Radikalna otvorenost je i dalje daleka budućnost u polju obrazovanja. Imamo veliki problem shvatiti da učenje nije određeno mjesto nego aktivnost.

Želim vam ispričati priču PISA-e OECD-ovog testa kojim se mjere znanje i vještine petnaestogodišnjaka cijelog svijeta, priču o tome kako su međunarodne usporedbe globalizirale polje obrazovanja koje obično smatramo pitanjem unutarnje politike.

Pogledajte kako je svijet izgledao u 60-tima po pitanju omjera ljudi koji su završili srednju školu. Možete vidjeti Sjedinjene države ispred svih ostalih, a većina ekonomskog uspjeha Sjedinjenih država nastavlja se na dugoročnu prednost stečenu bivanjem prvima u obrazovanju. Ipak, u 70-tima, neke su se države počele približavati. U 80-ima, globalno širenje talenata se nastavilo. A svijet nije stao ni u 90-ima. Tako su SAD u 60-ima bile prve. U 90-ima su bile 13, ne zato što su njihovi standardi pali nego zato što su svuda drugdje porasli mnogo brže.

Koreja pokazuje što je moguće u obrazovanju. Prije dvije generacije, Koreja je imala standard života današnjeg Afganistana, i bila je među najlošijima po pitanju edukacije. Danas, svaki mladi Korejanac završi srednju školu.

Ovo nam govori da u globalnoj ekonomiji, mjerilo uspjeha više nije poboljšanje na nacionalnoj razini, nego međunarodna usporedba s najuspješnijim sustavima . Problem je u tome što mjerenje vremena provedenog u školi ili stečenog stupnja obrazovanja nije uvijek ispravan način da vidimo što oni stvarno mogu postići. Pogledajte samo netom diplomirane, a nezaposlene mlade na našim ulicama dok zaposlenici ne uspijevaju pronaći ljude sa znanjima koja su im potrebna. To vam govori da se viši stupanj obrazovanja ne preslikava automatski u važnije vještine, bolje poslove i kvalitetnije živote.

PISA ovo pokušava promijeniti direktno mjereći znanja i vještine ljudi. Pri tome, zauzeli smo vrlo specifičan kut gledanja. Manje nas je zanimalo mogu li studenti jednostavno reproducirati što su naučili u školi - htjeli smo provjeriti mogu li iskoristiti ono što znaju i primijeniti svoje znanje u novim situacijama. Neki su nas zbog ovoga kritizirali. Kažu, znate, takav način mjerenja uspjeha je iznimno nepošten prema ljudima, jer učenike testiramo na problemima koje ranije nisu vidjeli. Ali, vodeći se tom logikom, znate, trebali bismo i život smatrati nepoštenim jer mjerilo uspjeha u životu nije možemo li se sjetiti što smo naučili u školi nego jesmo li pripremljeni za promjene, jesmo li pripremljeni za poslove koji još ne postoje, i korištenje tehnologija koje još nisu izmišljene da bismo riješili probleme koje trenutno ni ne zamišljamo.

Iako nekada osporavan na način mjerenja rezultata ubrzo je zapravo postao standard. U posljednjoj procjeni iz 2009. usporedili smo 74 obrazovna sustava koji zajedno pokrivaju 87 posto gospodarstva. Ovaj graf prikazuje performanse pojedini zemalja. Crvene, malo ispod prosjeka OECD-a. Žuto je tako-tako, a zeleno su države kojima ide jako dobro. Možete vidjeti kako Šangaj, Koreja i Singapur u Aziji; Finska u Europi; i Kanada u Sjevernoj Americi jako dobro stoje. Također, možete vidjeti da postoji razlika od gotovo tri i pol školske godine između petnaestogodišnjaka u Šangaju i u Čileu, a razlika raste do čak sedam školskih godina kada uključite zemlje sa zbilja slabim rezultatima. Postoji razlika svijetova između načina na koji su mladi ljudi pripremljeni za današnje gospodarstvo.

