Philip Rosedale o Second Life-u

Znate, mi ćemo obaviti stvari malo drugačije. Ja vam neću pokazati prezentaciju. Ja ću s vama razgovarati. A u isto vrijeme, mi ćemo gledati samo slike iz foto tijeka koji je prilično blizu živog od stvari koje -- brze snimke iz Second Life-a. Dakle, nadam se kako će ovo biti fascinantno. Možete -- mogu se natjecati za pažnju sa čudnim slikama koje vidite na zaslonu koji dolaze od tamo. Mislio sam kako bih mogao pričati malo o nekim velikim idejama o tome i onda vratiti Johna ovdje, kako bi mogli govoriti interaktivno mislim malo više i postavljati pitanja. Znate, mislim kako je prvo pitanje, Zašto graditi uopće virtualni svijet? A mislim da će odgovor na to uvijek biti barem donekle vođen od strane ljudi u početku dovoljno ludih da započnu projekt, znate.

Tako ja vam mogu malo ispričati o sebi i onome što me pokreće -- stvarno ću otići natrag još dok sam bio tinejdžer i onda odrasli, koji je zapravo pokušao izgraditi ovu vrstu stvari. Bio sam vrlo kreativni klinac koji je pročitao mnogo, i ušao u prvo elektroniku, a onda kasnije, programiranje računala, kad sam bio stvarno mlad. Uvijek sam želio napraviti stvari. Bio sam stvarno opsjednut rastavljanjem i izgradnjom stvari, i baš sve što sam mogao učiniti s rukama ili s drvetom ili elektronikom ili metalom ili bilo čime drugim. I tako, na primjer -- a to je velika stvar za Second Life -- imao sam spavaću sobu. A svako dijete, znate, kao tinejdžer, ima svoju spavaću sobu u koju se povlači -- ali ja sam htio svoja vrata, mislio sam kako će biti cool ako moja vrata idu prema gore umjesto da se otvaraju, kao u Star Trek-u. Mislio sam kako bi bilo lijepo da to napravim. I tako sam otišao na strop i odrezao sam stropne grede, na veliki užitak mojih roditelja, i stavio vrata, znate, tako da se mogu izvući iz stropa.

Gradio sam -- stavio sam otvarač za garažna vrata u potkrovlje koji je vukao ta vrata prema gore. Možete zamisliti količinu vremena koja mi je bila potrebna da to napravim u kući i nezadovoljstvo mojih roditelja. Stvar koja je uvijek bila frapantna jest da mi kao ljudi možemo imati toliko stvarno nevjerojatnih ideja o stvarima koje bi željeli učiniti, ali smo u nemogućnosti, u stvarnom svijetu, zapravo raditi te stvari -- da stvarno posložimo zajedno materijale i prođemo kroz stvarnu fazu gradnje nečega koju možete zamisliti iz dizajnerske perspektive. I tako za mene, znao sam kada je došao Internet a ja sam programirao na računalu i jednostavno, znate, općenito pokušavao voditi vlastito malo poduzeće i shvatiti što učiniti s Internetom i računalima, odmah sam se dosjetio kako bi vrhunska stvar koju zaista želite učiniti s Internetom i računalima bila koristiti Internet i povezana računala za simulaciju svijeta u kojem sami možete stvoriti zakone fizike i pravila kako stvari idu zajedno -- neka vrsta -- ideja atoma i kako napraviti stvari, i to unutar računala, tako da smo svi mogli doći tamo i napraviti tu stvar.

