Steve Keil: Manifest za igru, za Bugarsku i šire

Danas sam ovdje zato da započnem revoluciju. No prije nego što se naoružate ili počnete pjevati, ili odaberete omiljenu boju, želim definirati što podrazumijevam pod revolucijom. Pod revolucijom mislim na drastičnu i dalekosežnu promjenu u načinu na koji razmišljamo i ponašamo se -- način na koji razmišljamo i način na koji se ponašamo. No zašto, Steve, zašto trebamo revoluciju? Trebamo revoluciju zato što stvari ne funkcioniraju; jednostavno ne funkcioniraju. I to me stvarno rastužuje zato što mi je muka od stvari koje ne funkcioniraju. Znate, muka mi je što ne ostvarujemo svoj potencijal. Muka mi je od toga da smo posljednji.

A posljednji smo po mnogo čemu - na primjer, društveni faktori. Posljednji smo u Europi po inovacijama. Eto nas na samom kraju, na samom dnu, na posljednjem mjestu kao kultura koja ne vrednuje inovacije. Posljednji smo po zdravstvenoj skrbi, i to je važno za osjećaj dobrobiti. Eto nas, nismo samo posljednji u EU, posljednji smo u Europi, na samom dnu. I najgore od svega, objavljeno je u Ekonomistu prije 3 tjedna, mnogi od vas su vidjeli. Mi smo najtužnije mjesto na svijetu, u odnosu na BDP po stanovniku - najtužnije mjesto na svijetu. To je društvo, pogledajmo obrazovanje. Kako smo rangirani prije tri tjedna, u jednom drugom izvješću OECD-a? Posljednji smo u čitanju, matematici i znanosti, posljednji. Poslovanje: Najniža percepcija u EU o tome da poduzetnici donose korist društvu. Što se događa kao rezultat toga? Najniži postotak poduzetnika koji pokreću tvrtke. I to unatoč činjenici da svi znaju da su male tvrtke motor gospodarstva. Zapošljavamo najviše ljudi, imamo najviše poreza. Ako nam je pokretač pokvaren, što onda? Posljednji smo u Europi po BDP-u po stanovniku. Posljednji. Dakle, ne iznenađuje da 62 posto Bugara nije optimistično u vezi budućnosti. Nesretni smo, imamo loše obrazovanje, i imamo najgore tvrtke.

Ljudi, ovo su činjenice. Nisu bajke; nisu fikcija. Nisu. Nije to moja zavjera protiv Bugarske. Ovo su činjenice. Dakle, mislim da bi trebalo biti zaista, zaista jasno da je naš sustav slomljen. Način na koji mislimo, način na koji se ponašamo naš operativni sustav ponašanja je slomljen. Potrebna nam je drastična promjena u načinu razmišljanja i ponašanja da bismo promijenili Bugarsku nabolje, za nas, za naše prijatelje, za naše obitelji i za našu budućnost. Kako se to dogodilo? Budimo pozitivni sada. Postat ćemo pozitivni. Kako se ovo dogodilo? Mislim da smo posljednji jer - ovo će nekima od vas biti drastično - jer onesposobljujemo sami sebe. Zaostajemo jer ne vrednujemo igru. Rekao samo igru, tako je.

Ako je netko od vas slučajno zaboravio što je to igra, igra izgleda ovako. Bebe se igraju, djeca se igraju, odrasli se igraju. Ne vrednujemo igru. Zapravo umanjujemo njen značaj. Umanjujemo njen značaj u tri područja. Vratimo se na ista tri područja: Društvo: 45 godina čega? Komunizma -- vrednovanja društva i države više od pojedinca i potiskivanja, nehotice, kreativnosti, individualnog samoizražavanja i inovacije. I umjesto toga, što vrednujemo? Budući da je pokazano da na način na koji primjenjujemo, stvaramo i koristimo znanje utječe naš društveni i institucionalni kontekst, koji nas je u komunizmu naučio čemu? Da budemo ozbiljni. Da budemo strašno, strašno ozbiljni. Jest. (Pljesak) Budite ozbiljni. Ne mogu vam reći koliko puta sam bio kritiziran u parku jer sam dozvolio djeci da se igraju na zemlji. Ne daj bože da se igraju u blatu, ili još gore u lokvama, u vodi, to će ih ubiti. Govorili su mi, bake i djedovi, da ne bismo trebali puštati djecu da se toliko igraju jer je život ozbiljan a mi ih moramo pripremiti za tu ozbiljnost.

