Steven Pinker o jeziku i misli

Ovo je slika Mauricea Druona, doživotnog počasnog tajnika L'Academie francaise -- Francuske akademije. Veličanstveno je obučen u 68.000 dolara vrijednu odoru, ispunjavajući ulogu Francuske akademije u standardizaciji točne uporabe francuskog jezika i očuvanju jezika. Francuska akademija ima dvije glavne zadaće: sastavljanje rječnika službenog francuskog jezika -- trenutno rade na devetom izdanju, započetom 1930. godine, u kojem su došli do slova P. Određuju i točnu upotrebu jezika, primjerice, opći naziv onoga što Francuzi nazivaju „email“, trebao bi biti „courriel“. Također im je rečeno da bi se World Wide Web trebao zvati „la toile d'araignee mondiale“ -- Globalna paukova mreža -- sve su to sugestije koje Francuzi rado ignoriraju.

Ovo je jedan od načina nastanka jezika: zakonski je određen od strane akademije. No, svatko tko baci pogled na jezik ubrzo će shvatiti kako je to smiješna zamisao, jezik, zapravo, nastaje međudjelovanjem ljudskih umova. To je vidljivo kod stalne promjene jezika -- u činjenici da kada Akademija završi rječnik, on će već biti zastario.

To je vidljivo u neprestanom stvaranju slenga i žargona, u povijesnim promjenama jezika, u razilaženju dijalekata i nastajanju novih jezika. Jezik ne stvara i ne oblikuje ljudsku prirodu u tolikoj mjeri koliko je zapravo prozor u ljudsku prirodu. U knjizi na kojoj trenutno radim, nadam se da ću putem jezika rasvijetliti mnoge aspekte ljudske prirode uključujući kognitivni mehanizam putem kojeg ljudi konceptualiziraju svijet i tipove odnosa koji određuju ljudsku interakciju. O svakoj od njih ću ponešto reći danas ujutro.

Započet ću s tehničkim jezičnim problemom koji me dulje vrijeme zabrinjavao -- nadam se da ćete udovoljiti mojoj strasti prema glagolima i načinu na koji se koriste. Problem je sljedeći: koji glagoli idu s kojim konstrukcijama? Glagol je šasija rečenice, on je okvir na koji se pričvršćuju ostali dijelovi rečenice.

Na brzinu ću vas podsjetiti na nešto što ste odavno zaboravili. Neprijelazni glagoli, poput „večerati“, ne mogu primiti izravni objekt. Morate reći „Sam je večerao“, ne „Sam je večerao pizzu“. Prelazni glagol zahtijeva objekt: „Sam je uživao u pizzi“. Ne možete reći samo „Sam je uživao“. Postoji mnoštvo ovakvih glagola od kojih svaki oblikuje svoju rečenicu. Problem objašnjavanja načina na koji djeca uče jezik, učenja odraslih da ne rade gramatičke greške i problem programiranja računala kako koristiti jezik temelji se na glagolima i njihovim konstrukcijama.

Primjerice, dativna konstrukcija u engleskom -- možete reći „Dajte mafin mišu“, dativom s prijedlogom, ili „Dajte mišu mafin“, dativom s dvostrukim objektom, „Obećaj bilo što njoj“ i „Obećaj joj bilošto“, itd. Postoje stotine glagola koji se mogu koristiti na oba načina. Primamljiva generalizacija djetetu, odrasloj osobi ili računalu je da se svaki glagol koji se pojavi u konstrukciji „subjekt-glagol-stvar-primatelju“ može izraziti konstukcijom „subjekt-glagol-primatelj-stvar“. Zgodno je imati tako nešto jer je jezik beskonačan, a mi ne možemo mehanički ponavljati rečenice koje samo upravo čuli. Moramo generalizirati kako bismo poizveli i razumijeli nove rečenice. Ovo je bio primjer toga.

Nažalost, postoje idiosinkratične iznimke. Možemo reći „Biff je vozio autom u Chicago“, ali ne i „Biff je vozio Chicago autom“. Možemo reći „Sal je zadao Jasonu glavobolju“, ali je malo čudno kada kažemo „Sal je dao glavobolju Jasonu“. Odgovor leži u činjenici da ove konstrukcije, iako slične na prvi pogled, nisu istoznačne. Kada pomnije pogledamo ljudsko spoznavanje, vidjet ćemo da postoji suptilna razlika u značenju tih konstrukcija. Dakle, konstrukcija „Dajte X Y-u“-- odgovara misli „Uzrokujte da X ide Y-u“. Dok konstrukcija „Dajte Y X-u“ odgovara misli „uzrokujte da Y sadrži X“.