U ovu priču želim uvesti drugu važnu dimenziju. Svi uključeni u obrazovanje vole pričati o jednakosti. PISA-om smo htjeli izmjeriti koliko oni stvarno pružaju jednakost osiguravajući da ljudi iz različitih socijalnih poadina imaju iste prilike uspjeha. Vidimo da je u nekim državama utjecaj socijalnog okruženja na ishode učenja vrlo, vrlo snažan. Mogućnosti su neravnopravno raspodijeljene i mnogo potencijala mladih je potrošeno uzalud. Vidimo da je u nekim zemljama mnogo manje važno u kakvom socijalnom okruženju ste rođeni. Svi želimo biti ondje, u gornjem desnom kvadrantu gdje su mogućnosti jednako raspoređene, a rezultati su visoki. Nitko, niti jedna zemlja ne smije si dopustiti da bude ondje gdje su rezultati niski a postje i velike društvene razlike. Možda možemo raspravljati je li bolje biti ondje, gdje su rezultati visoki pod cijenu velikih razlika, ili se želimo fokusirati na jednakost i prihvatiti sredinu? Ali zapravo, ako pogledate kako države stoje na ovoj slici vidite da je mnogo zemalja koje kombiniraju izvrsnost s jednakošću. Zapravo, jedna od najvažnijih pouka ove usporedbe jest da ne moramo žrtvovati jednakost da bismo postigli izvrsnost. Ove države pomaknule su se od pružanja izvrsnosti samo nekima do pružanja izvrsnosti svima - vrlo važna pouka. Ovo, izaziva paradigme mnogih obrazovnih sustava koji vjeruju da postoje prvenstveno da bi razvrstale ljude. Od trenutka kad su ovi rezultati objavljeni, autori zakona, učitelji i istraživači iz cijelog svijeta pokušali su zaključiti što stoji iza uspjeha tih sustava.

Zastanimo na trenutak i fokusiramo se na zemlje koje su zapravo započele PISA-u, a trenutno su označene plavom bojojm. Postavio sam tako da je veličina kružića proporcionalna iznosu novca koje ove države ulažu u učenike. Kad bi nam novac mogao reći sve o jednakosti rezultata učenja, svi veliki kružići završili bi na vrhu, je li tako? Ali to nije ono što vidimo. Ulaganje po studentu objašnjava zapravo, manje od 20 posto varijance uspjeha među državama, a Luksemburg, na primjer, koji je najskuplji sustav ne postiže posebno dobre rezultate. Vidite da dvije države sa sličnom potrošnjom postižu vrlo različite rezultate. Također vidite - i mislim da je ovo među najohrabrujućim pronalascima da više ne živimo u svijetu koji je prigodno podijeljen između bogatih i visoko obrazovanih zemalja i siromašnih i nisko obrazovanih zemalja, što je vrlo, vrlo važna pouka.

Pogledajmo detalje. Crvena točka pokazuje potrošnju po studentu u omjeru s bogatstvom države. Novac možete potrošiti tako da dobro platite učitelje i možete vidjeti da Koreja ulaže mnogo kako bi privukla najbolje ljude u učiteljsku profesiju. Koreja također ulaže u duge školske dane, što dodatno povisuje troškove. Zadnje, ali ne najmanje važno, Korejanci ne žele da njihovi učitelji samo predaju nego i da se razvijaju. Investiraju u profesionalni razvoj, suradnju i mnoge druge stvari. Sve to košta mnogo novaca. Kako si Koreja može ovo priuštiti? Odgovor je: učenici u Koreji uče u velikim razredima. Ovo je plavi stupac koji snižava troškove. Idemo na sljedeću zemlju na listi, Luksemburg. Kao što možete vidjeti, crvena točkica je na istom mjestu kao i kod Koreje, tj. Luksemburg troši isti iznos po studentu kao Koreja. Ali, znate, roditelji, učitelji i političari u Luksemburgu svi vole male razrede. Znate, vrlo je ugodno ući u mali razred. I zato su sav novac uložili u male razrede, a plavi stupac povišuje troškove. Kao i svi, Luksemburg može novac potrošiti samo jednom, a cijena toga jest da učitelji nisu plaćeni naročito dobro. Učenici ne provode mnogo vremena u školi. U osnovi, učitelji nemaju dovoljno vremena za bilo što osim predavanja. Možete vidjeti da dvije države ulažu svoj novac vrlo različito, a način na koji ulažu svoj novac mnogo je važniji od iznosa koji ulažu u obrazovanje.

