William McDonough o dizajniranju od kolijevke do kolijevke

1962.g., izlaskom knjige Rachel Carson "Tiho proljeće" mislim da za ljude poput mene u svijetu pravljenja stvari kanarinac u rudniku nije pjevao. I tako je pitanje da mi možda nećemo imati ptice postalo temeljno onima od nas koji su lutali okolo tražeći ševe za koje se činilo da su posve nestale I pitanje je bilo, jesu li su ptice pjevale? Ja nisam znanstvenik, to će biti posve jasno. Ali, upravo smo došli sa diskusije o tome što bi sve moglo biti ptica. Što je to ptica? Pa, u mom svijetu, ovo je gumena patka. U Kaliforniji dolazi sa upozorenjem -- "Ovaj proizvod sadrži kemikalije za koje država Kalifornija drži da uzrokuju rak i porođajne defekte ili druge reproduktivne štete." Ovo je ptica. Kakva kultura bi napravila proizvod ovakve vrste stavila naljepnicu na njega i prodavala djeci? Mislim da imamo problem u dizajniranju.

Netko je čuo govor od šest sati što sam održao nazvan "Monticello dijalozi" na NPR-u i poslao mi je ovo kao zahvalnicu -- "Mi shvaćamo da je dizajn znak namjere, ali on se također mora desiti u svijetu, i moramo razumijeti taj svijet kako bi mogli prožeti naše dizajne sa prirođenom inteligencijom, i tako kad se osvrnemo na osnovno stanje stvari u kojem mi dizajniramo, moramo otići u praiskonsko stanje kako bi razumjeli operativni sustav i okvirne uvjete planete, i mislim da je uzbudljivi dio toga dobre vijesti koje su tamo, jer te vijesti su vijesti o obilju, a ne vijesti o ograničenjima, i dok naša kultura muči sada sebe samu, sa tiranijama i zabrinutostima oko ograničenja i straha, mi možemo dodati drugu dimenziju obilja koja je dosljedna, vođena suncem, i početi zamišljati kako bi to bilo dijeliti." To je bilo lijepo dobiti. To je bila jedna rečenica. Henry James bi bio ponosan. Ovo je -- stavio sam ga na dno, ali to je očito bilo improvizirano.

Temeljna stvar jest da je, za mene, dizajn prvi signal ljudske namjere. Dakle, što su naše namjere, i koje bi one bile -- ako se probudimo ujutro, imamo dizajn svijeta -- koja bi naša namjera bile kao vrste sada kad smo dominantna vrsta? I nije to samo rasprava o nadgledanju i vladanju, jer u stvarnosti, vladanje je implicitno u nadgledanju -- jer kako možete vladati nečim što ste ubili? I nadgledanje je implicitno u vladanju, jer ne možete upravljati čime ne vladate.

Dakle pitanje je, što je prvo pitanje za sve dizajnere? Kao čuvarima -- recimo da država, na primjer, koja zadržava pravo na ubijanje, pravo na dvoličnost i tako dalje -- pitanje koje postavljamo čuvaru je kako bi trebali osigurati lokalna društva, stvoriti svjetski mir i spasiti okolinu? Ali to nije uobičajena rasprava.

Trgovina je tu relativno brza, u osnovi kreativna, visoko efektivna i učinkovita, i u načelima poštena, jer ne možemo razmjenjivati vrijednosti jako dugo, ako si međusobno ne vjerujemo. Zato primarno koristimo alate trgovine, ali pitanje koje mi postavljamo je, kako da volimo svu djecu svih vrsta za sva vremena? i tako počinjemo naše dizajne sa tim pitanjem. Danas vidimo da je moderna kultura naizgled usvojila strategiju tragedije. Ako kažemo, "Nisam ja namjeravao izazvati globalno zatopljenje," i kažemo, " To nije dio mog plana," onda shvatimo da je to dio našeg defakto plana. To se dešava zato što nemamo nikakvog drugog plana.

