Carl Honoré
2,691,521 views • 19:15

Htio bih započeti jednim opažanjem: ako sam išta naučio u protekloj godini, onda je to da je najveća ironija objavljivanja knjige o sporosti u tome da promocija mora teći maksimalno brzo. Ovih dana većinu vremena provodim letanjem iz grada u grad, iz studija u studio, s intervjua na intervju secirajući knjigu. Ovih dana svi žele znati kako usporiti, ali žele to naučiti jako brzo. Nedavno sam nastupao na CNN-u gdje sam više vremena proveo šminkajući se nego nastupajući. To i ne treba toliko čuditi, zar ne? U takvom svijetu sada živimo, u svijetu koji je zapeo u najvišoj brzini.

Svijet opsjednut brzinom; sve radimo brže, trpamo sve više i više aktivnosti u sve manje i manje vremena. Svaki trenutak našeg dana djeluje kao utrka s vremenom. Posudit ću frazu Carrie Fisher, koja se nalazi i u mojoj biografiji, "Ovih dana i trenutnu zadovoljštinu predugo čekamo." (Smijeh) A razmislite što radimo da popravimo stvari. Ubrzavanjem. Nekoć smo birali broj, sad brzo biramo. Umjesto čitanja tehnika brzog čitanja, umjesto hodanja brzinsko hodanje. I naravno, nekoć smo išli na spojeve, a sad na brzinske spojeve. Čak i stvari koje su same po sebi spore pokušavamo ubrzati. Nedavno sam u NY-u prolazio pored teretane s reklamom za novi večernji tečaj vježbanja za - znate i sami - ubrzani tečaj joge. To je savršeno rješenje za sve prezaposlene profesionalce koji žele pozdraviti sunce, ali na to potrošiti tek 20 minuta. To su pomalo ekstremni primjeri, zanimljivi su, da se nasmijati na njih,

no ima tu i nešto ozbiljno, a u bezglavoj trci svakodnevnog života često izgubimo iz vida štetu koju nam nanosi ovaj život Ptice Trkačice. Toliko smo uronjeni u kulturu brzine da skoro ni ne primjećujemo koliko šteti svakom aspektu naših života - našem zdravlju, prehrani, poslu, vezama, okolišu i zajednici. Nekada nam je potreban poziv za uzbunu da nas upozori na to da jurimo kroz naše živote umjesto da ih zaista živimo. Da živimo brzim, a ne dobrim životima. Mislim da mnogim ljudim kao poziv za uzbunu posluži neka bolest. Pregorijevanje ili pak tijelo naposljetku kaže: "Ne mogu ja to više" i prizna poraz. Ili veza koja nam se obije o glavu jer nismo imali vremena ili strpljenja ili mira biti s drugom osobom, saslušati je.

Moj poziv za uzbunu došao je kad sam počeo sinu čitati priče za laku noć i shvatio sam da na kraju dana, kad bih otišao u njegovu sobu, jednostavno nisam mogao usporiti. Preletio sam mu "Mačak, ne diraj mi šešir". Preskakao sam redove, odlomke, a nekad i cijele stranice, a kako je on cijelu knjigu znao napamet, posvađali bismo se. Tako je ono što je trebao biti najopuštajući, najintimniji, najnježniji dio dana, kad otac priča priču svome sinu, postalo titanska borba umova, sukob između moje brzine i njegove sporosti. To je malo potrajalo, sve dok se nisam uhvatio skenirajući članak o tehnikama za uštedu vremena. Jedan od njih spomenuo je komplet knjiga "Jednominutna priča za laku noć." Sada trzam izgovarajući te riječi, ali najprije sam reagirao znatno drugačije. Najprije sam pomislio: "Hvala Bogu! Sjajne li ideje! Baš mi to treba da dodatno ubrzam odlazak na spavanje." No, srećom, došao sam sebi i sljedeća reakcija bila je drugačija. Malo sam usporio i pomislio: "Zar je zbilja došlo do ovoga? Zar sam baš u tolikoj žurbi da sam spreman sinu prodati kratku priču na kraju dana?" Maknuo sam novine - išao sam se na avion - i sjedio ondje. I učinio nešto što dugo nisam - ništa. Samo sam razmišljao, dugo i ozbiljno. Sišavši s aviona, odlučih učiniti nešto po tom pitanju. Htio sam istražiti tu kulturu Ptice Trkačice i što ista čini što meni, a što ostalima.