Ovdje se probija ideja ozbiljnosti. To je društveni gen koji svi imamo. Gen ozbiljnosti. Četrdeset pet godina toga stvorilo je ono što nazivam "faktorom baba". (Smijeh) (Pljesak) Evo kako to funkcionira. Prvi korak: žena kaže - Želim da imamo bebu. Drugi korak: dobijemo bebu. Jupi! Ali što se događa u trećem koraku? Želim se vratiti na posao jer želim napredovati u karijeri ili samo zato što želim ići na kave. Ostavit ću dijete kod "babe". Ali moramo zapamtiti da je "baba" 45 godina zaražena virusom ozbiljnosti. I što se događa? Ona prenosi taj virus na bebu, i potrebno je zaista, zaista mnogo vremena -- kao drvetu sekvoje -- da ta ideja ozbiljnosti izađe iz našeg operativnog sustava.

Što se potom događa? Ulazi u obrazovni sustav koji je zastario i nije se mijenjao u proteklih 100 godina, koji vrednuje papagajsko učenje, bubanje i standardizaciju a obezvređuje samostalno izražavanje, istraživanje, propitivanje, kreativnost i igru. To je loš sustav. Istinita priča: Tražio sam školu za svoje dijete. Otišli smo do jedne prestižne male škole i rekli su nam da će učiti matematiku 10 puta tjedno a znanost osam puta tjedno i čitanje pet puta dnevno i još mnogo toga. A mi smo pitali: " A što je s igrom i odmorom?" rekli su: " Ha. Toga neće biti u rasporedu." (Smijeh) Rekli smo: "On ima pet godina." Kakav zločin. Kakav zločin. I zločin je što je naš obrazovni sustav tako ozbiljan jer je obrazovanje ozbiljno, pa stvaramo radnike-robote koji ne razmišljaju, koji stavljaju vijke u prethodno izbušene rupe. Žao mi je, ali današnji problemi nisu problemi Industrijske revolucije. Potrebna nam je prilagodljivost, sposobnost da učimo kako da budemo kreativni i inovativni. Nisu nam potrebni mehanički radnici. Ali ne, sada ta ideja ulazi u posao gdje ne vrednujemo igru. Stvaramo robote koje tretiramo kao imovinu, koje iskoristimo i bacimo.

Koje su osobine bugarskog rada? Autokracija - radi kako ja kažem jer sam ja šef. Ja sam gazda i znam bolje od tebe. Nepovjerenje - očigledno si kriminalac pa ću ugraditi kamere. (Smijeh) Kontrola - očigledno je da si idiot pa ću napraviti bezbroj sitnih procesa koje moraš pratiti da ne bi izašao iz okvira. Dakle restriktivni su - ne koristi mobilni telefon, ne koristi laptop, ne pretražuj internet, ne dopisuj se preko instant poruka. To je nekako neprofesionalno i loše. Na kraju dana, to vas ne ispunjava, jer ste pod kontrolom, ograničeni ste i ne cijene vas. i ne zabavljate se. U društvu, u obrazovanju i u našem poslovanju mi ne vrednujemo igru. I zbog toga smo posljednji, jer ne vrednujemo igru.

Možete reći: "To je smiješno, Steve. Koja glupa ideja. Ne može to biti zbog igre. Samo igra, to je glupost. " Imamo tu ideju ozbiljnosti u sebi. Pa ja ću reći ne na to. I dokazat ću vam u sljedećem dijelu govora -- da je igra katalizator, ona je revolucija, koja nam može poslužiti da promijenimo Bugarsku nabolje. Igra: naš mozak je stvoren za igru. Evolucija je izabrala, milijunima i milijardama godina igru za životinje i ljude. I znate li što? Evolucija na jako dobar način odbacuje osobine koje nam nisu od koristi i bira one koje su potrebne. Priroda nije glupa a ona je odabrala igru. U životinjskom carstvu, na primjer, mravi se igraju. Možda to niste znali. Ali kad se igraju, oni uče društveni poredak i dinamiku stvari. Štakori se igraju, ali možda niste znali da štakori koji se igraju više imaju veći mozak i bolje uče zadatke, i vještine. Mačići se igraju. Svi znamo da se mačići igraju. Ali možda ne znate da su mačići kojima je uskraćena igra nesposobni za društvene interakcije. Oni i dalje mogu loviti, ali nisu društveni. Medvjedi se igraju. Ali možda ne znate da medvjedi koji se više igraju, duže prežive. Ne oni koji bolje love ribu. Nego oni koji se više igraju.

I posljednja zanimljiva studija, pokazuje korelaciju između igre i veličine mozga. Što se više igrate, mozak postaje veći. Delfini imaju veliki mozak, mnogo se igraju. No, što mislite tko ima najveći mozak i najviše se igra? Iskreno vaši, ljudi. Djeca se igraju, mi se igramo -- svake nacionalnosti, svake rase, svake boje, svake religije, to je univerzalno -- igramo se. I to ne samo djeca nego i odrasli.

