Tim Harford: Pokušaji, pogreške i kompleks boga

Drugi je svjetski rat, njemački zarobljenički kamp, a ovaj čovjek, Archie Cochrane, ratni je zarobljenik i liječnik, i ima problem. Problem je u tome što ljudi o kojima brine pate u iznimno bolnom stanju koje ih je znatno oslabilo, a koje Archie baš i ne razumije. Simptomi su strašno nakupljanje tekućine ispod kože. No, on ne zna radi li se o infekciji, ima li to veze s pothranjenošću... Ne zna kako to liječiti. A radi u neprijateljskom okruženju. Ljudi u ratu rade grozne stvari. Čuvarima njemačkih kampova postalo je dosadno. Počeli su nasumce pucati po zatvoreničkom kampu, iz zabave. U jednom konkretnom slučaju, jedan od čuvara bacio je granatu u kupaonicu koju su koristili zatvorenici i to dok je bila puna zatvorenika. Rekao je da je čuo sumnjiv smijeh. Archie Cochrane, kao liječnik u kampu, bio je jedan od prvih koji su došli unutra kako bi počistili nered. I još jedna stvar: Archie je i sam patio od spomenute bolesti.

Situacija se činila prilično očajnom. No, Archie Cochrane se znao snaći. Već je prokrijumčario vitamin C u kamp, a sad je uspio doći do zalihe Marmitea na crnom tržištu. Neki od vas pitat će se što je Marmite. Marmite je namaz za doručak koji Britanci obožavaju. Izgleda poput sirovog ulja. Okus mu je... žestok. Ono što je bitno jest da je bogat vitaminom B12. Archie je podijelio ljude za koje se brinuo u dvije jednake grupe, kako god je najbolje mogao. Polovici je dao vitamin C, a polovici vitamin B12. Pažljivo je i detaljno bilježio rezultate u bilježnicu. Nakon samo nekoliko dana, postalo je jasno kako ono što uzrokuje tu bolest Marmite može izliječiti.

Zatim je Cochrane otišao Nijemcima koji su vodili zatvorenički kamp. Morate zamisliti, u tom trenutku -- zaboravite ovu fotografiju, zamislite tog čovjeka s dugom crvenom bradom i čupavom crvenom kosom. Nije se mogao obrijati -- nalikovao je na komičara Billyja Connolyja. Cochrane počinje govoriti tim Nijemcima sa škotskim naglaskom -- na tečnom njemačkom, ali sa škotskim naglaskom -- i objašnjava im kako je njemačka kultura svijetu dala Schillera i Goethea. I ne shvaća kako se ovakav barbarizam može tolerirati. Izbacio je svoje frustracije. Zatim se vratio u svoje prostorije, slomio se i zaplakao jer je bio uvjeren kako je situacija beznadna. No, mladi njemački liječnik pronašao je Archiejevu bilježnicu i rekao svojim kolegama: "Ovo su nepobitni dokazi. Ako zatvorenike ne opskrbimo vitaminina, činimo ratni zločin." Sljedećeg su jutra zalihe vitamina B12 dostavljene u kamp i zatvorenici su se počeli oporavljati.

Nisam vam ovu priču ispričao jer mislim da je Archie Cochrane frajer, iako Archie Cochrane jest frajer. Ovo vam ne pričam čak ni zato što mislim da bismo trebali vršiti pažljivije kontrolirane nasumične pokuse u svim aspektima javne politike, iako mislim da bi i to bilo super. Ovo vam pričam jer se Archie Cochrane cijelog života borio protiv strašne boli. Shvatio je da to oslabljuje pojedinca i uništava društva. Imao je i ime za to. Nazvao je to kompleksom boga. Simptome kompleksa boga mogu vrlo jednostavno opisati. Simptomi ovog kompleksa jesu da, bez obzira na složenost problema, vi ste apsolutno uvjereni da je vaše rješenje savršeno ispravno.

Archie je bio liječnik, tako da se mnogo družio s drugim liječnicima. A liječnici često pate od kompleksa boga. Ja sam ekonomist, a ne liječnik, ali stalno primjećujem kompleks boga kod svojih kolega ekonomista. Vidim ga kod vodećih poslovnih ljudi. Vidim ga kod političara za koje glasamo -- kod ljudi koji su, suočeni s nevjerojatno složenim situacijama, ipak apsolutno uvjereni da razumiju način na koji svijet funkcionira. A znate, sa svim budućim milijardama o kojima slušamo, svijet je jednostavno presložen da bi ga se moglo razumjeti na taj način.

