Thandie Newton: Prihvaćanje drugosti, prihvaćanje sebe

Prihvaćanje drugosti. Kada sam prvi puta čula za ovu temu, pomislila sam, pa, prihvaćanje drugosti prihvaćanje je sebe. Putovanje do tog mjesta razumijevanja i prihvaćanja bilo je zanimljivo te mi je ujedno dalo uvid u značenje pojma jastva (svijesti o sebi) koje smatram vrijednim podijeliti danas s vama.

Svatko od nas ima jastvo, ali ne mislim da smo rođeni s njime. Znate kako novorođenčad vjeruje kako su dio svega; nisu odvojeni. Upravo taj osnovni osjećaj jednosti brzo izgubimo. Kao da je taj početni stupanj razvoja gotov -- jednost: rano djetinjstvo, nerazvijeno, primitivno. Više nije valjano ili stvarno. Ono što postane stvarno jest odvojenost. Negdje tijekom ranog djetinjstva, ideja jastva počinje se stvarati. Naš mali dio jednosti dobije ime, i razne mu stvari bivaju rečene o njemu samome. Ti detalji, mišljenja i ideje postanu činjenice, koje zatim počinju stvarati jastvo, naš identitet. Takvo jastvo postane sredstvo kretanja društvenim svijetom. Međutim, jastvo je prikaz koji se temelji na projekcijama drugih ljudi. Jesmo li to stvarno mi? Ili ono što zapravo želimo biti ili bismo trebali biti?

Cijela ta interakcija jastva i identiteta bila mi je vrlo teška dok sam odrastala. Jastvo koje sam pokušala pokazati svijetu neprestano je bilo odbacivano. A moja panika i nedostatak zadovoljavajućeg jastva te zbrka koja je nastala odbijanjem moga jastva, stvorili su tjeskobu, sram i beznađe, koji se me dugo obilježavali. Gledajući unatrag, to uništavanje mog jastva je bilo toliko učestalo da sam počela primjećivati šablonu. Jastvo se promijenilo postalo je povrijeđeno, slomljeno, uništeno, ali razvilo bi se drugo -- ponekad jače, ponekad puno mržnje, ponekad uopće nije željelo biti prisutno. Jastvo nije bilo nepromijenjivo. Koliko će puta moje jastvo morati umrijeti prije nego što shvatim da zapravo nije ni bilo živo?

Odrasla sam 70-ih godina na engleskoj obali. Moj otac je bijelac iz Cornwalla, a moja majka crnkinja iz Zimbabvea. Sama pomisao nas kao obitelji većini je ljudi bila sporna. No, priroda zna biti zlobna pa su se rodila smeđa djeca. Od pete sam godine postala svjesna da se ne uklapam. Bila sam crno ateističko dijete u katoličkoj školi za bijelce koju su vodile časne sestre. Predstavljala sam anomaliju. Moje se jastvo pokušavalo uloviti za neko određenje i pokušalo se priključiti sredini. Jastvo se voli uklopiti, voli vidjeti kopije sebe, voli pripadati. Time potvrđuje svoje postojanje i svoju važnost. I ono jest važno. Ima iznimno važnu ulogu. Bez njega mi doslovno ne možemo komunicirati s drugima. Ne možemo kovati planove niti se možemo uzdići na ljestvici popularnosti, ili uspjeha. No, boja moje kože bila odgovarajuća. Moja kosa nije bila odgovarajuća. Moja povijest nije bila odgovarajuća. Moje je jastvo postalo određeno drugošću, što je značilo, u tom društvenom svijetu, da zapravo nisam postojala. Bila sam drugo prije svega ostalog -- čak i prije nego što sam bila djevojčica. Bila sam vidljiv nitko i ništa.

Jedan drugi svijet se otvarao oko mene u to vrijeme: svijet plesa i glume. Izjedajuća groza sebstva nije postojala kada bih plesala. Doslovno bih izgubila sebe. Bila sam stvarno dobra plesačica. Sav bih svoj emocionalni izražaj pretočila u ples. U pokretu bih bila ono što nisam mogla biti u stvarnom životu, kakva sama nisam mogla biti.

Sa 16 godina otvorila mi se još jedna mogućnost i dobila sam prvu ulogu u filmu. Jedva da riječima mogu izraziti mir koji sam osjećala kada sam glumila. Moje se disfunkcionalno jastvo moglo "uključiti" u drugo jastvo, ono koje nije bilo moje. Osjećaj je bio tako dobar. Bilo je to prvi puta da sam postojala unutar posve zaokruženog jastva -- jastva kojim sam vladala, upravljala, i kojem sam udahnula život. Međutim, snimanje bi se približilo kraju i ja bih se vratila svom mrskom i neugodnom jastvu.

S 19 godina postala sam profesionalna glumica, ali još uvijek u potrazi za svojim određenjem. Prijavila sam se na sveučilišni studij antropologije. Intervjuirala me dr. Phyllis Lee i pitala me "Kako biste definirali pojam rase?" Mislila sam kako znam odgovor na to pitanje. Rekla sam, "Bojom kože." "Znači biologijom, genetikom?", pitala je. "Znate, Thandie, to nije točno. Zapravo je više genetičke različitosti između crnog Kenijca i crnog Uganđanina nego, recimo, između crnog Kenijca i bijelog Norvežanina. To je zbog toga što svi potječemo iz Afrike. U Africi je bilo više vremena za stvaranje genetičke različitosti." Drugim riječima, rasa nema temelja na biološkim i znanstvenim činjenicama. S jedne strane - uspjeh. Zar ne? S druge strane, moja je definicija jastva izgubila veliki dio svoje vjerodostojnosti. Ono što jest vjerodostojno, upravo je biološka i znanstvena činjenica da svi potječemo iz Afrike -- točnije, od žene koja se zove mitohondrijska Eva i koja je živjela prije 160 000 godina. Rasa je pogrešan koncept koji su izmislila naša jastva na temelju straha i neznanja.