U glavi su mi se pojavila dva pitanja. Prvo - kad smo se toliko ubrzali? Drugo - je li moguće, ili čak poželjno, usporiti? Ako razmislite o tome kako se svijet toliko ubrzao, sjetimo se uobičajenih sumnjivaca. Sjetimo se urbanizacije, konzumerizma, radnih mjesta, tehnologije, ali ako zagrebemo dublje, dođemo do pravog krivca, biti pitanja: kako razmišljamo o vremenu kao takvom. U drugim kulturama vrijeme je ciklično. Smatra se da se vrijeme kreće u velikim spokojnim krugovima. Uvijek samo sebe obnavlja i osvježava, dok je na Zapadu vrijeme linearno, ograničen resurs, uvijek otječe. Ili ga iskoristiš ili ga izgubiš. Benjamin Franklin rekao je: "Vrijeme je novac", a mislim da je to izreka koja kod nas stvara psihološku jednadžbu. Vremena je malo i što onda činimo? Ubrzamo, zar ne? Radimo što više u sve manje vremena. Svaki trenutak svakog dana pretvaramo u utrku do cilja - do cilja do kojega, usput budi rečeno, nikad ne stignemo, ali do cilja u svakom slučaju. Pretpostavljam da onda pitanje glasi: je li moguće osloboditi se takvog načina razmišljanja? Srećom, odgovor je: da jer, kako sam otkrio kad sam to krenuo ispitivati, javlja se globalni otpor kulturi koja nam govori da je brže uvijek bolje, a užurbano najbolje.

Diljem svijeta ljudi čine ono nezamislivo: usporavaju i otkrivaju da unatoč tome što se vjeruje da si mrtav ako usporiš, ispada da je istina potpuno suprotna: usporavanjem u pravo vrijeme ljudi shvaćaju da sve rade bolje. Bolje jedu, bolje vode ljubav, bolje vježbaju, bolje rade, bolje žive. U ovoj mješavini trenutaka, i mjesta, i djela i usporavanja leži ono što mnogo ljudi sada naziva "Internacionalni pokret sporosti".

Dozvolite mi da budem malo licemjeran. Nabrzinu ću vam ispričati o čemu se radi u Pokretu sporosti. Sjetite se hrane. Mnogi od vas znaju za Pokret spore prehrane - započet u Italiji, potom se proširio diljem svijeta i sada ima 100 000 članova u 50 zemalja. Vodi se jednostavnom i razumnom porukom: crpimo više zadovoljstva i zdravlja iz naše hrane kad je uzgajamo, kuhamo i konzumiramo normalnim tempom. Mislim da je i eksplozija pokreta organskog uzgoja, kao i povratak tržnica pokazatelj da ljudi očajnički žele pobjeći od jedenja i kuhanja i uzgoja hrane po industrijskom rasporedu. Žele se vratiti sporijem ritmu života. Iz Pokreta spore prehrane izrastao je pokret "Spori grad" koji je započeo u Italiji, ali proširio se Europom i šire. Tu gradovi ponovno razmišljaju o tome kako organizirati gradski krajolik kako bi se ljude potaklo da uspore, pomirišu ruže i povežu se jedni s drugima, pa obuzdaju promet, postave klupe ili dodaju malo zelenih površina.