Vratimo se u 2000. godinu Sjetite se, to je godina dana prije nego je iPod izmišljen. U tom trenutku, svijet je ovako izgledao po pitanju PISA rezultata. Prva stvar koju vidite je da su kružići mnogo manji, zar ne? Trošili smo mnogo manje na obrazovanje, otprilike 35 posto manje. Zapitajte se, ako je obrazovanje postalo toliko skuplje, je li postalo toliko bolje? Gorka je istina da se to nije ostvarilo u mnogo zemalja. Ipak, postoje neke zemlje koje su svjedočile impresivnom razvoju. Njemačka, moja zemlja, u 2000. godini nalazila se u donjem kvadrantu, rezultati ispod prosjeka, velike socijalne nejednakosti. I sjetite se, Njemačka je bila jedna od onih zemalja čiji su rezultati vrlo visoki ako uzmemo samo ljude s fakuletotm Vrlo razočaravajući rezultati. Ljudi su bili šokirani rezultatima. I po prvi puta, javnom raspravom u Njemačkoj mjesecima je dominiralo obrazovanje, ne porezi ili ostala pitanja. Edukacija je bila u središtu javne rasprave. Tada su su političari počeli reagirati na ovo pitanje. Federalna vlada dramatično je povećala ulaganje u obrazovanje. Mnogo je učinjeno kako bi se povećale šanse studenata imigranata ili onih s lošim socijalnim statusom. Zbilja je zanimljivo to da se ovdje nije radilo samo o optimiziranju postojećih zakona nego su podaci transformirali neka uvjerenja i paradigme na kojima je ležao njemački obrazovni sustav. Na primjer, tradicionalno je obrazovanje vrlo mlade djece bilo smatrano zadaćom obitelji, a bilo je slučajeva kad je smatrano da žene zanemaruju svoje obiteljske obaveze zbog slanja djece u vrtić. PISA je preobrazila ovu debatu i postavila obrazovanje u ranom djetinjstvu u samo središte javne rasprave u Njemačkoj. Ili tradicionalno, njemački obrazovni sustav dijeli djecu staru 10 godina, vrlo mladu djecu, između onih kojima je suđeno nastaviti karijere kao visokoobrazovani i onih koji će na kraju raditi za visokoobrazovane, a ova podjela temelji se prvenstveno na socioekonomskim značajkama, ali se i ova paradigma trenutno preispituje. Mnogo promjena.

Ali dobre vijesti su da, devet godina kasnije, možete vidjeti poboljašanja u kvaliteti i jednakosti. Ljudi su prihvatili izazov i učinili nešto po tom pitanju.

Ili uzmite Koreju, na drugom kraju spektra. U 2000. godini, Koreja je stajala vrlo dobro, ali su Korejanci bili zabrinuti da samo mali dio njihovih studenata postiže zbilja visoke nivoe izvrsnosti. Prihvatili su izazov, i Koreja je u jedno desetljaće uspjela poduplati omjer studenata koji postižu iznimne rezulate u području čitanja. Dakle, ako se usmjerite samo na najbistrije učenike, znate da nejednakosti rastu i možete vidjeti kako se ovaj mjehur blago pomiče u jednu stranu ali svejedno, impresivno poboljšanje.

