Steven Pinker pripisuje stvari praznoj ploči

Prije godinu dana govorio sam vam o knjizi koja je tada bila u procesu privođenja kraju, a u međuvremenu je izdana i želio bih vam danas govoriti o nekim polemikama koje je ova knjiga potakla. Knjiga se zove "Prazna ploča", a zasnovana je na popularnoj ideji da je ljudski um prazna ploča i da cijela njegova struktura nastaje socijalizacijom, kulturom, roditeljstvom, iskustvom. "Prazna ploča" je bila utjecajna ideja u 20. stoljeću. Slijedi nekoliko citata koji to pokazuju: "Čovjek nema prirode", od strane povijesničara Josea Ortege y Gasseta; "Čovjek nema instinkte", od strane antropologa Ashleya Montagua; "Ljudski mozak je sposoban za cijeli raspon ponašanja, a za nijedan predodređen", od strane pokojnog znanstvenika Stephena Jay Goulda.

Postoji cijeli niz razloga za sumnju da je ljudski um prazna ploča, a neki od njih su jednostavno proizvod zdravog razuma. Kao što mi je mnogo ljudi reklo tijekom godina, bilo tko tko ima više od jednog djeteta zna da djeca dolaze na svijet s određenim ćudima i talentima; ne dolazi sve to samo izvana. Također, bilo tko tko ima oboje, i dijete i kućnog ljubimca, zasigurno je primijetio da će dijete, izloženo govoru, usvojiti ljudski jezik, dok s druge strane, ljubimac neće, pretpostavljeno zbog nekih urođenih razlika između njih. I bilo tko tko je bio u heteroseksualnom odnosu zna da umove muškaraca i umove žena nije nemoguće razlikovati. Postoji također, čini mi se, sve veći broj rezultata znanstvenih studija o ljudima koji zaista pokazuju da nismo rođeni praznih ploča. Jedna od tih studija, iz antropologije, je studija o ljudskim univerzalijama. Ukoliko ste ikada imali antropologiju, poznato vam je da postoji - vrsta profesionalnog užitka kod antropologa u pokazivanju koliko druge kulture mogu biti egzotične i da tamo vani postoje mjesta gdje je, pretpostavlja se, sve drukčije od onoga kako je ovdje. Ali, ukoliko umjesto ovoga pogledate što je zajedničko svjetskim kulturama, naći ćete da postoji izuzetno bogati niz ponašanja i emocija, kao i načina tumačenja svijeta koji se mogu naći u svima od 6.000 neobičnih svjetskih kultura. Antropolog Donald Brown ih je pokušao sve popisati, i u rasponu su od estetike, privrženosti i starosne dobi, pa sve do odbića, oružja, vremena, pokušaja kontrole, bijele boje i pogleda na svijet.

Također, genetika i neuroznanost sve više pokazuju da je mozak složeno strukturiran. Ovo je nedavna studija neurobiologa Paula Thompsona i njegovih kolega u kojoj su, koristeći magnetnu rezonancu - mjerili distribuciju sive tvari -- tj. vanjski sloj korteksa -- u velikom uzorku ljudskih parova. Označili su korelacije u debljini sive tvari u različitim djelovima mozga, koristeći shemu lažnih boja kod koje se nedostatak razlika označava ljubičastim, a svaka boja koja nije ljubičasta pokazuje statistički značajnu korelaciju. Dakle, ovo se događa kad se ljudi spare nasumično. Po definiciji, dvoje nasumično odabranih osoba ne mogu imati korelacije u distribuciji sive tvari u korteksu. Ovo se događa kod ljudi koji međusobno dijele polovicu svoje DNK -- dvojajčani blizanci. Kao što možete vidjeti, veliki djelovi mozga nisu ljubičasti, što pokazuje da ukoliko jedna osoba ima deblji dio korteksa u tom području, ima ga i njegov dvojajčani blizanac. A ovdje je ono što se dogodi kad dovedete par osoba koje među sobom dijele sav svoj DNK -- odnosno klonove ili jednojajčane blizance. Možete vidjeti velika područja korteksa kod kojih postoji ogromna korelacija u distribuciji sive tvari.

