Steven Levitt analizira ekonomiju crack-a

Biti ćete sretni znati da neću pričati o svojoj tragediji, već o tragediji drugih ljudi. Puno je lakše biti vedar pričajući o tuđoj nesreći, nego o svojoj, a ja želim očuvati pozitivan naboj ove konferencije.

Ako vjerujete medijskom izvještavanju, biti diler droge u srcu epidemije crack-kokaina je bio luksuzan život, po riječima Virginie Postrel. Bilo je novca, droge, pištolja, žena, znate, samo nabrajajte -- nakit, bling-bling -- bilo je svega.

Što ću vam ja danas reći je temeljeno na 10 godina istraživanja, jedinstvenoj prilici ući unutar bande -- vidjeti prave knjige, poslovne knjige bandi -- koji govore da biti u bandi nije bio luksuzan život. Ja mislim, realno, da biti u bandi -- prodavati drogu za bandu -- je možda najgori posao u cijeloj Americi. I to je ono u što bih vas htio uvjeriti danas.

Imam tri stvari koje želim učiniti. Prvo, želim objasniti kako i zašto je crack kokain imao tako dubok utjecaj na bande geta. Drugo, želim vam reći kako je netko poput mene dobio priliku vidjeti unutrašnjost posla bandi. To je interesantna priča, mislim. I onda treće, želim vam reći, vrlo površnim načinom o nekim drugim stvarima koje smo otkrili kada smo pogledali poslovne knjige -- knjige -- bandi.

Pa, prije nego to napravim, jedno upozorenje, a to je da je ova prezentacija ocjenjena sa "R" od strane američkog Udruženja za igrani film. Sadrži teme za odrasle, rječnik odraslih. Sad kada znate tko je na pozornici, biti ćete oduševljeni saznanjem da neće biti golotinje, osim -- (Smijeh) -- neočekivanih promjena u garderobi. (Smijeh)

Početi ću pričati o crack kokainu, i kako je promijenio bande. I da bih to napravio, morati ćete se vratiti u vrijeme prije crack kokaina, u rane 80-te i pogledati na to iz perspektive vođe bande. Biti vođa bande u getu i nije bila tako loša pozicija sredinom 80-ih. Ranih 80-ih, neki bi rekli.

Imaš moć i moraš pretući neke ljude -- imaš prestiž, puno poštivanja. Ali u tome nije bilo novaca, OK? Banda nije imala načina kako zaraditi novac. I nisu mogli naplaćivati dugove od članova unutar bande, jer članovi bande nisu imali novce. Niste mogli zaraditi novce prodavajući marihuanu. Marihuana je prejeftina, ispada. Ne možete se obogatiti prodavajući marihuanu. Niste mogli prodati kokain. Kokain je odličan prozivod -- kokain u prahu -- ali morate znati bogate bijelce. A većina getovskih članova bandi nije znala niti jednog bogatog bijelca -- nisu mogli prodavati na tom tržištu. Niste mogli raditi niti sitni kriminal. Ispada, sitni kriminal je grozan način zarade za preživjeti.

Za rezultat, kao vođa bande, imali ste moć. To je prilično dobar život. Ali problem je što ste na kraju živjeli doma sa majkom. A to i nije bila baš neka karijera. To je bilo nešto što -- je samo pokazivalo gdje su granice tome kako moćni i važni možete biti ako morate živjeti doma sa majkom.

Onda dolazi crack kokain. Prema riječima Malcolma Gladwella, crack kokain je bio ekstra kalorična verzija umaka od rajčice za geto. (Smijeh) Jer je crack kokain bio nevjerojatna inovacija. Nemam vremena pričati o tome danas. Ali, ako razmislite o tome, rekao bih da u zadnjih 25 godina, od bilo kojeg izuma ili inovacije koji su se pojavili u ovoj državi, najveća, u odnosima utjecaja na dobrobit ljudi koji žive u getu jest crack kokain. Utjecaju na loše -- ne na dobro -- već na loše. Imalo je ogroman utjecaj na život.

