Yochai Benkler o ekonomiji otvorenog koda

Jedan od problema s pisanjem, radom i promatranjem Interneta jest taj da je vrlo teško razlučiti pomodarstvo od suštinske promjene. Kako bih pomogao pri tome, vratit ću nas u 1835. godinu. Godine 1835. James Gordon Bennett osnovao je prve visoko-tiražne novine u New York City-ju. Njihovo pokretanje stajalo je oko 500 dolara, što je približni ekvivalent današnjih 10.000 dolara. Tek 15 godina kasnije, oko 1850. godine, isti bi poduhvat -- pokretanje nečeg poput visoko-tiražnih dnevnih novina -- stajao dva i pol milijuna dolara. 10.000, dva i pol milijuna, 15 godina. To je ključna promjena koju izvrće mreža. I to je ono o čemu bih želio danas progovoriti, te kako je to povezano s nadolaskom društvene proizvodnje.

Počevši s novinama, vidjeli smo da je visok trošak početni zahtjev za stvaranje informacija, znanja i kulture, što je dovelo do upadljive podvojenosti između proizvođača -- koji su morali biti sposobni prikupiti financijski kapital, baš kao bilo koja druga industrijska organizacija -- i pasivnih potrošača koji su mogli birati između određenog skupa stvari koje je ovaj industrijski model bio u mogućnosti proizvesti. Sad, izraz ''informacijsko društvo'', ''informacijska ekonomija'' bio je vrlo dugo vremena korišten kako bi označio nešto što dolazi nakon Industrijske revolucije. No, zapravo, ako se želi postići razumijevanje onog što se događa danas, to je krivo. Stoga što već 150 godina imamo informacijsku ekonomiju. Jedino što je dosad bila industrijska. Što znači da su oni koji su se bavili proizvodnjom morali iznaći način da prikupe novac kako bi platili ona dva i pol milijuna dolara, a kasnije još više za brzojav, i za radio prijenosnik, i televiziju, i s vremenom za računalo. I to je značilo da su bili zasnovani na tržištu ili su bili u vlasništvu vlade, ovisno o tome u kojem su se sustavu nalazili. To je odredilo i utvrdilo način na koji su se informacije i znanje proizvodili za idućih 150 godina.

Dopustite mi da vam sada ispričam drugačiju priču. Negdje u lipnju 2002. godine svijet super računala doživio je potres. Japanci su po prvi puta stvorili najbrži super računalo -- NEC Earth Simulator -- preuzevši tako primat od SAD-a, i, otprilike dvije godine kasnije -- ovo, usput, mjeri bilijun operacija s kliznom točkom koje je računalo u mogućnosti napraviti u sekundi. Uzdah olakšanja: IBM-ov Gene Blue je upravo prestigao NEC Earth Simulator. No sve ovo potpuno zanemaruje činjenicu da tijekom ovog perioda u svijetu postoji još jedno super računalo -- SETI@Home -- četiri i pol milijuna korisnika diljem svijeta, koji doprinose svojim preostalim vremenom ciklusa računala, kad god njihovo računalo nije u uporabi, tako što pokrenu zaštitnik zaslona te zajedno dijele svoje resurse kako bi stvorili masivno super računalo koje NASA koristi za analiziranje podataka što dolaze s radijskih teleskopa.

Ova nam priča govori o radikalnoj promjeni u načinu na koji se proizvodnja i razmjena informacija kapitaliziraju. Ne radi se o tome da su postali manje zahtjevni u pogledu kapitala koji im je potreban -- da zahtjevaju manje novca -- već se vlasništvo nad tim kapitalom, način na koji se kapitalizacija događa, radikalno izmijenio. Svatko od nas, u tim naprednim ekonomijama, ima jedan primjerak ovoga, ili nešto slično -- računalo. Oni nisu radikalno različiti od usmjernika u srcu mreže. I kapacitet za proračun, pohranjivanje i komunikaciju je u rukama doslovno svake povezane osobe -- i to je osnovni fizički kapital potreban za proizvodnju informacija, znanja i kulture, u rukama nekih 600 milijuna do milijardu ljudi diljem planeta.

To znači da je po prvi puta od Industrijske revolucije najvažnije sredstvo -- najvažnija komponenta jezgre ekonomskih aktivnosti -- sjetite se, mi smo u informacijskoj ekonomiji -- najnaprednijih ekonomskih sustava, i ondje više nego igdje drugdje, u rukama široke populacije. To je potpuno različito od onoga što smo vidjeli od Inustrijske revolucije. Tako imamo kapacitet za komunikaciju i izračune u rukama čitave populacije, i imamo ljudsku kreativnost, ljudsku mudrost, ljudsko iskustvo --- drugo veliko iskustvo, drugi veliki ulazni resurs. Što za razliku od jednostavnog rada -- stoji ovdje i okreće ručicu čitav dan -- nije nešto što je isto ili ekvivalentno za ljude. Svatko od vas koji je želio preuzeti nečiji posao ili predati svoj nekom drugom, bez obzira koliko detaljan bio priručnik, nije moguće prenijeti ono što znaš, ono što ćeš naslutiti pod određenim stjecajem okolnosti. U tome smo jedinstveni, i svatko od nas drži tu kritičnu točku u proizvodnji, stoga što imamo ovu napravu.