Dat ću vam primjer. Zamislite na trenutak da, umjesto Tima Harforda, pred vama stoji Hans Rosling i predstavlja svoje grafove. Znate Hansa, on je Mick Jagger TED-a. (Smijeh) On bi vam pokazivao zadivljujuće statistike, fantastične animacije. Sjajne su, to je zaista divan rad. No, tipični graf Hansa Roslinga, razmislite na trenutak, ne o onome što prikazuje, već o onome što izostavlja. Prikazat će vam BDP po glavi stanovnika, populaciju, životni vijek i to je više-manje to. Tri podatka za svaku državu -- tri podatka. Tri podatka je ništa. Mislim, pogledajte ovaj graf.

Izradio ga je fizičar Cesar Hidalgo. On radi na MIT-u. Nećete razumjeti baš ništa, ali tako izgleda. Cesar je pretražio bazu podataka s oko 5000 različitih proizvoda i koristio je tehnike analize mreža kako bi ispitao tu bazu i na grafu prikazao veze između različitih proizvoda. To je zaista prekrasan rad. Prikazujete sve ove međusobne veze, sve ove međusobne odnose. Mislim da će biti zaista koristan za razumijevanje načina na koji se gospodarstva razvijaju. Sjajan rad. Cesar i ja pokušali smo napisati članak za časopis New York Times u kojem bismo objasnili kako to funkcionira. Ono što smo naučili jest da je Cesarov rad predobar da bi se objasnio u časopisu New York Times.

5000 proizvoda -- to je još uvijek ništa. 5000 proizvoda -- zamislite da uključite sve kategorije proizvoda u podatke Cesara Hidalga. Zamislite da imate po jednu sekundu za svaku kategoriju proizvoda. Otprilike za vrijeme trajanja ovog govora izbrojili biste svih 5000. A sada zamislite da učinite isto to za svaki pojedini proizvod na rasprodaji u supermarketu. Ima ih više od 100.000. Trebao vi vam cijeli dan. A sad zamislite da pokušate izbrojiti svaki pojedini proizvod i uslugu na rasprodaji u nekom velikom gospodarstvu, primjerice u Tokiju, Londonu ili New Yorku. Još je i teže u Edinburghu jer morate izbrojiti sav viski i tartan. Kad biste željeli izbrojiti svaki proizvod i uslugu koji se nude u New Yorku -- ima ih 10 milijardi -- trebalo bi vam 317 godina. Toliko je složeno gospodarstvo koje smo stvorili. A sada samo brojim tostere. Ne pokušavam riješiti problem Bliskog istoka. Složenost je nevjerojatna. Samo djelić konteksta -- društva u kojima su naši mozgovi evoluirali imala su oko 300 proizvoda i usluga. Možete ih nabrojiti u pet minuta.

Takva je složenost svijeta koji nas okružuje. Možda nam je zbog toga komples boga toliko privlačan. Skloni smo se povući i reći: "Možemo nacrtati sliku, možemo objaviti nekoliko grafova, shvaćamo, razumijemo kako ovo funkcionira." A nije tako. Nikad ne razumijemo. Ne pokušam poslati nihilističku poruku. Ne želim reći da ne možemo riješiti složene probleme u složenom svijetu. Očito možemo. Ali na koji ćemo ih riješiti jest poniznošću -- napuštanjem kompleksa boga primjenjivanjem tehnike rješavanja problema koja zaista funkcionira. A imamo tehniku rješavanja problema koja funkcionira. Pokažite mi uspješan složen sustav, a ja ću vam pokazati sustav koji je nastao kroz pokušaje i pogreške.

Evo primjera. Ovo dijete nastalo je metodom pokušaja i pogreške. Shvaćam da je to dvosmislena izjava. Možda bih je trebao pojasniti. Ovo je dijete ljudsko tijelo: evoluiralo je. Što je evolucija? Milijunima godina, varijacija i selekcija, varijacija i selekcija -- pokušaji i pogreške, pokušaji i pogreške. Nije tako samo s biološkim sustavima koji rade čuda kroz pokušaje i pogreške. Možete to primijeniti i u kontekstu industrije.

