Ono o čemu želim da govorim je, za početak, ideja da su automobili umetnost. Ovo mi zapravo veoma znači, jer dizajneri automobila često ne dobijaju naročito priznanje -- mi ne dizajniramo knjige za stočić za kafu sa samo jednom lampom u njima -- a automobili se većinom smatraju proizvodima, da je pomalo teško otkriti estetsku stranu uz terminologiju koja se koristi za diskusije o umetnosti. I tako, automobili, kao umetnost, bude emocije -- ako se slažete -- sa kojima se morate nositi na isti način kao što bi sa onima koje budi Umetnost.
Sada ćete videti sliku Mikelanđela. Ovo se potpuno razlikuje od automobila. Automobili su stvari koje se pokreću samostalno, zar ne? Liftovi su automobili. Oni nisu naročito emocionalni; oni imaju svrhu; i svakako, automobili su prisutni već 100 godina i učinili su naše živote funkcionalno boljim na mnoge načine; takođe su bili prava gnjavaža, zato što su automobili zapravo stvar koju moramo rešiti. Moramo rešiti problem zagađenja, moramo rešiti gužve u saobraćaju - ali to nije ono što me interesuje u ovom govoru.
Ono što me interesuje su automobili. Oni mogu biti ono što koristite, ali automobili su ono što jesmo, na mnoge načine. I sve dok možemo rešiti probleme automobila, a verujem da možemo, uz pomoć gorivnih ćelija ili vodonika, kao što BMW nastoji, i mnoge druge stvari, mislim da onda možemo da zanemarimo to i pokušamo da razumemo zašto je ova udica u mnogima od nas -- ova strast za automobilima -- i šta ona znači, to jest, šta možemo naučiti iz nje. Ovo je ono o čemu želim da govorim. Automobili nisu odeća; automobili su avatari. Automobili su produžetak vas: obuhvataju vaše misli, ideje, emocije i onda ih umnože -- vaš bes, šta god. To je avatar. To je super-skrivena stvar unutar koje se nalazite i ako mislite da ste seksi, automobil je seksi. A ako ste agresivni u vožnji, imate "Chevy: Like a Rock", zar ne?
Automobili su kao skulpture -- da li ste to znali? Svaki automobil koji vidite oblikovan je rukama. Mnogi misle: "Pa, tu su kompjuteri i prave ih mašine i tako te stvari." Pa, one ih umnožavaju, ali originali se izrađuju rukama. Prave ih muškarci i žene koji su puni poverenja u svoj zanat. I u oblikovanje automobila unose onu istu napetost koju bi umetnici uneli u neku predivnu skulpturu, koju možete videti u muzeju. Ta napetost između potrebe da se izraziš, potrebe da otkriješ, da uneseš nešto novo u to i istovremeno, imaš ograničenja svog umeća. Pravila koja glase, ovako se obrađuju površine; suština kontrole je u ovome; ovako pokazuješ da si majstor svog zanata. I ta tenzija, to otkriće, taj poriv za nečim novim -- i istovremeno, taj osećaj obaveze prema aspektima zanatskog umeća -- koji je u automobilima snažan kao bilo gde drugde. Radimo u glini, koja se nije mnogo promenila od dana kada je Mikelanđelo krenuo da se zabavlja njome i postoji veoma zanimljiva analogija ka tome, takođe. Mikelanđelo je jednom rekao da je on tu da bi "otkrio oblik koji je zatočen unutra", ok? I eto, imate automobil. Ima 100 godina ovde -- jeste li videli? Između ovog ovde i onog tamo, dosta se toga promenilo, zar ne? Ok, to nije marketing; to je veoma interesantan koncept automobila, ali marketing nije ono o čemu želim da govorim ovde. Želim da govorim o ovome. Zašto morate oprati auto, šta je to, ta senzualnost koju morate opipati? To je skulptura koja se nalazi u njemu. Ta senzualnost. I prave je muškarci i žene koji rade baš ovako, izrađujući automobile.
Evo kratkog citata Henrija Mura o skulpturama, verujem da "unutrašnji pritisak" o kom Mur govori -- barem kada se radi o automobilima -- evocira ovu ideju. To je ta volja za životom, taj instinkt za preživljavanjem, za samoizražavanjem, koji se otelovljuje u automobilu i obuzima ljude poput mene. I govorimo drugima: "Uradi ovo, uradi ovo, uradi ovo", sve dok ta stvar ne oživi. Potpuno smo inficirani. A lepota može biti rezultat ove infekcije; predivna je. Ova skulptura je, naravno, suština svega ovoga i upravo ona unosi našu veštinu u naše automobile. I zapravo, nije značajno drugačije kada rade ovako, ili kada neko radi ovako. To je ista vrsta predanosti, ista vrsta lepote.