I sad, ovo nisu samo razlike u anatomiji, poput oblika vaše ušne školjke, nego i one koje prouzrokuju posljedice za mišljenja i ponašanja, odlično ilustrirane u čuvenom crtanom filmu Charlesa Addamsa: "Razdvojeni pri rođenju, blizanci Mallifert se potom slučajno susreću." Kao što možete vidjeti, tu su dva izumitelja s identičnim izumom u svom krilu i susreću se u čekaonici odvjetnika za patente. I sad, ovaj crtani film baš i ne pretjeruje, jer studije jednojajčanih blizanaca razdvojenih pri rođenju, a zatim ispitivanih u odrasloj dobi, pokazuju da oni imaju začuđujuće sličnosti. I ovo se događa kod svakog para jednojajčanih blizanaca razdvojenih pri rođenju, koji su ikad istraživani -- ali mnogo manje kod dvojajčanih blizanaca razdvojenih pri rođenju. Moj omiljeni primjer para blizanaca, od kojih je jedan odgojen kao katolik u nacističkoj obitelji u Njemačkoj, a drugi odgojen u židovskoj obitelji na Trinidadu. Kad su ušli u laboratorij u Minnesoti, nosili su identične mornarsko plave majice s epoletama, oboje su voljeli umakati maslacem premazani prepečenac u kavu, oboje su imali gumene trake oko ručnog zgloba, oboje su puštali vodu u toaletu prije i poslije njegova korištenja i oboje su voljeli iznenaditi ljude kišući u prepunjenim dizalima kako bi ih promatrali kako skaču. I sad -- priča možda zvuči predobro da bi bila istinita, ali kad upravljate nizom psiholoških testova, dobit ćete iste rezultate -- odnosno, jednojajčani blizanci razdvojeni pri porodu pokazuju porilično začuđujuće sličnosti.

I sada, uzimajući u obzir oboje, kako zdrav razum tako i znanstvene podatke koji doktrinu prazne ploče dovode u pitanje, zbog čega je ona bila tako privlačno stajalište? Dakle, postoji niz političkih razloga zbog kojih su je ljudi našli prikladnom. U prvom redu, ukoliko smo mi prazne ploče, onda smo, po definiciji, jednaki, jer nula je jednako nula je jednako nula je jednako nula. Ali, ukoliko je nešto napisano na ploči, onda bi neki ljudi mogli imati više toga napisanog od drugih i sukladno tom pravcu razmišljanja to bi opravdalo diskriminaciju i nejednakost.

Drugi politički strah od ljudske prirode jest u tome da, ukoliko smo mi prazne ploče, onda možemo usavršiti čovječanstvo -- ostvariti stari san o dovođenju naše vrste do savršenstva kroz društveni inženjering. S druge strane, ukoliko se rađamo s određenim instinktima, onda bi nas, možda, neki od njih mogli osuditi na sebičnost, pristranost i nasilnost. Naime, u knjizi objašnjavam da su ovo u stvari logičke pogreške. Da skratim, prije svega, pojam pravičnosti nije isti kao i pojam istovjetnosti. Tako, kad je Thomas Jefferson zapisao u Deklaraciji o nezavisnosti, "Istina koju smatramo bjelodanom jest da su svi ljudi stvoreni jednaki", nije mislio reći "Istina koju smatramo bjelodanom jest da su svi ljudi klonovi." Mislio je, naravno, da su svi ljudi stvoreni jednako u smislu njihovih prava, kao i da se prema svakoj osobi treba odnositi kao prema individui, a ne o njoj unaprijed zaključivati na temelju statistike određenih skupina kojima ona može pripadati. Također, čak i da jesmo rođeni s određenim neplemenitim motivima, oni ne bi dovodili automatski i do neplemenitog ponašanja. To je zbog toga što je ljudski mozak složeni sustav s mnogo djelova i neki od njih mogu spriječiti one druge. Primjerice, postoji odličan razlog za vjerovanje da se zaista svi ljudi rađaju s osjećajem za moralnost i da posjedujemo spoznajne sposobnosti koje nam omogućuju da učimo iz pouka povijesti. Čak i kada bi ljudi imali poticaje za sebičnost ili pohlepu, oni ne bi bili jedine stvari u našoj lubanji; postoje i drugi dijelovi uma koji im se mogu suprostaviti.