Bio sam u Bijeloj kući za predsjednika Bush-a upoznavao federalne odjele i agencije, i istaknuo sam da oni nemaju nikakav plan. Ako je cilj globalno zatopljenje, odlično napreduju. Ako je cilj trovanje djece živom uz termoelektrane zanemarujući Plan o čistom zraku, onda bi naše programe učenja mogli definirati kao, "Moždani udar za svu djecu"

(Pljesak)

Pitanje je, koliko državnih činovnika je spremno preseliti se u Ohio i Pennsylvaniju sa svojim obiteljima? Dakle ako kraj igre nema nešto lijepo, onda samo mičete šahovske fugure okolo, ne znate da trebate uzeti kralja. Možda bi trebali razviti strategiju promjene, koja zahtijeva poniznost. U mom poslu arhitekta, tužno je da se riječi poniznost i arhitekt ne pojavljuju zajedno od knjige "Veličanstveni izvor." Ako itko ovdje ima problema sa konceptom poniznosti u dizajnu, razmislite -- trebalo nam je 5000 godina da stavimo kotačiće na prtljagu. Kao što je Kevin Kelly istaknuo, nema kraja igre. Postoji beskonačna igra, i mi igramo tu beskonačnu igru. Zovemo ju "od kolijevke do kolijevke," Cilj je jednostavan.

Ovo sam prezentirao u Bijeloj kući Naš cilj je raznolik, siguran, zdrav i pravedan svijet sa čistim zrakom, vodom, zemljom i energijom-- ekonomično, pravedno, ekološko i elegantno uživan, točka.

(Pljesak)

Šta vam se od ovoga ne sviđa? Koji dio vam se ne sviđa? Shvatili smo da želimo punu raznolikost, iako nam je teško prisjetiti se riječi De Gaulla kad su ga pitali kako je biti predsjednikom Francuske. Rekao je "Što mislite kako je upravljati zemljom koja ima 400 vrsta sira?" Ali isto tako, shvaćamo da naši proizvodi nisu sigurni i zdravi.

Pa smo dizajnirali proizvode i analizirali kemikalije do milijontitog dijela. Ovo je dječja dekica od Pendleton-a koja će dati vašem djetetu ishranu, a ne Alzheimer-ovu bolest kasnije u životu. Možemo se pitati, što je pravda, i je li pravda slijepa, ili je pravda sljepoća? I u kojem trenutku je ta uniforma prešla iz bijele u crnu? Vodu su Ujedinjeni Narodi proglasili ljudskim pravom. Kakvoća zraka je očita stvar svakome tko diše. Ima li itko ovdje da ne diše? Čisto tlo je kritičan problem -- nitrifikacija, mrtve zone u Meksičkom zaljevu. Temeljna stvar koja se ne rješava. Vidjeli smo prvi oblik solarne energije koja je pobjedila hegemoniju fosilnih goriva u obliku vjetra ovdje na Velikim Ravnicama, i ta hegemonija na zalasku. I ako se sjetimo Šeika Yamani-ja kad je formirao OPEC, pitali su ga, "Kada ćemo vidjeti kraj doba nafte?" Ne znam sjećate li se odgovora, ali bio je, "Kameno doba nije prestalo jer nam je nestalo kamenja" Vidimo da tvrtke koje se ponašaju etično u ovom svijetu posluju bolje od ostalih. Vidimo tijek materijala u prilično zastrašujućoj perspektivi. Ovo je ekran iz bolnice u Los Angeles-u, poslan u Kinu. Ova žena će se izložiti otrovnom fosforu, osloboditi 2 kilograma otrovnog olova u okoliš svoje djece, koje je iz bakra.

U drugu ruku, vidimo velike znakove nade. Ovo je Dr. Venkataswamy iz Indije, koji je našao način kako na veliko proizvesti zdravlje. Besplatno je dao vid 2 milijuna ljudi. U tijekovima materijala vidimo da čelik iz auta ne postaje ponovo čelik u autu jer zagađivači u premazu -- bizmut, antimon, bakar itd. Postaju čelik za građevine. S druge strane, mi radimo sa Berkshire Hathaway, Warren Buffett i Shaw Carpet-om najvećim proizvođačem tepiha. Razvili smo tepih koji se može kontinuirano reciklirati, sve do milijuntitog dijela. Gornji sloj je najlon 6 koji se može vratiti u caprolactam, donji sloj, poliolefin -- beskonačno reciklažna termoplastika. Kad bih bio ptica, zgrada lijevo bi mi bila prepreka. Zgrada desno, korporacijski kampus za Gap sa drevnom livadom, je korisna -- mjesto za gniježdenje.