I tako je za mene to bila stvar koja je tako primamljiva. Samo sam htio ovo mjesto gdje se mogao graditi stvari. I tako mislim da vidite nastanak onoga što se dogodilo sa Second Life-om, a mislim da je važno. Također mislim da je više općenito, korištenje interneta i tehnologije kao vrste prostora između kreativnosti i dizajna, opći trend. To je -- vrsta velikog ljudskog napretka. Tehnologija se samo općenito koristi kako bi nam omogućila stvaranje na kolaborativni i društveni način kada god je to moguće. I mislim kako Second Life i virtualni svjetovi općenito predstavljaju najbolje što trenutno možemo učiniti. Znate, drugi način gledanja na to, se odnosi na sadržaj i, znate, misli o prostoru, jest povezati te vrste virtualnih svjetova u svemir. Mislio sam kako bi moglo biti zabavno govoriti o tome na tren. Ako ste razmišljati o odlasku u svemir, to je fascinantna stvar. Tako mnogo filmova, toliko djece, mi svi na neki način sanjamo o istraživanju svemira. Sada, zašto je to tako? Stanite na trenutak i zapitajte se, zašto je to taština? Zašto mi kao ljudi želimo to učiniti? Mislim da postoji par stvari. To je ono što vidimo u filmovima -- znate, to je taj san da svi dijelimo.

Jedan od njih je da ako odete u svemir biti ćete u mogućnosti ponovno započeti. U stanovitom smislu, postali biste netko drugi na tom putovanju, jer ne bi bilo -- ostavili biste društvo i život kakve znate, iza sebe. i tako neizbježno, transformirali biste se -- nepovratno, po svemu sudeći -- kao što ste započeli ovo istraživanje. I onda druga stvar je da postoji taj opipljivi smisao da, ako putujete dovoljno daleko, možete saznati -- oh, da -- nemate pojma što ćete naći jednom kada dođete tamo, u svemir. Biti će drugačije nego ovdje. A u stvari, to će biti toliko različito od onoga što vidimo ovdje na zemlji da će biti gotovo sve moguće. To je neka vrsta ideje -- mi kao ljudi žudimo za idejom stvaranja novog identiteta i odlaska na mjesto gdje je sve moguće. I mislim da ako stvarno sjednete i razmislite o tome, virtualni svjetovi, i gdje idemo sa sve više računalne tehnologije, predstavljaju vrlo vjerojatno, stvarno taktički moguću verziju istraživanja svemira. Mi smo potaknuti idejom virtualnih svjetova jer, poput prostora, oni nam omogućavaju da se ponovno definiramo i sadrže sve i sva, te je gotovo sve moguće tamo.

Vi znate, kako bih vam dao ideju o veličini razmjera, znate, uspoređujući prostor sa Second Life-om, većina ljudi ne shvaća, vrstu -- a to jednostavno poput Interneta u ranim 90-im. U stvari, virtualni svjetovi Second Life-a su poput Interneta u ranim 90-tim i danas su svi jako uzbuđeni zbog njih, ima puno uzbuđenja i oduševljenja oko jedne ideje ili sljedeće iz trenutka u trenutak, a onda tu je i očaj i svatko misli da cijela stvar neće funkcionirati. Sve što se događa sa Second Life-om i šire s virtualnim svjetovima, sve se dogodilo u ranim 90-im. U uredu se uvijek igramo tako da možete uzeti bilo koji članak i pronaći isti članak, gdje se samo zamijenite riječi "Second Life" s "web" i "virtualna stvarnost" s "Internet". Možete pronaći točno iste članke pisane o svemu što ljudi promatraju. Kako bih vam dao ideju o razmjeru, Second Life trenutno pokreće 20.000 procesora. To je oko 20.000 računala povezanih zajedno u tri objekta u SAD-u upravo sada, koji simuliraju ovaj virtualni prostor. A virtualni prostor sam po sebi -- ima oko 250.000 ljudi koji dnevno lutaju naokolo po njemu, pa je veličina aktivnog stanovništva usporediva s omanjim gradom. Sam prostor je oko 10 puta veći od San Francisca, i otprlike je jednako toliko izgrađen.