U knjizi razmatram kontroverze kao što je ova, kao i niz drugih osjetljivih tema, vrućih zona, Chernobila, užarenih političkih tema i druge, uključujući umjetnost, kloniranje, kriminal, slobodnu volju, obrazovanje, evoluciju, razlike među spolovima, Boga, homoseksualnost, čedomorstvo, nejednakost, marksizam, moralnost, nacizam, roditeljstvo, politiku, rase, religiju, siromaštvo resursima, društveni inženjering, tehnološki rizik i rat. Gotovo je bespotrebno i reći da su postojali određeni rizici pri odabiru ovih tema. Kad je prva skica ove knjige bila završena, razdijelio sam je nizu kolega radi povratnih informacija i ovdje su neke od reakcija koje sam dobio: "Dobro bi ti bilo nabaviti sigurnosnu kameru za svoju kuću." "Ne očekuj da ćeš ikada više dobiti neko priznanje, ponudu za posao ili položaj u školstvu." "Reci svom izdavaču da ne navede mjesto u kojem živiš u tvom autorskom životopisu." "Imaš li zajamčenu profesuru?" (Smijeh)

Eto, knjiga je izašla u listopadu i ništa strašno se nije dogodilo. I eto -- Naravno, postojao je razlog za uznemirenost i postojali su trenuci kad sam osjećao uznemirenost, poznavajući što se je u povijesti događalo ljudima koji su zauzimali kontroverzna stajališta ili otkrivali uznemirujuće nalaze u bihevioralnim znanostima. Postoje mnogi slučajevi, od kojih sam o nekima govorio i u knjizi, o ljudima koji su bili oklevetani, nazivani nacistima, fizički napadnuti, bili pod prijetnjom kaznenog progona što su se osvrnuli ili raspravljali o kontroverznim nalazima. I čovjek nikad ne zna kad može nagaziti na ovakve mine. Moj omiljeni primjer su dvoje psihologa koji su proveli istraživanje o ljevorukim ljudima i objavili neke podatke koji su pokazali da su ljevoruki ljudi u prosjeku podložniji bolestima, skloniji nesretnim slučajevima i imaju kraći životni vijek. Usput rečeno, nije baš jasno od tada, je li ovo bila točna generalizacija, ali podaci su tada išli u prilog tome. I tako, vrlo brzo su bili zasuti gnjevnim pismima, prijetnjama po život, zabranom objavljivanja po toj temi u nizu znanstvenih časopisa, a sve od strane bijesnih ljevorukih ljudi i njihovih odvjetnika; doslovno su se plašili otvarati poštu, zbog verbalnog nasilja kojeg su nesmotreno izazvali.

Ipak, tek je početak, a knjiga je vani već pola godine i ništa se strašno nije dogodilo. Nijedna od strašnih profesionalnih posljedica se nije dogodila -- nisam bio protjeran iz grada Cambridgea. Ali, ono o čemu sam želio govoriti su dvije od ovih osjetljivih tema koje su podigle najveću prašinu od 80 neobičnih komentara koje je "Prazna ploča" zaprimila. Ostavit ću vam na nekoliko trenutaka popis da vidim možete li pogoditi koje su to dvije teme -- Procjenjujem da su vjerojatno dvije od ovih tema potakle vjerojatno 90 posto reakcija u raznim člancima i radijskim intervjuima. To nisu nasilje i rat, to nisu rase, to nisu spolovi, to nije marksizam, to nije nacizam. To su: umjetnost i roditeljstvo. (Smijeh) Dozvolite mi, onda, da vam kažem što je pobudilo tako bijesne odgovore i ostavit ću vama da odlučite jesu li -- navedene tvrdnje zaista tako uvredljive.