O čemu se zapravo radi kad govorimo o crack kokainu? Bio je to odličan način za ušlagirati se. Zato što ste mogli pušiti crack -- niste mogli pušiti kokain u prahu -- a pušenje je puno efikasniji način dolaska do ušlagiranosti nego šmrkanje. Pokazalo se da je postojala publika koja nije znala da želi crack kokain, ali, kada je došao, saznala je da ga stvarno želi. Bio ja savršena droga kupiti kokain koji ide u njega za dolar, pa ga prodati za pet dolara. Stvara veliku ovisnost -- ušlagiranost je bila kratka. Petnaest minuta si super ušlagiran. A onda, kada ušlagiranost prestane, sve što želiš jest ponovo se ušlagirati.

Napravilo je odlično tržište. A za ljude koji su vodili bande, to je bio odličan način da naizgled zarade mnogo novaca. Barem za ljude na vrhu.

Tu ulazimo u ovu priču. Ne ja -- ja stvarno igram malu ulogu u svemu ovome. Moj suradnik, Sudhir Venkatesh, je glavni glumac. On je matematičar, dobra je osoba, i odlučio je da želi doktorirati sociologiju. Došao je na Sveučilište u Chicagu. Tri mjeseca prije nego što je došao u Chicago proveo je prateći The Greatful Dead. Kako zna sebe opisati, izgledao je kao "freak". Podrijetlom je iz južne Azije -- vrlo tamnoputi južno Azijac. Veliki čovjek, imao je dugu kosu, kako on kaže "do stražnjice". Prkosio je svim granicama: Je li bijelac ili crnac? Je li muško ili žensko? Bio je zanimljiv prizor za gledati.

I tako se pojavio na Sveučilištu u Chicagu. Poznati sociolog, William Julius Wilson, je pisao knjigu koja je uključivala anketiranje ljudi iz cijelog Chicaga. I pogledao je Sudhira, koji je krenuo prikupiti neke ankete za njega, i odlučio da zna točno mjesto gdje će ga poslati -- a to je u jednan od najtežih, najozloglašenijih kvartova. Ne samo u Chicagu, već u cijelim Sjedinjenim Američkim Državama.

Tako je Sudhir -- prigradski dečko koji nikada nije bio u getu -- pokorno uzeo svoju fasciklu i otišao u taj kvart. Došao je do prve zgrade. Prva zgrada? Pa, nema nikoga ovdje. Ali čuje nekakve glasove na stepenicama, pa se popne uz stepenice. Dođe kraj kuta -- pronađe grupu mladih Afroameriknaca kako bacaju kockice.

Ovo je bilo negdje 1990 -- na vrhuncu crack epidemije. Ovo je jako opasan posao, kada ste u bandi -- ne želite biti iznenađeni. Ne želite biti iznenađeni ljudima koji iskoče iza ugla. A mantra je bila: prvo pucaj, pa onda postavljaj pitanja. Sudhir je imao sreće. Bio je takav freak -- a fascikla mu je vjerojatno spasila život, jer su shvatili niti jedan član protivničke bande ne bi došao upucati ih s fasciklom. (Smijeh)

Doček mu nije bio previše topao, ali su rekli, pa, OK -- da čujemo tvoja pitanja na anketi. I sad, ne zafrkavam se, prvo pitanje na anketi je bilo, "Kako se osjećate kao siromašan crnac u Americi?" (Smijeh) Zapitate ste o sastavljačima ankete, OK? (Smijeh)

Ponuđeni odgovori su bili: vrlo dobro, dobro, loše i vrlo loše. Što je Sudhir otkrio jest da je pravi odgovor na pitanje -- (Smijeh) Anketa neće na kraju, biti kako se Sudhir nadao. Držali su ga kao taoca preko noći na stubištu. Bilo je puno pucnjave -- bilo je dosta filozofske rasprave njega sa članovima bande. Ujutro je stigao vođa bande. Pogledao Sudhira -- ocijenio da nije prijetnja, pa su ga pustili doma. Tako je Sudhir otišao doma, Otuširao se, odspavao.

