Susan Cain: Snaga introverta

Kada sam imala devet godina po prvi puta sam otišla u ljetni kamp. Moja majka mi je spakirala kovčeg pun knjiga što je meni bilo nešto sasvim normalno, jer u mojoj obitelji, čitanje je glavna grupna djelatnost. To bi vam možda moglo zvučati nedruštveno, ali za nas to je bio drugi način kako biti društven. Imate uz sebe toplinu članova obitelji koji sjede pored vas, a istodobno ste slobodni lutati zemljama čudesa svojeg uma. Imala sam predodžbu da će kamp biti poput toga, samo još bolje. (Smijeh) Zamišljala sam deset cura kako udobno sjede u kolibi i čitaju u uparenim spavaćicama.

(Smijeh)

Kamp je bio više poput studentske zabave, ali bez alkohola. Odmah prvoga dana, naša nas je savjetnica okupila i naučila nas poklik za koji je rekla da ćemo raditi svaki dan do kraja ljeta, kako bismo bolje osjetili duh kampa. Ide ovako: „R-O-W-D-I-E tako pišemo ROWDIE, postanimo ROWDIE“ (eng.rowdy - glasni, buntovni). Da.. Nikako nisam mogla shvatiti zašto moramo biti tako buntovni ili zašto smo ovu riječ morali netočno slovkati? (Smijeh) Ali recitirala sam navijačku pjesmu, recitirala sam zajedno s ostalima, dala sam sve od sebe. I samo sam čekala vrijeme kada bih mogla otići i čitati svoje knjige.

Ali prvom prilikom kada sam izvadila knjige iz kovčega, najpopularnija cura mi je prišla i pitala me, „Zašto se ponašaš tako zrelo?“ Naravno, zrelo je bila sušta suprotnost buntovnosti. Drugom prilikom kada sam to pokušala, savjetnica mi je prišla sa zabrinutim izrazom na licu, ponavljala mi što je duh kampa i rekla kako se svi trebamo truditi biti društveni.

I tako sam sklonila svoje knjige natrag u kovčeg i stavila ih pod krevet, i tamo su ostale ostatak ljeta. Osjećala sam se krivom zbog toga. Osjećala sam kako me knjige na neki način trebaju i kako me zovu, a ja sam ih napustila. Ali i jesam ih napustila jer taj kovčeg nisam ponovno otvorila sve dok se nisam krajem ljeta vratila kući svojoj obitelji.

Ispričala sam vam ovu priču o ljetnom kampu, ali mogla sam vam ispričati još pedeset drugih poput nje. Svaki put kada sam dobila poruku kako moj tihi i introvertirani način postojanja nije nužno ispravni način, kako bismo se trebali truditi biti ekstrovertni. I oduvijek sam duboko u sebi osjećala da je to pogrešno, kako su i introverti izvrsni baš takvi kakvi jesu. Godinama sam nijekala tu intuiciju i tako sam od svih stvari postala odvjetnik na Wall Streetu, umjesto pisca, što sam oduvijek željela postati. Dijelom zbog toga jer sam morala dokazati samoj sebi kako i ja mogu biti odvažna i puna samopouzdanja. I tako sam odlazila u prenapučene barove, iako sam radije htjela otići na finu večeru s prijateljima. Donosila sam te izbore koji su se kosili sa mnom tako refleksno, da čak nisam bila ni svjesna da ih činim.

To je ono što mnogi introverti čine, i zasigurno je to naš gubitak, ali i gubitak naših kolega, naše zajednice. I uz rizik da ću zvučati grandiozno, gubitak svijeta. Jer, kada se radi o kreativnosti, o vodstvu, potrebno nam je da introverti rade ono u čemu su najbolji. Trećina do polovina populacije su introverti. Trećina do polovina! To je svaka druga ili treća osoba koju poznajete. Pa čak i ako ste vi sami ekstroverti, govorim o vašim kolegama, o vašim supružnicima, vašoj djeci, o osobi koja u ovom trenutku sjedi do vas. Svi su oni podvrgnuti toj pristranosti koja je duboko u našem društvu. I svi je usvajamo u vrlo ranom razdoblju dok još ni ne poznajemo jezik kojim bismo opisali ono što radimo.

