Willie Smits obnavlja prašumu

Jednoga sam dana sa ženom šetao tržnicom, kad mi netko uvali kavez pred lice. Između rešetaka su bile najtužnije oči koje sam ikada vidio. Unutra je bilo vrlo bolesno mladunče orangutana; moj prvi susret. Te večeri vratio sam se na tržnicu po mraku i začuo "ahh, ahh," i... tu sam pronašao umiruće mladunče orangutana na hrpi smeća. Naravno, kavez su zadržali. Uzeo sam tu mladu ženku, masirao je, tjerao je da pije sve dok nije počela normalno disati.

Ovo je Uce. Sada živi u prašumi Sungai Wain, i ovo je Matahari, njen drugi sin, a on je također sin drugog orangutana kojega sam spasio, Dodoy-a. To mi je prilično dramatično promjenilo život, tako da danas imam skoro 1.000 mladunčadi u moja dva centra.

(Pljesak)

Ne. Ne. Ne. Pogrešno. To je stravično. To je dokaz da ih ne uspijevamo spasiti u divljini. To nije dobro. To je samo dokaz da svi mi ne uspijevamo ispravno postupiti. Imajući u posjedu više orangutana nego svi zoološki vrtovi u svijetu zajedno, ali za svako takvo mladunče žrtvovano je šest koji su nestali sa šumom.

Krčenje šuma, posebno zbog uljnih palmi, zbog proizvodnje biogoriva za zapadne zemlje uzrok je ovih problema. A to su močvarne šume koje rastu na 20 metara treseta, što je najveća akumulacija organskog materijala na svijetu. Kada to izložite suncu zbog uzgoja uljnih palmi stvarate CO2 vulkane koji ispuštaju tako mnogo CO2 da je moja zemlja sada treća na svijetu prema emisiji stakleničnih plinova, nakon Kine i Sjedinjenih Država, iako uopće nemamo industriju. Samo zbog ovakvog krčenja šuma.

I ovo su stravične slike. Ne želim predugo pričati o tome, ali postoji toliko pripadnika Uce-ine obitelji koji nisu bili toliko sretni da žive u toj šumi, koji tek trebaju to naučiti, a ja ne znam gdje više da ih smjestim. Stoga sam odlučio da ću pronaći rješenje za njih, ali također i rješenje koje će biti od koristi ljudima koji eksploatiraju te šume, koji se žele dočepati i zadnjeg debla i koji na taj način uzrokuju gubitak staništa i sve te žrtve.

Zato sam stvorio mjesto Samboja Lestari, a ideja je bila ako mogu to uraditi na najgorem mogućem mjestu za koje znam, gdje ništa nije ostalo, niko neće moći imati izgovora da kaže "Da, ali..." Ne. Svi bi trebali biti u stanju napraviti isto.

Mi smo, dakle, u Istočnom Borneu. Ovo je mjesto odakle sam počeo. Kako možete vidjeti, ovdje postoji samo žuto zemljište, ništa nije ostalo, samo nešto trave tamo. 2002. tu smo imali oko 50 posto nezaposlenih. Kriminala je bilo jako puno. Ljudi su trošlili puno novca na liječenje i pitku vodu. Više nije postojala nikakva poljoprivredna djelatnost. Ovo je bio najsiromašniji okrug cijele provincije, sav je biljni i životnjski svijet bio uništen. To je bilo kao biološka pustinja. Kada sam stajao tamo u travi; tamo je vruće -- nisu se čuli ni kuci -- samo šuštanje trave.

Ipak, četiri godine kasnije stvorili smo posao za oko 3.000 ljudi. Klima se promijenila. Pokazat ću vam... nema više poplava, nema više požara. To više nije najsiromašniji okrug, a tu je i velik porast bioraznolikosti. Imamo preko 1.000 vrsta stabala, danas imamo 137 vrsta ptica. Imamo 30 vrsta reptila.