Dakle, to vam daje ideju o razmjeru. Širi se jako brzo -- oko pet posto na mjesec, u smislu novih usluga koje se dodaju. I tako, naravno, radikalno drugačije od stvarnog svijeta, i poput Interneta, cijela stvar se širi vrlo, vrlo brzo, i povijesno eksponencijalno. Tako da je ova vrsta istraživanja svemira usklađena ovdje za količinu sadržaja koji je tamo, i mislim kako je ta količina kritična. To je bilo kritično s virtualnim svijetom da bude prostor doista beskonačnih mogućnosti. Mi smo vrlo osjetljivi na to kako ljudi. Znate, znate kada ga vidite. Znate kada možete učiniti sve u prostoru i znate kada ne možete. Second Life danas je 20.000 strojeva, i to je otprilike 100 milijuna objekata kreiranih od korisnika gdje, znate, objekt bi biti nešto poput ovog, po mogućnosti interaktivan. Deseci milijuna njih razmišljaju cijelo vrijeme: oni imaju kod povezan s njima. Tako da je to stvarno veliki svijet, u smislu količine stvari koje su tamo i to je vrlo važno. Ako netko igra, na primjer, World of Warcraft, World of Warcraft dolazi na četiri DVD-a. Second Life, u usporedbi, ima oko 100 terabajta korisnički kreiranih podataka, što ga čini oko 25.000 puta većim.

Pa opet, poput Interneta u odnosu na AOL, i vrsta sobe za razgovor i sadržaja na AOL-u to vrijeme, ono što se događa ovdje je nešto bitno drugačije, jer obična mjera onoga što ljudi mogu učiniti kada im se omogući da naprave što god žele je prilično nevjerojatna. Posljednja velika misao je da je gotovo sigurno istina da u što god će se ovo razviti da će biti veće u ukupnom korištenju od samog Web-a. I dozvolite mi da to potvrdim s dvije izjave. Općenito, ono za što smo koristiti Web je za organiziranje, razmjenu, stvaranje i konzumiranje informacija. To je poput onoga što je Irene govorila o Google-u da je vođen podacima. Rekao bih da ja mislim o svijetu kao o informaciji. Sve ono s čime smo u interakciji, sva iskustava koja imamo, na određeni način predstavljaju naš trag u moru informacija i interakciji su s njim na različite načine. Web stavlja informacije u obliku teksta i slika. Topologija, geografija Web-a su uglavnom tekstualne veze. To je jedan način organiziranja informacija, ali postoje dvije stvari o načinu na koji pristupate informacijama u virtualnom svijetu za koje mislim da su važni načini i da su oni vrlo različiti i puno bolji nego što smo bili u mogućnosti to učiniti danas s Web-om.

Prvi je da, kao što sam rekao -- dobro, prva razlika virtualnih svijetova je da se informacije predstavljaju vama u virtualnom svijetu koristeći najmoćnije ikonske simbole koji se eventualno mogu koristiti s ljudskim bićima. Tako na primjer, stolica (CHAIR) je engleska riječ za taj objekt, ali njezina slika je univerzalni simbol. Svatko zna što to znači. Nema potrebe prevesti ga. Također je bitno pamtljivije ako sam vam pokazao tu sliku, u usporedb da vam pokažem ispisano C-H-A-I-R na komad papira. Možete učiniti testove koji će vam pokazati da ćete bitno bolje zapamtiti da sam govorio o stolici nakon par dana. Dakle, kada organizirate informacije koristeći simbole našeg sjećanja, koristeći najčešći simbol s kojim smo saživljeni, maksimalno se uzbudite, potaknete, u mogućnosti ste zapamtiti, prenijeti i manipulirati s podacima. I tako su virtualni svjetovi najbolji način da esencijalno organiziramo i iskusimo informaciju.