Sada, dolazim do suštine. Želim da govorim o automobilima kao umetnosti. Umetnost je, po Platonovom mišljenju, istina; ona je lepota i ljubav. Ovde se zapravo dizajneri automobila razlikuju od inženjera. Nama ne predstavlja problem da govorimo o ljubavi. Nije nam problem da govorimo o istini ili lepoti u ovom kontekstu. To je ono što tražimo -- kada upotrebljavamo naše umeće, mi zapravo pokušavamo da otkrijemo istinu. Ne pokušavamo da nađemo taštinu i lepotu. Mi nastojimo da nađemo lepotu u istini. Međutim, inženjeri su skloni tome da na svet gledaju nešto više poput Njutna, umesto da se služe ovim kvantnim pristupom. Imamo posla sa iracionalnošću i sa paradoksima čije postojanje priznajemo, a inženjeri nešto više nastoje da posmatraju svet na način "2 plus 2 je 4 i ako dobiješ 4,0, dobro je, a ako dobiješ 4,000, još je bolje." I to ponekad vodi to blagog razilaženja u razlozima zašto radimo to što radimo. Međutim, uglavnom smo prihvatili činjenicu, da smo mi žene u organizaciji BMW-a -- BMW je veoma muški biznis -- muškarci, muškarci, muškarci; tu su inženjeri. I mi smo poput ženske strane toga. To je u redu, to je kul. Vi idite i budite muževni. Mi ćemo biti malo više ženstveni. Zato što je ono što nas zanima nalaženje forme koja nije samo funkcionalna.
Zanima nas nalaženje lepote koja nije samo estetska; već je i istina. I smatram da je ova ideja da sjajni automobili imaju dušu veoma primenljiva. Svi to znate. Znate kada vidite automobil sa dušom. Znate koliko je snažna. Pa, ovo iskustvo ljubavi i iskustvo dizajna, za mene su povezani. I sada dolazim do svoje priče.
Otkrio sam nešto o ljubavi i dizajnu tokom projekta "Duboko plavo." I pre svega, saslušajte me sekund, recimo, znate, možete izvući reč "ljubav" iz mnogih stvari u našem društvu, staviti reč "dizajn" na njeno mesto i i dalje će raditi, kao ovaj citat ovde, znate. Nekako funkcioniše, znate? Možete to razumeti. "U dizajnu i ratu je sve dozvoljeno." Zasigurno, živimo u kompetitivnom društvu. Mislim da ima jedna pop pesma koja sjajno opisuje Filipa Starka, po mom mišljenju, ovo je kao, zaljubljenost, znate, ovo je kul, zar ne? Četkica za zube, kul. Postaje ozbiljno tek onda kada pogledate ovako nešto. Ok?
Postoji jedna zamena, za koju se, verujem, svi mi u menadžmentu dizajna možemo okriviti. I ta ideja da se može više voleti, dizajnirati, kada se tiče vašeg komšije, nekog drugog može biti fizičke prirode, kao ovo i možda će u budućnosti tako biti. Ali danas, tiče se naših ljudi, naših timova koji kreiraju. I tako, da pređem na svoju priču. Ideja rada sa ljudima je ona koju primenjujemo ovde i ja se moram povezati sa svojim dizajnerima kada stvaramo BMW-ove. Moramo deliti zajedničku intimnost, zajedničku viziju -- što znači da moramo da radimo kao jedna porodica; moramo se razumeti na taj način. Ima dobrih vremena; ima interesantnih vremena; a ima i stresnih perioda, takođe. Ako želiš da praviš automobile, moraš da izađeš napolje. Moraš da praviš automobile po kiši; moraš ih praviti po snegu. Inače, to je prezentacija koju smo napravili za naš bord direktora. Izvlačimo i njih napolje na sneg. Hoćeš da znaš kakav je automobil napolju? Pa, moraš da izađeš napolje da bi to uradio. I zato što su ovo umetnici, imaju veoma umetničke naravi. U redu? Što se tiče umetnosti, ona je otkriće, a umetnost je otkrivanje samog sebe kroz umetnost. Je l' tako? A što se automobila tiče, svi smo pomalo kao Pigmalion, potpuno smo zaljubljeni u svoja dela. Ovo je jedna od mojih omiljenih slika, stvarno opisuje naš odnos sa automobilima. Ovo je bolesno do bola.