Mnogi se događaji mogu interpretirati na oba načina, poput klasične promijenjive iluzije pozadine-lika, prema kojoj pažnju možemo usmjeriti na određeni objekt i u tom je slučaju prostor oko objekta povučen iz prvog plana, ili možemo vidjeti lica u praznom prostoru te je u tom slučaju objekt povučen iz naše svijesti. Kako se ovakve predodžbe očituju u jeziku? U oba slučaja, ono što percipiramo kao stvar na koju utječemo izražavamo izravnim objektom: imenicom nakon glagola. Kada percipiramo događaj kojim utječemo na „mafin“ -- kada radimo nešto mafinu -- kažemo „Daj mafin mišu“. Kada događaj percipiramo kao „uzrokujte da miš ima nešto“, tada utječemo na miša, te stoga koristimo „Dajte mišu mafin“.

Koji glagoli idu s kojim konstrukcijama -- problem s kojim sam započeo izlaganje -- ovisi o tome da li glagol određuje promjenu kretanja ili promjenu posjedovanja. Dati nešto podrazumijeva promjenu mjesta nečega i promjenu posjedovanja nečega. Vožnja automobila uključuje samu promjenu mjesta jer Chicago ne predstavlja vrstu stvari koja bi mogla nešto posjedovati. Samo ljudi mogu posjedovati stvari. Dati nekome glavobolju znači da taj netko ima glavobolju, ali to ne možemo shvatiti kao uzimanje glavobolje iz naše glave i njezino premještanje drugoj osobi, ubacivanjem iste u drugu glavu. Možete biti glasni ili nepodnošljivi, ili na neki drugi način uzrokovati nekom glavobolju. Ovo je primjer onoga što ja svakodnevno radim.

Zašto bi to nekog zanimalo? Po mom mišljenu, postoji niz zanimljivih zaključaka koji se mogu izvući iz ovakvih i sličnih analiza velikog broja glagola engleskog jezika. Prvo, tu je razina kompleksne konceptualne strukture, koju automatski i nesvijesno koristimo svaki put kada stvaramo ili izgovaramo rečenicu, a koja upravlja našim korištenjem jezika. To možemo nazvati jezikom misli ili mentalnim jezikom.

Čini se da se on temelji na određenom nizu koncepata koji upravljaju desetcima konstrukcija i tisućama glagola -- ne samo u engleskom jeziku, već i u svim drugim jezicima -- temeljnim konceptima poput vremena, prostora, uzroka i ljudske namjere -- kao što su sredstvo i cilj. Ovo podsjeća na kategorije za koje je Immanuel Kant tvrdio da čine osnovu ljudske misli, pa je zanimljivo kako naše nesvijesno korištenje jezika naizgled odražava ove Kantovske kategorije -- ne mari za percepcijske kvalitete, poput boje, teksture, težine i brzine, koje nikada ne rade razliku pri korištenju glagola u različitim konstrukcijama.

Dodatan zaplet čini to što se sve ove konstrukcije engleskog jezika ne koriste samo u doslovnom, već i u polu-metaforičnom izričaju. Primjerice, ova se konstrukcija s dativom ne koristi samo za prijenos stvari, već i za metaforično prenošenje ideja, kao kada kažemo „Ona je ispričala priču meni“ ili „ispričala mi priču“, „Max je podučavao španjolski studente“ ili „podučavao studente španjolski“. Potpuno je ista konstrukcija samo bez mafina i miševa. Ništa ne mijenja položaj. Ovo priziva metaforu "omeđenog prostora ili posude" u komunikaciji prema kojoj ideje zamišljamo kao predmete, rečenice kao posude, a komunikaciju kao vrstu slanja -- kao kada kažemo da samo „skupili“ ideje kako bismo ih „pretočili“ u riječi, a ako naše riječi nisu „prazne“ ili „isprazne“, možemo ih „prenijeti“ sugovorniku koji će naše riječi „raspakirati“ kako bi „izvukao“ njihov „sadržaj“.

Ovakav način izražavanje nije iznimka, već pravilo. Teško je pronaći bilo kakav primjer apstraktnog jezika koji se ne temelji na konkretnoj metafori. Na primjer, možemo korisiti glagol „ići“ i prijedloge „prema“ i „od“ u doslovnom prostornom smislu: „Glasnogovornik je išao iz Pariza u Istanbul“. Isto tako možemo reći „Biffu je išlo na bolje“. On nije nikamo morao ići. Mogao je biti cijelo vrijeme u krevetu, ali čini se kao da je njegovo zdravlje točka u prostoru koju doživljavamo kao nešto što se kreće. Ili „Sastanak se održao od 3 do 4“ -- u kojem vrijeme zamišljamo kao rastegnuto duž linije. Slično koristimo silu ne samo da bismo govorili o fizičkoj sili, „Rose je prislila vrata da se otvore“, već da bismo koristili interpersonalnu silu, „Rose je prislila Saide da ide“ -- što ne mora značiti da je koristila silu, već joj je mogla priprijetiti -- ili „Rose je prislila sebe da ide“, kao da postoje dva entiteta u njenoj glavi koja međusobno ratuju.