Započet ću s umjetnošću. Ustanovio sam da je na dugom popisu ljudskih univerzalija, koje sam predstavio prije nekoliko slajdova, umjetnost. Ne postoji nijedno društvo ikad otkriveno u najudaljenijem kutu svijeta, koje nije imalo nešto što bismo mogli smatrati umjetnošću. Vizualne umjetnosti -- ukrašavanje površina i tijela -- čine se ljudskom univerzalijom. Pričanje priča, glazba, ples, poezija -- nađeni su u svim kulturama i mnogi motivi i teme koje nam -- pružaju zadovoljstvo u umjetnosti mogu se naći u svim ljudskim društvima: veća naklonjenost simetričnim formama, korištenje ponavljanja i varijacija, čak i specifične stvari kao činjenica da u poeziji diljem svijeta postoje stihovi koji približno traju tri sekunde i koji su odvojeni stankama. I sad, s druge strane, u drugoj polovici 20. stoljeća, učestalo se govori da umjetnost nazaduje. A ja imam kolekciju, vjerojatno 10-15 naslova iz istaknutih časopisa, koji žale zbog činjenice da umjetnost našeg vremena nazaduje. Podastrijet ću vam nekoliko tipičnih citata: "Mi možemo prilično pouzdano tvrditi da je naše vrijeme, vrijeme nazadovanja, da su standardi naše kulture niži nego što su bili prije 50 godina i da su dokazi ovog nazadovanja vidljivi u svakom području ljudskog djelovanja." To je citat od T. S. Eliota, prije nešto više od 50 godina. Evo i jednog nedavnog: "Mogućnost zadržavanja visoke razine kulture u ovom našem vremenu postaje rastuće problematično. Ozbiljne knjižare gube svoje franšize, neprofitni teatri preživljavaju prvenstveno komercijalizirajući svoj repertoar, simfonijski orkestri razrijeđuju svoje programe, javna televizija pojačava svoju ovisnost o reprizama britanskih sitkoma, klasične radijske postaje se gase, muzeji se okreću blockbuster predstavama, ples odumire." Ovo je izjavio Robert Brustein, čuveni dramski kritičar i redatelj, u listu Nova Republika prije pet godina.

Ali, zapravo, umjetnost nije u nazadovanju. Ne vjerujem da je to iznenađenje za bilo koga u ovoj prostoriji, ali prema bilo kojem standardu, nije nikad ni cvjetala u nekoj većoj mjeri. Naravno, postoje potpuno novi oblici umjetnosti i novi mediji, za mnoge od kojih ste čuli i tijekom ovih nekoliko dana. Prema bilo kojem ekonomskom standardu, potražnja za umjetnošću svih oblika probija plafon, kao što se može isčitati iz cijena ulaznica za operu, po broju prodanih knjiga, po broju izdanih knjiga, po broju izdanih glazbenih naslova, po broju novih albuma itd. Jedino zrnce istine u pritužbi da je umjetnost u nazadovanju dolazi iz tri sfere. Jedna je elitna umjetnost od 1930-ih -- točnije, vrsta djela kakva izvode vodeći simfonijski orkestri, a gdje većina repertoara potječe od prije 1930. ili radovi prikazani u vodećim galerijama i prestižnim muzejima. U sklopu književne kitike i analize, vjerojatno prije 40 ili 50 godina, književni kritičari su bili vrsta kulturnih heroja; a danas su neka vrsta nacionalne šale. Kao i humanistički i umjetnički kolegiji na sveučilištima, koji prema brojnim kriterijima, zaista nazaduju. Studenti se drže po strani, sveučilišta prestaju investirati u umjetnost i humanističke znanosti.