Ali zbog toga, ta intimnost sa kojom radimo kao tim, dobija novu dimenziju, novo značenje. Delimo jedan centar, jedan fokus -- automobil ostaje u središtu svih naših veza. I moj je posao, u kompetitivnom procesu, da ovo suzim. Danas sam čuo za Džozefove gene smrti, koji moraju da se pojave i unište reprodukciju ćelije. Znate, ponekad ja moram to uraditi. Počinjemo sa deset automobila; suzimo to na pet, pa na tri, pa na dva, sve do jednog, a ja sam usred tog ubijanja, u suštini. Nečija ljubav, nečije čedo. Ovo je veoma teško i morate biti povezani sa svojim timom, koji vam dozvoljava da to uradite, jer je i njihov život centriran oko toga. I njima je taj gen inficiran i oni žele da to živi, više od svega.
Pa, ovaj projekat, "Duboko plavo", spojio me je sa mojim timom na potpuno neočekivani način i želim da vam to prenesem, zato što želim da razmislite o tome, možda u svojim vezama. Želeli smo da napravimo automobil potpuno atipičan za BMW. Želeli smo da napravimo tim, koji je toliko drugačiji od naših uobičajenih, da me je samo broj telefona povezivao sa njima. Ono što smo uradili je: umesto da imamo tim umetnika koji su crtači, odlučili smo da oslobodimo tim kreativnih dizajnera i inženjera, da bismo otkrili šta će naslediti fenomen SUV-a u Americi. 1996. godine smo započeli projekat. I tako smo ih poslali sa ovim imenom tima, Duboko plavo. Mnogim ljudima je taj naziv poznat zbog IBM-a -- zapravo smo ga ukrali od njih, zato što smo mislili da će, ako neko čita naše fakseve, pomisliti da pričamo o kompjuterima. Ispostavilo se da je ovo veoma pametna ideja, jer je "Duboko plavo" u kompaniji kao što je BMW, veoma zvučno -- "Duboko plavo", opa, kul ime. I tako se ljudi zainteresuju za njega. Sastavili smo tim dizajnera i poslali ih u Ameriku. Dali smo im budžet, nešto za šta smo mislili da su beneficije, raspored i ništa više. Kao što sam rekao, samo sam imao broj telefona koji me je povezao sa njima.
Grupa inženjera radila je u Nemačkoj, i ideja je bila da će oni raditi odvojeno na ovom problemu određivanja naslednika SUV-a. Sastajali bi se, upoređivali beleške. Onda bi radili samostalno, sastali se i zajedno bi stvarali ogroman broj različitih mogućnosti, koje ne zagađuju ideje onog drugog -- i istovremeno, sastajali bi se i rešavali probleme. S nadom da će zaista razumeti želje klijenta, gde je, da žive sa njim u SAD-u. Tako -- poslao sam tim, i nešto drugačije se desilo. Otišli su na drugačija mesta.
Nestali su, da budem iskren i sve što sam dobio su razglednice. E sad, dobio sam razglednice od nekih likova iz Las Vegasa, i dobio sam razglednice od drugih likova iz Velikog kanjona, i razglednice Nijagarinih vodopada, i uskoro, našli su se u Njujorku i ne znam gde još. I govorio sam sebi: "Ovo će biti sjajan automobil, vrše istraživanja o kojima ranije nisam čak ni razmišljao." Je l' da? I onda su odlučili da je umesto, recimo, da naprave studio i 6 ili 7 stanova, jeftinije iznajmiti nekadašnju kuću Elizabet Tejlor u Malibuu. Bar su mi rekli da je to bila njena kuća. Pretpostavljam da je jednom pravila žurku tamo ili tako nešto. Ali kako god, to je bila ta kuća i svi su tamo živeli. E sad, ovo je življenje non-stop, šestoro ljudi koji su ostavili svoje -- neki su ostavili svoje žene i porodice i bukvalno su živeli u ovoj kući svih šest meseci dok je projekat bio smešten u SAD-u, ali prva tri meseca su bila najintenzivnija. Jedna od mladih žena u ovom projektu, ona je sjajna dama, zapravo je napravila svoju sobu u kupatilu. Kupatilo je bilo toliko veliko, da je napravila krevet preko kade -- to je veoma fascinantno.
Sa druge strane, nisam znao ništa o ovome. Ok? Ništa. Ovo se sve dešava i jedino što dobijam su razglednice ovih ljudi iz Las Vegasa ili odakle god, u kojima piše: "Ne brini, Kris, ovo će biti super." Ok? Tako da je moj koncept dizajnerskog studija verovatno -- nisam bio u toku sa napretkom ovih ljudi.
