Susan Blackmore o memima i "temima"

Kulturna evolucija je opasno dijete za pustiti na svom planetu. Dok shvatimo što se događa, dijete odraste stvara kaos, i prekasno je za vratiti ga. Mi ljudi smo Zemljina Pandorina vrsta. Mi smo pustili drugog replikatora iz kutije, i ne možemo ga vratiti unutra. Vidimo posljedice svugdje oko nas.

To je pogled koji slijedi iz ozbiljnog shvaćanja memetike. I pruža nam novi način razmišljanja o zbivanju ne samo na našem planetu, nego i onom što bi se moglo događati drugdje u svemiru. Zato bih najprije željela reći nešto o memetici i teoriji o memima, a potom bi tako mogli odgovoriti na pitanje je li netko vani ako netko jest.

Dakle, memetika. Memetika se temelji na principu univerzalnog darvinizma. Darwin je imao fascinantnu ideju. Zapravo, neki ljudi kažu najbolju ideju koje se itko ikada sjetio. Nije li to predivna pomisao, da postoji nešto kao najbolja ideja koje se itko ikada sjetio? Mislite da postoji? Publika: Ne. (Smijeh) Netko je rekao ne.. Pa, ja kažem da, i da postoji, dala bih nagradu Darwinu.

Zašto? Jer je ideja bila tako jednostavna, a objašnjava sav dizajn u svemiru. Rekla bih ne samo biološki, već sav dizajn koji smatramo ljudskim dizajnom. To je sve jedna te ista stvar. Što je Darwin rekao? Znam da poznajete ideju - prirodna selekcija, ali dopustite mi da parafraziram "Porijeklo vrsta", 1859. u nekoliko rečenica.

Darwin je rekao nešto poput ovoga -- ako imate bića koja se razlikuju, a to je nesumljivo -- bio sam na Galapagosu i mjerio veličine kljunova i veličine oklopa kornjača, itd, itd. I 100 stranica poslije -- (Smijeh) I ako postoji borba za život, takva da gotovo sva ta bića uginu -- a ovo je nesumljivo, pročitao sam Malthusa i izračunao koliko bi trebalo slonovima da prekriju Svijet neograničenim razmnožavanjem, itd itd. I još 100 stranica poslije. I ako nekolicina koji prežive prenesu na potomke štogod im je pomoglo da prežive, onda ti potomci moraju biti bolje prilagođeni okolnostima u kojima se to zbivalo nego njihovi roditelji.

Shvaćate ideju? Ako, ako, ako, onda. On nije znao za ideju algoritma. Ali to je ono što je opisao u toj knjizi, i to je ono što nazivamo evolucijskim algoritmom. Princip je da su potrebne te tri stvari -- varijacija, selekcija i nasljednost. I kako bi Dan Dennett rekao, ako njih imaš onda moraš dobiti evoluciju. Ili dizajn iz kaosa bez pomoći uma.

Jednu riječ s tog slajda volim. Što mislite, koja je to riječ? Publika: Kaos. Kaos? Ne. Um? Ne. Publika: Bez. Nije bez. (Smijeh) Pokušajte sve po redu: Mmm... ? Publika: Mora. Mora, konačno. Mora, mora. To je ono što to čini tako zadivljujućim. Ne trebate stvoritelja, ili plan, ili predumišljaj ili išta drugo. Ako postoji nešto što se kopira s varijacijom i to je odabrano, onda morate dobiti dizajn iz ničega. Ne možete to zaustaviti. "Mora" je moja najdraža riječ tamo.

Kakve to ima veze s memima? Princip se primjenjuje na bilo što što se kopira varijacijom i selekcijom. Naviknuti smo na razmišljanje u terminima biologije, tako razmišljamo o genima. Darwin, dakako, nije ni znao za gene. Uglavnom je pričao o životinjama i biljkama, ali i o jezicima kako evoluiraju i izumiru. Ali princip univerzalnog darvinizma je da će bilo koja informacija koja varira i odabire se stvoriti dizajn.

To je ono o čemu je Richard Dawkins pričao u svom bestselleru iz 1976, "Sebični gen". Informacija koja se kopira, nju je zvao replikatorom. Sebično se kopira. Ne u smislu da leži unutar stanica i govori, "Želim se kopirati." Nego da će se kopirati ako može, bez obzira na posljedice. Ne mari za posljedice jer nije sposobna, jer je to samo informacija. I želio se odmaknuti od svih koji su razmišljali samo o genima, rekao je, "Postoji li još replikatora na ovom planetu?" Ah, da, postoji.