I mislim kako je nešto o čemu su ljudi govorili 20 godina -- znate, da je 3D, da su okoliši koji simuliraju život doista važni za nas na neki čaroban način. Ali druga stvar -- i mislim kako je ovo manje očito -- jest da je iskustvo stvaranja, konzumiranja, istraživanja informacija u virtualnom svijetu implicitno i inherentno socijalna. Ti si uvijek tu s drugim ljudima. I mi kao ljudi smo društvena bića i trebamo, ili se pomažemo s, ili više uživati​​ u potrošnji informacija u prisustvu drugih. To je bitno za nas. Ne možete od toga pobjeći. Kada ste na Amazon.com i u potrazi ste za digitalnim kamerama ili bilo čime, vi ste tamo upravo sada, kada ste na stranici slični ste 5.000 drugih ljudi, ali ne možete razgovarati s njima. Ne možete se jednostavno obratiti ljudima koji traže digitalne kamere na istoj stranici kao i vi, i pitati ih, "Hej, jeste li isprobali jedan od ovih prije, jer razmišljam o tome da ga kupim."

To iskustvo kao što je zajednička kupovina, predstavlja jednostavan primjer, toga kako kao društvena bića želimo iskusiti informacije na taj način. Tako je ta druga točka, da mi inherentno iskušavamo informacije zajedno ili ih želimo iskusiti zajedno, ključna u suštini, na neki način, za taj trend kako ćemo koristiti tehnologiju za naše spajanje. I tako ja mislim, opet, da će vjerojatno u sljedećem desetljeću ti virtualni svjetovi biti najčešći način za ljudska bića kako koristimo elektroniku na Internetu, ako hoćete, kako ćemo biti zajedno, kako konzumiramo informacije. Znate, mapiranje u Indiji -- to je tako dobar primjer. Možda rješenje uključuje razgovor s drugim ljudima u stvarnom vremenu. Traženje savjeta, umjesto bilo kakavog drugog mogućeg načina za statičko organiziranje karte.

Tako da mislim kako je to još jedan važan zaključak. Mislim gdjegod da to sve ide, bilo da se radi o Second Life-u ili potomcima, ili nećem širem to što se događa širom svijeta na puno različitih razina -- to je ono za što će se Internet koristi, i ukupni promet i ukupni broj jedinstvenih korisnika će invertni, tako da će Web i njegov bibliografski skup tekstova i grafičkih informacija postati alat ili dio uzorka potrošnje, ali sam uzorak će se dogoditi uglavnom u ovoj vrsti okruženja. Velika ideja, ali mislim jako obranjiva. Zato mi dopustite da se zaustavim ovdje i dovedem Johna natrag, i možda onda možemo imati duži razgovor. Hvala Vam. John. To je super.

(Pljesak)

John Hockenberry: Zašto stvaranje, impuls za stvaranje Second Life-a, nije utopijski impuls? Kao što su na primjer, u 19. stoljeću, bilo koji broj književnih djela koja su zamišljala alternativne svjetove bila izričito utopijska.

Philip Rosedale: Mislim da je to super. To je tako duboko pitanje. Da. Hoće li virtualni svijet vjerojatno biti Utopija, je jedan način na koji se to može reći. Odgovor je ne, i mislim kako je razlog tome zbog Web-a koji je sam po sebi dobar primjer duboke strukture odozgo prema gore. Ta ideja o beskonačnoj mogućnosti, ta magija da se sve može dogoditi, se događa samo u okruženju gdje stvarno znate kako postoji temeljna sloboda na razini pojedinog glumca, na razini od Lego kockica, ako hoćete, koji čine virtualni svijet. Morate imati taj stupanj slobode, i tako su me ćesto pitali da, znate, postoji li neka vrsta utopije ili, postoji tendencija ka utopijskom Second Life-u i stvarima poput toga, kako bi se stvorio svijet koji ima velika shemu za to? Te odzgo prema dolje sheme su otuđujuće gotovo svima, čak i kada želite dobro dok ih graditi. Čak štoviše, ljudsko društvo, kada je pod kontrolom, kada postavite grandioznu shema pravila, novi način interakcije ljudi, ili novi način polaganja grada, ili čega god, te stvari povijesno nikada nisu imale veći utjecaj, znate -- ja uvijek kažem smijući se -- Mall of America, znate, koji je, najveći komad centralno dizajnirane arhitekture kao što znate, bio sagrađen.

