Tim Ferriss: Zgazite strah, naučite sve

Ovo je Tim Ferris oko 1979. godine Gospodnje. Dvije godine star. Možete reći po mom čučnju, bio sam jako samouvjeren dječak -- i ne bez razloga. Imao sam jako šarmantnu rutinu u to vrijeme, a to je bilo da čekam kasno navečer dok se moji roditelji ne ispušu od teškog dana na poslu, rješavajući svoje križaljke, gledajući televiziju. Utrčao bih u dnevnu sobu, skočio na kauč, potrgao jastuke, pobacao ih na pod, vrištao iz petnih žila i otrčao van jer sam bio Nevjerojatni Hulk. (Smijeh) Očito, vidite sličnost. I ovaj običaj je trajao neko vrijeme.

Kad sam imao 7 godina, otišao sam u ljetni kamp. Moji roditelji su smatrali to nužnim za svoj mir. I u podne svakog dana kamperi bi otišli na jezerce gdje su imali splavi uz obalu. Moglo se skočiti sa kraja u duboki dio. Rodio sam se prerano. Uvijek sam bio jako malen. Lijevo plućno krilo mi je kolabiralo kad sam se rodio. I uvijek sam imao problema s pritiskom zraka. Tako da je voda bila nešto što me automatski plašilo. Ali u nekim prilikama bih ušao. I baš na taj dan, kamperi su skakali kroz gume na napuhivanje. Ronili su kroz te gume. I mislio sam da bi to bilo jako zabavno. Tako sam zaronio kroz gumu, i nasilnik kampa me zgrabio za gležnjeve. Pokušao sam izroniti da udahnem, i donjim dijelom leđa udario u dno gume. I raširio sam oči u strahu jer sam mislio da ću umrijeti. Savjetnik u kampu je na sreću došao i razdvojio nas. Od tada sam bio prestravljen od pomisli na plivanje. To je nešto preko čega nisam prešao. Moja nesposobnost da plivam je bila jedna od mojih najvećih poniženja i sramota. Tad sam shvatio da ja nisam Nevjerojatni Hulk.

Ali ova priča ima sretan kraj. U dobi od 31 godine -- toliko imam sada -- u kolovozu sam uzeo dva tjedna da ponovno ispitam plivanje, i preispitam sve očite aspekte plivanja. I prešao sam od plivanja jedne dužine bazena -- dakle oko 18 metara -- kao majmun koji se utapa, s oko 200 otkucaja srca po minuti -- mjerio sam -- do toga da sam išao na Montauk na Long Islandu -- blizu mjesta gdje sam odrastao, i skočio u ocean i plivao jedan kilometar u otvorenoj vodi, osjećajući se bolje dok sam izlazio nego dok sam ulazio. I izašao sam, u svojim slip kupaćim gaćama, osjećajući se kao Nevjerojatni Hulk.

I želim da se svi ovdje tako osjećaju, kao Nevjerojatni Hulk, na kraju ove prezentacije. Točnije, želim da se osjećate kao da ste sposobni postati izvrstan plivač na duge staze, učenik jezika svjetske klase, i šampion u tangu. I volio bih podijeliti svoju umjetnost. Imam umjetnost, rastavljam stvari koje me plaše više od ičega. Dakle, nastavimo.

Plivanje, prvi principi. Prvi principi, ovo je veoma važno. Smatram da se najbolji rezultati u životu često zadržavaju zbog lažnih konstrukata i netestiranih pretpostavki. I preokret u plivanju je došao kad je moj prijatelj rekao: "Godinu dana ću biti bez stimulansa", ovo je vrsta čovjeka koji dnevno pije šest dvostrukih espressa, "ako ti uspiješ završiti kilometar dugu utrku u otvorenoj vodi." Tako je sat počeo otkucavati. Počeo sam tražiti triatlonce jer sam shvatio da plivači s dugim stažom ne mogu poučiti o tome što rade. Pokušao sam s kratkom daskom za plivanje. Stopala su mi išla kroz vodu kao oštrice, ne bih se uopće pomicao. Otišao bih demoraliziran, zureći u pod. Ručne peraje, sve. Čak i lekcije sa Olimpijcima -- ništa nije pomoglo. I onda je Chris Sacca, koji mi je sad drag prijatelj, dovršio utrku Iron Man s temperaturom od 40°C, i rekao: "Imam odgovor na tvoje molitve." I uveo me u posao čovjeka po imenu Terry Laughlin koji je osnovao Plivanje s potpunim uronom. To me odvelo na put ispitivanja biomehanike.