Kako bi ta pristranost bila jasnija nužno je najprije razumjeti što je to sama introvertiranost. Drugačija je od stidljivosti. Stidljivost je strah od društvenog osuđivanja. Introvertiranost je više način kako odgovarate na podražaje, uključujući društvene podražaje. Ekstroverti zapravo žude za velikim količinama podražaja, ali introverti se osjećaju najviše živima, najviše pobuđenima, najviše sposobnima kada su u tišim, mirnijim okruženjima. Ali ne cijelo vrijeme, ove stvari nisu konačne, ali većinu vremena. Ključno je dakle naći se u zoni podražavanja koja je ispravna za nas kako bismo najviše ostvarili svoje talente.

Ovo je dio gdje dolazi do pristranosti. Naše najvažnije ustanove, naše škole i radna mjesta, prilagođene su mahom ekstrovertima i potrebama ekstroverta za mnoštvom podražaja. Također trenutno imamo sustav vjerovanja koji nazivam novim grupnim razmišljanjem, koji drži da sva kreativnost i sva produktivnost dolaze iz neuobičajeno društvenih mjesta.

Ako zamislite uobičajenu učionicu danas: Kada sam ja išla u školu sjedili smo u redovima. Sjedili smo u redovima klupa i većinu posla smo radili neovisno. Ali u današnje vrijeme uobičajena učionica ima polukružno složene stolove, gdje je četvero, petoro, šestoro, sedmoro djece međusobno suočeno. Djeca rade u nebrojenim grupnim zadacima. Čak i kod predmeta kao što su matematika i kreativno pisanje, za koje biste mislili da ovise o samostalnom tijeku misli. Od djece se danas očekuje da se ponašaju poput članova odbora. Djeca koja bi radije sama pokušala ili radila samostalno, viđena su kao izopćenici ili još gore, problematični slučajevi. I velika većina nastavnika vjeruje da je idealni učenik ekstrovert, što se protivi introvertima, iako, prema istraživanjima, introverti zapravo dobivaju bolje ocjene i znaju više. (Smijeh)

Isto vrijedi i za naša radna mjesta. Većina nas radi u uredima otvorenog tipa, bez zidova, gdje smo podvrgnuti konstantnoj buci i vrevi naših kolega. Kada se radi o pitanju vodstva, introverti se rutinski odbijaju na tim pozicijama, iako su introverti oprezniji, manje skloni pretjeranim rizicima - stvari koje svi cijenimo u današnje vrijeme. Zanimljivo, istraživanje Adama Granta na Whartonu pokazalo je kako introvertirane vođe češće ostvaruju uspjehe od ekstrovertiranih jer, kada se susretnu s poduzetnim zaposlenicima, češće puštaju zaposlenicima da idu prema svojim zamislima. Dok se ekstroverti, krajnje nenamjerno, uzbuđuju činjenicom što ostavljaju svoj trag na nešto te tako zamisli drugih ljudi ne dolaze lako do izražaja.

Zapravo, neki od naših najutjecajnijih vođa u povijesti su bili introverti. Navest ću vam nekoliko primjera: Eleanor Roosevelt, Rosa Parks, Gandhi, svi ti ljudi opisuju sebe tihima, čak i stidljivima. I svi su oni stali u središte pozornosti, iako im je svaka kost u tijelu govorila da to ne učine. To je još dopridonijelo dodatnu snagu jer su ljudi mogli osjetiti kako te vođe nisu na čelu jer uživaju upravljati drugima, i ne zbog užitka što ih se gleda. Bili su tamo jer nisu imali izbora, jer su bili nagnani da učine ono što su smatrali ispravnim.