JH: Kremlj je prilično velik.

PR: Kremlj, da. To je istina. Cijeli kompleks.

JH: Daj mi priču o alatu koji ste stvorili na početku u Second Life-u da ste bili prilično sigurni kako će ga ljudi željeti koristiti u stvaranju svojih avatara, ili u komunikaciji za koji su ljudi u praksi zapravo rekli ne, ne zanima me to uopće, i spomeni nešto do čega niste došli a što su ljudi gotovo odmah počeli tražiti.

PR: Siguran sam kako se mogu sjetiti više primjera za oba slučaja. Jedan od mojih favorita. Imao sam tu značajku koju sam ugradio u Second Life -- stvarno sam bio strastven o tome. To je bila sposobnost da se približite nekome i imate privatniji razgovor, ali to nije slanje instant poruka, jer ste se morali na neki način sprijateljiti s nekim. To je bila ideja da možete imati neku vrstu privatnog razgovora. Upravo sam se sjetio kako je to bio jedan od onih primjera podatcima vođenog dizajna. Mislio sam kako je to tako dobra ideja iz moje perspektive, i to se apsolutno nikada nije koristilo, a mi smo na kraju -- mislim kako smo ga isključili sada, ako se dobro sjećam. Napokon smo odustali, izvadili smo ga iz koda. Ali općenito, znate, jedan drugi primjer o kojem razmišljam, je jedna velika relativnost u odnosu na utopijsku ideju. Second Life je izvorno imao 16 simulatora. Sada ima 20.000.

Dakle, kada ih je imao samo 16, to je bilo veliko kao ovaj kampus. A mi smo imali - zonirali smo to, znate: postavili smo noćni klub, stavili smo disko gdje ste mogli plesati, i onda smo imali mjesto gdje ste se mogli boriti s puškama, ako ste htjeli, i imali smo još jedno mjesto koje je bilo poput šetališta, poput Coney Island-a. I postavili smo zone, ali naravno, ljudi mogu graditi oko toga kako god žele. I ono što je toliko nevjerojatno od samog početka je da je ta ideja koju smo postavili u koncept zoniranja, u osnovi, odmah i temeljito ignorirana, i, dva mjeseca nakon cijele stvari, -- što je zaista malo vremena, čak i u Second Life vremenu -- sjećam se korisnika, ljudi koji su tada koristili Second Life, stanovnika koji su došli do mene i rekli, želimo kupiti disko -- jer sam ga sagradio -- želimo kupiti tu zemlju i sravniti ga i staviti kuće na nju. I ja sam im je prodao -- Mislim, prenijeli smo vlasništvo i održali su veliku zabavu i uništili cijelu zgradu. I sjećam se da je to bila samo priča, znate, da niste znali točno što će se dogoditi. Kada razmišljate o stvarima koje su ljudi gradili a koje su popularne --

JH: CBGB se mora zatvoriti na kraju, znate. Takvo je pravilo.

PR: Točno. I to - ali to se zatvorilo prvi dan, u osnovi, po internetskom vremenu. Znate, primjer nečega - trudnoće. Možete imati bebu u Second Life. To je učinjeno u potpunosti koristeći, vrstu alata koji su ugrađeni u Second Life, pa je stoga urođeni koncept postajanja trudnim i imati dijete, naravno -- Second Life je, na razini platforme, na razini poduzeća -- u Linden laboratoriju -- Second Life nema igraćih svojstava sam po sebi. Nema pokušaja da se strukturira iskustvo, kako bi se učinilo utopijskim u smislu u kojem ga mi stavljamo unutra. Pa naravno, mi nikad ne bi stavili mehanizam za bebe ili za, znate, uzimanje dva avatara i spajati ih, ili tako nešto.

