Tony Porter: Poziv muškarcima

Odrastao sam u New Yorku, imeđu Harlema i Bronxa. Dok sam rastao, učili su nas da muškarci moraju biti tvrdi, moraju biti jaki, moraju biti hrabri, dominantni -- bez bola, bez emocija, s izuzetkom srdžbe -- i definitivno bez straha -- da su muškarci glavni, što znači da žene nisu; da muškarci vode, a vi biste trebale samo slijediti i raditi kako mi kažemo; da su muškarci superiorni, žene su inferiorne; da su muškarci snažni, žene su slabe; da žene vrijede manje -- vlasništvo su muškaraca -- one su i objekti, naročito seksualni objekti. Kasnije sam doznao da je to kolektivna muška socijalizacija, poznatija kao „muška kutija“. Vidite, muška kutija u sebi sadrži sve sastojke onoga čime definiramo što to znači biti muškarac. Također želim reći, bez dvojbe, da postoje i divne, divne, apsolutno divne stvari kad ste muškarac. Ali istovremeno, postoje i one koje su naprosto uvrnute. I zaista ih moramo početi izazivati, promatrati i stvarno se upustiti u proces dekonstrukcije, redefiniranja, onoga što danas znamo kao muškost.

Ovo su moje dvoje djece, Kendall i Jay. Imaju 11 i 12 godina. Kendall je 15 mjeseci stariji od Jaya. Postojalo je vrijeme kad smo supruga, zove se Tammie, i ja, bili jako zaposleni i fiju, bam, bum: Kendall i Jay. (Smijeh) Kad su bili oko pet i šest godina, četiri i pet, Jay bi mi došla, prišla mi plačući. Nije bilo bitno zbog čega je plakala, mogla mi je sjesti na koljena, zabalaviti mi rukav, i naprosto se isplakati. Tata pazi na tebe. To je sve što je važno.

S druge strane, Kendall -- i kao što sam rekao, samo je 15 mjeseci stariji od nje -- bi mi došao u suzama, i istoga trena kad bih ga čuo da plače, uključio bi se alarm. Dao bih dječaku vjerojatno oko 30 sekundi, što znači da sam, dok bi mi prišao, već govorio stvari poput, „Zašto plačeš? Podigni glavu. Pogledaj me. Objasni mi što nije u redu. Reci mi što nije u redu. Ne razumijem te. Zašto plačeš?" I zbog moje vlastite frustracije moje uloge i odgovornosti da ga izgradim kao muškarca da ga uklopim u pravila i one strukture koje definiraju mušku kutiju, zatekao bih se kako govorim stvari poput, "Samo idi u svoju sobu. Samo idi, idi u svoju sobu. Sjedi, priberi se i tad se vrati da pričamo kad budeš mogao sa mnom pričati kao --" Što? (Publika: Muškarac.) "Kao muškarac." A on ima pet godina. I, kako se razvijam u životu, govorim si, "Zaboga, što je to sa mnom? Što to radim? Zašto bih to učinio?" I sjećam se. Sjećam se svog oca.

Postojalo je vrijeme u mom životu kad smo u obitelji prolazili teško iskustvo. Moj brat Henry je tragično poginuo kad smo bili adolescenti. Živjeli smo u New Yorku, kao što sam rekao. Živjeli smo u to vrijeme u Bronxu. Pogreb se održao na mjestu zvanom Long Island, na neka dva sata od grada. I dok smo se spremali na povratak s pogreba, automobili su se zaustavili kod toaleta da ljubi obave što trebaju prije duge vožnje do grada. Limuzina se ispraznila. Moja mati, sestra, tetka, sve su izišle, ali smo otac i ja ostali u limuzini. I tek što su žene izišle, on se rasplakao. Nije želio plakati preda mnom. Ali je znao da neće izdržati do grada, pa je bilo bolje preda mnom nego da si dopusti pokazati osjećaje i emocije pred ženama. A to je čovjek koji je samo 10 minuta ranije svog mladog sina položio u zemlju -- nešto što si ja uopće ne mogu zamisliti. Ono što najviše pamtim je da mi se ispričavao što plače preda mnom. I u isto vrijeme, pohvaljivao me, dizao mi moral, zato što ja ne plačem.

Na ovo također gledam kao na strah što ga imamo kao muškarci, strah koji nas naprosto paralizira, i čini nas taocima one muške kutije. Sjećam se razgovora s dvanaestogodišnjakom, igračem nogometa, i upitao sam ga, rekao, "Kako bi se osjećao da ti, pred svim igračima, trener kaže da igraš poput djevojčice?" Očekivao sam da će odgovoriti nešto poput, bio bih tužan, bio bih bijesan, ljutit ili nešto slično. Ne, dečko mi je rekao -- dečko mi je rekao, "To bi me uništilo." A ja rekoh sebi, "Bože, ako bi ga uništilo to da ga nazovu djevojčicom, što ga mi to onda učimo o djevojčicama?"

(Pljesak)

To me podsjetilo na vrijeme kada sam ja imao 12 godina. Odrastao sam u zgradi u središtu grada. U to doba živjeli smo u Bronxu. I u zgradi do moje živio je tip po imenu Johnny. Imao je oko 16 godina, a mi smo svi bili oko 12 – mlađi dečki. On je visio sa svima nama mlađima. Taj tip je često upadao u nevolje. Bio je od one vrste za koju se roditelji moraju zapitati, "Što taj šesnaestogodišnjak radi sa svim tim dvanaestogodišnjacima?" A radio je puno loših stvari. Imao je problema. Majka mu je umrla od predoziranja heroinom. Odgajala ga je baka. Oca nije bilo. Baka je radila dva posla. Puno je bio sam kod kuće. Ali moram vam reći, nama mlađim dečkima, predstavljao je uzor. Bio je cool. Bio je OK. To su sestre govorile, „On je OK." Seksao se. Svi smo se ugledali na njega.