Na neki način te promjene nisu samo zbroj svojih dijelova jer kad Spori grad i službeno postane Spori grad, to je nešto poput filozofske deklaracije koja govori ostatku svijeta da ljudi u tom gradu vjeruju da u 21. stoljeću sporost ima svoju ulogu. U medicini ljudi ostaju duboko razočarani mentalitetom brzih rješenja prisutnih u konvencionalnoj medicini. Milijuni ljudi diljem svijeta okreću se komplementarnim i alternativnim oblicima medicine koje koriste neke sporije, blaže, više holističke oblike liječenja. Još se odlučuje o mnogim od tih komplementarnih terapija. Ja osobno sumnjam da će ispiranje crijeva kavom ikad dobiti odobrenje većine populacije, ali neki drugi tretmani poput akupunkture i masaže, pa čak i običnog opuštanja očito imaju neke koristi. a vrhunski medicinski fakulteti posvuda počinju ih proučavati i uviđaju kako funkcioniraju i što mogu naučiti od njih.

Seks. Ima puno seksa na brzaka, zar ne? Svršavao sam šetnju - bez smjeranih dosjetki - išao sam, recimo, polako do Oxforda, prošao pored kioska i vidio časopis za muškarce, a na naslovnici je pisalo: "Kako svog partnera dovesti do orgazma u 30 sekundi." Čak se i trajanje seksa ovih dana drži na oku. Znate, volim i ja seks na brzaka, ali mislim da puno toga možemo dobiti sporim seksom, usporavanjem. Pristupite li tim dubljim, pomalo psihološkim, emocionalnim, duhovnim strujama, dobit ćete bolji, jači orgazam. Dobijete veći dobitak u odnosu na uloženo. Pointer Sisters najelokventnije su to objasnile pjevajući hvale "ljubavniku spore ruke". Svi smo se smijali Stingu kad se nedavno okrenuo tantri, ali nekoliko godina kasnije parovi svih uzrasta lete u radionice ili u vlastitim spavaćim sobama pronalaze načine da uspore i iskuse bolji seks. U Italiji, a oni izgleda uvijek znaju gdje se krije užitak, pokrenuli su službeni pokret sporog seksa.

Radno mjesto. Diljem većeg dijela svijeta, s iznimkom Sjeverne Amerike, radno vrijeme se sustavno snižava. Europa je primjer toga, a ljudi uočavaju da im se kvaliteta života povećava uz manje rada, ali i da im se produktivnost povećava. Nešto očito nije u redu s 35-osatnim radnim tjednom u Francuskoj - previše, prerano, prekruto. No, druge europske zemlje, posebice nordijske zemlje, pokazuju da je moguće imati odličnu ekonomiju bez radoholičarstva. Norveška, Švedska, Danska i Finska sada su među prvih šest najkonkurentnijih nacija na Zemlji, a na njihovo radno vrijeme prosječan Amerikanac ima pravo biti ljubomoran. Ako odemo izvan razine država na razinu mikro-kompanija, sve više tvrtki shvaća da moraju dopustiti svojim zaposlenicima ili kraće radno vrijeme ili pauze - pauze za ručak, da sjede u tihoj prostoriji, da isključe Blackberryje i laptope - hej, ti iza - mobitele tijekom radnog dana ili za vikend da imaju vremena za odmor i da se mozak prebaci u kreativni način razmišljanja.

No, ovih dana odrasli nisu jedini koji previše rade, nego i djeca. Imam 37 g., djetinjstvo mi je završilo sredinom osamdesetih i gledajući današnju djecu, zaprepašten sam kako imaju sve više i više zadaće, instruktora, izvannastavnih aktivnosti nego što nam je uopće bilo zamislivo prije koju generaciju. Jedan od najsrcedrapateljskijih mejlova koje dobivam na svojoj stranici dolaze od samih adolescenata koji su na rubu iscrpljenja, mole me da pišem njihovim roditeljima da im pomognem usporiti, maknuti ih s ove iscrpljujuće maratonske trake za trčanje. Srećom, javlja se otpor i u roditeljstvu i sada se gradovi u SAD-u udružuju i zabranjuju izvannastavne aktivnosti određenim danima u mjesecu, što omogućava djeci da se odmore, provedu vrijeme s obitelji i uspore.