I vi i ja, bi vjerojatno, suočeni sa situacijom pomislili, pa, pretpostavljam da ću pisati disertaciju o "The Greatful Dead". Pratio sam ih zadnja tri mjeseca. (Smijeh)

Sudhir sa druge strane, se vratio -- otišao do kvarta. Otišao na drugi kat i rekao : "Ej, ljudi baš mi je bilo odlično s vama prošlu večer, mogu li prespavati još jednu večer." To je bio početak jednog prekrasnog prijateljstva radi kojeg je Sudhir živio u kvartu s prekidima deset godina: družio se u kućama s ovisnicima, išao je u zatvor sa članovima bande, pucali su mu na auto, policija mu je provalila u stan i ukrala mu disk sa računala -- i razni drugi doživljaji. U konačnici, priča ima sretan završetak za Sudhira, koji je postao jedan od najpoštovanijih sociologa u državi. A posebno za mene, sjedeći u uredu s otvorenim tablicama Excela, čekajući da Sudhir dođe do mene i donose najnovije informacije -- -- koje bi izvukao od bande. Bilo je to jedno od najneujednačenijih suradništva ikad -- (Smijeh) -- ali mi je bilo drago izvuči korist iz svega.

Što smo našli? Što smo našli u bandi? Pa, da vam kažem jednu stvar. Stvarno smo dobili pristup svakome u bandi. Dobili smo unutarnji pogled na bandu, od vrha do dna. Oni su vjerovali Sudhiru -- na način na koji stvarno niti jedan akademik nije ikada -- ili bilo tko, bilo koji stranac -- zadobio toliko povjerenja od tih bandi, do točke u kojoj se oni otvaraju što je meni najzanimljivije: njihove knjige, financijske izvještaje koje čuvaju. I omogućili su nam njihovo korištenje. I ne samo da smo ih mogli proučavati, već smo ih mogli pitati pitanja o tome što je u njima.

Ako moram to sažeti vrlo brzo kroz kratko vrijeme koje mi je na raspolaganju najniži dio bande jest ono zanimljivo pa, ako trebam napraviti paralelu između bande i bilo koje druge organizacije rekao bih da je banda baš kao i McDonald's. U različitim dimnezijama -- restoran McDonald's.

Kao prvo -- što nije možda najinteresantnija sličnost, ali je dobra za početak -- način na koji je organizirana. Hijerarhija bande; kako izgleda. Ovako izgleda organizacijska struktura bande. Ne znam koliko znate o organizacijskoj strukturi, ali ako biste pojednostavili McDonald's-ovu organizacijsku strukturu, izgledala bih upravo ovako. Ono što je zanimljivo jest vrhovna razina bande, oni sebe zovu "upravni odbor". (Smijeh)

Sudhir kaže da ovi frajeri nisu imali jako profinjeno viđenje o tome, što se dogodilo u američkom korporativnom životu. Ali su gledali filmove kao Wall Street, i naučili su malo o tome kako je živjeti u stvarnom svijetu. Ispod tog upravnog odbora, imate u biti ono što su regionalni potpredsjednici -- ljudi koji kontroliraju, recimo, južnu stranu Chicaga, ili zapadnu stranu Chicaga.

Sudhit je upoznao vrlo dobro dečka, koji je ima nesreću dobiti zadatak preuzeti franšizu za Iowu. (Smijeh) Koja, kako je ispalo, za ovu crnu bandu, nije bila jedna od najpametnijih nastojanja kad govorimo o financijskom poduhvatu. (Smijeh)

Ali ono što stvarno čini bandu sličnu McDonald's-u jest njena franšiza. Frajeri koji su vodili lokalne bande -- kvart za kvart -- su bili baš kao oni frajeri, po nekoj logici, koji su vodili McDonald's. Oni su poduzetnici. Imaju ekskluzivna imovinska prava kontrolirati prodaju droge. Dobiju ime bande koja stoji iza njih, za prodaju i marketing. A oni su zapravo oni koji imaju dobit ili gubitak, ovisno koliko su dobri u vođenju posla.