Pogledajte oko sebe, u ovoj sobi. Svugdje oko nas, nespretno se valja u kulturnoj prajuhi, je drugi replikator. Informacija koju kopiramo od osobe do osobe imitacijom, jezikom, govorom, pričanjem priča, nošenjem odjeće, radeći stvari. To je informacija kopirana s varijacijom i selekcijom. To je proces dizajna koji se zbiva. Želio je ime za novi replikator. Pa je uzeo grču riječ "mimeme", što znači "ono što je imitirano". To je ključna definicija. Ono što se imitira. I skratio to na mem, jer zvuči dobro i stvorio dobar mem, efektivni šireći mem. Znači tako je ideja nastala. Važno je držati se te definicije.

Cijela znanost memetike je omražena, krivo shvaćena i pribojavana. Ali mnogo tih problema možemo izbjeći prisjećajući se definicije. Mem nije ideja. Nije ideja, nije ekvivalent ničem drugom. Držite se definicije. To je ono što se imitira. Ili informacija koja je kopirana od osobe do osobe. Pogledajmo memove.

Vi, imate naočale obješene oko vrata na posebno uočljiv način. Jeste li smislili tu ideju sami, ili ste je kopirali od nekog? Ako ste je kopirali od nekog, to je mem. Ne vidim nikakve zanimljive meme ovdje. Tko ima zanimljive meme za mene? Vaše naušnice, Niste izmislili ideju naušnica. Vjerojatno ste ih kupili. Ima ih još mnogo u trgovinama. To se prenosi sa osobe na osobu. Sve priče koje pričamo, pa naravno, TED je sjajan festival mema, masa mema.

Način na koji razmišljamo o memima je, zašto se šire? Oni su sebična informacija, kopirat će se ako mogu. Ali neki od njih će se kopirati jer su dobri, ili istiniti, ili korisni, ili prekrasni. Neki od njih će se kopirati iako nisu. Za neke je teško reći zašto.

Ima jedan meme u kojem uživam. I, očekivano, pronašla sam ga kad sam došla ovdje, sigurna sam da ste ga svi pronašli. Idete u svoj lijepi internacionalni hotel, uđete unutra i skinete svoju odjeću uđete u kupaonicu, i što vidite? Publika: Kupaonski sapun. Oprostite? Publika: Sapun. Sapun, da. Što još vidite? Publika: (Nečujno) Mmm mmm. Publika: Umivaonik, zahod! Umivaonik, zahod, da, to su sve memi, ali oni su recimo korisni, i onda dođe ovaj. (Smijeh) Čemu ovaj služi? (Smijeh) Ovaj se proširio svuda po svijetu. Nije čudno što ste ga svi pronašli kada ste ušli u kupaonice. Uslikala sam ovu fotografiju u zahodu iza šatora u eko-kampu u džungli u Assamu. (Smijeh) Tko je zamotao tu stvar, i zašto? (Smijeh) Neki ljudi pretjeruju. (Smijeh) Drugi su samo lijeni i rade greške. Neki hoteli stvore nove memove s naljepnicom. (Smijeh) O čemu se ovdje radi? Pretpostavljam da žele reći kako je netko sve očistio. Ali zapravo vam govori da je ta osoba potencijalno proširila bakterije s mjesta na mjesto. (Smijeh)

Gledajte na to ovako. Zamislite svijet pun mozgova. i više memova nego što imaju domova. Memovi se pokušavaju kopirati, pokušavaju, tj. ako se mogu kopirati onda hoće. Iskorištavaju vas i mene kao svoju kopirajuću mašineriju, mi smo strojevi za memove.

Zašto je ovo važno? Zašto je ovo korisno, ili što nam to govori? Daje nam novi pogled na ljudsku genezu i što znači biti čovjek. Sve konvencionalne teorije kulturne evolucije, porijekla ljudi, i što nas čini drukčijim od ostalih vrsta. Teorije koje govore o velikom mozgu, jeziku i uporabi alata i sve te stvari koje nas čine posebnima, se temelje na genima. Jezik je morao biti koristan genima. Oruđa su olakšala preživljavanje, razmnožavanje itd. Uvijek se sve vraća, kako se žalio Richard Dawkins uvijek se sve vraća na gene.