Značajno restrukturiranje poljskog obrazovanja pomoglo je značajno smanjiti razlike između škola, preokrenuti mnoge od škola s najlošijim rezultatima i podići rezultate za više od pola školske godine. A možete vidjeti i ostale zemlje. Portugl je uspio složiti svoj rascjepkani obrazovni sustav, podići kvalitetu i pojačati jednakost, kao što je uspjela i Mađarska.

Zapravo, možete vidjeti da je bilo mnogo promjena. Iako čak i ljudi koji se žale i kažu da je relativan poredak zemalja ili nešto slično PISA-i zapravo artifakt kulture ili ekonomskih faktora ili socijalnih prilika, ili homogenosti društava itd čak i ovi ljudi moraju prihvatiti da je poboljšanje obrazovanja moguće. Znate, Poljska nije promjenila svoju kulturu. Nije promijenila svoju ekonomiju. Nije promjenila sastav populacije. Nije otpustila učitelje. Promijenila je obrazovne zakone i prakse. Vrlo impresivno.

A sve ovo postavlja, naravno, pitanje: što možemo naučiti iz zemalja u zelenom kvadrantu koje su postigle visoki nivo jednakosti, ali i razine uspješnosti? I, naravno, postavlja se pitanje može li ono što funkcionira u jednom okruženju biti uspješno preslikano drugdje? Naravno, ne možemo preslikati obrazovne sustave u cjelini, ali ove usporedbe identificirale su spektar faktora koje uspješni sustavi dijele. Svi se slažemo da je obrazovanje važno. Svi to govore. Ali važno pitanje jest, koliko cijenimo ovaj u odnosu na ostale prioritete? Koliko države plaćaju svoje učitelje u odnosu na ostale visokoobrazovane radnike? Biste li željeli da vaše dijete postane učitelj radije nego odvjetnik? Kako mediji govore o školama i učiteljima? Ovo su ključna pitanja, a iz PISA-e smo naučili da u iznimno uspješnim sustavima, čelni ljudi su uspješli uvjeriti građane da čine odluke koje cijene obrazovanje, kao njihovu budućnost, više nego današnju potrošnju. Znate li što je zanimljivo? Neće vjerovati, ali postoje zemlje u kojima najatraktivnije mjesto nije biti u trgovačkom centru nego u školu. Takve stvari zbilja postoje.

Ali pridavanje visoke važnosti obrazovanju je samo dio ukupne slike. Drugi dio je vjerovanje da su sva djeca sposobna za uspjeh. Postoje zemlje gdje su učenici razdvojeni vrlo rano u životu. Znate, učenici su podijeljeni, što odražava vjerovanje da neka djeca mogu postići svjetske uspjehe. Ali to je najčešće povezano s vrlo snažnim društvenim nejednakostima. Odete li u Japan u Aziji ili Finsku u Europi roditelji i djeca u tim zemljama očekuju da svaki učenik uspije, što se zaista može vidjeti i u ponašanju učenika. Kada ih se pita što je važno za uspjeh u matematici, učenici u Sjevernoj Americi obično kažu znate, sve je to talent. Ako nisam rođen kao genijalac za matematiku, bolje da učim nešto drugo. Devet od deset japanskih studenata kaže da to ovisi o njihovom ulaganju i trudu, a to vam mnogo kaže o sustavu koji ih okružuje.

U prošlosti, različiti studenti podučavani su na slične načine. Sustavi koji su uspješni na PISA-i prihvaćaju različitost prilagođujući pedagoške prakse. Shvaćaju da obični studenti imaju izvanredne talente i personaliziraju prilike za učenje.

Vrlo uspješni sustavi također dijele jasne i ambiciozne standarde u svim dijelovima. Svaki student zna što je važno. Svaki student zna što je potrebno da bi bio uspješan.