Grupa o kojoj stvarno želim pričati jest ona na dnu, pješaci. Ovo su obično tinejđeri, koji bi stajali na uglu ulice i prodavali drogu. Vrlo opasan posao. Bitno je napomenuti da je gotovo cijela težina, svi ljudi u ovoj organizaciju su na dnu. OK, baš kao McDonald's. Po nekoj logici, pješaci su vrlo slični ljudima koji primaju vašu narudžbu u McDonald's-u. I stvarno, nije slučajnost da su oni poput njih. Činjenica jest, u ovim kvartovima, oni bi bili isti ljudi. Tako bi neka djeca koja su radila u bandi, zapravo -- u isto vrijeme, radila honorarno na radnom mjestu kao McDonald's. Koje već, po mom mišljenju, nagovješćuje rezultat o kojemu sam pričao, o tome kako je loš posao biti u bandi. Jer očito, da je raditi u bandi tako krasan, unosan posao, zašto bi ovi momci mjesečarili u McDonald's-u?

Kako plaće izgledaju? Mogli biste se iznenaditi. Ali prema stvarnosti -- znate, imajući priliku razgovarati s njima, te vidjeti njihovu dokumentaciju, ovako to izgleda u odnosima plaća. Pješaci bi zarađivali oko 3,50 dolara po satu. To je bilo ispod minimalca, OK? A ovo je dobro dokumentirano. Jednostavno je za vidjeti iz obrazaca potrošnje koje imaju. Ovo nije fikcija -- ovo je činjenica. Bilo je jako malo novaca u bandi, posebice na dnu.

Ako se uspijete probiti -- i recimo postanete lokalni vođa, frajer koji je jednak McDonald's-ovom korisniku franšize -- zarađivali biste 100.000 dolara godišnje. A to je najbolji posao kojemu se možete nadati ako ste odrastali u jednom ovakvom kvartu kao mladi crnac. Ako se uspijete probiti do vrha, 200.000 ili 400.000 dolara godišnje je ono čemu se možete nadati. Bili biste velika priča o uspjehu.

Tužan dio ovoga je, da među mnogim posljedicama crack-a, jest i ona da većina talentiranih individualaca u ovim zajednicama -- žele doći do ovih pozicija. Nisu pokušavali uspjeti legalnim putem, jer nije bilo legalnog izlaza. Ovo je bio najbolji izlaz. I ovo je zapravo bio pravi izbor, vjerojatno, za pokušati uspjeti -- ovim putem. Pogledate ovo.

Veza s McDonald's-om završava ovdje. Novac je isti. Zašto je tako loš posao? Pa, razlog zbog kojeg je loš posao jest da netko puca na tebe previše puta. Kolike su stope smrtnosti ako netko puca na tebe? Pronašli smo da u našoj bandi -- doduše, ovo nije bila standardna situacija. Ovo je bilo doba intenzivnog kriminala -- puno ratova bandi -- a ova banda je postala vrlo uspješna. Ali su platili cijenu. Tako je stopa smrtnosti -- da ne spominjemo stopu uhićenja, slanja u zatvor, ranjavanja -- stopa smrtnosti je u našem primjer bila sedam posto po osobi godišnje. Ako ste u bandi četiri godine, šanse da poginete su oko 25 posto. A to je vrlo visoko.

Usporedbe radi, razmislimo o nekim drugim primjerima u životu u kojima možete očekivati visoke rizike. Recimo da ste ubojica i da ste osuđeni za ubojstvo, te poslani na smrtnu kaznu. Ispada, da su stope smrtnosti na smrtnoj kazni -- svih tipova, uključujući smaknuće -- dva posto godišnje. (Smijeh) Tako da je puno sigurnije biti na smrtnoj kazni, nego prodavati drogu na ulici.