Stvarno cool izraz - "neoteny" - zadržavanje igre i djetinjastih osobina kod odraslih. A kod koga je to najizražajnije? Kod ljudi. Imamo sportove. Radi zabave, radi natjecanja ili radi profesije. Sviramo glazbene instrumente. Plešemo, ljubimo se, pjevamo, glupiramo se. Priroda nas je dizajnirala za igru, od rođenja do starosti. Dizajnirani smo da se stalno igramo -- da se mnogo igramo i da ne prestajemo. To ima ogromne koristi. Kao što i životinje imaju koristi, imaju je i ljudi. Na primjer, dokazano je da igra stimulira rast neurona u amigdali, u dijelu koji kontrolira emocije. Dokazano je da stimulira razvoj čeonog režnja gdje se odvijaju mnoge kognitivne funkcije. Što se događa kao rezultat toga? Ako se više igramo, emotivno smo zreliji. Razvijamo bolju sposobnost donošenja odluka. ako se više igramo.

Ovo su činjenice. Nije fikcija, nisu priče, nisu bajke. to je čista, tvrda znanost. Ovo su koristi igre. To je genetičko pravo koje imamo rođenjem. kao hodanje ili govor ili vid. I ako si uskratimo igru, hendikepiramo se kao kad bismo izgubili bilo koju drugu sposobnost. Sputavamo se. Kratka vježba: zatvorite oči i pokušajte zamisliti svijet bez igre. Zamislite svijet bez teatra, bez umjetnosti, bez pjesme, bez plesa, bez nogometa, bez američkog nogometa. bez smijeha. Kako izgleda taj svijet? Prilično je pust. Prilično je natmuren.

Sada zamislite svoje radno mjesto. Je li zabavno? Je li razigrano? Ili radno mjesto vaših prijatelja -- razmišljamo unaprijed. Je li zabavno? Je li razigrano? Ili je sranje? Autokratsko, kontrolirajuće, ograničavajuće, i nepovjerljivo, i nezadovoljavajuće? Imamo koncept da je rad suprotno od igre. Čak se osjećamo krivima ako nas na poslu vide da se igramo. "Oh, kolege vide da se smijem. Sigurno nemam dovoljno posla. " ili "Oh, moram se sakriti jer bi me šef mogao vidjeti." Mislit će da ne radim dovoljno." No imam novost za vas: razmišljamo naopačke.

Suprotno od igre nije rad. Suprotno od igre je depresija, depresija. Zapravo, igra poboljšava naš rad. Kao što ljudi i životinje imaju koristi, tako i naš posao ima koristi. Na primjer, igra stimulira kreativnost. Povećava otvorenost za promjene. Poboljšava našu sposobnost učenja. Pruža nam osjećaj svrhe i sposobnosti -- dvije ključne motivacijske stvari koje povećavaju produktivnost, kroz igru. Prije nego počnete misliti da igra nije dovoljno ozbiljna, igra nije neozbiljna. Znate, profesionalni sportaš koji voli skijanje, on je ozbiljan u vezi toga, ali on to i voli. On se zabavlja, u svom je elementu, u stanju zanesenosti. Liječnik može biti ozbiljan ali smijeh je još uvijek veliki lijek. Naše razmišljanje je naopako. Ne bismo se trebali osjećati krivima. Trebali bismo slaviti igru.

Brzi primjer iz korporativnog svijeta. FedEX, jednostavan moto: ljudi, usluga, profit. Ako se odnosite prema ljudima kao prema ljudima, ako postupate prema njima odlično, oni su sretniji, ispunjeni, imaju osjećaj sposobnosti i svrhe. Što se događa? Pružaju bolju uslugu -- ne lošiju, nego bolju. A kada klijenti traže uslugu i razgovaraju sa sretnim ljudima, s onima koji donose odluke i koji su ispunjeni, kako se osjećaju? Osjećaju se izvrsno. I što čine odlični klijenti, koji se izvrsno osjećaju? Koriste više vaših usluga i više govore svojim prijateljima, što donosi više zarade. Ljudi, usluga, profit. Igra povećava produktivnost, ne smanjuje ju.