Bit memetike je reći, "O, ne vraća se." Postoje dva replikatora na ovom planetu. Od trenutka kada su naši preci, prije nekih dva i pol milijuna godina, počeli imitirati, nastao je novi proces kopiranja. Kopiranja s varijacijom i selekcijom. Novi replikator je oslobođen, i -- od početka, nije moglo biti da ljudska bića koja su pustila ovo novo biće, mogu kopirati samo korisne, lijepe, istinite stvari, a ne kopirati ostale stvari. Njihovi mozgovi su imali prednost od kopiranja -- paljenja vatre, održavanja vatre, novih tehnika lova, takvih vrsta stvari -- neizbježno su kopirali i stavljanje pera u kosu, ili nošenje čudne odjeće, ili bojanja lica, ili bilo što.

Dobijemo utrku u naoružavanju između gena koji pokušavaju ljudima dati male ekonomične mozgove i ne tratiti vrijeme kopirajući sve ove stvari, i mema, poput zvukova koje su ljudi proizvodili i kopirali -- drugim riječima, onog što je na kraju postalo jezik -- natječući se da bi povećali mozgove više i više. Dakle veliki mozak je u ovoj teoriji pogonjen memima.

Zato sam ga, u "Stroj za memove", nazvala memetskim pogonom. Kako memi evoluiraju, kao što neizbježno moraju, pogone veći mozak koji je bolji u kopiranju mema koji ga pogone. Zato imamo tako čudne mozgove, da nam se sviđaju religije, glazba, i umjetnost. Jezik je parazit kojem smo se prilagodili, a ne nešto stvoreno za gene, iz ovog gledišta. I poput većine parazita može započeti kao opasan, ali onda ko-evoluira i adaptira se i na kraju dolazimo do simbiotske veze s ovim novim parazitom.

I zato iz naše perspektive, ne uviđamo da je tako počelo. To je pogled na ono što ljudi jesu. Ostale vrste na planetu su isključivo genetski strojevi, ne imitiraju dobro, ako uopće. Jedino mi smo i genski i memski strojevi. Memi su uzeli genski stroj i pretvorili ga u memski stroj.

Ali to nije sve. Sada imamo novu vrstu mema. Dugo sam se propitkivala, s obzirom da sam puno razmišljala o memima, postoji li razlika između mema koje mi kopiramo -- riječi koje pričamo jedni drugima, običaja koje kopiramo, ljudskim stvarima -- i svih ovih tehnoloških stvari uokolo nas? Uvijek sam ih, do sada, sve nazivala memima, ali sada iskreno smatram kako trebamo novu riječ za tehnološke meme.

Nazovimo ih tehnomemi ili temi. Zato što se procesi mijenjaju. Počeli smo, prije 5000 godina, s pisanjem. Pohranjivali smo meme na glinenu ploču, kako bi dobili prave temske strojeve, trebamo varijaciju, selekciju i kopiranje, izvršene bez ljudi. Stižemo ovdje. Došli smo do točke gdje smo zamalo tu, gdje postoje takvi strojevi. I stvarno, u ovo malo vremena što sam na TED-u, vidim da smo bliže nego što sam ikad mislila.

Sada temi prisiljavaju naše mozgove da postanu sličniji temskim strojevima. Naša djeca odrastaju jako brzo učeći čitati, učeći koristiti strojeve. Imat ćemo razne implantanate, droge koja nas prisiljavaju da budemo budni. Mislit ćemo da mi biramo te stvari, ali temi nas na to tjeraju. Na granici smo dolaska trećeg replikatora na planet. Što u vezi zbivanja vani u svemiru? Ima li nekoga tamo? Ljudi su se propitkivali ovim dugo vremena. Propitkivali smo se i ovdje na TED-u. 1961., Frank Drake je stvorio poznatu jednadžbu, ali se koncentrirao na krive stvari. Bila je vrlo produktivna. Želio je procijeniti N, broj komunikativnih civilizacija u našoj galaksiji. I uključio je brzinu stvaranja zvijezda, faktor planeta, i krucijalno, inteligenciju.

Mislim da je to krivi način razmišljanja o tome. Inteligencija se pojavljuje posvuda, u svakakvim krinkama. Ljudska inteligencija je samo jedna vrsta. Ali stvarno bitni su replikatori koje imate i razine replikatora, koji se hrane onim prethodnim. Sugerirala bih da ne razmišljamo o inteligenciji, nego o replikatorima.