Drugi je zaključak da sposobnost zamišljanja određenog događaja na dva različita načina, poput „uzrokovati nešto da ide k nekome“, i „uzrokovati da netko ima nešto“, predstavlja, po meni, fundamentalnu karakteristiku ljudske misli i osnovu za mnogobrojne ljudske rasprave u kojima ne postoje razlike među činjenicama već u načinu na koji ljudi te činjenice interpretiraju. Nekoliko primjera toga: „okončati trudnoću“ naspram „ubojstvo fetusa“, „skupina stanica“ naspram „nerođeno dijete“, „invazija Iraka“ naspram „oslobađanje Iraka“, „redistribucija bogatstva“ naspram „zapljenjivanje zarađenog“. Kako bismo dobili široku sliku trebali bismo ozbiljno shvatiti činjenicu kako se veći dio našeg izražavanja apstraktnih događaja temelji na konkretnim metaforama. Ljudska bi se inteligencija tada sastojala od niza koncepata -- poput predmeta, prostora, vremena, uzroka i namjera -- koji su korisni za društvenu vrstu s naglašenom komponentom znanja i čija je evolucija dobro poznata, i procesa metaforičke apstrakcije koji nam omogućava da iz njih ispraznimo izvorni konceptualni sadržaj -- prostor, vrijeme i silu -- kako bismo ih primijenili na nove apstraktne domene, omogućavajući na taj način vrsti koja je evoluirala kako bi koristila kamen, oruđe i životinje, konceptualiziranje matematike, fizike, zakone i druge apstraktne domene.

Rekao sam da ću govoriti o dva pogleda na ljudsku prirodu: kognitivnom mehanizmu kojim konceptualiziramo svijet, a sada ću reći nekoliko riječi o vrstama odnosa koji upravljaju ljudskom društvenom interakcijom i to onako kako se odražava u jeziku. Započet ću zagonetkom: zagonetkom indirektnih govornih činova. Siguran sam da je većina vas gledala film „Fargo“. Možda se sjećate scene u kojoj je policajac zaustavio otimičara i tražio od njega vozačku na što otmičar pruža policajcu novčanik iz kojeg viri novčanica od 50 dolara. Otmičar kaže, „Mislio sam da bismo ovo mogli riješiti ovdje u Fargu“ -- svi smo to, uključujući i gledatelje, protumačili kao prikriven oblik podmićivanja. Ovakav je oblik indirektnog govora vrlo raširen u jeziku. Na primjer, u ljubaznim zahtjevima, kada netko kaže „Ako biste mi mogli dodati guacamole umak, to bi bilo odlično“, točno znamo što time misli, iako je izrečeno na pomalo čudan način.

(Smijeh)

„Biste li došli k meni i pogledali moj bakropis?“ mislim da većina razumije namjeru iza ove rečenice. Isto tako, ako netko kaže, „Zgodna ti je trgovina. Bila bi prava šteta da joj se nešto dogodi“ -- (Smijeh) shvaćamo ovo kao prikrivenu prijetnju, a ne kao razmišljanje o hipotetskim mogućnostima. Zagonetka je u sljedećem: zašto su podmićivanja, molbe, zahtjevi i prijetnje tako često prikrivene? Nitko nije zavaran -- obje strane točno znaju što govornik misli, a govornik zna da sugovornik zna da govornik zna da sugovornik zna itd., itd. Što se onda događa?

Mislim da je ključna ideja kako je jezik zapravo način uspostavljanja odnosa a ljudski se odnosi dijele na nekoliko vrsta. Vrlo utjecajnu klasifikaciju napravio je antropolog Alan Fiske, prema kojoj se ljudski odnosi mogu, više manje, kategorizirati na odnose zajedništva koji se temelje na načelu „Ono što je moje je i tvoje, a ono što je tvoje je i moje“ -- načelo koje funkcionira unutar obitelji -- dominantnosti koja se temelji na načelu „Nemoj se zezat sa mnom“, uzajamnosti: „Ruka ruku mije“, i seksualnosti, riječima besmrtnog Colea Portera, „Učinimo to“.

Odnosi se mogu pregovarati. Iako postoje zadane situacije u kojima možemo primijeniti jedno od ovih načela, ona mogu razvući svoje granice i proširiti se. Primjerice, zajedništvo se sasvim normalno koristi unutar obitelji i među prijateljima, ali može se iskoristiti prijenos ideje zajedništva na neke grupe u kojima se tipično ne bi javio -- primjerice unutar bratstva, studentskih udruženja, sestrinstva, izraza „zajednica ljudi“, gdje se među ljudima, koji nisu u rodu potiče vrsta odnosa svojstvena bliskoj obitelji.