Što se ovdje dogodilo? U ovoj smo šumi napravili ogromnu ekonomsku grešku. Zapravo je cijeli proces uništenja bio nešto sporiji od onoga što se danas događa s uljnim palmama. Ali vidjeli smo istu stvar -- imali smo poljoprivredu tipa posjeci i zapali; ljudi si ne mogu priuštiti gnojivo pa spale drveće i pola tamo dostupnih minerala. Požari postaju češći i nakon nekog vremena preostane ti komad zemljišta koje nije više plodno. Nema više drveća. Ipak, na ovom mjestu, na tim livadama na kojima možete vidjeti naš prvi ured tamo na onom brdu, četiri godine kasnije stvorena je ova masa zelenila na površini Zemlje...

(Pljesak)

I tamo su sve ove životinje, i svi ovi ljudi - sretni, i tamo je sva ova ekonomska vrijednost.

Kako je to moguće? Bilo je vrlo jednostavno, ako razmotrimo ove korake: kupili smo zemlju, prekinuli paljevinu, i tek nakon toga smo krenuli sa pošumljavanjem kombinirajući poljoprivredu sa šumarstvom. Tek onda smo postavili infrastruturu, menadžment i nadzor. Ali, pobrinuli smo se da na svakom koraku lokalno stanovništvo bude potpuno uključeno tako da ne bude uplitanja vanjskih čimbenika. Da ljudi postanu branitelji te šume. Mi, dakle, provodimo načelo "ljudi, profit, planet" ali to radimo uz još nešto -- siguran pravni status -- jer ako šuma pripada državi ljudi će reći pripada meni, tj. pripada svakome. Uz to primjenjujemo i sve ostale principe poput transparentnosti, profesionalnog menadžmenta, mjerivih rezultata, skalabilnosti, replikabilnosti, itd.

Ono što smo učinili jest da smo formulirali recepte kako krenuti sa startne situacije gdje nemate ništa do ciljne situacije. Formulirate recept na osnovu faktora koje možete kontrolirati. Bilo da su to vještine ili gnojivo ili izbor biljaka. Tada pogledate na ishode i započnete s mjerenjem rezultata. U takvom receptu također imate i troškove. Također znate koliko je rada potrebno. Ako taj recept možete baciti na mapu, na pješčano tlo, na glineno tlo, na strmu padinu, na ravnicu, ako razvijete tako različite recepte; ako ih iskombinirate, iz toga proizađe poslovni plan, proizađe radni plan, i možete ga optimizirati za količinu radne snage koju imate dostupnu ili za količinu gnojiva koje imate, i možete ga primjeniti.

Ovako to izgleda u praksi. Imamo ovu travu koje se želimo rješiti. Ona ispušta alkalne spojeve iz korjenja, ali stabla akacije su male vrijednosti no trebaju nam za obnavljanje mikro klime, kako bismo zaštitili zemljište i riješili se trava. I nakon 8 godine mogli bi čak imati i debla za eksploataciju, tj, ako ga očuvamo na pravi način, što možemo učiniti sa bambusovom korom. To je stara japanska tehnika za građenje hramova ali bambus je veoma podložan vatri. Ako bi ga posadili na početku ima li bi visok rizik ponovnog gubitka svega Stoga ga posadimo kasnije, uz kanale za navodnjavanje u svrhu filtriranja vode, i dobivanja sirovine upravo u vrijeme kada debla budu spremna.

Ideja je sljedeća: kako integrirati sve te tokove u prostoru, vremenu i s ograničenim sredstvima koja imate. Stoga posadimo drveće, posadimo ove ananase i grahorice i đumbir između, da umanjimo konkurenciju za drveće, gnojivo za kulture -- organski materijal je koristan za poljoprivredne kulture za ljude, ali također i za drveće, poljoprivrednici imaju slobodnu zemlju, sustav proizvodi godišnji prihod, orangutani dobivaju zdravu hranu a mi možemo ubrzati regeneraciju ekosustava pa čak i uštedjeti nešto novca.

Tako divno. Kakva teorija.

Ali je li to zbilja tako lako? Ne baš, jer ako ste vidjeli šta se desilo 1998, požari su započeli. Ovo je područje od oko 50 miliona hektara. Siječanj. Veljača. Ožujak. Travanj. Svibanj. Izgubili smo 5.5 milijuna hektara u samo nekoliko mjeseci. Zato jer imamo 10.000 takvih podzemnih požara kakve imate i vi u Pennsylvaniji, ovdje u Sjedinjenim Državama. A kad se zemlja isuši, kad dođe sušno razdoblje, zemlja popuca, kisik uđe unutra, plamen krene van i problem započne opet iznova.