Međutim, inženjeri u Minhenu bavili su se nekakvim njutnovskim rešenjem i pokušavali su da otkriju koliko držača čaša može igrati na glavi čiode i znate ovim ozbiljnim pitanjima koja se tiču modernog potrošača. I postojala je nada da će se ova dva tima sastati i da će ovaj dosluh neverovatnih kreativnosti, u ovom neverovatnom okruženju, i ovi neverovatno nervozni inženjeri, doći do nekih neverovatnih rešenja. Ali, ono što nisam znao i ono što sam otrkio je da -- ovi ljudi, ne mogu čak ni razgovarati u ovakvim uslovima. Imate razilaženje njutnovskog i kvantnog razmišljanja u toj tački, imate jaz u dijalogu, koji je tako dubok i tako dalek, da se ne mogu uopšte sastaviti.
I tako smo imali naš prvi sastanak, posle tri meseca, u Tiburonu, što je malo dalje odavde -- čuli ste za Tiburon? I ideja je bila da se nakon tri meseca ovog nezavisnog istraživanja svi rezultati prezentuju dr. Geselu -- koji je sada moj šef, a tada je bio ko-mentor projekta -- i predstavili bi rezultate. Videli bismo kako napredujemo. videli bismo prve naznake onog što bi moglo biti fenomen koji je naslednik SUV-a u SAD-u. I tako, imao sam ideje da će ovo biti sjajno. Mislim, videću toliko rada, tako je intenzivno -- mislim da je Las Vegas imao dosta značaja u svemu tome, a nisam baš siguran o udelu Velikog kanjona -- ali nekako, sve ovo će se stopiti, i videću stvarno dobre proizvode. I tako smo otišli u Tiburon, posle tri meseca, tim je došao nedelju dana ranije tamo, mnogo dana pre roka. Inženjeri su doleteli i dizajneri su se sastali sa njima, i sastavili su prezentaciju.
I ispostavilo se da inženjeri nisu ništa uradili. A nisu ništa uradili jer -- nekako, kao i u auto industriji, inženjeri su tu da reše problem, a tražili smo im da naprave problem. I inženjeri su čekali da dizajneri kažu: "Ovo je problem koji smo napravili, sad nam pomozite da ga rešimo." I nisu mogli da razgovaraju o tome. I desilo se to da se inženjeri nisu pojavili ni sa čim. I rekli su dizajnerima: "Ako predstavite vaše stvari, izaći ćemo, napustićemo projekat."
Nisam znao ništa o ovome i dobili smo prezentaciju koja je imala skriveni motiv, izgledala je ovako. Bilo je mnogo razgovora. Četiri sata su nam pričali o dijalogu, koji mora biti ostvaren između inženjera i dizajnera. I očekivao sam svakog momenta: "Ok, okrenuće stranu, i videću automobile, nacrte, možda ideju pravca kojim se krećemo." Dijalog se nastavlja, sa mentalnim mapama reči i uskoro, postaje jasno da umesto da budem opčinjen briljantnim idejama, bio sam istinski zbunjen tim sranjem. I ako možete zamisliti kako je to, kada tri meseca dobijate naznake putem razglednica o tome kako tim sjajno napreduje i troše sav taj novac tamo i uče, i rade sve to. Jebeno sam pobesneo, u redu? Poludeo sam. Verovatno se možete setiti Tiburona, ovako je izgledao.