Evo, ovdje je dijagnoza. Nisu mene pitali, ali prema njihovom vlastitom priznanju, treba im sva moguća pomoć koju mogu dobiti. I želio bih sugerirati da nije slučajnost da se je ovo pretpostavljeno nazadovanje u elitniim umjetnostima i kritici pojavilo u istom povijesnom trenutku kad i uveliko rašireno poricanje ljudske prirode. Postoji čuveni citat kojeg možete naći -- ukoliko potražite na webu; možete ga naći u književnim zabilješkama engleskih temeljnih nastavnih planova -- "U prosincu ili oko prosinca 1910. ljudska se priroda promijenila." Ovo je parafraziranje ili citiranje Virginie Wolff, ali postoji određena rasprava o tome što je zapravo željela s time reći. Međutim, vrlo je jasno, promatrajući ove nastavne planove, da -- danas se kaže kao nešto uobičajeno, da su svi oblici uvažavanja umjetnosti već stoljećima, ili tisućama godina, u 20. stoljeću odbačeni. Ljepota i zadovoljstvo u umjetnosti -- kao vjerojatno ljudska univerzalija -- počela se smatrati zašećerenom, kičem ili komercijalizacijom. Barnett Newman je imao jedan čuveni citat da je moderna umjetnost želja za uništenjem ljepote, koja je smatrana buržoaskom i bez ukusa. I evo, ovdje je samo jedan primjer. Želim reći, ovo je vjerojatno tipični primjer vizualnog prikaza ženskih oblina u 15. stoljeću; ovdje je tipični primjer prikaza ženskih oblina u 20. stoljeću. I kao što možete vidjeti ovdje -- nešto se promijenilo u načinu na koji se elitne umjetnosti obraćaju našim osjetilima.

I doista, u pokretima modernizma i post-modernizma, postojala je vizualna umjetnost bez ljepote, književnost bez pripovjedanja i radnje, poezija bez metra i rime, arhitektura bez planiranja i ukrasa, ljudskih mjera, zelenih površina i prirodnog svjetla, glazba bez melodije i ritma, kritika bez jasnoće, usmjeravanje pozornosti na estetiku i uvid u ljudske uvjete. (Smijeh) Dozvolite da vam dam jedan primjer kao potvrdu ovog zadnjeg stajališta. Evo, ovdje je -- jedna od najčuvenijih književnih engleskih učenjakinja našeg doba je profesorica s Berkleya, Judith Butler. A ovdje je primjer jedne od njezinih analiza: "Pomak sa strukturalističkog pristupa prema kojem se kapital promatra kao onaj koji izgrađuje društvene odnose na relativno homologan način do pogleda na hegemoniju u kojem su odnosi snaga predmet ponavljanja, konvergencije i reartikulacije dovele su do pitanja privremenosti u promišljanju strukture, te označili pomak od oblika Althusserove teorije koja uzima strukturalne cjeline kao teoretske objekte ..." Eto, shvatili ste o čemu se radi. Usput rečeno, ovo je jedna rečenica -- koju se u stvari može rastavljati. Dakle, argument u Praznoj ploči je bio da je elitna umjetnost i kritika u 20. stoljeću, mada ne i u umjetnosti u cjelini, prezirala ljepotu, užitak, jasnoću, uvid i stil. Ljudi se udaljavaju od elitne umjetnosti i kritike. Kakvo iznenađenje -- baš se pitam zašto? Da vidimo, ovo se pokazalo kao vjerojatno najkontroverznija tvrdnja u knjizi. Netko me pitao jesam li ovo umetnuo kako bih skrenuo pozornost s diskusija o spolovima, nacizmu, rasama itd. Suzdržat ću se od komentara. Ali, to je zasigurno potaklo energične reakcije od strane sveučilišnih profesora.

I dakle, druga osjetljiva tema je roditeljstvo. I polazna točka je -- u toj je diskusiji uključena činjenica da smo svi mi bili podložni savjetima od strane roditeljskog industrijskog sustava. I sad, ovdje je -- ovdje je tipična izjava majke koju su opsjedali: "Preplavljena sam roditeljskim savjetima. Od mene se očekuje mnogo fizičke aktivnosti s mojom djecom kako bi u njih mogla usaditi naviku fizičkog tjelovježbanja, tako da mogu odrasti i postati zdrave odrasle osobe. Od mene se očekuje da se s njima na razne načine intelektualno igram, tako da odrastu i budu pametni. A postoje razne vrste igara -- glina za deksternost prstiju, igre riječi za uspjeh u čitanju, igre za grube motoričke vještine, igre za fine motoričke vještine. Čini mi se da bih mogla posvetiti cijeli svoj život pokušavajući odgonetnuti kako da se igram sa svojom djecom." Mislim da svatko tko je nedavno postao roditelj može suosjećati s ovom majkom.