Odavde dolazim. Odrastao sam u Hong Kongu, sa 6 milijuna ljudi na 100 kvadratnih kilometara. U suhoj sezoni smo imali 4 sata vode svaki četvrti dan. A odnos sa krajolikom je bio onaj od farmera koji obrađuju isti komad zemlje 40 stoljeća. Ne možete obrađivati istio komad zemlje 40 stoljeća bez razumijevanja tijeka hranjivih tvari. Ljeta u djetinjstvu sam provodio u Puget Sound-u, Washington, među mladicama i velikim raslinjem. Moj djed je bio drvosječa na Olimpijadi, moram odraditi puno loše karme za drveće. Išao sam na Yale na postdiplomski, gdje sam učio u zgradi u stilu Le Corbusier-a, poznatog u mom poslu kao Brutalizam. Ako pogledamo na svijet arhitekture, vidimo toranj za Berlin 1928.od Mies-a, mogli bi pitati, "Gdje je sunce?" Možda bi bilo dobro u Berlinu, ali smo ga napravili u Houston-u, i svi prozori su zatvoreni. I većina proizvoda izgleda nije bila dizajnirana za kuću uporabu, ovo je ustvari vertikalna plinska komora.

Kad sam otišao na Yale, imali smo prvu energetsku krizu, dizajnirao sam prvu kuću grijanu sunčevom energijom u Irskoj kao student, koju sam tada napravio -- što će vam dati osjećaj moje ambicije. Richard Meiers, jedan od mojih učitelja, dolazio mi je davati kritike, i govorio bi, "Bill, moraš razumjeti-- sunčeva energija nema ništa sa arhitekturom." Čini se da nije čitao Vitruviusa. 1984.g. radili smo prvi takozvani "zeleni ured" u Americi za Ured za zaštitu okoliša. ispitivali smo proizvođače što je u njihovim materijalima. Odgovorili su, "Legalni su, odlazi." Jedino kvalitetno unutrašnje uređenje sponzorirala je R.J. Reynoldsova tvornica duhana, htio je dokazati da nema opasnosti od pasivnog pušenja na radnom mjestu.

I eto me, završio srednju školu 1969.-te, ovo se desi, i shvatimo da je "daleko" otišlo daleko. Sjećate se, bacali smo stvari, i pokazivali da je otišlo daleko? I onda nam je NOAA pokazala, na primjer -- vidite malu plavu stvar iznad Havaja? Vrtlog smeća u Tihom oceanu. Ispitali su je znanstvenici za plankton, i našli su šest puta više plastike nego planktona. Rekli su, "To je kao ogromna wc školjka, koja se ne može isprati." Možda je to daleko. Tražimo pravila dizajna ovoga -- ovo je najveća bioraznolikost drveća na svijetu, Irian Jaya, 259 vrsta drveća, i opisali smo ovo u knjizi, "Od kolijevke do kolijevke." Sama knjiga je polimer. Nije drvo. To je naziv prvog poglavlja -- "Ova knjiga nije drvo." Jer u poeziji, kao što je Margaret Atwood istaknula, "pišemo našu povijest na koži riba sa medvjeđom krvi" Sa toliko polimera trebamo tehnički hranjivu tvar, da iskoristimo nešto elegantno kao drvo -- zamislite dizajnerski zadatak: Dizajniraj nešto što pravi kisik, odvaja ugljik, ispravlja dušik, destilira vodu, skuplja sunčevu energiju kao gorivo, stvara kompleksne šećere i hranu, stvara mikroklime, sezonski mijenja boje i samo se reproducira. Srušimo ga i pišimo po njemu.

(Smijeh)

Gledamo na iste kriterije kao većina ljudi -- mogu li si to priuštiti? Radi li to? Sviđa li mi se? Dodajemo Jeffersonski progam rada, dolazim iz Charlottesville-a, gdje sam imao privilegiju živjeti u kući koju je dizajnirao Thomas Jefferson. Mi dodajemo život, slobodu i potragu za srećom. Kad pogledamo riječ natjecanje, siguran sam da ju je većina koristila. Riječ dolazi iz latinskog competere, zajedno ulagati napor. Dakle način na koji olimpijski atletičari vježbaju zajedno. Oni stasaju zajedno, i onda se natječu. Sestre Williams se natječu -- jedna pobjedi Wimbledon. Gledali smo na ideju natjecanja kao način na koji bi mogli zajedno stasati. Kineska vlada je sada -- trenutno radim sa Kineskom vladom -- preuzela ovaj pristup. Također gledamo na preživljavanje najjačih, ne samo u terminima natjecanja u modernom svijetu gdje moramo uništiti ili poniziti drugog, nego da se prilagodimo i izgradimo niše i imamo rast koji je dobar.

