Yasheng Huang: Obuzdava li demokracija ekonomski rast?

Moja tema je ekonomski rast u Kini i Indiji. Pitanje koje želim istražiti s vama je da li je demokracija potpomognula ili potisnula ekonomski rast i razvoj. Možete reći da ovo nije pošteno jer izabirem dvije zemlje da bih podignuo slučaj protiv demokracije. No zapravo, upravo obrnuto je ono što ću napraviti. Iskoristiti ću ove dvije zemlje za ekonomski argument u prilog demokraciji umjesto protiv demokracije.

Prvo pitanje ovdje je zašto je Kina napredovala toliko brže od Indije. U zadnjih trideset godina, prema stopi rasta BDP-a, Kina se uzdigla dvostruko od Indije. U zadnjih pet godina, ove dvije zemlje su se započele polako približavati u ekonomskom rastu. Doduše, tokom zadnjih trideset godina, Kina je, bespredmetno, postignula više od Indije. Jednostavno objašnjenje je da Kina ima Šangaj a Indija Mumbai. Pogledajte panoramu Šangaja. Ovo je Pudong područje. Slika Indije je Dharavi sirotinjska četvrt Mumbaija u Indiji. Ideja iza ove dvije slike je da kineska vlada može postupiti protivno vladavini zakona. Može planirati dugoročne dobrobiti za zemlju i u procesu iseliti milijune ljudi -- to je samo mali tehnički problem. No u Indiji to ne možete napraviti jer morate slušati javnost. Obuzdavani ste javnim mijenjem. Čak se i premijer Manmohan Singh slaže s ovim stajalištem. U intervjuu u financijskim medijima Indije, rekao je da želi Mumbai napraviti drugim Šangajem. Ovo je Oxfordski educiran ekonomist humanističkih vrijednosti a ipak se slaže s ogromnim pritiskom šangajskih taktika.

Dopustite mi da to prozovem šangajskim modelom ekonomskog rasta i razvoja koji naglašava sljedeća obilježja za promoviranje ekonomskog razvoja: infrastrukture, aerodromi, autoceste, mostovi, stvari poput ovih. Potrebna vam je snažna vlast za provođenje ovih mjera jer ne možete poštivati prava privatnog vlasništva. Ne mošete biti obuzdani javnim mišljenjem. Također trebate državno vlasništvo, osobito zemljišta, u svrhu gradnje i stanjenja infrastruktura većom brzinom. Implikacija ovog modela je da je demokracija zapreka ekonomskom rastu, a ne podupiratelj ekonomskom rastu i razvoju. Ovo je dakle ključno pitanje. Koliko su, zapravo, važne infrastrukture za ekonomski rast? Ovo je ključna problematika. Ukoliko vjerujete da su infrastrukture veoma važne za ekonomski rast, onda biste tvrdili da je snažna vlast potrebna za promoviranje rasta. Ukoliko vjerujete da infrastrukture nisu toliko važne koliko mnogo ljudi vjeruje, onda ćete staviti manji naglasak na snažnu vlast.

U svrhu ilustriranja tog pitanja, dajem vam dvije zemlje. Zbog sažetosti, nazvat ću jednu zemlju Zemlja 1 i drugu Zemlja 2. Zemlja 1 ima sistemsku prednost nad Zemljom 2 u infrastrukturama. Zemlja 1 ima više telefona i Zemlja 1 ima duži sistem željeznica. Ukoliko vas upitam: "Koja zemlja je Kina a koja Indija, te koja se zemlja brže razvila?" ako vjerujete u infastrukturno stajalište, onda ćete reći: " Zemlja 1 mora biti Kina. Morali su napredovati bolje u smislu ekonomskog rasta. Zemlja 2 je vjerojatno Indija".

Zapravo, zemlja s više telefona je Sovjetski Savez, a podaci datiraju iz 1989. Nakon što je zemlja prijavila vrlo impresivnu statistiku o telefonima, propala je. To nije dobro. Ovo je slika Khrushcheva. Znam da 1989. više nije vladao Sovjetskim Savezom, ali to je najbolja slika koju sam mogao pronaći. (Smijeh) Telefoni, infrastrukture ne garantiraju vam ekonomski rast. Zemlja 2, koja ima manje telefona, je Kina. Od 1989., zemlja je producirala dvoznamenkastu stopu svake godine zadnjih 20 godina. Ukoliko ništa ne znate o Kini i Sovjetima osim podatka o njihovim telefonima, možda ste došli do slabe procijene njihovog ekonomskog rasta u sljedeća dva desetljeća.