Zadaća je druga stvar. Pojavljuju se zabrane zadaća diljem razvijenog svijeta u školama koje su godinama davale gomilu zadaće, a sada uviđaju da više može biti manje. Nedavno je bio slučaj u Škotskoj gdje je visokouspješna privatna škola zabranila zadaće svima ispod 13 godina. Nadobudni roditelji su poludjeli i rekli: "Djeca će nam pasti!" Ravnatelj je rekao: "Ne, vaša djeca na kraju dana trebaju malo usporiti." Prošli mjesec stigli su rezultati ispita i rezultati iz matematike i znanosti porasle su za 20% u prosjeku prošle godine. Mislim da puno toga govori to što elitna sveučilišta, koje se često navodi kao razlog zašto roditelji preforsiraju svoju djecu, počinju primjećivati da vrhunski učenici koji im dolaze padaju. Ta djeca imaju krasne ocjene, životopise toliko krcate izvannastavnim aktivnostima da bi vas duša zaboljela, ali nemaju ono nešto, nemaju sposobnost kreativnog razmišljanja, ne znaju sanjati. Ove elitne škole, Oxford, Cambridge i dr. počinju poručivati roditeljima i studentima da trebaju malo usporiti. Npr. na Harvardu šalju pisma brucošima u kojima im govore da će dobiti više od života i Harvarda ako malo uspore, ako rade manje, ali da posvete potrebno vrijeme tim stvarima, da uživaju u njima. Čak i ako nekada ne rade baš ništa. Pismo je znamenito nazvano: "Uspori!" - s uskličnikom na kraju.

Gdjegod gledali, čini mi se da je poruka ista: manje je često više, sporo je često bolje. Unatoč tome, nije lako usporiti, zar ne? Čuli ste da sam kažnjen za prebrzu vožnju dok sam istraživao o koristima sporosti. To je istina, ali to nije sve. Zapravo sam bio na putu za večeru Spore prehrane u to vrijeme. Ako to nije dovoljno sramotno, kaznu sam dobio u Italiji. Ako je itko od vas vozio talijanskom autocestom, znate koliko sam otprilike brzo vozio.

(Smijeh)

Ali zašto je tako teško usporiti? Mislim da su razlozi brojni. Prvo: brzina je zabavna, seksi. Adrenalin je to, teško ga se ostaviti. Tu postoji neka metafizička dimenzija u kojoj se brzinom ograđujemo od većih, dubljih pitanja. Rastreseni smo i prezaposleni, pa se i ne stignemo zapitati jesmo li dobro, jesmo li sretni, odrastaju li mi djeca dobro, odlučuju li političari ispravno u moje ime? Drugi razlog, možda i najjači razlog zašto nam je tako teško usporiti jest kulturološki tabu da smo ustali protiv usporenja. U našoj kulturi "sporo" je pogrdna riječ. To je druga riječ za "lijenost", "ljenčinu" i nekoga tko odustaje. "Malo je spor" zapravo je sinonim za "glup je".

Svrha Pokreta sporosti, njegov glavni cilj jest boriti se s tabuima i reći: da, nekada sporost nije rješenje, postoji i "negativna sporost". Nedavno sam zaglavio na cesti M25, što je obilaznica oko Londona. Proveo sam tamo tri i pol sata, i to je već negativna sporost. Ali nova ideja, pomalo revolucionarna ideja ovog pokreta jest da postoji i "pozitivna sporost". Pozitivna sporost uključuje posvećivanje vremena za objed s obitelji s ugašenim TV-om. Ili za promatranje problema iz različitih gledišta u uredu za što bolju poslovnu odluku. Ili jednostavno uzimanje vremena da usporite i uživate u svom životu.