Kakav ovo ima učinak? Dakle priča koju većina ljudi poznaje priča je o software-u koji je besplatan ili otvorenog koda. Ovo je tržišni udio Apache mrežnog poslužitelja -- jedne od aplikacija ključnih za internetsku komunikaciju. Godine 1995. dvije su grupe ljudi rekle ''Wow, ovo je zbilja važno, mreža! Treba nam mnogo bolji mrežni poslužitelj!'' Jedna od njih bila je raznobojna grupa volontera koji su samo tako odlučili, znate, ovo nam je uistinu potrebno, trebali bismo napisati jedan, i što ćemo s čime napraviti -- pa, dijelit ćemo ga! I ostali će ga ljudi moći razvijati. Druga grupa bio je Microsoft.

Sad, da vam kažem da je 10 godina kasnije raznobojna skupina ljudi koji nisu kontrolirali baš ništa što bi proizveli stekla 20 posto tržišta i da je predstavljena crvenom linijom, to bi bilo zapanjujuće! Zar ne? Razmišljajte o tome kao o mini-kombijima. Grupa automobilskih inžinjera natječe se tijekom vikenda s Toyotom. Dobro? No zapravo, dakako, priča je ta da je 70 posto, uključujući velike internetske stranice za e-trgovinu -- 70 posto ključnih aplikacija na kojima rade internetska komunikacija i aplikacije proizvedeno je u ovom obliku u izravnoj konkurenciji s Microsoftom, ne kao sporedno događanje -- već kao središnja strateška odluka da se pokuša uhvatiti jednu komponentu mreže. Software je ovo učinio na način koji je vrlo vidljiv jer je mjerljiv. No ono što treba primijetiti jest da se isto zapravo događa diljem mreže.

Tako je NASA, u nekom trenutku, napravila eksperiment u kojem su uzeli snimke Marsa kojeg su bili mapirali. I odlučili da će umjesto da angažiraju troje ili četvoro u punoj mjeri obučenih doktora znanosti koji bi radili čitavo vrijeme, razbiti to u male dijelove, staviti na mrežu i vidjeti hoće li ljudi, koristeći vrlo jednostavno sučelje, zapravo provesti pet minuta ovdje, 10 minuta tamo, klikajući. Nakon šest mjeseci 85.000 ljudi koristilo je ovo kako bi ostvarilo mapiranje bržim tempom no što su slike pristizale, što je, citiram, bilo ''praktički nerazlučivo od oznaka u punoj mjeri obučenih doktora znanosti,'' što je potvrđeno kada su to pokazali određenom broju ljudi i izračunali prosjek.

Sad, ako uzmete malenu djevojčicu koja krene pisati -- no, dobro, ne jako malenu, srednje malenu -- koja pokuša napraviti istraživanje o Barbie. Doći će do Encarte, jedne od glavnih online enciklopedija, ovo ćete saznati o Barbie. To je to, ništa više od definicije, uključujući ''proizvođači'' -- množina -- ''sada češće proizvode etnički raznolike lutke, kao ovu crnu Barbie.'' Što je još uvijek mnogo bolje od onog što ćete pronaći u encyclopedia.com, što je Barbie, Klaus. (Smijeh) S druge strane, ako oni odu na Wikipediju, pronaći će izvorni članak -- i neću puno govoriti o Wikipediji, jer je Jimmy Wales ovdje -- no ugrubo ekvivalentan onome što bi ste pronašli u Britannici, drugačije napisano, uključujući kontroverze o slikama vlastitog tijela i komercijalizaciji, tvrdnje o tome na koji je način ona dobar uzor, i tako dalje.

Drugi dio ne odnosi se samo na način na koji se proizvodi sadržaj, već na koji se proizvodi značajnost. Tvrdnja kojom je Yahoo! postao poznat, mi zapošljavamo ljude -- u početku, sada više ne -- mi zapošljavamo ljude da pregledavaju internetske stranice i kažu vam -- ako su u kazalu, dobre su. Ovo je, s druge strane, nešto što 60.000 strastvenih volontera proizvodi u Open Directory Project-u. Svaki od njih voljan je posvetiti sat ili dva nečemu do čega im je uistinu stalo, kako bi rekli, ovo je dobro. Ovo je dakle Open Directory Project, s 60.000 volontera od kojih svaki potroši malo vremena, naspram nekoliko stotina zaposlenika na punoj plaći. Nitko ga nema u vlasništvu, nitko nije vlasnik proizvoda, besplatno ga može koristiti svatko i on je kanal kojim ljudi izražavaju svoje društvene i psihološke porive da naprave nešto zanimljivo.