Zemlja 1, koja ima duži sistem željeznica, je zapravo Indija. A Zemlja 2 je Kina. Ovo je vrlo slabo poznata činjenica o ove dvije zemlje. Da, danas Kina ima ogromnu infrastrukturnu prednost nad Indijom. Ali dugi niz godina, do kasnih devedesetih, Kina je imala infrastrukturnu zapreku vis-a-vis Indije. U zemljama u razvoju, najčešći oblik prijevoza su željeznice, a Britanci su izgradili puno željeznica u Indiji. Indija je manja od ovih dviju zemalja, no ipak je imala duži sistem željeznica do kasnih devedesetih. Jasno je da infrastruktura ne objašnjava zašto je Kina napredovala bolje prije kasnih devedesetih u usporedbi s Indijom.

Ustvari, ukoliko pogledate dokaze diljem svijeta oni više podupiru stajalište da je infrastruktura zapravo rezultat ekonomskog rasta. Ekonomija raste, vlast akumulira više resursa, i vlast može investirati u infrastrukturu -- umjesto da je infrastruktura razlog ekonomskog rasta. Ovo je očito priča kineskog ekonomskog rasta. Dopustite mi da direktnije pogledam ovo pitanje. Da li je demokracija loša za ekonomski rast? Okrenimo se sada dvjema zemljama. Zemlja A i Zemlja B. Zemlja A, 1990-te, je imala oko 300 dolara BDP-a po glavi stanovnika u usporedbi sa Zemljom B, koja je imala 460 dolara po glavi stanovnika. Do 2008. godine Zemlja A je prešišala Zemlju B sa 700 dolara po glavi stanovnika u usporedbi sa 650 dolara BDP-a po glavi stanovnika. Obje zemlje su u Aziji.

Ukoliko vas upitam, "Koje su to dvije azijske zemlje? Koja je demokracija?" možete tvrditi: "Možda je Zemlja A Kina a Zemlja B Indija". Ustvari, Zemlja A je demokratska Indija, a Zemlja B je Pakistan -- zemlja koja ima dugi period vojnog vodstva. Česta je usporedba Indije s Kinom. To je zato jer ove dvije zemlje imaju otprilike isti broj stanovnika. Prirodnija usporedba je zapravo između Indije i Pakistana. Ove dvije zemlje su geografski slične. Imaju kompliciranu ali zajedničku prošlost. U usporedbi, demokracija izgleda vrlo, vrlo dobro u pogledu ekonomskog rasta.

Zašto se onda ekonomisti zaljubljuju u autoritativne vlade? Jedan razlog je Istočno Azijski Model. U istočnoj Aziji, imali smo uspješne priče ekonomskog rasta poput Koreje, Tajvana, Hong Konga i Singapura. Neke od ovih ekonomija su bile pod vodstvom autoritativnih vlada u šezdesetima i sedamdesetima te 1980-tih godina. Problem s tim stajalištem je poput pitati sve dobitnike lutrija: "Da li ste dobili na lutriji?" A oni vam svi odgovore, "Da, dobili smo na lutriji". Onda dođete do zaključka da su šanse za dobitak na lutriji 100 postotne. Razlog je da nikada ne odete pitati gubitnike koji su također kupili lutrijske listiće i nisu osvojili nagradu.

Za svaku od ovih uspješnih autoritativnih vlada u istočnoj Aziji, postoji usporedan gubitak. Koreja je uspjela, Sjeverna Koreja nije. Tajvan je uspio, Kina pod Mao Zedongom nije. Burma nije uspjela. Filipini nisu uspjeli. Ukoliko pogledate statističke dokaze globalno, ustvari ne postoji potpora za ideju da autoritativne vlade drže sistematsku prednost nad demokracijama u pogledu ekonomskog rasta. Istočno azijski model ima masivnu selekcijsku predrasudu -- poznatu kao odabir na zavisnu varijablu, nešto što mi uvijek kažemo našim studentima da izbjegavaju.