Ali ljudi grade mogućnost da imaju bebe i brinu o njima kao kupovno iskustvo koje možete imati u Second Life-u i tako -- Mislim, to je prilično fascinantan primjer, znate, onoga što se događa u ukupnom gospodarstvu. I naravno, postojanje gospodarstva je druga ideja. Nisam pričao o tome, ali to je kritična značajka. Kad je ljudima dana prilika stvaranja u svijetu, oni zapravo žele dvije stvari. Jedan od njih je pravedno vlasništvo nad stvarima koje oni stvaraju. A onda je druga -- ako se tako osjećaju, a oni to neće učiniti u svakom slučaju, ali u mnogima hoće -- žele biti u mogućnosti prodati tu kreaciju kao način ostvarivanja prihoda za svoj ​​život. Istinito na internetu -- također vrijedi i u Second Life-u. I stoga je postojanje gospodarstva kritično.

JH: Pitanja za Philip-a Rosedale-a? Upravo ovdje.

(Publika: Pa, prvo opaska, a to je da izgledate poput lika.)

JH: Opaska je da je Philip optužen da izgleda poput lika, avatara, u Second Life-u. Odgovori, a zatim ćemo dobiti ostatak vašeg pitanja.

PR: Ali ja ne izgledam kao moj avatar.

(Smijeh)

Koliko ljudi ovdje zna kako moj avatar izgleda? To vjerojatno nije jako mnogo.

JH: Kradete li nečiji tuđi avatar s tim -- PR: Ne, ne. Nisam. Jedan od momaka na poslu je imao fantastičan avatar -- ženski avatar -- koji sam ja znao biti s vremena na vrijeme. No moj avatar je momak koji nosi čeljust. Šiljasta kosa - šiljastija od ovoga. Neka vrsta narančaste kose. Uvijeni brkovi. Neka vrsta lika iz Village People-a. Dakle, vrlo cool.

JH: A vaše pitanje?

(Publika: [Nejasno].)

JH: Pitanje je, čini se nedostatak kulturalnog izglađivanja u Second Life-u. Izgleda kao da nema vlastitu kulturu, ia razlike koje postoje u stvarnom svijetu nisu prebačene na kartu Second Life-a.

PR: Pa, prije svega, mi smo vrlo mladi, pa to traje tek nekoliko godina. I tako dio onoga što vidimo je ista evolucija ljudskog ponašanja koju vidite u društvima u nastajanju. Dakle, pravedna kritika -- je ono što je -- Second Life-a danas je da je to više nalik Divljem zapadu nego Rimu, s kulturnog gledišta. Sada kada je to rečeno, evolucija, i nijansirana interakcija koja stvara kulturu, se događa 10 puta brže nego stvarni svijet, te u sredini u kojoj, ako uđete u bar u Second Life-u, 65 posto ljudi su izvan Sjedinjenih Američkih Država, i zapravo govore svojim, znate, raznim i različitim jezicima. U stvari, jedan od načina da zaradite novac u Second Life-u je da izradite stvarno cool prevoditelje koje dovučete na svoje tijelo i oni u osnovi, iskoče na vašem zaslonu i omogućuju vam da koristite Google ili Babelfish ili jedan od drugih tekst prevoditelja na internetu za prevođenje izgovorene riječi s nogu -- žao mi je -- tipkani tekst između pojedinaca. I tako, multikulturalna priroda i svojevrsna kulturna zbrka koja se događa unutar Second Life-a je prilično -- mislim, prilično izvanredna u odnosu na ono što smo u stvarnim ljudskim terminima u stvarnom svijetu ikada uspjeli postići. Dakle, mislim da će kultura fino podešavanje, on će se pojaviti, ali još uvijek imamo nekoliko godina čekati dok se to dogodi, kao što bi prirodno očekivati​​.

JH: Ostala pitanja? Upravo ovdje.

(Publika: Što je tvoj demografski?