Jednog dana, nalazim se ispred kuće i nešto radim -- samo se zezam, nešto radim – ne znam što. On proviri kroz prozor, pozove me gore i kaže, „Hej, Anthony." Dok sam odrastao, zvali su me Anthony. "Hej, Anthony, dođi gore." Kad Johnny zove, vi idete. Pa sam se ustrčao na kat. Otvorio je vrata i rekao mi, „Hoćeš malo?" Odmah sam znao na što misli. Za mene je, u odrastanju, a i zbog naše povezanosti s muškom kutijom, hoćeš li malo moglo značiti jednu od dvije stvari, seksa ili droge -- a mi nismo konzumirali drogu. No, moja kutija, kartica, kartica muške kutije, smjesta se osjetila ugroženom. Dvije stvari: Prvo, nikad se nisam seksao. O tome mi muškarci ne razgovaramo. Kažete samo svom najdražem, najbližem prijatelji, zakletom na tajnost do kraja života, za prvi puta kada ste probali seks. Što se svakog drugog tiče, hodamo uokolo kao da se seksamo od svoje druge godine. Nema prvog puta. (Smijeh) Druga stvar koju mu nisam mogao reći je ta da i ne želim. To je još gore. Od nas se očekuje da smo uvijek u lovu. Žene su objekti, posebno seksualni objekti.

Bilo kako bilo, ništa od toga mu nisam mogao reći. Pa sam, kao što bi moja majka rekla, skratio priču. Jednostavno sam rekao Johnnyju, „Da.“ Rekao mi je da uđem u njegovu sobu. Ulazim u sobu. Na krevetu je djevojka iz susjedstva po imenu Sheila. Ona ima 16 godina. Gola je. Ona je, što danas znam, duševno bolesna, povremeno reagira jače od ostalih. Imali smo za nju brojna neprikladna imena. No, Johnny je upravo imao snošaj s njom. Zapravo, silovao ju je, ali bi on rekao da se seksao s njom. Jer, premda Sheila nikada nije rekla ne, također nikada nije ni rekla da.

Pa mi je on pružao priliku da učinim isto. Pa kad sam ušao u sobu, zatvorio sam vrata. Ljudi, skamenio sam se. Stojim leđima oslonjen na vrata kako Johnny ne bi mogao upasti u sobu i vidjeti da ništa ne radim. I stojim ondje dovoljno dugo da sam zapravo stigao nešto i učiniti. Sad više ne pokušavam odrediti što mi je činiti, Pokušavam shvatiti kako ću izići iz ove sobe. I, sa svojih 12 godina iskustva, raskopčavam hlače, izlazim iz sobe. Na moje iznenađenje, dok sam bio u sobi sa Sheilom, Johnny je s prozora pozvao dečke gore. Pa je sada dnevna soba puna dečkiju. Izgledalo je poput liječničke čekaonice. I pitaju me kako je bilo. A ja im kažem, „Dobro." I zakopčavam hlače pred njima, i idem k vratima.

Pričam sve ovo s kajanjem, i osjećao sam strahovito kajanje i u ono vrijeme, ali sam bio u sukobu sa sobom, jer, uz kajanje, bio sam i oduševljen, jer me nisu uhvatili, ali znam da sam se osjećao loše zbog tog što se dogodilo. Taj strah da napustite mušku kutiju potpuno me zarobio. Bio mi je puno važniji, usredotočenost na sebe i moju mušku kutiju, nego Sheila i ono što se događalo njoj.

Vidite, kolektivno, mi smo kao muškarci naučeni da u ženama vidimo manju vrijednost, da ih vidimo kao vlasništvo i objekte muškaraca. To vidimo kao jednadžbu koja je jednaka nasilju nad ženama. Mi kao muškarci, dobri muškarci, velika većina muškaraca, funkcioniramo na temeljima čitave te kolektivne socijalizacije. Mi sebe vidimo kao nešto zasebno, ali smo uvelike dio toga. Vidite, moramo spoznati da su manja vrijednost, vlasništvo i objektivizacija temelji i da se bez njih nasilje ne može dogoditi. Tako smo u velikoj mjeri dio rješenja kao što smo i dio problema. Centar za kontrolu bolesti kaže da je nasilje muškaraca nad ženama poprimilo epidemijske razmjere, i predstavlja zdravstveni problem žena broj jedan u ovoj zemlji i u inozemstvu.

Pa bih, kratko, želio samo reći, ovo je ljubav moga života, moja kćerka Jay. U svijetu koji ja zamišljam za nju, kako želim da muškarci postupaju i ponašaju se? Trebam vas u tome. Trebam vas sa mnom. Trebam da surađujete sa mnom i da ja surađujem s vama u pogledu toga kako odgajamo sinove i učimo ih muškosti -- da je u redu ako ne dominirate, da je u redu imati osjećaje i emocije, da je u redu zagovarati jednakost, da je u redu biti samo prijatelj sa ženama i ništa više, da je u redu biti cjelovit, da je moja muška sloboda vezana za vašu žensku slobodu.

Sjećam se da sam pitao jednog devetogodišnjaka. Pitao sam devetogodišnjaka, "Kakav bi život vodio, da se ne moraš pridržavati pravila muške kutije?" Rekao mi je, „Bio bih slobodan."

Hvala vam, ljudi.

(Pljesak)