Zašto je onda Kina tako brzo napredovala? Vodim vas kroz Kulturološku Revoluciju, kada je Kina poludjela, i usporedit ću njezino dostignuće u usporedbi s Indijom pod Indirom Gandhi. Ovdje je pitanje: Koja je zemlja postigla više, Kina ili Indija? Kina je bila pod Kulturološkom Revolucijom. Ispostavlja se da je čak i tokom Revolucije, Kina premašila Indiju u pogledu BDP rasta u prosjeku od oko 2,2 posto svake godine u pogledu BDP-a po glavi stanovnika. Dakle to je bilo tijekom lumperaja u Kini. Cijela zemlja je poludjela. Ovo mora značiti da je zemlja imala nešto toliko u prednosti prema sebi u pogledu ekonomskog razvoja da bi prešla negativne posljedice Kulturološke Revolucije. Prednost koju je zemlja imala je bio ljudski kapital -- ništa drugo doli ljudski kapital.

Ovo je indeks svjetskog pokazatelja podataka razvoja u ranim 90tima. Ovo su najraniji podaci koje sam pronašao. Postotak pismenosti odraslih u Kini je 77 posto usporedno sa 48 posto u Indiji. Kontrast u omjeru pismenosti je posebno oštar između kineskih žena i indijskih žena. Nisam vam napomenuo definiciju pismenosti. U Kini, definicija pismenosti je sposobnost pisanja i čitanja 1.500 kineskih znakova. U Indiji, definicija pismenosti, operativna definicija pismenosti, je sposobnost, velika sposobnost, napisati vlastito ime u bilo kojem jeziku koji govorite. Nesrazmjer između dvije zemlje po pitanju pismenosti je puno više značajan nego podaci koji su ovdje iskazani. Ukoliko potražite druge izvore podataka poput HDI, Indeks Ljudskog Razvoja, ta serija podataka, počevši od ranih 70tih, pokazuje točno isti kontrast. Kina je imala ogromnu prednost u pogledu ljudskog kapitala vis-a-vis Indije.

Očekivana životna dob: od rane 1965. godine, Kina je imala ogromnu prednost u prosječnoj životnoj dobi. U prosjeku, kao kinez 1965.godine, živjeli ste 10 godina više od prosječnog indijca. Dakle, ukoliko imate izbor između biti kinezom i biti indijcem, htjeli biste postati kinezom kako biste živjeli 10 godina duže. Ukoliko ste napravili takvu odluku 1965. godine, nedostatak ovog je da ste sljedeće godine imali Kulturološku Revoluciju. Dakle, morate uvijek pažljivo razmisliti o ovakvim odlukama.

Ako ne možete izabrati svoju nacionalnost tada ćete htjeti postati indijac. Kao indijac imate prednost dvije godine dužeg života vis-a-vis indijke. Ovo je uistinu čudna činjenica. Vrlo je rijetko među zemljama imati ovakav uzorak. Ovo pokazuje sistemsku diskriminaciju i predrasude u indijskom društvu protiv žena. Dobre vijesti su da je do 2006. Indija zatvorila nesrazmjer između muškaraca i žena po pitanju očekivane životne dobi. Danas, indijske žene imaju popriličnu prednost u očekivanoj životnoj dobi naspram indijaca. Dakle, Indija se normalizira. No ima još puno rada ispred sebe po pitanju rodne jednakosti.

Ovo su dvije slike uzete iz tekstilne tvornice u Guangdong provinciji i tekstilne tvornice u Indiji. U Kini, vidimo samo žene. 60 do 80 posto radne snage u Kini su žene u obalnom području, dok su u Indiji svi muškarci radna snaga. Financijski Times je izdao ovu sliku indijske tekstilne tvornice pod naslovom: "Indija će preuzeti Kinu u tekstilu". Gledajući ove dvije slike, kažem ne, neće preuzeti Kinu još neko vrijeme. Ukoliko pogledate druge istočno azijske zemlje, žene igraju izuzetno važnu ulogu u pogledu ekonomskog uzdizanja -- u pogledu kreiranja proizvodnog čuda povezanog s istočnom Azijom. Indija još ima dalek put kako bi uhvatila korak s Kinom.