Pa kako prekinuti taj ciklus? Požari su najveći problem. Ovako je izgledalo čak tri mjeseca. Tri mjeseca se vanjsko automatsko osvjetljenje nije gasilo jer je bilo toliko mračno. Izgubili smo sve kulture, nijedno dijete nije dobilo na težini čitave godine. Izgubili su 12 bodova na testu inteligencije; bila je to katastrofa za orangutane i ljude. Dakle ti požari prvi moraju biti riješeni. Zato sam ih ovdje i stavio kao zasebnu točku. Potrebno vam je lokalno stanovništvo, jer ova travnata područja kada počnu gorjeti, vatra prođe kroz njih kao oluja i vi ponovo izgubite zadnju trunku pepela i hranjivih sastojaka s prvim kišama koje ih otplave prema moru, gdje uništavaju koraljne grebene.

Stoga morate to raditi sa lokalnim stanovništvom. To je kratkoročno rješenje, ali morate imati i dugoročno rješenje. Stoga smo posadili krug šećernih palmi oko područja. Šećerne palme su otporne na vatru, uz to su i otporne na poplave. A omogućuju i pristojne prihode za lokalno stanovništvo.

Ovako to izgleda: ljudi ih moraju zarezati dvaput dnevno, samo milimetarski rez i jedino što ubirete jeste šećerna voda - ugljični dioksid, kiša i malo sunca. Vi zapravo od tog drveća napravite biološke fotovoltažne ćelije. I iz ovoga možete proizvesti puno energije jer one proizvode trostruko više energije po hektaru po godini jer ih se zarezuje svakodnevno. Ne trebate dirati u rasadnik ili bilo koju od kultura.

Ovo je kombinacija gdje imamo sav taj genetski potencijal tropa, koji je još uvijek neiskorišten, i koristimo ga u kombinaciji sa tehnologijom ali također vaša zakonska strana treba biti u redu. Stoga smo kupili zemljište i ovdje smo započeli naš projekt, u središtu pustare. I ako uvećate malo vidjeti ćete da je sve ovo područe podjeljeno u trake koje pokrivaju razne tipove zemljišta i mi u stvari pratimo, mjerimo svako pojedinačno stablo na ovih 2.000 hektara, 20 km2. A ova šuma je posve drugačija.

Zapravo sam samo pratio prirodu, a u prirodi ne postoje monokulture, već prirodna šuma ima više razina. To znači da i na zemlji i iznad zemlje može bolje iskoristiti dostupno svijetlo, može uskladištiti ugljik u sustav, može omogućiti više funkcija, ali još više je zamršeno, nije tako jednostavno i morate raditi sa ljudima.

Ono što radimo je također, kao priroda, uzgajamo brzorastuće drveće i ispod njega uzgajamo sporo rastuće, visoko kvalitetno šumsko drveće visoke raznolikosti koje može optimalno iskoristiti svetlo i onda, što je jednako važno, postaviti tamo ispravne gljive koje će urasti u to lišće, vratiti hranjive materije korijenju drveća s kojeg je to lišće opalo u zadnja 24 sata. I one postaju pumpe hranjivih materija i potebne su vam bakterije da vežu dušik, i bez tih mikroorganizama, nećete postići nikakve rezultate.

I tada smo počeli sadnju -- samo 1.000 stabala dnevno. Mogli smo posaditi mnogo, mnogo više, ali nismo htjeli jer smo željeli održati stabilan broj radnih mjesta. Nismo željeli izgubiti ljude koji će raditi na toj plantaži. A mi ovdje imamo jako puno posla. Koristimo biljke koje upućuju na vrstu zemljišta, ili koje će povrće, ili kakvo će drveće tamo rasti. Pratili smo svako pojedinačno stablo iz svemira.

Ovako to izgleda u stvarnosti, imate ovaj nepravilan krugu uokolo, sa 100 metara širokim trakama šećernih palmi koje mogu dati prihod za 648 obitelji. I to je samo mali dio područja.