Zbog ovog ćete malo zastati -- barem malo -- vi koji vjerujete da će smrtna kazna imati veliki utjecaj na kriminal. Da vam objasnim koliko je loše bilo u getu tijekom crack epidemije -- a neću se usmjeriti na negativno, ali stvarno, postoji još jedna priča koji vam moram ispričati -- ako pogledate stope smrtnosti -- slučajno odaberite, mladi crnac odrasta u getu u Sjedinjenim Državama -- stope smrtnosti tijekom crack epidemije su bile oko jedan posto. To je ektremno visoko. A ovo je nasilna smrt -- nevjerojatno je, na neki način.

Ako ovo usporedite s vojnicima u Iraku, na primjer, koji se sad bore u ratu: 0,5 posto. Tako da doslovno, mladi crnac koji je odrastao u ovoj državi je živio u ratnoj zoni, vrlo slično vojnicima u Iraku koji su bili u ratu.

Pa zašto bi onda, pitali bi se, itko htio stajati na uglu ulice i prodavati drogu za 3,50 za sat, sa 25 postotnom šansom umiranja u sljedeće četiri godine? Zašto bi to radili? Mislim da postoji nekoliko odgovora.

Kao prvo mislim da ih je povijest prevarila. Prije je banda bila normalan put. U kojemu mladi ljudi kontroliraju bandu -- a, kako odrastaš, izlaziš iz bande. Što se dogodilo jest, da su ljudi koji su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu -- ljudi koji su vodili bande sredinom i krajem 80-ih -- postali jako, jako bogati. Tako je logično razmišljanje bilo: "Pa, slijedeća generacija -- oni će doći u godine kada će izići iz bande, kao i svi drugi, a slijedeća generacija će preuzeti bandu i steći bogatstvo."

Nevjerojatne sličnosti, s recimo, Internet bumom, zar ne? Prvi ljudi u Silicijskoj dolini su postali vrlo, vrlo bogati. A onda su svi moji prijatelji rekli: "Možda bih i ja trebao to raditi." Bili su spremni raditi za jako malo novaca, zbog prilike koja nikada nije došla. Što se dogodilo, jest da su određeni ljudi koje razmatramo, bili spremni početi od nule. Recimo kao odvjetnici u odvjetničkim uredima -- odvjetnici koji rade svoju prvu godinu počinju od dna, rade osamdeset sati za ne tako puno novaca, jer smatraju da će tako steći partnere. Ali što se događa jest da su se pravila promijenila, te oni ne steknu partnere.

Uistinu, neki ljudi koji su vodili sve veće bande kasnih osamdesetih vode još uvijek najveće bande u Chicagu danas. Nisu nikome ostavili svoje bogatstvo. Tako da je svatko tko je radio za 3,50 po satu, zapravo i ostao tamo, što je katatrofa.

Druga stvar u kojoj je banda bila jako dobra su marketing i varanje. Primjera radi, nešto što bi banda radila jest -- znate, vođe bande bi imali velike pratnje, vozili bi skupe aute i nosili skupi nakit. Ono što je Sudhir shvatio dok se družio s njima, jest, da oni zapravo nisu bili vlasnici auta. Oni bi ih samo iznajmili -- jer si nisu mogli kupiti tako skupa auta. Nisu imali ni zlatni nakit -- imali su pozlaćeni nakit. Vraća se sve to na, stvarno-stvarno naspram lažno-stvarno.

I stvarno, radili su svakave stvari da prevare ove mlade ljude kako bi mislili da je dobra ideja biti u bandi. Tako bi recimo, četrnaestogodišnjaku -- dali cijeli, znate, svežanj novčanica. Taj četrnaestogodišnjak bih rekao "Pa, lijepo..." Znate, onda bi rekao svojim prijateljima, "Pogledajte sav novac koji sam dobio u bandi". Međutim to nije bio njegov novac, dok ga nije potrošio. A onda je bio dužan bandi, te postao njihov sluga na neko vrijeme. Imam još nekoliko minuta.