JH: Što je tvoj demografski? PR: Dakle, pitanje je, što je demografski. Dakle, prosječna dob osobe u Second Life je 32, Međutim, korištenje Second Life dramatično povećava kao i svoje fizičko dobi povećava. Dakle, kao i ti ići u dobi od 30 do 60 godina - a tu su i mnogi ljudi u njihovim šezdesetim godinama koristi Second Life - ovo također nije oštar krivulja - to je vrlo, vrlo distribuira - korištenje ide gore u pogledu, kao što su, nekoliko sati tjedno za 40 posto kao i ti ići u dobi od 30 do 60 godina u stvarnom životu, tako da se ne - mnogi ljudi čine pogrešku vjerujući da je Second Life neka vrsta on-line igre. Zapravo je to općenito neprivlačan -- ja sam samo govorim široko i kritički -- nije jako privlačan za ljude koji igraju on-line video igre, jer grafika nije još uvijek jednako -- mislim, to su vrlo lijepe slike, ali općenito grafike nisu sasvim jednake finim grafikama koje vidite u Grand Theft Auto 4. Dakle, prosječna starost: 32, koju sam spomenuo. 65 posto korisnika nisu u Sjedinjenim Državama. Raspodjela među državama je izrazito široka.

Postoje korisnici, znate, gotovo sve zemlje svijeta su sada u Second Life-u. Dominantne su -- ako se uzmu Ujedinjeno Kraljevstvo i Europa, zajedno čine oko 55 posto korisničke baze u Second Life-u. U smislu psihografike -- oh, muškarci i žene: muškarci i žene imaju gotovo jednaku distribuciju u Second Life-u, tako su oko 45 posto ljudi on-line upravo sada u Second Life-u, žene. Žene koriste Second Life, ipak, oko 30 do 40 posto više, na osnovu provedenih sati, nego muškarci, što znači da se više muškaraca prijavilo nego žena, ali više žena ostaje i koristi ga od muškaraca. Tako to je još jedna demografska činjenica. U smislu psihografike, znate, ljudi u Second Life-u su značajno različiti naspram onoga što ste možda zamišljali, kada dođete i razgovarate s njima i sretnete ih, i ja bih vas, znate, izazvao da samo to napravite i sami saznate. Ali to nije hrpa programera. To nije lako opisati kao demografski podatak. Kada bih trebao naslikati široku sliku, rekao bih, sjetite se ljudi koji su stvarno išli na eBay u prvih nekoliko godina eBay-a? Možda malo kao što je to: drugim riječima, ljudi koji su prvi kupci. Oni imaju tendenciju da budu kreativni. Oni imaju tendenciju da su poduzetnici. Puno njih -- oko 55.000 ljudi do sada -- imaju pozitivan novčani tok: oni su zarađuju ​​novac od onoga što -- mislim, stvarni novac -- od onoga što rade u Second Life-u, tako da je vrlo izgrađen -- još uvijek kreativan, izgradnja stvari, izgradite-vaš-vlastiti-posao tip orijentacije. Dakle, to je to.

JH: Vi biste opisali sebe, Philip, kao nekoga tko je stvarno kreativan kada ste bili mladi i, znate, volio raditi stvari. Mislim, nemožete često čuti nekoga tko sebe opisuju kao stvarno kreativnog. Čini mi se kako je to vjerojatno eufemizam za C studenta koji je proveo puno vremena u svojoj sobi? Je li to moguće?

(Smijeh)

PR: Bio sam -- bilo je trenutaka kada sam bio student C. Znate, to je smiješno. Kada sam došao na faks -- ja studirao fiziku na faksu -- i dobio sam stvarno - to je smiješno, jer sam bio definitivno više antisocijalno dijete. Čitao sam svo vrijeme. Bio sam sramežljiv. Možda sada tako ne izgleda, ali sam bio vrlo stidljiv. Selio se puno puta -- imao sam i to iskustvo. Tako sam, na neki način, živio u svom svijetu, i očito je to pomoglo, znate, usmjeriti svoj pravi interes za nešto.

