tektonski se promijenilo.

Ali nismo mogli otkriti što to točno slike prikazuju, dok se, šest mjeseci nakon što smo dospjeli u orbitu, nije zbio događaj kojeg mnogi smatraju vrhuncem Cassinijevog istraživanja Titana. A to je bilo postavljanje sonde Huygens, u Europi napravljene sonde Huygens koju je Cassini nosio sedam godina Sunčevim sustavom. Izbacili smo je u atmosferu Titana, trebalo je dva i pol sata da se spusti i sletjela je na površinu. I samo želim nagalsiti koliko je značajan ovaj događaj. Ovaj uređaj, kojeg su napravili ljudi, sletio je po prvi put u ljudskoj povijesti u vanjskome dijelu Sunčeva sustava. Ovo je toliko značajno da se, bar po meni, ovaj događaj trebao proslaviti kičastim paradama u svakom gradu u SADu i Europi, ali nažalost, tome nije bilo tako. (Smijeh)

Značajno je iz još jednog razloga. Ovo je međunarodna misija, i ovaj događaj se proslavio u Europi, u Njemačkoj, a poslavne prezentacije su se držale na engleskom jeziku, na njemačkom, francuskom, talijanskom i nizozemskom jeziku. Bila je to dirljiva demonstracija onoga što bi riječi "Ujedinjeni narodi" trebale značiti: istinska unija naroda spojenih zajedno u kolosalnom trudu za opće dobro. U ovom slučaju je to bio ogroman pothvat da se istraži planet i da se shvati jedan planetarni sustav koji je kroz cijelu povijest čovječanstvu bio nedostižan, a sada su ga ljudi zapravo dotaknuli. Bio je to — mislim, naježim se na sam spomen toga, bio je to vrlo emocionalan događaj, i to je nešto što ja osobno nikada neću zaboraviti, a ne biste trebali ni vi. (Pljesak)

No svejedno, sonda je vršila mjerenja atmosfere dok se spuštala, a napravila je i panoramske slike. I ne mogu vam opisati kako je bilo gledati te prve slike Titanove površine uslikane sondom. A ovo je ono što smo vidjeli. A bilo je šokirajuće, jer je to bilo upravo ono što smo željeli od onih fotografija slikanih u orbiti da budu. Nedvosmisleno, to je bio geološki uzorak. To je uzorak dendritičke drenaže kojeg može formirati jedino protok tekućine. Možete pratiti ove kanale i možete vidjeti kako se oni spajaju. A spajaju se u ovaj kanal ovdje, koji otječe u ovu regiju. Gledate u obalni pojas. Je li ovo bio obalni pojas tekućina? Nismo znali. Ali ovo je pozamašni obalni pojas.

Ova fotografija je uslikana na 16 kilometara. Ovo je fotografija uslikana na 8 kilometara. Opet, obalni pojas. U redu, 16 kolimetara, 8 kilometara — ovo je otprilike visina leta aviona. Ako biste otišli na put avionom preko SADa, letjeli biste na ovim visinama. Dakle, ovo je slika kakvu biste vidjeli kroz prozor Titan Airlinesa dok letite preko površine Titana. (Smijeh)

I, konačno, sonda je sletjela na površinu, i sada ću vam pokazati, dame i gospodo, prvu fotografiju ikada slikanu s površine mjeseca u vanjskom Sunčevu sustavu. Ovo je taj obzor. Ovo su vjerojatno komadići leda, da? (Pljesak) I očito, sletio je na jednu od onih ravnih, tamnih regija i nije nestao s vidika. Prema tome, ono na što smo sletjeli nije bila tekućina. Sonda je zapravo sletjela na Titanov ekvivalent blata. To je nekonsolidirano tlo prožeto tekućim metanom. I vjerojatno se radi o tome da se ovaj materijal ispirao s visokih područja Titana kroz one kanale koje smo vidjeli, i odvodio se milijardama godina da bi ispunio bazene na nizinama. I to je ono u što je sletjela sonda Huygens.

Ipak, na našim slikama nije bilo znakova, čak ni na slikama s Huygensa, ikakvog većeg, otvorenog tekućeg tijela. Gdje su onda bili? Postalo je još i zanimljivije kada smo pronašli dine. U redu, dakle ovo je naš film ekvatorijalne regije Titana, koji prikazuje te dine. Ovo su dine visoke 100 metara, međusobno odvojene nekoliko kilometara, a nastavljaju se miljama i miljama. Postoje stotine, do 1000 ili 1200 milja dina. Ovo je Sahara na Titanu. Očito je ovo vrlo suho mjesto, inače ne bi bili dina.