Samo još jedna stvar za koju nisam znao da ću imati vremena, a to je što smo naučili o ekonomiji iz primjera bande. Ekonomisti vole pričati stručnim riječima. Često naše teorije propadnu kada dobijemo konkretne informacije. Ali ono što mi je interesantno je da u ovim okolnostima ispada da neke ekonomske teorije koje i nisu baš djelovale u stvarnoj ekonomiji, su zapravo funkcionirale vrlo dobro u ekonomiji droge -- možda zato što je to nesputani kapitalizam. Evo jedno ekonomsko načelo. Jedna od osnovnih ideja ekonomije rada, "kompenzacijska razlika". Ideja je u tome da povećanje plaće koji radnik zahtjeva kako bi ostao indiferentan u obavljanju dvaju zadataka -- od kojih je jedan neugodniji od drugog -- to se zove kompenzacijska razlika. Zato mislimo da je smetlar vjerojatno plaćen više nego vrtlari, OK?

Prema riječima jednog od članova bande, "mislim da smo ovo riješili". Ispada da -- malo sam ubrzao. Ispada da ova banda, kada je u ratu, plaća svoje pješake duplo. To je upravo ovaj koncept. Jer nisu spremni riskirati. A riječi člana bande lijepo to objašnjavaju. On kaže, "Bi li bio u ovome kada sva ova sranja" -- misli na pucanje -- "ako se svo ovo sranje događa? Zar ne? Pa ako ćeš me pitati da riskiram svoj život, onda mi daj lovu, stari". Pa u suštini, mislim da član bande to govori puno jasnije što se događa, nego ekonomist. (Smijeh)

Evo još jedan. Ekonomist govori o teoriji igara -- da svaka igra s dvoje igrača ima Nash-ovu ravnotežu. Evo prijevoda koji dobijete od člana bande. Pričaju o tome zašto ne idu pucati -- potez koji je zapravo odlična poslovna taktika u bandi, ako odeš i jednostavno pucaš u zrak -- samo pucaš u zrak na teritoriju druge bande -- ljude će biti strah kupovati drogu kod njih. Doći će u vaš kvart.

Ali evo što on kaže zašto oni ne idu to raditi. On kaže, "Ako počnemo pucati tamo," -- na teritoriju druge bande -- "nitko, i, mislim nitko, neće stupiti na njihov teritorij. Ali moramo biti oprezni, jer oni isto mogu pucati ovdje, a onda smo svi najebali". (Smijeh) A to je potpuno isti koncept. Ali opet, nekada ga ekonomisti krivo shvaćaju. Jedna stvar koju smo promatrali u podacima je da, izgleda... Vođa bande uvijek biva plaćen, OK? Bez obzira koliko je to ekonomski loše, on se uvijek namiri.

Imali smo neke teorije povezane s protokom novca, i nedostatkom pristupa tržištima kapitala, i stvarima poput tih. Ali onda smo smo pitali člana bande, "Pa, zašto ti uvijek dobiješ plaću, a tvoji radnici ne?" Njegov odgovor je, "Imaš sve ove crnčuge ispod sebe koji te žele pokopati i uzet tvoj posao? Ako počneš gubiti, oni vide da si slab i nikakav". Razmislio sam si, i rekao, "Izvršni direktori često sebi plaćaju bonuse od miljun dolara, čak i kada poduzeća gube puno novaca. Nikada se ekonomist ne bi sjetio da ova ideja o 'slabom i nikakvom' može stvarno biti važna". Ali možda -- možda 'slab i nikakav' -- možda je 'slab i nikakav' bitna pretpostavka koju treba više analizirati.

Hvala vam najljepša.