Mislim da je u ovom trenutku važno reći kako ja zapravo volim ekstroverte. Volim reći da su neki od mojih najboljih prijatelja ekstroverti, uključujući i mog voljenog muža. I naravno, svi se nalazimo na različitim točkama u spektru introvertiranosti i ekstrovertiranosti. Čak je i Carl Jung, psiholog koji je prvi popularizirao ove izraze, rekao kako ne postoji nešto kao što je čisti introvert ili čisti ekstrovert. Rekao je kako bi takav čovjek bio u ludnici, ako bi uopće postojao. Neki se ljudi nalaze u sredini između introvertiranosti i ekstrovertiranosti, nazivamo ih ambivertima. I često mislim kako oni dobivaju najbolje od oba svijeta. Ali većina se nas ipak prepoznaje u jednom ili drugom tipu.

Ono što želim reći je da kulturološki trebamo puno bolju ravnotežu. Trebamo snažniji Jin i Jang između ova dva tipa. Ovo je osobito važno kada se radi o kreativnosti i produktivnosti jer kada psiholozi pogledaju živote nekih od najkreativnijih ljudi, pronalaze ljude koji su vrlo dobri u izmjenjivanju ideja, i unaprijeđenju ideja, ali koji također imaju ozbiljnu crtu introvertiranosti u sebi.

To je stoga što je često samoća ključan sastojak kreativnosti. Tako je i Darwin odlazio sam na duge šetnje šumom, i odlučno odbijao pozive na večere. Theodor Geisel poznatiji kao Dr. Seuss odsanjario je većinu svojih nevjerojatnih ostvarenja u svom osamljenom uredu u tornju zvonika, iza svoje kuće u La Jollai u Kaliforniji. Bojao se susresti s malom djecom koja su čitala njegove knjige jer je mislio kako očekuju od njega da bude onaj radostan i veseo lik, te da će biti razočarani njegovom suzdržanom osobom. Steve Wozniak izumio je prvo Apple računalo sjedeći sam u svom odjeljku u Hewlett-Packardu gdje je tada radio. Rekao je kako nikada ne bi postao takvim stručnjakom da nije bio previše introvertiran kako bi izašao iz kuće dok je odrastao.

Naravno da to ne znači da svi trebamo prestati surađivati - ključni dio je da se Steve Wozniak našao sa Steveom Jobsom kako bi pokrenuo slavni Apple - ali znači da je samoća važna i da je za neke ljude ona neophodna poput zraka koji dišu. I zapravo nam je stoljećima poznata transcendentalna moć samoće. Tek smo ju odnedavno nekim čudom počeli zaboravljati. Ukoliko pogledate većinu velikih religija u svijetu, pronaći ćete tragatelje - Mojsije, Isus, Buda, Muhamed - tragatelje koji odlaze sami u divljinu gdje potom imaju duboka prosvjetljenja i otkrivenja koja potom donose u ostatak zajednice. Dakle, nema divljine, nema otkrivenja.

To ne iznenađuje ukoliko pogledamo spoznaje suvremene psihologije. Ispada kako ne možemo biti među grupom ljudi, a da instinktivno ne zrcalimo ili oponašamo njihova mišljenja. Čak i u iznimno osobnim stvarima, kao primjerice tko nam je privlačan, počinjemo oponašati mišljenje ljudi oko nas bez da smo svjesni da to činimo.

Grupe najčešće slijede mišljenje najdominantnije ili najkarizmatičnije osobe u prostoriji, iako ne postoji korelacija između toga da je netko dobar govornik i da ima dobre ideje. Nula korelacije! Dakle, (Smijeh) možda slijedite osobu sa najboljim idejama, a možda i ne. Želite li to zaista prepustiti slučaju? Puno je bolje za sve da pokušaju sami, stvore vlastite ideje, oslobođeni izobličenja djelovanjem grupe, i onda zajedno kao tim porazgovaraju o tim zamislima u dobrom okruženju te od tuda nastave dalje.