Rasadnik, ovo ovdje, je sasvim drugačiji. Ako pogledate na broj vrsta stabala koje imamo na primjer u Europi, od Urala do Engleske, znate li koliko imamo? 165 U ovom rasadniku, uzgajat ćemo 10 puta veći broj vrsta. Možete li zamisliti? Trebate znati sa čime radite, ali upravo je raznolikost ono što sve pokreće. Da možete poći od ove nulte situacije sadnjom povrća i drveća, ili direktno drveća u linijama u toj travi, postavljajući zaštitnu zonu, proizvodeći svoj kompost, i onda se pobrinuti da na svakom koraku ove rastuće šume postoje kulture koje se mogu iskorištavati. U početku, možda ananas i grahorice i kukuruz. U drugoj fazi bit će banane i papaje. Kasnije bit će čokolade i čili. I onda, polako, drveće počinje prevladavati, donoseći rod, od voća, debla, drva za gorivo. I na kraju šuma šećerne palme prevlada i omogućuje ljudima stalne prihode.

Gore lijevo, ispod tih zelenih traka, vidite neke bijele točke -- to su zapravo pojedinačne sadnice ananasa koje možete vidjeti iz svemira. U ovom smo području započeli uzgajati stabla akacije koja ste vidjeli prije Dakle ovo je godinu poslije. I ovo je nakon dvije godine. Ako ovo zeleno, ako gledate s tornja, to je kada smo započeli napadati travu. Posadili smo sadnice pomiješane s bananama, papayom, kulturama za lokalno stanovništvo, ali u međuvremenu drveće također raste brzo. I tri godine kasnije, 137 vrsta ptica... koje možete čuti.

(Pljesak)

Dakle spustili smo temparaturu zraka za tri do pet stupnja Celzijusa. Vlažnost zraka porasla je za 10 posto. Oblačnost -- pokazat ću vam -- raste. Kišne padaline rastu. I sve ove vrste donose prihod.

Ova eko koliba koju sam sagradio, na tom je mjestu prije tri godine bilo prazno, žuto polje. Ovaj transponder Evropske svemirske agencije koristimo tako da svaki satelit koji prolazi preko nas u trenutku kalibracije fotografira područje. S tih fotografija analiziramo koje je koliko je ugljika, koliko se šuma razvila, i možemo pratiti svako stablo koristeći satelitske fotografije, ali te podatke sada možemo koristiti da ostalim regijama damo recepte i istu tehnologiju. Mi to zapravo već imamo na Google Earthu. Ako bi htjeli upotrijebiti malo vaše tehnologije i postaviti uređaje za praćenje u kamione i koristili Google Earth u kombinaciji s tim mogli bi izravno znati koje je palmino ulje održivo proizvedeno, koje kompanije kradu debla i mogli bi uštedjeti puno više ugljika nego sa svim mjerama za uštedu energije ovdje.

Ovo je, dakle, područje Samboja Lestari, mjerite kako se drveće obnavlja, ali također možete mjeriti kako se vraća bioraznolikost. A bioraznolikost je pokazatelj količine vode koja može biti usklađena, koliko se lijekova može ovdje držati. I konačno, pretvorili smo ga u stroj za kišu jer ova šuma sada stvara svoju kišu. Obližnji grad Balikpapan ima veliki problem s vodom, Okružen je 80 posto morskom vodom i tu je sada puno upada. Sad smo gledali na oblake iznad ove šume, pa na pošumljeno područne, poluotvoreno područen i otvoreno područje.

I pogledajte ove slike. Brzo ću vas provesti kroz njih. U tropama, kišne kapi nisu formirane od ledenih kristala kao što je slučaj u umjerenim zonama, trebate drveća s kemikalije koje izlaze iz lišća stabala koja iniciraju kišne kapi. Dakle stvorite hladno mjesto na kojem se oblaci mogu akumulirati, i imate drveće koje inicira kišu. I pogledajte, sada ima 11,2 posto više oblaka, to je bilo već nakon tri godine. Ako pogledate na padaline, već su povećane za 20 posto. Pogledajmo na narednu godinu, i možete vidjeti da se ovaj trend nastavlja. Gdje smo na početku imali malu učestalost većih padavina. ta se učestalost sada širi i količina postaje veća. I ako pogledamo na obrazac padalina iznad Samoja Lestari, to je bilo najsušnije područje, ali sada se može vidjeti da se tamo dosljedno stvara najviše kiše Dakle zbilja možete promjenuti klimu. Naravno, u sezoni tropskih vjetrova efekat nestane, ali poslije, čim se vjetar stabilizira, možete vidjeti da je maksimum padavina ponovo iznad ovog područja.