Začudo, ova me saznanja nisu izliječila od niskog samopouzdanja, tog osjećaja drugosti. Moja želja da nestanem još uvijek je bila jaka. Imala sam diplomu s Cambridgea, uspješnu karijeru, ali moje je jastvo bilo u rasulu te sam završila s bulimijom i na kauču kod psihoterapeuta. Naravno da jesam. Još sam uvijek vjerovala kako moje jastvo predstavlja sve što jesam. Još uvijek sam cijenila vlastitost više od bilo kojeg drugog poštovanja. Zar je postojalo nešto što bi mi pokazalo suprotno? Stvorili smo cijele sustave vrijednosti i fizičku stvarnost kako bismo potpomogli vrijednost jastva. Pogledajte samo industriju samopoimanja, poslove koje stvara i prihod koji stvara. Bili bismo u pravu kada bismo pretpostavili kako je jastvo stvarno živo biće. No, ono to nije; ono je projekcija, koju su stvorili naši pametni umovi kako bi zavarali sami sebe od stvarnosti smrti.

Postoji nešto što jastvu može dati krajnju i beskonačnu poveznicu -- a to je jednost, naša bit. Borba jastva za jedinstvenošću i određenjem nikada neće završiti ako se ne poveže sa svojim tvorcem -- s vama i sa mnom. To će se dogoditi povezivanjem sa sviješću -- sviješću o realnosti jednosti i projekcijom sebstva. Za početak, trebamo se prisjetiti svih trenutaka kada smo izgubili sebe. Meni se to događa kada plešem, kada glumim. Tada se sjedinim sa svojom biti, a moje jastvo biva zatomljeno. U tim sam trenucima povezana sa svime -- zemljom, zrakom, zvukovima i energijom publike. Sva su moja osjetila budna i živa upravo onako kako bi to osjećalo malo dijete -- taj osjećaj jednosti.

A kada glumim ispunjavam drugo jastvo i njemu, na kratko vrijeme, udahnjujem život. Kada je jastvo zatomljeno zatomljen je i razdor i osuđivanje. Glumila sam svašta od osvetničkog duha iz vremena ropstva do državne tajnice 2004. godine. Bez obzira koliko su drugačija bila ta jastva, sva su bila povezana u meni. Iskreno vjerujem da je ključ mog glumačkog uspjeha i mojeg razvoja kao osobe ležao u nedostatku jastva zbog kojeg sam se osjećala tjeskobno i nesigurno. Uvijek sam se pitala zašto tako intenzivno mogu osjetiti tuđu bol, zašto mogu prepoznati ono posebno u nekom nevažnom. Zbog toga što nisam imala svoje jastvo koje bi mi u tome smetalo. Mislila sam kako mi nedostaje suštine, a to što sam mogla osjetiti tuđu značilo je da nemam ništa svojega za osjetiti. Ono što je bilo izvor srama zapravo je bilo izvor prosvjetljenja.

Kada sam shvatila i zapravo razumijela kako je moje jastvo projekcija te da ima svrhu, dogodilo se nešto čudno. Nisam mu više pridavala toliku važnost. Dala sam mu što mu pripada. Odvela sam ga na terapiju. Dobro sam se upoznala s njegovim disfunkcionalnim ponašanjem. Ali ne sramim se svojeg jastva. Zapravo, poštujem svoje jastvo i njegovu svrhu. S vremenom i vježbom, pokušala sam sve više živjeti iz svoje suštine. Ako to možete, nevjerojatne se stvari dogode.

U veljači sam bila u Kongu, plesala sam i slavila sa ženama koje su preživjele uništenje svojih jastava na doslovno nezamislive načine -- uništena su jer druga surova i psihopatska jastva, po toj cijeloj prekrasnoj zemlji, pune naša jastva ovisnošću o iPodima, iPadima i skupim nakitom, čime dodatno odvajaju našu svijest od njihova osjećaja boli, patnje i smrti. Jer ako svi živimo u svom jastvu i pogrešno ga smatramo životom, umanjujemo vrijednost života i provodimo desenzibilizaciju života. U takvom odvojenom stanju možemo graditi nehumane farme bez prozora, uništavati podvodni svijet i koristiti silovanje kao ratno oružje. Evo opaske jastvu: pukotine su se počele pojavljivati u našem izgrađenom svijetu, oceani će se nastaviti izlijevati kroz pukotine, ali i nafta i krv, i teći će potocima.

Bitno je sljedeće, nismo pokušavali odgonetnuti kako živjeti u jednosti sa Zemljom i drugim živim bićima. Već smo luđački pokušavali odgonetnuti kako živjeti jedni s drugima -- milijardama drugih. Samo što mi ne živimo jedni s drugima, već naša luda jastva žive jedna s drugima i nastavljaju epidemiju odvajanja.

Pokušajmo živjeti jedni s drugima i radimo to korak po korak. Trebamo doći ispod tog teškog jastva, zapaliti baklju svijesti i pronaći svoju suštinu, našu poveznicu s beskonačnošću i svim drugim živim bićima. Znamo to od dana kad smo se rodili. Neka nas ne preplaši naše golemo ništavilo. Ono je veća stvarnost od one koju su stvorila naša jastva. Zamislite kakvo bismo mogli imati postojanje kada bismo cijenili neizbježnu smrt jastva, cijenili privilegij života i divili se onome što slijedi. To počinje s osnovnom sviješću.

Hvala vam na pozornosti.

(Pljesak)