I nigdje kvaliteta obrazovnog sustava ne premašuje kvalitetu svojih učitelja. Vrlo uspješni sustavi su iznimno oprezni u tome kako regrutiraju i odabiru svoje učitelje i kako ih obučavaju. Obraćaju pažnju na poboljšanje performansi učitelja koji se bore s problemima i na to kako strukturiraju njihovu plaću. Također, pružaju okruženje u kojem učitelji rade zajedno kako bi pronašli najbolje pristupe i pružaju inteligentne smjernice za rast učitelja u njihovim karijerama. U birokratskim školskim sustavima učitelji su često prepušteni sami sebi u učionicama s mnogo uputa o tome što bi morali podučavati. U vrlo uspješnim sustavima, jasno je što je visok uspjeh. Oni postavljaju ambiciozne standarde, ali omogućavaju učiteljima da sami shvate što je učenike danas potrebno naučiti? Obrazovanje se prije temeljilo na "isporučenoj" mudrosti. Danas je izazov omogućiti korisnicima stvaranje mudrosti. Uspješni sustavi su se odmaknuli od administrativnih oblika odgovornosti i kontrole - recimo, kako provjeriti rade li ljudi ono što je njihova zadaća u obrazovanju? - prema profesionalnim oblicima organizacije rada. Omogućuju učiteljima da unose inovacije u pedagogiju. Opskrbljuju ih oblicima razvoja koji su im potrebni kako bi razvili uspješnije pedagoške metode. Cilj je u prošlosti bila standardizacija i posluh. Vrlo uspješni sustavi napravili su učitelje i ravnatelje škola inovativnima. U prošlosti, fokus propisa bio je na rezultatima, na dodjeljivanju sredstava. Vrlo uspješni sustavi pomogli su učiteljima i ravnateljima da gledaju prema van, prema ostalim učiteljima i školama u njihovom životu.

A najimpresivnije postignuće vrhunskih svjetskih sustava je taj što oni postižu visoke rezultate duž cijelog sustava. Vidjeli ste da Finska odlično stoji na PISA-i, ali on što Finsku čini tako impresivno je da samo pet posto varijacija u uspješnosti studenata leži među školama. Svaka škola uspjeva. To je sistemski uspjeh. A kako to uspjevaju? Ulažu resurse tamo gdje oni mogu napraviti najveću razliku. Privlače najbolje ravnatelje u najtvrđe škole, a najtalentiranije učitelje u najizazovnije razrede.

I zadnje, ali ne i najmanje važno, ove države usklađuju svoje ciljeve kroz sva područja javne politike. Čine ih koherentnim kroz dugačke periode vremena, i osiguraju da se isti konzistentno implementiraju.

Ipak, znajući što uspješni sustavi čine ne govori nam još kako se poboljšati. To je također jasno, i tu leže neka od ograničenja međunarodnih PISA-inih usporedbi. Ovo je mjesto gdje drugi oblici istraživanja trebaju uskočiti, a to je i razlog zašto PISA ne zalazi u govorenje zemljama što trebaju raditi. Njena snaga leži u govorenju što svi ostali rade. A primjer PISA-e govori da podaci mogu biti mnogo važniji od administrativne kontrole financijskih poticaja kroz koje obično vodimo obrazovne sustave.

Znate, neki ljudi argumentiraju da je mijenjanje obrazovne administarcije kao seljenje groblja. Jednostavno se ne možete pouzdati u ljude koji se tamo nalaze. (Smjeh) Ali PISA je pokazala što je moguće u obrazovanju. Pomogla je zemljama shvatiti da je poboljšanje moguće. Oduzela je izgovore onima koji su zadovoljni postojećim. I pomogla je zemljama postaviti smislene izazove u obliku mjerljivih ciljeva koje svjetski predvodnici postižu. Ako možemo pomoći svakam djetetu, svakom učitelju, svakoj školi, svakom razvnatelju i svakom roditelju kakav je napredak moguć i da je samo nebo granica u poboljšanju obrazovanja, postavili smo temelje boljim zakonima i boljim životima.

Hvala vam

(Pljesak)