Ali nepodudaranja -- kada jedna osoba prisvoji jednu vrstu odnosa, a druga drugu vrstu -- mogu dovesti do neugodnosti. Kada biste se došetali do svog šefa i ponudili škampima s njegova tanjura to bi bila vrlo nezgodna situacija. Ili ako bi vaš gost nakon večere izvadio novčanik i ponudio platiti obrok, to bi također predstavljalo nezgodnu situaciju. U manje očitim situacijama, postoji vrsta pregovora koja se neprestano događa. Na radnom mjestu, na primjer, postoje napetosti oko toga smije li se radnik družiti sa šefom ili se obratiti njemu ili njoj krsnim imenom. Dobro je poznato da uzajamna transakcija između dva prijatelja, poput prodaje automobila, može postati izvor napetosti i nelagode među njima. Kod hodanja, prijelaz iz prijateljskog odnosa u seksualni odnos može dovesti, kao što je poznato, do raznih oblika neugode, kao i seks na radnom mjestu u kojem sukob između dominacije i seksualnog odnosa nazivamo „seksualno uznemiravanje“.

Kakve ovo ima veze s jezikom? Jezik kao oblik društvene interakcije mora zadovoljiti dva uvjeta. Morate prenijeti točan sadržaj -- ovdje se ponovno vraćamo na metaforu posude. Želite izraziti podmićivanje, naredbu, obećanje, molbu itd. -- ali istovremeno morate pregovarati i održavati onakvu vrstu odnosa kakvu imate s drugom osobom. Mislim da je rješenje u činjenici kako jezik koristimo na dvije razine: doslovan oblik označava najsigurniji odnos sa sugovornikom, dok implicirani sadržaj -- čitanje između redova na koje računamo od svog sugovornika -- omogućuje sugovorniku da izvede interpretaciju koja je najznačajnija u tom kontekstu, a koje potencira promjenu odnosa.

Najjednostavniji primjer ovoga je zamolba. Ako svoju molbu izrazite kondicionalom: „Ako bi mogao otvoriti prozor, bilo bi to sjajno“, iako je sadržaj zapovjedni, činjenica da ne koristimo zapovjedni način znači da se ne ponašamo kao da smo u dominantnom odnosu, u kojem bi se poslušnost sugovornika mogla pretpostaviti. S druge strane želite prokleti guacamole umak. Izražavajući to kao „ako-onda“ tvrdnju, možete prenijeti poruku bez da izgleda kao da nekome naređujete.

Na nešto suptilniji način, mislim da ovo vrijedi za sve prikrivene govorne činove koji uključuju uvjerljivo poricanje: potkupljivanje, prijetnje, prijedloge, molbe, itd. Jedan od načina razmatranja ovoga jest da pokušamo zamisliti situaciju u kojoj bi se jezik koristio u doslovnom smislu. Možete to zamisliti u kontekstu scene isplate u teoriji igara. Stavite se u položaj otmičara koji želi potkupiti policajca. Ulog je velik s obzirom na dvije mogućnosti -- da će policajac biti nepošten ili da će biti pošten. Ukoliko ne podmitite policajca dobit ćete kaznu -- ili u slučaju „Farga“ i gore -- bez obzira na to je li policajac pošten ili nepošten: tko ne riskira ne profitira. U tom su slučaju posljedice prilično ozbiljne. S druge strane, ako ponudite mito, a policajac je nepošten, dobit ćete ogromnu dobit jer nećete biti kažnjeni. Ukoliko je policajac pošten, dobit ćete golemu kaznu jer će vas uhititi za davanje mita. Dakle, to je jedna vrlo nezgodna situacija.

S druge strane, s neizravnim govornim činom, ako ponudite prikriveno mito, nepošten će policajac to shvatiti kao mito i u tom ste slučaju na dobiti jer ćete biti pušteni, dok vas pošten policajac ne može optužiti za podmićivanje te ćete samo dobiti glupu prometnu kaznu. Na ovaj ste način u najboljem mogućem položaju. Slična se analiza, smatram, može primijeniti na moguću neugodnost seksualne ponude i druge slučajeve u kojima je uvjerljivo poricanje prednost. Mislim da ovo potvrđuje ono što diplomati odavno znaju -- jezična neodređenost nije manjkavost jezika, zapravo je njegova značajka -- koju možemo iskoristiti u svoju korist prilikom društvenih interakcija.

Da sažmem: jezik je kolektivna ljudska tvorevina u kojoj se ocrtava ljudska priroda -- način na koji konceptualiziramo stvarnost, kako se odnosimo jedni prema drugima -- analizirajući razne jezične osebujnosti i složenosti, smatram da možemo dobiti uvid u ono što nas pokreće. Hvala vam najljepša.

(Pljesak)