Borci za okoliš govore da je rast nije dobar, na engleskom, asfalt su dvije riječi koje dodjeljuju krivicu. Ako asfalt gledamo kao na naš rast, tad shvatimo da sve što radimo jest uništavanje temeljni osnovni operativni sustav planete. Kad ugledamo kako E=mc2 dolazi, iz perspektive pjesnika, vidimo energiju kao fiziku, kemiju kao masu, i odjednom, dobijete biologiju. Imamo dosta energije, pa ćemo riješiti taj problem, ali problem s biologijom je problematičan, jer kako guramo sve materijale koje izbacujemo, nikad to nećemo uspjeti vratiti. Kako je Francis Crick pokazao, 9 godina nakon što je sa g. Watsonom otkrio DNA, da sâm život kao preduvjet mora imati rast -- mora imati slobodnu energiju, sunčevu svjetlost i mora biti u otvorenom sustavu kemikalija. Tražimo da ljudske tvorevine postanu žive stvari, hoćemo rast i slobodnu energiju iz sunca i hoćemo otvoreni metabolizam za kemikalije. Pitanje nije rast ili bez rasta, već što želite razvijati? Umjesto da razvijamo razaranje, želimo uzgajati stvari u kojima uživamo jednom će nam FDA dopustiti da pravimo francuski sir.

Stoga, imamo 2 metabolizma, radio sam sa njemačkim kemičarom, Michaelom Braungartom, Identificirali smo dva temeljna metabolizma. Onaj biološki sam siguran da razumijete, ali i onaj tehnički, u kojem uzimamo materijale i stavljamo ih u zatvorene cikluse. Zovemo ih biološka i tehnička hranidba. Tehnička hranidba je red veličine od biološke. Biološka prehrana može snadbijevati oko 500 milijuna ljudi, što znači kad bi svi nosili Birkenstocks i pamuk svjet bi ostao bez pluta i presušio. Trebaju nam materijali u zatvorenim ciklusima ali ih moramo analizirati do milijuntitog dijela radi raka, porođajnih defekata, mutagenskih efekata, poremećaja u imunološkom sustavu, biodegradacije, trajnost, sadržaju teških metala, znanju kako ih pravimo njiihove prozvodnje itd.

Prvi proizvod je bio tekstil, analizirali smo 8000 kemikalija u tekstilnoj industriji. Koristeći te intelektualne filtere, eliminirali smo 9,762. Ostali smo sa 38 kemikalija. Pohranili smo u bazu 4000 najčešće korištenih kemikalija u ljudskoj prozvodnji, i puštamo tu bazu na korištenje javnosti za 6 tjedana. Dizajneri širom svijeta mogu analizirati svoje proizvode sve do milijuntitog dijela za ljudsko i ekološko zdravlje.

(Pljesak)

Razvili smo protokol kojim kompanije mogu poslati ove poruke kroz svoje nabavne lance, kad smo pitali većinu kompanija s kojima radimo -- oko milijardu dolara -- i kažemo, "Odakle dolaze vaše stvari?", oni odgovore "Od dobavljača." "A gdje idu?" "Kupcima". Trebamo malo pomoći.

Za biološke hranjive tvari, prve tkanine -- voda koja je izlazila je bila pitka. Tehničke hranjive tvari -- od kompanije Shaw, beskonačno preradivi tepih. Ovdje je najlon koji ide nazad u caprolactam pa nazad u tepih. Biotehnički hranjive tvari -- model U za Ford Motore, od kolijevke do kolijevke -- konceptualni auto. Nike tenisice, gornji slojevi poliesteri, beskonačno preradivi, A donji dijelovi biorazgradivi đonovi. Iznosite svoje stare cipele, pa vaše nove. Ne postoji ciljna linija. Ideja auta kod kojeg neki od materijala idu nazad u industriju zauvijek, a jedan dio materijala nazad u tlo -- sve radi na sunčevu energiju.

Zgrada Oberlin fakulteta koju smo dizajnirali proizvodi više energije nego što joj treba i pročiščava svoju vodu. Zgrada The Gap, gdje su prastare trave San Bruna, Kalifornije, na krovu.