Dakle, tu su nova pravila plivanja, ako se bilo tko od vas boji plivanja, ili nije dobar u tome. Prvo je, zaboravite na odgurivanje. Nema veze s razumom. Dakle, ispostavilo se da pogon uopće nije problem. Jače odgurivanje ne rješava problem zato što prosječan plivač prenosi tek oko 3% utroška energije u pomicanje prema naprijed. Problem je hidrodinamika. Dakle, ono na što se umjesto toga želite fokusirati je da dopustite donjem dijelu tijela da se vuča za gornjim dijelom, jako slično tome kako se mali auto vuče iza velikog na cesti. A to činite održavanjem horizontalnog položaja tijela. Jedini način da to činite je da ne plivate na površini vode. Tijelo je gušće od vode, barem 95% tijela bi prirodno bilo zaronjeno.

Tako završite, pod broj tri, ne plivajući, u slučaju slobodnog stila, na trbuhu, kao što mnogo ljudi misli, na površini vode, nego se okrećući aerodinamično s desna na lijevo, zadržavajući položaj kao trup aviona što je duže moguće. Pa pogledajmo neke primjere. Ovo je Terry. I možete vidjeti kako pruža svoju desnu ruku ispod glave i daleko naprijed. Tako je njegovo tijelo potpuno pod vodom. Ruka je pružena ispod glave. Glava se drži u ravnini s kralježnicom, tako da koristite strateški otpor vode da vam podigne noge -- vrlo važno, osobito za ljude s debljim donjim dijelom. Evo primjera zamaha. Tako da ne gurate. Ali koristite mali trzaj. Ovo možete vidjeti na lijevom produljenju. Onda vidite njegovu lijevu nogu. Maleni trzaj, i jedina mu je svrha da zarotira kukove tako da bi došao na suprotnu stranu. I ulazna točka za njegovu desnu ruku -- pogledajte to, ne pruža ruku naprijed i lovi vodu. Radije, ulazi u vodu s ramenom pod kutem od 45 stupnjeva, i onda se odguruje aerodinamično -- jako važno. Netočno, gore, je ono što će vas gotovo svaki učitelj plivanja poučiti. Iskreno, nije to njihova krivica. Za tren ću doći na pitanje implicitnog i eksplicitnog. Niže je ono što će većina plivača zaključiti da im pomaže da učine što sam ja učinio, a to je da dođu od 21 zamaha za 18 metara do 11 zamaha u dvije vježbe bez učitelja, i video nadzora. I sad obožavam plivanje. Jedva čekam da odem plivati. Kasnije ću odraditi lekciju plivanja, za sebe, ako mi se itko želi pridružiti.

Posljedna stvar, disanje. Problem koji mnogi od nas imaju, zasigurno, kad plivate. U slobodnom stilu, ovo je najlakše zaliječiti tako da se okrene tijelom, i da samo gledate u svoju ruku dok ulazi u vodu. I to će vas odvesti jako daleko. To je to. To je zapravo sve što trebate znati.

Jezici. Materijali protiv metode. Ja, kao većina ljudi, sam došao do zaključka da sam grozan u jezicima. Patio sam kroz satove španjolskog u srednjoj, prvoj godini srednje škole, i zbroj mog kompletnog znanja se uglavnom sveo na: "Donde esta el bano?" I ne bih ni uhvatio odgovor. Tužno stanje stvari. Onda sam se na drugoj godini premjestio u drugu školu, i imao sam izbor iz drugih jezika. Većina mojih prijatelja je slušala japanski. Pa sam mislio, zašto se ne bih kaznio? Uzet ću japanski. Šest mjeseci kasnije imao sam priliku ići u Japan. Učitelj me uvjerio, rekao je: "Ne brini. Imat ćeš satove japanskog svaki dan da ti pomognu nositi se sa svim. Bit će to predivno iskustvo." Moje prvo iskustvo preko mora, ustvari. Tako su me i roditelji nagovorili da idem. Otišao sam.

Stigao sam u Tokio. Predivno. Nisam mogao vjerovati da sam na drugoj strani svijeta. Upoznao sam obitelj domaćine. Išlo je poprilično dobro, mislim, kad se sve uzme u obzir. Moje prve večeri, upravo pred prvi dan škole, rekao sam mojoj majci, jako pristojno, "Molim te probudi me u 8 ujutro." Pa, (japanski) Ali nisam rekao (japanski). Rekao sam, (japanski). Prilično blizu. Ali rekao sam: "Molim vas, silujte me u 8 ujutro". (Smijeh) Nikad niste vidjeli zbunjeniju Japanku. (Smijeh)