I posle četiri sata toga, ustao sam i rastavio tim. Vikao sam na njih, urlikao: "Šta radite, do đavola? Izneverili ste me, vi ste moji dizajneri, vi treba da ste kreativni, šta se ovde, do đavola, dešava?" Ovo je verovatno jedna od mojih boljih tirada, imao sam par dobrih, ali je ovo verovatno jedna od najboljih. I nastavio sam; kako su mogli da uzmu novac BMW-a, kako su mogli da budu na odmoru tri meseca i ništa ne urade, ništa? Zato što nam, naravno, nisu rekli da imaju tri karavana puna crteža, koncepta modela, slika -- svega što sam želeo, zaključali su ih u kolima, zato što su iskazivali solidarnost sa inženjerima -- i odlučili su da mi ništa ne pokažu, kako bi im dali šansu sa počnu da rade na rešenju problema, zato što, naravno, nisu uviđali, da nisu umeli da naprave problem. I tako, otišli smo na ručak --
I kažem vam, to je bio veoma tih ručak. Inženjeri su sedeli za jednim krajem stola, dizajneri i ja za drugim, veoma tihi. I bio sam jebeno besan, besan? Ok? Verovatno zato što su se samo oni zabavljali, a ja nisam, znate. Zbog toga se razbesnite, zar ne? Neko me je pitao za Ketrin, moju ženu, da li je došla sa mnom ili ne. Rekao sam da nije i to je pokrenulo tok misli o mojoj ženi. I setio sam se da kada smo se Ketrin i ja venčali, sveštenik je održao veoma lepu službu i rekao je nešto veoma važno. Rekao je: "Ljubav nije sebična", rekao je, "Ljubav nije brojanje izjava ljubavi. Nije koliko ste puta imali seks ovog meseca, a dva puta je manje od prošlog meseca, što znači da me ne voliš više toliko. Ljubav nije sebična. Razmislio sam o ovome i pomislio:" "Znate, ne pokazujem ljubav sada. Stvarno ne pokazujem ljubav. Visim u vazduhu, visim bez poverenja. Ovo ne može biti. Ne može biti da očekujem neki broj skica, i da mi je to metod kvantifikacije koji karakteriše tim. Nije tako."
Ispričao sam im svoju priču. Rekao sam: "Ljudi, razmišljam o nečemu sada, ovo nije u redu. Ne mogu imati odnos sa vama koji je baziran na premisi koja se može meriti. Na naredbodavnoj premisi: "Ja sam vaš šef, radićete ono što želim, bez poverenja." Rekao sam: "Ovog ne može biti." Zapravo, svi smo se rasplakali, da budem iskren zato što mi i dalje nisu mogli reći koliko su postali frustrirani, kada nisu mogli da mi pokažu ono što sam želeo, i kada su me samo morali zamoliti da im verujem da će toga biti. I mislim da smo se mnogo zbližili tog dana, odbacili smo mnoge nepotrebne stvari, i stvorili smo pravi koncept tima i kreativnosti. Vratili smo auto u centar misli i uneli ljubav, mislim, nazad u središte procesa.
Inače, tim je posle stvorio šest različitih koncepata za naredni model predloga sledeće generacije SUV-a u SAD-u. Jedna od tih ideja je krosover kupea -- možete ga videti dole, X Coupe -- mnogo su se zabavljali stvarajući ga. Bila je to varijacija našeg motocikla, GS-a, kako ga je Karl Magnuson okarakterisao - brutalno lep, na temu šta bi mogao biti motocikl, ako dodate još dva točka. I tako, da zaključim, pouka koju želim da vam prenesem je upravo ova. Takođe, ukrašću citat iz "Malog princa". Može se mnogo toga reći o poverenju i ljubavi, ako znate da su te reči sinonimi za dizajn. Imao sam veoma značajnu vezu sa svojim timom tog dana, i ostala je takva do dana današnjeg. Nadam se da i sami smatrate da je dizajn znatno kompleksniji i da je bliži umetnosti dizajniranja, nego običan rad. Istina je da ga poverenje i ljubav čine vrednim.
You can share this video by copying this HTML to your clipboard and pasting into your blog or web page. This video will play with subtitles.
You either have JavaScript turned off or have an old version of the Adobe Flash Player. To view this rating widget you
need to get the latest Flash player.
If your browser allows only "trusted sites" to execute Javascript, you should add the "googleapis.com" domain to your whitelist to allow our Flash detection to work properly.
Got an idea, question, or debate inspired by this talk? Start a TED Conversation.
Američki dizajner Kris Bengl objašnjava svoju filozofiju da je dizajn automobila svojevrstan oblik umetnosti, služeći se zabavnom -- i konačno, dirljivom -- pričom o projektu "Duboko plavo" BMW-ove grupe, čiji je cilj bio da stvori SUV automobil budućnosti.
Car design is a ubiquitous but often overlooked art form. As chief of design for the BMW Group, Chris Bangle has overseen cars that have been seen the world over, including BMW 7 Series and the Z4 roadster. Full bio »
Translated into Serbian by Tamara Jovanović
Reviewed by Ivana Korom
Comments? Please email the translators above.
19:37 Posted: Oct 2006
Views 548,082 | Comments 140
17:43 Posted: May 2008
Views 468,261 | Comments 54
19:30 Posted: Aug 2006
Views 538,902 | Comments 151
Just follow the guidelines outlined under our Creative Commons license.
This comment will be attributed to . Not ? Sign Out.