Dakle, evo nekih otriježnjujućih činjenica o roditeljstvu. Većina studija o roditeljstvu na kojima se zasniva ovaj savjet su beskorisne. Beskorisne su jer ne mogu kontrolirati nasljednost. One mjere neke korelacije između onoga što roditelji rade i kakva djeca na kraju ispadnu i pretpostavljaju uzročno-posljedičnu vezu: da je roditeljstvo oblikovalo dijete. Roditelji koji mnogo razgovaraju sa svojom djecom imaju djecu koja odrastu i postanu artikulirana, roditelji koji udaraju djecu po stražnjici imaju djecu koja odrastu i postanu nasilna itd. A vrlo malo njih uzima u obzir mogućnost da roditelji prenose gene na svoju djecu -- koji povećavaju šanse da će dijete postati artikulirano, nasilno itd. Sve dok se ponovno ne izrade studije s usvojenom djecom, kojima je osigurana okolina, ali ne i geni preneseni na djecu, nemamo nikakve mogućnosti znati jesu li ovi zaključci valjani.

Genetski kontrolirane studije daju neke otriježnjujuće rezultate. Prisjetimo se blizanaca Mallifert: razdvojeni pri rođenju, zatim su se sreli u uredu za patente -- čudesno slični. A sad, što bi se dogodilo da su blizanci Mallifert odrasli zajedno? Možda ćete pomisliti, eto, da bi u tom slučaju bili još više slični, jer ne samo da bi dijelili iste gene, nego bi dijelili i istu okolinu. Tako bi postali super-slični, zar ne? Pogrešno. Jednojajčani blizanci, ili bilo koja druga braća, koji su razdvojeni pri rođenju, nisu ništa manje slični nego u slučaju da su odrasli zajedno. Sve što vam se dogodi u određenom domu tijekom svih onih godina čini se da ne ostavlja trajni pečat na vašu osobnost ili intelekt. Jedan dodatni nalaz, dobijen potpuno različitom metodologijom, nam kaže da usvojena spojena braća -- kao zrcalna slika jednojajčanih odvojenih blizanaca, dijele svoje roditelje, svoj dom, svoje susjedstvo, ali ne i roditeljske gene -- na kraju uopće ne ispadnu slični. U redu -- dva različita istraživačka tima sa sličnim nalazima.

Ono što to u konačnici sugerira jest da se djeca oblikuju, ne od strane svojih roditelja tijekom dugog perioda, nego dijelom -- samo dijelom -- od strane svojih gena, dijelom od strane svoje kulture -- općenito kulture zemlje i vlastite dječje kulture, točnije njihovih vršnjaka -- i kao što smo danas ranije čuli od Jill Sobule, to je ono za što se djeca zanimaju -- i, u vrlo velikoj mjeri, većoj nego što je većina ljudi spremna priznati, od strane slučajnosti: slučajnih događaja u neuralnim mrežama još u maternici; slučajnih događaja tijekom vašeg života.

Dozvolite mi, dakle, da zaključim s jednom opaskom, da se vratim natrag na temu izbora. Mislim da će znanosti o ljudskoj prirodi -- bihevioralna genetika, evolucijska psihologija, neuroznanost, kognitivna znanost -- sve više u godinama koje dolaze, uznemiriti razne dogme, karijere i duboko prihvaćene političke sustave vjerovanja. I to nam sad ostavlja mogućnost izbora. Izbor je hoćemo li određene činjenice o ljudima ili temama smatrati tabuima, zabranjenim znanjem, za kojim ne bismo trebali posezati, jer ništa se dobro ne može iz toga izroditi, ili bismo ih trebali istraživati na pošten način. Ja imam svoj vlastiti odgovor na to pitanje, a on dolazi od velikog umjetnika 19. stoljeća, Antona Čehova, koji je rekao, "Čovjek će postati boljim kad mu pokažete kakav je." Mislim da se ovaj argument ne može rječitije formulirati od ovoga. Hvala Vam na pozornosti. (Pljesak)