Išao sam pješice u školu. Učitelj mi je prišao i dao mi list papira. Ništa od toga nisam mogao pročitati -- mogli su to biti hijeroglifi -- jer je to bio Kanji, kineski simboli prilagođeni japanskom jeziku. Pitao sam ga što to znači. I on kaže: "Ahaa, ok, ok, eehto, Svjetska povijest, eh, Matematika, tradicionalni japanski." I tako dalje. I tako mi je došlo u naletima. Nešto je bilo izgubljeno u prijevodu. Satovi japanskog nisu bili satovi japanskog jezika, sami po sebi. To je bio normalan srednjoškolski kurikulum za japanske učenike -- ostalih 4.999 učenika škole, koji su bili Japanci, osim Amerikanca. I to je uglavnom moj odgovor. (Smijeh)

I to me poslalo na paničnu potragu za savršenom metodom učenja jezika. Pokušao sam sve. Išao sam u Kinokuniya. Pokušao sam sa svakom mogućom knjigom, CD-om. Ništa nije upalilo dok nisam našao ovo. Ovo je Joyo Kanji. Ovo je, recimo, tablet, ili poster sa 1.945 često korištenih simbola koje je ustanovilo Ministarstvo obrazovanja 1981.g. Mnoge objavljene stvari u Japanu se ograničavaju na ove simbole, da bi olakšale pismenost -- od nekih se to zahtijeva. I ovo mi je postao Sveti gral, Rosetta Stone.

Čim sam se usredotočio na ovaj materijal, poletio sam. Na kraju sam mogao čitati Asahi Shinbu, Asahi novine, šest mjeseci kasnije -- dakle ukupno 11 mjeseci kasnije -- prešao sam s prvog na šesti stupanj japanskog. Na kraju sam radio prijevode u dobi od 16 godina kad sam se vratio u SAD, i radije sam nastavio primjenjivati ovaj materijal nego pristup metodom za oko desetak jezika sad. Netko tko je bio grozan u jezicima, u bilo koje vrijeme govori, čita i piše pet ili šest jezika. Ovo nas dovodi do glavne teme, a ta je da je često ono što činite, a ne kako to činite, odlučujući faktor. Ovo je razlika između toga da si učinkovit -- činiti prave stvari -- i toga da si učinkovit -- činiti stvari dobro bez obzira jesu li važne ili ne.

Ovo možete napraviti i s gramatikom. Nakon mnogo eksperimentiranja sam smislio ovih šest rečenica. Dopuštenje izvornog govornika da rekonstruirate njegovu gramatiku, prevodeći ove rečenice u prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, pokazat će vam subjekt, objekt, glagol, smještaj indirektnih i direktnih objekata, roda i tako dalje. Od te točke, onda možete, ako želite, usvojiti više jezika, bez da dolazi do miješanja pri prebacivanju s jednog na drugi. Možemo razgovarati o tome ako vas zanima. I sad obožavam jezike.

Pa klasični plesovi, skriveno u suprotnosti s otkrivenim -- jako važno. Možete me pogledati i reći: "Taj tip mora biti klasični plesač." Ali ne, prevarili biste se jer je moje tijelo slabo dizajnirano za većinu stvari -- možda poprilično dobro dizajnirano za podizanje teškog kamenja. Nekad sam bio mnogo veći, mišićaviji. I tako na kraju počeo hodati ovako. Poprilično sam nalikovao orangutanu, našem bliskom rođaku, ili Nevjerojatnom Hulku. Ne baš dobro za klasično plesanje.

2005. sam se našao u Argentini, odlučivši gledati sat tanga -- nisam imao namjeru sudjelovati. Ušao sam, platio svojih 10 pesosa, prišao -- 10 žena dva tipa, obično dobar omjer. Instruktor kaže: "Sudjeluješ." Odmah: smrtni znoj. (Smijeh) Znoj straha bori-se-ili-bježi, jer sam se iskušao u klasičnom plesu na koledžu -- nagazio sam curi na stopalo petom. Vrisnula je. Bio sam tako zabrinut oko njenog viđenja onog što sam činio, da mi je eksplodiralo u lice, da se nikad više ne vratim u klub klasičnog plesa. Prišla je, a ovo je bio njen pristup, učiteljica. "OK, dođi, zgrabi me." Prekrasna pomoćnica instruktora. Bila je jako bijesna što sam je odvukao od njene napredne prakse. Pa sam dao sve od sebe. Nisam znao gdje staviti ruke. I povukla se, objesila ruke, stavila ih na svoje kukove, okrenula se i viknula preko cijele prostorije, "Ovaj tip je građen kao prokleta planina mišića, i grabi me kao jebeni Francuz," (Smijeh) što me ohrabrilo. (Smijeh) Svi su puknuli od smijeha. Bio sam ponižen. Vratila se. Kaže mi: "Dođi. Nemam cijeli dan." Kao netko tko se s osam godina hrvao, nastavio sam je gnječiti. U stilu "O miševima i ljudima." Pogledala me i rekla, "E, to je bolje." Tako sam platio sate za mjesec dana. (Smijeh)