Ovo nije samo izvan poslovnog svijeta. Kada razmišljate o tome što je ključna inovacija Google-a, ključna inovacija je eksternaliziranje najvažnije stvari -- odluke o tome što je važno -- cjelokupnoj zajednici mreže, koja radi što god želi raditi. Znači -- rangiranje stranica. Ključna inovacija ovdje jest da umjesto da vam naši inžinjeri i zaposlenici kažu što je najznačajnije, ono što ćemo napraviti jest otići tamo i prebrojati ono što vi, ljudi povezani s mrežom, iz kojeg god razloga -- taštine, zadovoljstva -- stvarate kao linkove, i povezati to s ostalima. Prebrojat ćemo ih i rangirati. I ponovno vidite ovdje Barbie.com, no isto tako, vrlo brzo, Adiosbarbie.com, slika o vlastitom tijelu za sve veličine. Sporni kulturološki objekt, kojeg nećete pronaći nigdje na Overture-u, koji je klasičan, na tržištu utemeljen mehanizam. Tko god plati više, biva više rangiran na listi.

Sve što predstavlja stvaranje sadržaja, značaja vezano je stoga uz osnovno ljudsko izražavanje. No zapamtite, računala su isto tako bila fizička. Samo fizički materijal -- naši PC-jevi, i dijelimo ih zajedno. Isto vidimo i kod bežične veze. Kod bežične veze stvar je radila na način da bi jedna osoba imala dozvolu i prenosila signal u nekom području, i trebalo je odlučiti hoće li biti licencirana ili na vlasničkoj osnovi. Ono što sada vidimo je da računala i radio postaju toliko sofisticirani da razvijamo algoritme kako bismo ljudima omogućili da posjeduju sprave, poput bežičnih uređaja i prekriju ih s protokolom koji bi omogućio zajednici poput ove da izgradi vlastitu bežičnu širokopojasnu mrežu na jednostavnom principu: Kada ja slušam, kada ne koristim, mogu ti pomoći prenijeti tvoje poruke. A kada ti ne koristiš, pomoći ćeš mi prenijeti moje. I ovo nije idealizirana inačica. Ovo su radni modeli koji se u barem nekim mjestima u Sjedinjenim državama koriste, barem za javnu sigurnost.

Da sam vam 1999. godine rekao, hajde da napravimo sustav za pohranjivanje i pronalaženje podataka. Mora biti u mogućnosti pohraniti terabajte. Mora biti dostupan 24 sata dnevno, sedam dana tjedno. Mora biti dostupan s bilo kojeg mjesta na svijetu. Mora podržavati preko 100.000.000 korisnika u svakom trenutku. Mora biti otporan na napade, uključujući zatvaranje glavnog pokazivača, unos zloćudnih datoteka, oružani napad na neke od većih čvorišta. Rekli biste da bi za tako nešto bile potrebne godine. Bili bi potrebni milijuni. No dakako, ono što opisujem je P2P dijeljenje podataka. Zar ne? Uvijek o tome razmišljamo kao o krađi muzike, ali u svom temelju to je distribuirani sustav za pohranjivanje i pronalaženje podataka, u kojem su ljudi, iz vrlo očiglednih razloga, voljni podijeliti svoju širokopojasnu vezu i svoje kapacitete za pohranjivanje kako bi nešto stvorili.

Dakle ono što u biti promatramo je pojavljivanje četvrtog transakcijskog okvira. Ranije smo imali samo dvije primarne dimenzije prema kojima je bilo moguće podijeliti stvari. Mogle su biti utemeljene ili neutemeljene na tržištu; mogle su biti decentralizirane ili centralizirane. Cjenovni sustav bio je sustav koji je decentraliziran i utemeljen na tržištu. Kada bi stvari bolje funkcionirale zato što je postojao netko tko ih organizira, imali ste ili tvrke ako ste željeli biti na tržištu -- ili vlade odnosno ponekad veće neprofitne organizacije ako niste bili na tržištu. Bilo je preskupo imati decentraliziranu društvenu proizvodnju, imati decentralizirano društveno djelovanje -- koje se nije ticalo samog društva. To je zapravo bilo ekonomično.