Dakle ponovno, postalo je zagonetno što nema tekućih tijela, dok konačno nismo vidjeli jezera u polarnim regijama. I postoji područje jezera u južnoj polarnoj regiji Titana. Veličine je otprilike jezera Ontario. A onda, samo prije tjedan i pol, preletjeli smo preko sjevernog pola Titana i pronašli i ovdje strukturu veličine Kaspijskoga mora. Dakle, čini se da su tekućine, iz nekog razloga kojeg još ne razumijemo, ili bar tijekom ovog godišnjega doba, očito na polovima Titana. I mislim da ćete se složiti da je Titan osobito, mistično mjesto. Egzotičan je, stran je, ali opet čudesno nalik Zemlji, ima geološke strukture slične Zemljinima i ogromnu geografsku različitost, fascinantan je to svijet čiji je jedini suparnik u Sunčevu sustavu, radi kompleksnosti i bogatstva, upravo Zemlja.

A sada prelazimo na Enkelad. Enkelad je malen mjesec, velik otprilike kao desetina Titana, možete ga vidjeti ovdje pored Engleske. Samo da bih vam pokazala veličinu; ovo nije zamišljeno da predstavlja prijetnju. (Smijeh) Enkelad je vrlo bijel, vrlo svijetao, i njegova površina je očito razorena frakturama, ovo je geološki vrlo aktivno tijelo. Ali glavni izvor otkrića na Enkeladu pronađen je na južnom polu — ovdje upravo gledamo južni pol — gdje smo pronašli ovaj sustav fraktura. Različite su boje zato što su različitog sastava. Obložene su. Ove frakture su obložene organskim materijalima. Štoviše, cijela ova regija, regija južnoga pola, ima povišene temperature. To je najtoplije mjesto na planetu, na tom tijelu. To je jednako bizarno kao da otkrijemo da je Antarktika na Zemlji toplija od tropskog pojasa.

I onda, kada smo dodatno poslikali, otkrili smo da iz ovih fraktura izlaze mlazovi finih ledenih čestica koji se šire stotinama milja u svemir. I kada obojimo ovu sliku tako da istaknemo slabe nivoe svjetla, vidimo da ti mlazovi snabdijevaju perijanicu koja zapravo, kako vidimo na drugim slikama, ide tisućama milja u svemir iznad Enkelda. Moj tim i ja smo pregledavali slike poput ovih, a uzimali smo u obzir i druge rezultate s Cassinija. I došli smo do zaključka da je moguće da ovi mlazovi eruptiraju iz džepova tekuće vode ispod površine Enkelada.

Dakle, moguće je da imamo tekuću vodu, organske materijale i višak topline. Drugim riječima, moguće je da smo zapravo naišli na Sveti gral istraživanja planeta u moderno doba. Ili drugim riječima, okoliš koji je moguće pogodan za žive organizme. I mislim da vam ne moram niti govoriti da bi otkriće života drugdje u Sunčevu sustavu, bilo na Enkeladu ili drugdje, imalo golema kulturološke i znanstvene implikacije. Zato što kada bismo mogli pokazati da se nastanak života dogodio ne jednom, nego dvaput, neovisno u Sunčevu sustavu, tada bi to značilo, slijedom logičkoga zaključivanja, da se to dogodio nebrojno puno puta u svemiru kroz njegovih 13,7 milijardi godina povijesti.

Trenutno, Zemlja je i dalje jedini poznati planet koji obiluje životom. Dragocjena je, jedinstvena, i dalje je jedini dom kojeg poznajemo. I ako su neki od vas bili na oprezu i razumni tijekom 1960ih — a opraštamo vam ako niste, u redu — sjetit ćete se ove slavne slike koju su uslikali astronauti Apolla VIII 1968. Bio je to prvi put da je Zemlja slikana iz svemira, i to je imalo ogroman utjecaj na poimanje našeg mjesta u svemiru, i našu svijest za odgovornost za zaštitu našeg planeta.

Pa, mi na Cassiniju smo uslikali ekvivalentni prvijenac, fotografiju koju niti jedno ljudsko oko nije vidjelo prije. To je potpuna pomrčina Sunca, gledana s druge strane Saturna. I na ovoj nemoguće lijepoj slici vidite glavne prstene obasjane Suncem straga, vidite refraktiranu sliku Sunca i vidite ovaj prsten stvoren, zapravo, izbacivanjem čestica s Enkelada. Ali kao da ovo nije već dovoljno briljantno, možemo uočiti na ovoj prekrasnoj slici, naš vlastiti planet, u kolijevci Saturnovih prstena.

Da, postoji nešto zaista dirljivo u gledanju nas samih izdaleka, i hvatanju slike našeg malog plavog planeta kroz neba drugih svjetova. I to, i perspektiva nas samih koju dobivamo iz toga, mogla bi biti, naposljetku, najbolja nagrada koju smo stekli ovim putovanjem otkrića koje je počelo prije pola stoljeća. Hvala vam puno. (Pljesak)