Vi ćete reći: "To može funkcionirati u FedEx-u tamo u Americi, ali ne i u Bugarskoj. Nema šanse. Mi smo drugačiji. " To vrijedi i za Bugarsku, ljudi. Dva razloga. Jedan, igra je univerzalna. Nema ničega čudnog u vezi Bugara da se ne bismo mogli igrati, osim ideje ozbiljnosti koju moramo izbaciti. Drugo, probao sam. Probao sam kad sam radio za "Sciant". Kad sam stigao, broj zadovoljnih mušterija bio je nula. Ni jedan kupac nas nije birao. Pitao sam ih sve. Imali smo malu zaradu -- pitao sam ih. Imali smo malu zaradu. i nezadovoljne dioničare. Kroz neke osnovne promjene, kao što je poboljšanje transparentnosti. poticanje samoupravljanja i suradnje, poticanjem suradnje, ne autokracije, fokusiranosti na rezultat. Ne zanima me kad dolazite na posao ni kad odlazite. Stalo mi je do toga da su klijent i tim sretni. i da su organizirani oko toga. Zašto mi je važno da dođem u devet? Uglavnom poticanje zabave. Poticanjem zabave i dobrog okruženja uspjeli smo promijeniti "Sciant" i za samo tri kratke godine -- zvuči dugo, ali promjene su spore -- svaki klijent nas je preporučivao, imali smo natprosječnu zaradu i sretne dioničare. Možete reći: " A kako znate da su sretni?" Svake godine kad smo se kandidirali za najboljeg poslodavca u malom biznisu, osvojili smo neko mjesto. Nezavisne analize od strane anonimnih zaposlenika u njihovim istraživanjima. Može i uspijeva u Bugarskoj. Ništa nas ne sprječava, osim vlastitog mentaliteta.

Dakle, da završim, koji su koraci prema ovoj revoluciji kroz igru? Prvo, morate mi vjerovati. Ako mi ne vjerujete, idite kući i još malo razmislite. Drugo, ako u sebi nemate osjećaj igre, morate ga ponovno otkriti. U čemu god da ste uživali kao dijete ili prije samo šest mjeseci, ali sad ste unaprijeđeni pa ne možete jer osjećate da morate biti ozbiljni, otkrijte to nanovo. Bilo da je vožnja biciklom, čitanje knjige, igranje igre, ponovo ga otkrijete. Jer vi ste vođe inovacija, vođe u razmišljanju. Vi se morate vratiti u ured ili pričati sa svojim prijateljima i zapaliti vatru promjene u revoluciji kroz igru. Morate, ali ako to ne osjećate, neće to osjetiti ni vaši kolege i zaposlenici. Morate se vratiti i reći: "Ej, vjerovat ću ti." Čudna ideja. Zaposlio sam te. Trebao bih ti vjerovati. Pustit ću te da odlučuješ. Dat ću ti moć. Odredit ću si najniži nivo radije nego vrh. Poticat ću konstruktivnu kritiku. Dozvolit ću da preispitate autoritet. Jer preispitivanjem načina na koji stalno nešto radimo možemo se otrgnuti od kolotečine i stvoriti inovativna rješenja današnjih problema.

Kao vođe nismo uvijek u pravu. Iskorijenit ćemo strah. Strah je neprijatelj igre. I mi ćemo ukloniti ograničenja. Znate li što, neka koriste mobilne telefone za osobne potrebe - zaboga. Neka idu na internet. Neka koriste instant poruke. Neka idu na duge ručkove. Ručak je kao veliki odmor na poslu. Vrijeme da izađete u svijet i osvježite svoj mozak, sretnete prijatelje popijete pivo, pojedete nešto, razgovarate, doživite sinergiju ideja koje možda inače ne biste imali. Pustite ih. Dajte im malo slobode. I uopće, pustite ih da se igraju. Neka se zabavljaju na radnom mjestu. Potrošimo tako puno od života na radnom mjestu, i što bi to trebalo biti, jadno mljevenje kako biste se za 20 godina probudili i rekli: "To je to? Ovo je sve u životu?" Neprihvatljivo. (Smijeh)

Dakle sažetak, trebamo drastičnu promjenu u načinu razmišljanja i ponašanja, ali ne trebamo radničku revoluciju. Ne trebamo radničku revoluciju. Ono što trebamo je ustanak igrača. Ono što trebamo je ustanak igrača. Ono što trebamo je ustanak igrača. Ozbiljno, trebamo se povezati. Danas je početak ustanka. Ali što trebate učiniti je rasplamsati plamen revolucije, Morate ići i podijeliti vaše ideje i vašu priču o uspjehu što je uspjelo u okrepljivanju našeg života, naših škola, i našeg rada igrom; o tome kako igra promiče osjećaj obećanja i samoispunjenja; i kako igra promiče inovaciju i produktivnost; i, konačno, kako igra stvara značenje. I zato što to ne možemo učiniti sami. Moramo to učiniti zajedno. A zajedno, ako učinimo to i podijelimo ove ideje o igri, možemo promijeniti Bugarsku nabolje.

Hvala vam.

(Pljesak)