Ako je sve ovo istinito zašto onda i dalje griješimo? Zašto postavljamo naše škole i naša radna mjesta na taj način? Zašto činimo da se introverti osjećaju krivima što ponekad žele pokušati sami? Jedan odgovor leži duboko u našoj kulturološkoj povijesti. Zapadnjačka društva i osobito SAD, uvijek su više vrednovali čovjeka od akcije od čovjeka koji promatra i čovjeka koji „promatra.“ Ali u ranim danima SAD-a, živjeli smo u, kako to povjesničari nazivaju, kulturi karaktera, gdje smo još uvijek cijenili ljude zbog njihove nutrine i moralnosti. Ukoliko pogledamo knjige samopomoći iz tog doba, sve su nosile naslove poput: „Karakter – najveća stvar na svijetu“. Isticale su ljude kao što je Abraham Lincoln koji je bio hvaljen zbog svoje skromnosti. Ralph Waldo Emerson naziva ga čovjekom koga nadmoć ne vrijeđa.

Ali onda smo s dvadesetim stoljećem ušli u novu kulturu koju povjesničari nazivaju kulturom osobnosti. Dogodilo se to da smo napredovali iz poljoprivredne ekonomije. u svijet velikih poslovanja. Odjednom se ljudi sele iz malih mjesta u gradove. Umjesto da rade uz ljude koje su poznavali cijelog života, sada se moraju dokazati među gomilom stranaca. I sasvim razumljivo, osobine kao što su privlačnost i karizmatičnost odjednom postaju iznimno važne. Sigurno da su se knjige samopomoći promijenile kako bi ispunile ove nove potrebe i sada nose naslove poput: „Kako osvojiti prijatelje i ostaviti utjecaj na ljude“. Kao svoje uzore ističu vrlo dobre prodavatelje. To je svijet u kojem živimo danas, to je naše kulturološko nasljeđe.

Ništa od ovoga ne dopušta nam reći kako društvene vještine nisu važne i također, ne zagovaram ukidanje timskog rada. Iste religije koje su slale svoje mudrace na vrhove planina također nas uče ljubavi i povjerenju. Problemi s kojima smo suočeni danas u područjima kao što su znanost ili ekonomija toliko su opširni i složeni da nam je potrebna vojska ljudi koja surađuje kako bismo ih riješili. Ali želim reći kako će s više slobode koja je dana introvertima da budu ono što jesu, vjerojatnije doći i više njihovih jedinstvenih rješenja za te probleme.

Sada bih htjela podijeliti s vama što se nalazi u mom kovčegu danas. Pogodite što? Knjige. Imam kovčeg pun knjiga, ovo je „Mačje oko“ od Margaret Atwood, roman Milana Kundere, ovo je „Vodič za one što dvoje“ od Maimonidesa. Ali zapravo, to nisu moje knjige. Ponijela sam ih sa sobom jer su ih napisali najdraži pisci mog djeda.

Moj je djed bio rabin, bio je udovac koji je živio sam u malom stanu u Brooklynu. Dok sam odrastala to je bilo moje najdraže mjesto na svijetu, dijelom zbog toga što je bilo ispunjeno njegovom nježnom prisutnošću i dijelom jer je bilo ispunjeno knjigama. Doslovno, svaki stol, svaka stolica u njegovom stanu nije više ispunjavala svoju prvobitnu namjenu i služila je kao površina za odlaganje hrpe knjiga. Kao i u ostatku moje obitelji, mom djedu najdraža stvar na svijetu bilo je čitanje.

Ali također je volio svoju kongregaciju. Mogla se osjetiti njegova ljubav u propovijedima koje je održavao svaki tjedan 62 godine koliko je bio rabin. Uzeo bi najbolje iz tjednih čitanja i tkao zapetljane tapiserije drevnih humanističkih misli. Ljudi su dolazili sa raznih strana kako bi ga čuli kako govori.