Recimo da želite proizvesti deterdžent. Recimo da ste vi Unilever i želite proizvesti deterdžent u tvornici pokraj Liverpoola. Kako ćete to učiniti? Imate veliki spremnik pun tekućeg deterdženta. Pumpate ga pod visokim pritiskom kroz štrcaljku. Nastaje deterdžent u spreju. Zatim se sprej osuši i pretvara se u prah. Pada na pod. Pokupite ga i stavite u kartonske kutije. Prodajete ga u supermarketima. Zaradite mnogo novca. Kako dizajnirati tu štrcaljku? Ispada da je to vrlo bitno. Ako to pripišete kompleksu boga, morate pronaći "malog Boga" Pronađete matematičara ili fizičara -- nekoga tko razumije dinamiku te tekućine. I tada će on, ili ona, odrediti optimalni dizajn štrcaljke. Unilever je to učinio i nije funkcioniralo -- bilo je previše komplicirano. Čak je i taj problem previše kompliciran.

No, profesor genetike Steve Jones opisuje kako je Unilever zapravo riješio ovaj problem -- metodom pokušaja i pogreške, varijacijom i selekcijom. Uzmete štrcaljku i izradite 10 nasumičnih varijanti štrcaljke. Isprobate svih 10 i zadržite onu koja radi najbolje. Napravite 10 varijanti te jedne. Isprobate svih 10 i zadržite onu koja radi najbolje. Isprobate 10 varijanti te... Vidite kako to ide, zar ne? Nakon 45 generacija, dobijete ovu nevjerojatnu štrcaljku. Pomalo naliči šahovskoj figuri -- funkcionira apsolutno fantastično. Nemamo pojma zašto radi, uopće nemamo pojma. Onog trenutka kad se odmaknemo od kompleksa boga -- pokušajmo samo skupiti hrpu stvari, odredimo na sustavan način što radi, a što ne -- možete riješiti svoj problem.

Taj proces pokušaja i pogreške zapravo je mnogo češći u uspješnim institucijama nego što smo mi to voljni primijetiti. Čuli smo mnogo toga o načinu na koji gospodarstva funkcioniraju. Američko gospodarstvo još je uvijek najveće na svijetu. Kako je postalo najveće gospodarstvo na svijetu? Mogao bih vam prestaviti razne podatke o američkom gospodarstvu, ali mislim da je ovaj najbitniji: deset posto američkih tvrtki nestaje svake godine. To je velik postotak neuspjeha. Mnogo je veći nego, recimo, postotak neuspjeha kod Amerikanaca. Svake godine ne nestaje deset posto Amerikanaca. Iz toga možemo zaključiti da američke tvrtke propadaju brže nego Amerikanci, dakle američke se tvrtke razvijaju brže nego Amerikanci. Na kraju će se razviti do takvog stupnja savršenstva da će nas sve učiniti svojim kućnim ljubimcima -- (Smijeh) ako, naravno, to već nisu učinile. Ponekad se pitam. Ali upravo taj proces pokušaja i pogrešaka objašnjava tu veliku razliku, tu nevjerojatno uspješnost zapadnjačkih gospodarstava. Nije do toga došlo jer je netko strašno pametan bio šef. Do toga je došlo pokušajima i pogreškama.

O ovome trubim posljednjih nekoliko mjeseci i ljudi mi ponekad kažu: "Pa, Time, to je prilično očito. Očito je da su pokušaji i pogreške vrlo bitni. Očito je da su eksperimenti vrlo bitni. Zašto lunjaš uokolo i govoriš očite stvari?"

Na to kažem, OK, u redu. Mislite da je to očito? Priznat ću da je očito kad škole počnu učiti djecu da postoje problemi za koje ne postoji točn odgovor. Prestanite im davati popise pitanja od kojih svako ima odgovor. A osoba s pozicijom autoriteta stoji u kutu ili za učiteljskim stolom i zna sve odgovore. A ako ne možete pronaći odgovore, mora da ste lijeni ili glupi. Kd škole to prestanu stalno raditi, priznat ću da, da, očito je da su pokušaji i pogreške dobra stvar. Kad političar istupi u kampanji za izbore i kaže: "Želim popraviti naš zdravsteni sustav. Želim popraviti naš obrazovni sustav. Nemam pojma kako da to učinim. Imam 5-6 ideja. Isprobat ćemo ih. Ni jedna vjerojatno neće uspjeti. Zatim ćemo isprobati neke druge ideje. Pronaći ćemo neke koje funkcioniraju. Njih ćemo razvijati. Riješit ćemo se loših." Kad političar bude imao takvu kampanju, i, još bitnije, kad će glasači poput vas i mene biti voljni glasati za takvog političara, tada ću priznati da je očito da pokušaji i pogreške funkcioniraju i da -- hvala.