Na toj osnovi, predložila sam drukčiju vrstu jednadžbe. Vrlu jednostavnu jednadžbu. N, ista stvar. broj komunikativnih civilizacija, koje možemo očekivati u galaksiji. Samo počnimo s brojem planeta koji su u našoj galaksiji. Udio onih koji dobiju prvi replikator. Udio onih koje dobiju drugi replikator. Udio onih koje dobiju treći replikator. Zato što će jedino treći replikator posegnuti -- slati informacije, slati sonde, izlaziti van, i komunicirati sa bilo kime.

Ako uzmemo tu jednadžbu, zašto nismo čuli ništa od nikoga vani? Zato što je svaki korak opasan. Nastanak novog replikatora je opasan. Možemo se provući, mi smo se provukli, ali je opasno. Uzmimo prvi korak, čim se život pojavio na zemlji. Uzmimo Gajanski pogled. Svidio mi se Peter Wardov govor jučer -- nije Gajanski cijelo vrijeme. Zapravo, život stvara stvari koje se same ubijaju. Pa, mi se jesmo provukli na ovom planetu.

Ali onda, mnogo kasnije, milijarde godina kasnije, dobili smo drugi replikator, meme. To je bilo stvarno opasno. Razmislite o velikom mozgu. Koliko majki ovdje imamo? Znate sve o velikim mozgovima. Opasni su za rađanje. Grozni su za rađanje. (Smijeh) Moja mačka je rodila predući cijelo vrijeme. Malo drukčije. (Smijeh)

Ali nije samo bolno, ubija mnogo djece, ubija mnogo majki, i vrlo skupo za proizvesti. Geni su prisiljeni proizvoditi sav taj mijelin, svu tu mast kako bi mijelinirali mozak. Sjedeći ovdje, vaš mozak koristi oko 20 posto vaše tjelesne energije za 2 posto vaše tjelesne mase. To je skupi organ za korištenje. Zašto? Zato jer stvara meme.

Mogao nas je pobiti, i možda skoro jest, ali ne znamo. Ali možda skoro jest. Je li pokušano prije? Što sa svim ostalim vrstama? Louis Leakey je pričala jučer o tome kako smo jedini preostali u ovoj grani. Što se dogodilo drugima? Je li moguće da je ovaj eksperiment imitacije, ovaj eksperiment drugog replikatora, dovoljno opasan da pobije ljude?

Pa, provukli smo se, i prilagodili smo se. Ali sada se približavamo, kao što sam opisala, točki trećeg replikatora. I ovo je još opasnije -- ponovno je opasno. Zašto? Zato što su temi sebični replikatori. i ne mare za nas, ili naš planet, ili išta drugo. Oni su samo informacija -- zašto bi? Iskorištavaju nas kako bi potrošili resurse planeta za proizvodnju više računala, i više ovih fascinantnih stvari o kojima čujemo na TED-u. Nemojte misliti, "Stvorili smo Internet za našu korist." Tako nam se čini. Razmišljajte o temima kako se šire jer moraju. Mi smo stari strojevi.

Hoćemo li se provući? Što će se dogoditi? Što znači provući se? Postoje dva načina provlačenja. Jedan je onaj koji se upravo događa oko nas, da nas temi pretvore u temske strojeve, s tim implatantima, s drogama, s nama kako se stapamo s tehnologijom. Zašto bi oni to učinili? Zato jer se mi samorepliciramo. Imamo djecu. Radimo novu, pa je zato prikladno krpati nam se zato što još nismo na toj razini na ovom planetu gdje je druga opcija moguća. Iako je bliže, čula sam jutros, Bliže je nego što sam mislila da jest. Onda kada će se temski strojevi samoreplicirati. Tada ne bi bilo važno da se klima planeta potpuno destabilizira, i da nije moguć ljudski život. Jer ti temski strojevi, ne bi trebali -- nisu sluzavi, mokri, dišući, toplinski organizmi. Mogli bi nastaviti bez nas.

Znači, to su dvije mogućnosti. Druga, ne mislim da smo tako blizu. Dolazi, ali nismo još stigli. Prva također dolazi. Ali šteta koja se već nanosi planeti nam pokazuje koliko je treća točka opasna ta treća točka, dolazak trećeg replikatora. Hoćemo li proći treću opasnu točku, kako smo prošli drugu i prvu? Možda hoćemo, možda nećemo. Ne znam. (Pljesak) Chris Anderson: To je bio sjajan govor. Hvala. Preplašila sam sebe. (Smijeh)