Problem je što je s kineskim političkim sistemom? Govorite o ljudskom kapitalu, govorite o edukaciji i javnom zdravstvu. Što je s političkim sistemom? Zar nije istina da je jednostranačje političkog sistema pridonijelo ekonomskom rastu u Kini? Zapravo, odgovor je više neizražen. Ovisi o distinkciji koju izvodite između statike političkog sistema i dinamike političkog sistema. Statički, Kina je jednostranačni sistem, autoritativan -- ovo nije upitno. Dinamički, promijenjeno je tokom vremena da bi postalo manje autoritativno i više demokratski. Kada objašnjavate promjenu -- naprimjer, ekonomski rast; ekonomski rast se vrti oko promjene --- kada objašnjavate promjenu koristite druge stvari koje su se promjenile da biste objasnili promjenu, za razliku od korištenja konstante da biste objasnili promjenu. Ponekad, fiksiran efekt može objasniti promjenu, ali objašnjava samo promjene u interakciji sa stvarima koje se mijenjaju.

U pogledu političkih promjena oni su uveli seoske izbore. Povećali su sigurnost posjednika. Povećali su sigurnost s dugoročnim zemljišnim najmom. Postoje i financijske reforme u ruralnoj Kini. Postoji i ruralna poduzetnička revolucija u Kini. Za mene, brzina političkih promjena je previše spora i postepena. Moje osobno stajalište je da će se zemlja suočiti s važnim izazovima jer se nisu pomaknuli dalje niti brže u političkim reformama. No unatoč tome, sistem se je pomaknuo u liberalnijem smjeru, pomaknuo se u demokratskom smjeru.

Možete aplicirati istu dinamičnu perspektivu na Indiju. Ustvari, kada je Indija rasla po Hindu stopi rasta -- od oko jedan posto, dva posto godišnje -- tada je Indija bila najmanje demokratski nastrojena. Indira Gandhi je objavila izvanrednu vlast 1975. godine. Indijska vlada je imala u vlasništvu i vodila sve TV postaje. Manje poznata činjenica o Indiji devedesetih godina je da je zemlja ne samo potaknula ekonomske reforme nego i političke reforme uvodeći seosko samoupravljanje, privatizaciju medija i uvela slobodu infomacijskih dokumenata. Dinamička perspektiva pristaje i uz Kinu i u Indiji u pogledu smjera.

Zašto mnogi ljudi vjeruju da je Indija i dalje razvojna katastrofa? Jedan razlog je da uvijek uspoređuju Indiju s Kinom. No Kina je superzvijezda u pogledu ekonomskog rasta. Ako ste NBA igrač i uvijek vas uspoređuju s Michael Jordanom, nećete izgledati vrlo impresivno. Ali to ne znači da ste loš košarkaš.. Usporedba sa superzvijezdom je krivo mjerilo. Ustvari, ukoliko uspoređujete Indiju s prosječnom zemljom u razvoju, čak i prije nedavnog perioda ubrzanja indijskog rasta -- sada Indija raste između osam i devet posto -- čak i prije ovog perioda, Indija je rangirala četvrta po ekonomskom rastu među rastućim ekonomijama. Ovo je vrlo impresivan podatak.

Razmislimo o budućnosti: zmaj naspram slona. Koja zemlja ima rastući momentum? Kina, vjerujem, još uvijek ima neke od odličnih sirovih osnova -- poput društvenog kapitala, javnog zdravstva, i osjećaja egalitarizma koji ne nalazite u Indiji. No vjerujem da Indija ima taj momentum. Ima poboljšane osnove. Vlada je uložila u osnovnu edukaciju, u osnovno zdravstvo. Vjerujem da vlada treba više napraviti, ali smjer kojim ide je pravi smjer. Indija ima prave institucionalne uvjete za ekonomski rast, dok se Kina još uvijek muči s političkim reformama.

Vjerujem kako su političke reforme imperativ za Kinu kako bi održala svoj rast. Vrlo je važno imati političke reforme, imati široko raspodijeljene beneficije ekonomskog rasta. Ne znam hoće li se to dogoditi ili ne ali sam optimist. Ako Bog da, za pet godina ću se javiti TEDGlobalu kako će se političke reforme u Kini i dogoditi.

Puno vam hvala.

(Pljesak)