No ono što promatramo danas je pojava tog četvrtog sustava društvene podjele i razmjene. Ne da se po prvi puta događa da činimo dobro jedni drugima ili jedni za druge, kao društvena bića. To činimo stalno. No sada po prvi puta takvo djelovanje ima velik ekonomski utjecaj. Karakterizira ga decentralizirani autoritet. Nije potrebno zatražiti ovlaštenje, kao što se mora u sustavu utemeljenom na vlasništvu. Smijem li napraviti ovo? Otvoreno je za svakoga kako bi stvarao, inovirao i dijelio, ako poželi, sam ili s drugima, jer vlasništvo je jedan mehanizam koordinacije. Ali nije jedini.

Umjesto toga, vidimo kako se društvene mreže koriste za sve ključne stvari za koje koristimo vlasništvo i ugovorne odnose na tržištu. Protok informacija omogućava odlučivanje o tome koji su problem zanimljivi, tko je raspoloživ i dobar da nešto napravi, kakve su motivacijske strukture -- sjetite se, novac nije uvijek najbolji motivator. Ako ostaviš račun od 50 dolara nakon večere s prijateljima, ne povećavaš izglede da ćeš biti pozvan natrag. A ako primjer s večerom nije dovoljno očigledan, pomislite na seks. (Smijeh)

Isto tako, to zahtjeva nove pristupe organizaciji. I, posebice, ono što smo vidjeli je organizacija prema zadaćama. Morate zapošljavati ljude koji znaju što rade. Morate ih zaposliti kako bi izdvojili mnogo vremena. No sad, ako uzmete isti problem, isjeckajte ga na male module, tada motivacije postaju trivijalne. Pet minuta, umjesto gledanja televizije? Pet minuta ću izdvojiti samo zato što mi to izgleda zanimljivo. Samo zato što je zabavno. Samo zato što mi daje određeni osjećaj smislenosti, ili, na mjestima koja više angažiraju, poput Wikipedije, stoga što mi donosi određeni krug društvenih odnosa.

Tako se pojavljuje novi društveni fenomen. On stvara, i najvidljiviji je kada to primijetimo, jedan novi oblik natjecanja. Mreže ravnopravnih suradnika napadaju glazbenu industriju; slobodan software otvorenog koda uzima tržišne udjele Microsofta; Skype ima mogućnost ugroziti tradicionalne telekome; Wikipedija se natječe s online enciklopedijama. Ali to je isto tako i novi izvor mogućnosti za poslovni sektor. Kako se nova vrsta društvenih odnosa i ponašanja pojavljuje, pojavljuju se i nove mogućnosti. Neke od njih stvaraju nove alate. Umjesto izgradnje dobro ugođenih aparata -- stvari za koje unaprijed znaš što će raditi -- počinješ graditi otvorenije alate. Tu je novi sustav vrijednosti, nove stvari koje ljudi vrednuju. Gradiš platforme za samoizražavanje i suradnju. Poput Wikipedije, poput Open Directory Project-a, počinješ graditi platforme i prepoznaješ to kao model. Vidiš surfere, ljude koji promatraju kako se to događa, i na neki način ugrađuju to u lanac ponude, koji je vrlo neobičan. Zar ne?

Imaš uvjerenje: stvari će poteći ako se ljudska bića povežu. Time dobivam nešto što mogu iskoristiti, i mogu se s nekim drugim pogoditi. Isporučit ću nešto zavisno od toga što se dogodi. Što je vrlo zastrašujuće -- i ono je što Google suštinski radi. To radi i IBM u software-skim uslugama, i radi to razmjerno dobro.

Dakle, društvena proizvodnja je stvarna činjenica, ne pomodarstvo. Ona predstavlja ključnu, drugoročnu promjenu koju je uzrokovao internet. Društveni odnosi i razmjena postaju značajno važniji no što su ikada prije bili kao ekonomski fenomen. U nekim kontekstima, još su i više efikasni zbog kvalitete informacija, svoje sposobnosti pronalaženja najbolje osobe, smanjivanja transakcijskih troškova. Održivi su i brzorastući.

Ali -- i ovo baca tamnu sjenku -- prijeti im -- na isti način na koji oni prijete njemu -- postojeći industrijski sustav. Kada stoga idućeg puta otvorite novine i ugledate presudu koja se tiče intelektualnog vlasništva, presudu koja se tiče telekoma, znajte da se ne radi o nečem malenom i tehničkom, već o budućnosti naše slobode da budemo jedni s drugima kao društvena bića, i o načinu na koji će se proizvoditi informacije, znanje i kultura. Zato što upravo u ovom kontekstu vidimo bitku koja će odlučiti koliko će lako ili teško biti za industrijsku informacijsku ekonomiju da naprosto nastavi raditi kako radi sada, odnosno za novi model proizvodnje da se počne razvijati uz postojeći industrijski model, te promijeni način na koji promatramo svijet i opisujemo ono što u njemu vidimo. Hvala vam.