Dakle, reći da nema nade nije ispravno, jer mi u stvari možemo to promijeniti ako objedinimo razne tehnologije. I lijepo je imati znanost, ali ipak najviše ovisi o ljudima, o vašoj edukaciji. Imamo naše škole za poljoprivrednike. Ali pravi uspjeh je naravno, naš bend jer ako se beba rodi, mi ćemo svirati, svi su naša obitelj i ne pravite probleme sa vašom obitelji.

To tako izgleda. Imamo cestu koja ide oko ovog područja, koja donosi ljudima struju i vodu sa našeg područja. Imamo zone sa šećernim palmama, i onda imamo ovu ogradu sa vrlo trnovitim palmama da bi zadržala orangutane -- kojima osiguravamo mjesto da žive u sredini --- i ljude razdvojene. A unutra imamo ovo područje za pošumljavanje kao genetsku banku za održavanje materijala živim, jer u posljednjih 12 godina niti jedna sadnica tropskog drveta nije izrasla usljed nestanka klimatskih okidača. Sve sjeme biva pojedeno.

Dakle sada pratimo iznutra s tornjeva, sa satelita, pomoću UV senzora. Svaka od obitelji koja je prodala svoju zemlju sada dobiva komad zemlje nazad. I ima dvije fine ograde od tropskih stabala, imate krošnjevito drveće posađeno prve godine ispod kojeg ste posadili šećerne palme i posadili ovu trnovitu ogradu. A nakon nekoliko godina možete srušiti neko od tih krošnjevitih stabala, ljudi će dobiti debla akacija koje smo očuvali s bambusovim korama, i mogu sagraditi dom, mogu imati nešto drveta za potpalu za kuhanje. I mogu početi ubiranjem plodova sa drveća po želji Imaju dovoljno prihoda za tri obitelji. Šta god radili u tom programu, mora biti u potpunosti podržano od strane ljudi, što znači da se morate prilagoditi lokalnim kulturnim vrijednostima Ne postoji jednostavan, jedan recept za svako mjesto.

Morate osigurati da sustav bude vrlo teško korumpirati, da je transparentan. Kao ovdje u Samboja Lestari, podijelili smo krug u grupe od po 20 obitelji. Ako jedan član prekrši dogovor i sasječe drveće ostalih 19 članova mora odlučiti šta će biti s njim. Ako grupa ništa ne poduzme, ostale 33 grupe će morati odlučiti šta će se dogoditi toj grupi koja se nije pridržaval dobrih pogodbi koje smo im ponudili.

U sjevernom Sulawesiju to je zadruga, tamo imaju demokratsku kulturu stoga tamo možete koristiti lokalno pravosuđe kao zaštitu sustava. Dakle, zaključno, pogledajte: u prvoj godini ljudi mogu prodati svoju zemlju da dobiju prihode, ali dobiju nazad poslove u izgradnji i pošumljavanju, radeći sa orangutanima, mogu koristiti otpadno drvo za rukotvorine. Također dobiju slobodnu zemljište između stabala, gdje mogu posaditi svoje kulture. Dio svoga voća mogu prodati projektu orangutana. Dobiju građevinski materijal za kuće, ugovor za prodaju šećera da možemo proizvesti velike količine etanola i energije lokalno. Dobijaju i sve te ostale blagodati u svojem okolišu, novac, dobiju školovanje, to je odličan posao.

I sve se temelji na jednome -- pobrinuti se da šuma ostane tamo. Dakle ako želimo pomoći orangutanima -- što je zapravo i bila naša namjera -- moramo se pobrinuti da lokalno stanovništvo ima od toga koristi. Mislim da je pravi ključ za to, da dam jednostavan odgovor, jest intergracija. Nadam se -- ako želite doznati više, možete čitati više.

(Pljesak)