Ali postoji jedna stvar o mom djedu. Ispod svoje svečane uloge, bio je zaista skroman i introvertiran, toliko da, kada je propovijedao, imao je problem ostvariti kontakt očima s tom istom kongregacijom kojoj je govorio 62 godine. I izvan govornice, kada ste ga nazvali kako biste ga pozdravili često bi preuranjeno prekinuo razgovor iz straha da zauzima previše vašeg vremena. Ali kada je umro u 94. godini policija je morala zatvoriti ulice u njegovom susjedstvu kako bi ih prilagodila masi ljudi koja ga je došla oplakivati. I tako ovih dana pokušavam učiti iz primjera svog djeda na vlastiti način.

Objavila sam knjigu o introvertnosti, trebalo mi je sedam godina da ju napišem. Za mene je tih sedam godina bio pravi blagoslov jer sam čitala, pisala, razmišljala, istraživala. Bila je to moja verzija djedovog sata dnevno koji je provodio sam u knjižnici. Ali sada odjednom, moj posao je puno drugačiji, moj posao je biti ovdje i govoriti o tome. Govoriti o introvertiranosti. (Smijeh) I to mi je puno teže jer koliko god da sam počašćena što sam ovdje s vama, to nije moje prirodno okruženje.

Pripremala sam se za trenutke poput ovih najbolje što sam mogla. Provela sam prošlu godinu vježbajući javno govorništvo u svakoj prilici kojoj sam mogla. Zvala sam to svojom godinom opasnog govorništva. (Smijeh) I to je zapravo puno pomoglo. Ali što mi pomaže još više je moj osjećaj, moje vjerovanje, moja nada da smo, kada se radi o našim stavovima, našoj introvertiranosti, našoj samoći, zaista spremni djelovati i na pragu dramatičnih promjena. Hoću reći, zaista jesmo. Stoga ću vas sada napustiti uz tri poziva na djelovanje. Za one koji dijele ovu viziju.

Pod jedan: zaustavite ludilo za stalnim grupnim radom. Samo prestanite! (Smijeh) Hvala vam. (Pljesak) Želim biti jasna u onome što govorim jer zaista vjerujem da uredi trebaju ohrabrivati ležerne, razgovorljive vrste interakcija poput one u kafićima, gdje ljudi mogu doći i neusiljeno razmjenjivati ideje. To je sjajno, sjajno za introverte i sjajno za ekstroverte. Ali na poslu trebamo puno više privatnosti, puno više slobode, puno više samostalnosti. Isto vrijedi i za škole. Trebamo učiti djecu kako raditi zajedno, ali moramo ih učiti i kako raditi samostalno. Ovo je osobito važno i za ekstrovertiranu djecu, moraju sama raditi jer od tamo, dijelom, dolaze duboke misli.

Pod dva: idite u divljinu, budite kao Buda, imajte vlastita otkrivenja. Ne govorim da sada trebamo otići i izgraditi kolibe u šumama i ne razgovarati više jedni s drugima. Ali govorim kako bismo se mogli isključiti i biti u svojim glavama malo češće.

Pod tri: pogledajte dobro što se nalazi u vašim vlastitim kovčezima i zašto ste to tamo spremili. Ekstroverti, možda su vaši kovčezi također puni knjiga, ili čaša za šampanjac ili opreme za skok padobranom. Što god da je, nadam se da ove predmete koristite što češće možete i darujete nas svojom energijom i radošću. Ali introverti, pošto ste vi takvi kakvi ste, vjerojatno imate nagon da pomno čuvate ono što je u vašim kovčezima. I to je u redu. Ali povremeno, samo povremeno nadam se da ćete otvoriti svoje kovčege drugim ljudima jer vas svijet treba i treba stvari koje nosite.

Želim vam stoga sve najbolje od mogućih putovanja i hrabrost da govorite tiho.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala. Hvala.

(Pljesak)