JH: Dakle, vi ste u svom ​​petom životu u ovom trenutku?

PR: Ako računate, da, gradove. Dakle -- ali sam -- i nisam -- mislim da nisam bio toliko dobar u školi koliko sam mogao biti. Mislim da ste u pravu. Nisam bio, opsjednut -- znate, dobivanjem najboljih ocjena. Htio sam reći, imao sam veliko socijalno iskustvo kada sam otišao na fakultet, koje nisam imao prije, i više bratskog iskustva, gdje sam upoznao šest ili sedam drugih dečki koji su studirali fiziku, a ja sam bio vrlo konkurentan s njima, i tada sam počeo dobivati najviše ocjene. Ali u pravu ste: nisam bio najbolji student.

JH: Zadnje pitanje. Baš ovdje.

(Publika: U brošuri, postoji izjava --)

JH: Vi želite da parafraziram to?

PR: Da, dozvolite mi da preformuliram to. Dakle, govorite kako u brošuri postoji izjava da možemo doći do toga da simpatiziramo naše digitalno ja više od našeg stvarnog ja -- naše više iskovano ili upravljivo digitalno ja naspram našeg stvarnog identiteta -- i da u stvari, velik dio ljudskog života i ljudskog iskustva možemo premjestiti u digitalni svijet. A onda je tu ta vrsta užasavajuće misli, naravno. To je zastrašujuća promjena, zastrašujući poremećaj. Mislim, i tu sie pitate, što mislim o tome? Kako ja --

JH: Koji je vaš odgovor ljudima koji će reći, da je to užasavajuće?

(Publika: Kada bi vam netko rekao, za mene je to uznemirujuće, što biste odgovorili?)

PR: Pa, ja bih rekao par stvari. Jedan od njih je, to je uznemirujuće poput Interneta ili struje. To znači, to je velika promjena, ali to se nije moglo izbjeći. Dakle, nema količine obrnutog pedaliranja ili namjernog ponašanja ili političkog ponašanja koji će te tehnološke promjene odvojiti od toga da nas povežu zajedno, jer je osnovni motiv koji ljudi imaju -- da budu kreativni i poduzetni -- upogoniti energiju u te virtualne svjetove na isti način kao što je bilo s Web-om. Dakle ta promjena, vjerujem, je ogromna disruptivna promjena.

Očito, ja sam optimist i veliki vjernik u ono što se događa ovdje, ali mislim da je -- čak i trijezan, znate, potpuno trijezan, nepovezan mislioc o ovome, koji gleda ovo izvana, mora zaključiti, na temelju podataka, da je s one vrste ekonomskih sila u igri, kako će se zasigurno dogoditi more promjena, i da kako će te promjene biti intenzivno disruptivne u odnosu na naš koncept o životu i biću, i naših identiteta, također. Ne mislim kako možemo pobjeći od tih promjena. Mislim općenito, smo razgovarali o tome -- mislim da biti generalno prisutan u tom virtualnom svijetu i biti izazvan od njega, se -- preživijeti tamo, imati dobar život tamo, da tako kažem, je izazov zbog njegove multikulturalnosti, zbog jezika, neke vrste prirode buvljaka, ako ćete, virtualnog svijeta danas.

On stavlja izazove na nas da se uzdignemo. Moramo biti bolji od sebe, na mnogo načina. Moramo naučiti stvari i, znate, biti tolerantniji, i biti pametniji i učiti brže i biti više kreativni, možda, nego što smo obično u našem stvarnim životima. I mislim ako je to istina za naše virtualne svjetove, tada te promjene, iako zastrašujuća -- i, kažem, neizbježne -- su u konačnici za bolje, i stoga nešto čemu bismo trebali stremiti. Ali ja bih rekao da -- i mnogi drugi autori i govornci o tome, osim mene, rekli, znate, vežite pojaseve zbog toga što dolaze promjene.Tu su idući u biti velika promjena. JH: Philip Rosendale, hvala vam puno.

(Pljesak)