(Pljesak)

Do tada, do tada ću i dalje trubiti o pokušajima i pogreškama i o tome zašto bismo se trebali riješiti kompleksa boga. Jer tako je teško priznati vlastitu pogrešivost. To je tako neugodno. Archie Cochrane je to razumio jednako dobro kao i svi. Provodio je jedan pokus mnogo godina nakon Drugog svetskog rata. Želio je istražiti gdje bi se pacijenti trebali oporavljati od srčanih udara? Bi li se trebali oporavljati na specijaliziranom odjelu u bolnici ili bi se trebali oporavljati kod kuće? Svi kardiolozi htjeli su ga ušutkati. Bili su naoružani kompleksom boga. Znali su da su njihove bolnice pravo mjesto za pacijente i znali su da je vrlo neetički bilo što pokušavati ili provoditi pokuse.

Unatoč tome, Archie je uspio dobiti dopuštenje da to učini. Krenuo je s tim pokusom. Nakon što je pokus trajao neko vrijeme, okupio je sve svoje kolege oko svojeg stola i rekao: "Pa, gospodo, dobili smo preliminarne rezultate. Nisu statistički značajni. Ali imamo nešto. Ispada da ste vi u pravu, a ja u krivu. Opasno je da se pacijenti od srčanog udara oporavljaju kod kuće. Trebali bi biti u bolnici." Počeo je negodovanje, svi su liječnici udarali o stol i govorili: "Oduvijek smo znali da si neetičan, Archie. Ubijš ljude svojim kliničkim pokusima. Moraš prekinuti s time. Prestani odmah." Nastala je velika galama. Archie ih je pustio da utihnu. Zatim je rekao: "To je vrlo zanimljivo, gospodo, jer kad sam vam pokazao tablicu s rezultatima, zamijenio sam stupce. Pokazalo se da vaše bolnice ubijaju ljude i da bi trebali biti kod kuće. Biste li željeli da sad prekinemo s pokusom ili da pričekamo konkretnije rezultate?) Ni muha se nije čula u toj sobi za sastanke.

Ali Cochraneu je i slično da učini nešto takvo. A razlog zašto je to učinio jest taj da je razumio da je mnogo bolji osjećaj stajati ondje i reći: "Ovdje, u mojem malom svijetu, ja sam bog, ja razumijem sve. Ne želim da se moje mišljenje dovodi u pitanje. Ne želim da se moji zaključci preispituju." Osjećam se mnogo ugodnije kad jednostavno odredim pravila. Cochrane je razumio da nesigurnost, pogrešivost, dovođenje u pitanje -- to boli. Ponekad je potreban šok da se toga riješite. Neću vam reći da je to lako. Nije lako. To je nevjerojatno bolno.

Otkad sam počeo govoriti o ovoj temi i istraživati je, progoni me nešto što je jedan japanski matematičar rekao o tome. Ubrzo nakon rata, taj mladi čovjek, Yutaka Taniyama, razvio je izvanrednu pretpostavku, Taniyama-Shimurinu pretpostavku. Ispalo je da je apsolutno nužna mnogo desetljeća kasnije za dokazivanje Fermatovog Posljednjeg teorema. Zapravo, pokazalo se da je ekvivalentan dokazivanju Fermatovog posljednjeg teorema. Ako dokažete jedno, dokazali ste i drugo. Ali to je uvijek bila pretpostavka. Taniyama je pokušavao i pokušavao i nikad nije mogao dokazati da je istinita. Ubrzo nkon njegovog 30. rođendana 1958. godine, Yutaka Taniyama počinio je samoubojstvo. Njegov prijatelj, Goro Shimura -- koji je s njim radio na toj matematici -- mnogo desetljeća kasnije, razmišljao je o Taniyaminom životu. Rekao je: "Nije bio baš oprezna osoba kao matematičar. Činio je mnogo pogrešaka. Ali činio je pogreške u dobrom smjeru. Pokušavao sam ga kopirati, ali shvatio sam da je vrlo teško činiti dobre pogreške."

Hvala vam.

(Pljesak)