Ono što je mene najviše oduševilo u vezi svega što se dogodilo oko ove knjige otkako je izašla jest reakcija na nju. Znao sam da će je čim izađe dobro prihvatiti novovjekovna svita, ali odlično ju je prihvatio i poslovni svijet - poslovni časopisi, ali i velike tvrtke i vodeće organizacije jer i ljudi s vrha lanca, ljudi poput vas, počinju shvaćati da je previše brzine u sustavu, previše zaposlenosti i vrijeme je da otkrijemo, ili ponovno otkrijemo, zaboravljenu umjetnost usporavanja. Ohrabruje i to što ova ideja nije prihvaćena samo u razvijenom svijetu već i u zamljama u razvoju, u zemljama koje su na rubu ulaska u zemlje prvog svijeta - Kina, Brazil, Tajland, Poljska itd. Te su zemlje prihvatile ideju Pokreta sporosti, mnogi ljudi unutar njih, i trenutno se vodi rasprava u medijima, na ulici. Pogledavaju prema Zapadu i misle: "Sviđa nam se aspekt toga što vi imate, ali za ovo ne znamo baš."

Nakon svega toga, pitanje je: je li to moguće? To je glavno današnje pitanje. Je li moguće usporiti? Sa zadovoljstvom tvrdim da odgovor glasi: definitivno jest. Ja sam krunski primjer - reformirani i rehabilitirani brzoholičar. Još uvijek volim brzinu - živim u Londonu, novinar sam i volim zvuke užurbanosti, navalu adrenalina koju te stvari izazivaju. Igram skvoš i hokej na ledu, brze sportove, i ne bih ih se odrekao ni za što na svijetu. No, tijekom protekle godine povezao sam se s pužom u sebi.

(Smijeh)

To znači da se više ne pokušavam nemarno preopterećivati. Zadani način više mi nije brzoholičarski. Više ne čujem kako mi vrijeme istječe, barem ne u onolikoj mjeri kao prije. Zapravo, sad ga čujem jer mi vrijeme stvarno istječe. Pozitivna strana svega toga jest da sam sretniji, zdraviji i produktivniji nego ikad. Osjećam se kao da živim svoj život umjesto da jurim kroz njega. I možda ono što je najvažnije - pokazatelj uspješnosti toga jest to što osjećam da su mi se veze produbile, obogatile, osnažile.

A za mene je test za provjeru hoće li ovo funkcionirati i što će značiti bio je povratak pričama za laku noć jer je tu ova pustolovina započela. I rezultat je ohrabrujuć. Na kraju dana, odem u sinovu sobu, ne nosim sat, ugasim računalo da ne čujem dolazne mejlove i samo sjednem i čitam njegovim tempom. Budući da djeca imaju vlastiti tempo i unutarnji sat, nemaju određeno vrijeme u kojem vam će se otvoriti na 10 minuta. Moraju se kretati vlastitim ritmom. Otkrio sam da mi nakon deset minuta priče sin iznenada kaže: "Danas se na igralištu dogodilo nešto što me baš zasmetalo." I onda počnemo razgovarati o tome. Shvatio sam da su priče za laku noć nekoć bile nešto s moje liste obveza, nešto što mi je bilo mučno raditi jer je bilo užasno sporo i morao sam proletjeti kroz to. Sad mi je to postala nagrada za kraj dana, nešto što mi je srcu drago. Imam holivudski kraj mog govora ovog popodneva, a ide ovako.

Prije nekoliko mjeseci pripremao sam se za još jednu turneju knjige, spakirao kofere, bio sam pred vratima i čekao taksi kad mi je sin sišao niz stepenice s čestitkom koju mi je izradio. Slijepio je dva komada kartona nalik ovima i na naslovnicu stavio naljepnicu Tintina, svog omiljenog lika. Rekao mi je, odnosno dao mi ju je i ja sam je pročitao: "Za tatu. Voli te Benjamin." Rekoh: "Kako slatko. Je li to čestitka za uspješnu turneju knjige?" Rekao je: "Ne, ne, tatice, to je čestitka za najboljeg čitača priča na svijetu." Pomislih: "Vidiš ti to, ovo usporavanje zaista djeluje."

Puno vam hvala.