Ovo je naš projekat za Ford Motor Company, revitalizacija rijeke Rouge u Dearborn-u. Ovo je očigledno fotografija u boji. Ovo su naši alati. Ovako smo to prodali Fordu. Uštedili smo Fordu 35 milijuna dolara radeći to tako, na prvi dan, što je jednako Ford Taurus-u sa marginom od četiri posto na narudžbi auta u vrijednosti od 900 milijuna dolara. Ovo je najveći zeleni krov na svijetu, 10 i pol jutara. Ovo je krov, koji štedi novac, i ovo je prva vrsta da se doseli ovdje. Ovo su ptice kulik. Pojavile su se za pet dana. Sad imamo auto mehaničare od 180 kg koji uče cvrkute ptica na internetu. Razvijamo nove protokole za gradove -- to je dom tehnički hranjivih tvari. Zemlja -- dom bioloških. I staviti ih zajedno.

I završit ću sa prikazom novog grada koji dizajniramo za kinesku vladu. Trenutno radimo 12 gradova za Kinu, na temeljima od kolijevke do kolijevke. Naš zadatak je razviti protokole za smještaj za 400 milijuna ljudi u 12 godina. Balansirali smo masu i energiju -- koristeći ciglu, izgubili bi svo tlo i spalili sav ugalj. Imali bi gradove bez energije i hrane. potpisali smo Memorandum razumijevanja -- ovdje je gospođa Deng Lan, kćerka Deng Xiaopinga -- za Kinu da usvoji od kolijevke do kolijevke. Ako se otruju, uzimajući proizvođača s najnižom cijenom, šaljući distributeru s najnižom cijenom -- Wal-martu -- i onda da im mi pošaljemo sav naš novac, vidjet ćemo da imamo što se zvalo, kad sam ja bio student, uzajamno osigurano uništenje.

Sad radimo sa molekulama. Ovo su naši gradovi. Gradimo grad pokraj ovoga; pogledajte taj krajolik. Ovo je mjesto izgradnje. Obično ne radimo na zelenim poljima, ali ovaj će upravo biti izgrađen, pa su nas doveli da posredujemo. Ovo je njihov plan. To je otisak koji su postavili direktno na krajobraz. Doveli su nas i pitali "Što bi ste vi uradili?" Ovo bi dobili, još jednu fotografiju u boji. Ovo je postojeće mjesto. Ovako trenutno izgleda, a ovdje je naš prijedlog.

(Pljesak)

Prišli smo ovome tako da smo pomno proučili hidrologiju. Proučili smo biotu, prastaru biotu, trenutnu zemljoradnju i protokole. Studirali smo vjetrove i sunce kako bi osigurali da svi u gradu imaju svjež zrak, vodu i sunčevu svjetlost u svakom apartmanu u nekom dijelu dana. Uzmemo u obzir parkove i postavimo ih kao ekološku infrastrukturu. Postavljamo područja za zgrade. integriramo komercijalnu i miješanu uporabu da svi ljudi imaju centre i mjesta za izlazak. Transport je veoma jednostavan, svatko je na 5 minuta hoda od prometa. Imamo 24 sata aktivne ulice, uvijek ima mjesto koje je živo. Sustavi za otpad su povezani. Kad pustite vodu, fekalije idu u tvornicu za tretiranje kanalizacije, koje se prodaju kao vrijednost a ne trošak. Jer tko bi htio tvornicu gnojiva koja stvara prirodni plin? Sve vode su iskorištene za izgradnju močvara za restauraciju habitata. I onda se stvara prirodni plin, koji ide nazad u grad da napaja grad sa gorivom za kuhanje. Ovo su plinske elektrane iz gnojiva. I onda se kompost vraća na krovove grada, gdje imamo obrađivanje zemlje, jer ono što smo uradili jeste da smo podigli grad, okoliš, u zrak -- da vratimo lokalni krajobraz na krovovima zgrada. Sunčeva energija iz tvorničkih centara i svih industrijskih zona će napajati grad.

Ovo je koncept za krov grada. Podigli smo zemlju na krovove. Zemljoradnici imaju male mostove sa jednog krova na drugi. Naselimo grad sa prostorima za život i rad na razini tla. I ovo je postojeći grad, a ovo je novi grad.

(Pljesak)