I nastavio sam gledati u -- želio sam dogovoriti natjecanje tako da imam rok -- Parkinsonov zakon, viđena kompleksnost zadatka će se se razvući na vrijeme koje joj odredite. Tako sam imao jako kratak rok do natjecanja. Najprije sam dobio žensku instruktoricu, da me nauči žensku ulogu, da slijedim, jer sam želio razumjeti osjetljivost i mogućnosti koje je praćenje trebalo razviti, da ne ponovim ono s koledža. Onda sam napravio inventar karakteristika, skupa s njom, mogućnosti i elemenata različitih plesača koji su pobijedili na prvenstvima. Intervjuirao sam ove ljude jer su svi poučavali u Buenos Airesu. Usporedio sam dvije liste, i ono što otkrijete je da eksplicitno postoji stručnost koju preporučaju, određene metode treniranja. Onda su tu i implicitne uobičajene stvari za koje se čini da nitko od njih ne vježba. Sad na stranu s protekcionizmom argentinskih učitelja plesa, ovo mi je bilo jako zanimljivo. Odlučio sam se usredotočiti na tri od ovih uobičajenih praksi. Dugi koraci. Mnogo milonguerosa -- plesači tanga će koristiti jako kratke korake. Čini mi se da su dugi koraci mnogo elegantniji. Pa možete imati -- i zapravo to možete činiti u jako malom prostoru. Drugo, različiti tipovi vrtnji. Treće, varijacija u tempu. Činilo se da su ovo tri područja koja sam mogao iskoristiti da se natječem ako sam se želio natjecati protiv ljudi koji vježbaju 20 do 30 godina.

Ova fotografija je sa polufinala prvenstva u Buenos Airesu, četiri mjeseca poslije. Onda mjesec kasnije, išao sam na svjetska prvenstva, dospio do polufinala. I onda postavio svjetski rekord, nakon toga, dva tjedna kasnije. Želim da vidite dio onog što sam vježbao. Malo ću preskočiti do tu. Ovo je instruktor kojeg smo Alicia i ja izabrali za muško vođenje. Zove se Gabriel Misse. Jedan od najelegantnijih plesača svoje generacije, poznat po dugim koracima, promjenama tempa i vrtnjama. Alicia je sama po sebi veoma poznata. Tako da vjerujem da ćete se složiti, izgledaju jako dobro zajedno. Sad, ono što mi se sviđa kod ovog videa je da je to video prvog puta što su ikad plesali skupa zbog njegova vodstva. Snažno vodi. Ne vodi prsima, što zahtijeva da se nagnete naprijed. Nisam mogao razviti svojstva u svojim nožnim prstima, snagu u stopalima, da to radim. On vodi na način da se fokusira na pojas ramena i ruke. Tako može podići ženu da je slomi, na primjer. To je samo jedna prednost. Onda sam to razlomio. Ovo bi bio primjer jedne vrtnje. Ovo je vrtnja s korakom unatrag. Postoji mnogo različitih tipova. Imam stotine sati snimki -- sve kategorizirano, podosta kao što je George Carlin kategorizirao svoju komediju. Tako koristeći svog smrtnog neprijatelja, španjolski, ni više ni manje, da naučim tango.

Tako da vam je strah prijatelj. Strah je indikator. Ponekad vam pokazuje što ne biste trebali raditi. Češće vam zapravo pokazuje što biste trebali raditi. I najbolji rezultati u mom životu, najugodnije provedena vremena, su sva bila zbog postavljanja jednostavnog pitanja: što je najgore što se može dogoditi? Osobito sa strahovima koje steknete kao dijete. Uzmite analitički okvir, sposobnosti koje imate, primijenite ih na stare strahove. Primijenite ih na jako velike snove.

I kad pomislim čega se bojim sad, jako je jednostavno. Kad zamislim svoj život, kakav bi moj život bio bez obrazovnih mogućnosti koje sam imao, zapitam se. Proveo sam prošle dvije godine pokušavajući rekonstruirati sustav američkih javnih škola, da ga ili popravim ili zamijenim. I provodio sam pokuse sa oko 50.000 učenika do sad -- izgradio, rekao bih, oko 5-6 škola, svojih čitatelja, u ovom trenu. I ako je itko od vas zainteresiran za to, volio bih razgovarati s vama. Ne znam ništa. Početnik sam. Ali mnogo ispitujem, i volio bih vaš savjet. Hvala vam puno. (Pljesak)