Stefan Sagmeister govori o sretnom dizajnu

Prije 15-ak godina posjetio sam prijatelja u Hong Kongu. U to vrijeme bio sam veoma praznovjeran. Pri slijetanju -- to je još uvijek bilo na Kai Taku, staroj zračnoj luci usred Hong Konga -- pomislio sam: "Ako ugledam nešto dobro, odlično ću se provesti ovdje ova dva tjedna. A ako vidim nešto negativno, bit ću zaista očajan."

Tako je zrakoplov sletio između zgrada i zaustavio se ispred ovog malog plakata. (Smijeh) Zapravo sam se išao naći s nekim dizajnerskim tvrtkama u Hong Kongu za vrijeme svog posjeta. I ispalo je da -- išao sam samo pogledati što rade u Hong Kongu.

A otišao sam s odličnom poslovnom ponudom. Odletio sam natrag u Austriju, spakirao torbe, i za tjedan dana opet sam bio na putu za Hong Kong, još uvijek praznovjeran. Mislio sam: "Ako je plakat "Pobjednik" još uvijek postavljen, bit će mi lijepo raditi ondje. (Smijeh) Ali ako ga nema, bit će zbilja očajno i stresno." Ne samo da je plakat još uvijek bio ondje, već su postavili ovaj odmah pokraj njega. (Smijeh) No, to me naučilo kamo me praznovjerje može dovesti zato što mi je zbilja bilo grozno u Hong Kongu. (Smijeh)

No, u životu sam imao niz pravih trenutaka sreće -- mislim da ih brošura konferencije naziva "trenucima koji vam oduzimaju dah". A kako obožavam raditi popise, sve sam ih nabrojio. (Smijeh) Ne morate se mučiti čitajući ih, a ni ja vam ih neću čitati. Znam da je nevjerojatno dosadno slušati o tuđoj sreći. (Smijeh)

No, ja sam ih pogledao s gledišta dizajna i eliminirao one koji nisu imale veze s dizajnom. Začuđujuće je da je više od polovice trenutaka imalo veze s dizajnom.

Naravno, postoje dvije različite mogućnosti. Jedna je vezana uz stajalište potrošača -- gdje sam bio sretan pri doživljavanju dizajna. Dat ću vam jedan primjer. Dobio sam svoj prvi walkman. To je bilo 1983. Moj brat je imao odličan motor Yamaha koji mi je uvijek rado posudio. Upravo je izišla kaseta "Synchronicity" grupe Police i u mojem gradu, Bregenzu, nije se morala nositi kaciga. Tako da ste mogli odvesti u planine i navinuti The Police na svom novom Sonyjevom walkmanu. (Smijeh) Pamtim to kao istinski trenutak sreće. Naravno, povezan je s kombinacijom najmanje dviju stvari koje su dizajnerski predmeti. Postoji ljestvica sreće kad se govori o dizajnu, ali slučaj s motorom definitivno bi bio tu negdje - točno između Užitka i Blaženstva.

Tu je i drugi dio, sa stajališta dizajnera - sretni ste kad dizajnirate. Možemo vidjeti koliko su dizajneri sretni kad dizajniraju gledanjem slika autora na poleđini njihovih monografija. (Smijeh) Prema tome su Australci i Japanci, kao i Meksikanci jako sretni. (Smijeh) Dok Španjolci i, rekao bih, posebno Švicarci (Smijeh) ne izgledaju kao da se dobro provode. (Smijeh)

Prošlog studenog u Tokiju je otvoren muzej umjetnosti Mori, na 56. katu nebodera. Uvodna izložba muzeja zvala se "Sreća". Vrlo sam je oduševljeno otišao pogledati, već imajući na umu ovu konferenciju. Zanimljivo je kako su izložbu podijelili na četiri različita područja. U "Arkadiji" su izložili stvari poput ove, iz razdoblja Edo -- stotinu načina za napisati "sreća" u različitim oblicima. Izložili su i ovu jabuku Yoko Ono -- to je kasnije, naravno, postao zaštitni znak diskografske kuće Beatlesa.

U "Nirvani" su izložili ovu sliku Johna Constablea. Postoji zanimljiva teorija o apstrakciji. Ovo plavo polje zapravo je slika Yvesa Kleina. Prema toj teoriji, ako naslikate apstraktnu sliku, zapravo dajete puno prostora onom neprikazivom -- i stoga možete još više uključiti gledatelje.

Zatim, u "Žudnji" su izložili ove Shunshove slike, također iz razdoblja Edo -- tinta na svili. Naposljetku, u "Harmoniji" je bila izložena mandala iz Tibeta iz 13. stoljeća.

Ono što sam naučio na izložbi, možda uz iznimku mandale, jest da je većina izložaka zapravo bila o vizualizaciji sreće, a ne o sreći. Osjećao sam se pomalo prevarenim, zato što je vizualizacija stvarno laka. U mojem ateljeu stalno smo to činili. Ovo je, vidite, knjiga. Sretan pas -- a kad skinete omot, agresivan pas. Sretan David Byrne i ljutit David Byrne. Ili jazz poster sa sretnim licem i agresivnijim licem. Nije to neko veliko postignuće.

Došlo je do toga da je "sreća" u oglašavanju ili u filmskoj industriji došla na loš glas pa ako želite nešto učiniti sa subjektom i još uvijek izgledati autentično, gotovo da to morate učiniti cinički. Ovo je filmski plakat. Prije nekoliko tjedana dizajnirali smo kompilacijski box set za The Talking Heads, gdje sreća prikazana na omotu ima mračnu stranu.

Mnogo je teže kad dizajn stvarno može izazvati sreću -- pokazat ću vam tri koja su mene usrećila. Ovo je kampanja mladog umjetnika iz New Yorka, koji sebe naziva "True". Svima koji su se vozili njujorškom podzemnom željeznicom bit će poznati ovi znakovi. True je tiskao vlastite verzije ovih znakova. Svake srijede sastajao se s 20 prijatelja. Podijelili su se na različite linije podzemne željeznice i dodali vlastite verzije. (Smijeh) Ovo je jedna od njih. (Smijeh)

Ovo funkcionira zato što inače nitko ne gleda te znakove. Dakle, zbilja... (Smijeh) Zbilja vam je dosadno tijekom vožnje i buljite u nešto. I treba vam nešto vremena prije nego shvatite da poručuju nešto drugačije nego inače. (Smijeh) Tako su barem mene usrećili. (Smijeh)

True je pravi humanitarac. Nije želio da njegove prijatelje uhite pa je svima dao lažnu volontersku iskaznicu. (Smijeh) Također im je dao ovo lažno pismo MTA-a -- pretvarali su se da su dio umjetničkog projekta koji financira njojorški javni prijevoznik. (Smijeh)

Još jedan projekt iz New Yorka. Ovo je u P.S. 1 (MoMA) -- skulptura Jamesa Turrella koja je u osnovi kvadratna soba koja ima krov na uvlačenje. Otvori se u suton i zoru svakog dana. Ne vidite obzor. Unutra ste, gledate nevjerojatne, suptilne promjene boje neba. A ta je soba nešto što se zbilja mora vidjeti. Ponašanje ljudi mijenja se kad uđu unutra. Ne gledam nebo na isti način otkad sam ondje proveo sat vremena.

Naravno, ima još mnogo toga uz ova tri projekta koja sam pokazao. Sa sigurnošću mogu reći da me promatranje "Oblaka" Vika Muniza na Manhattanu prije nekoliko godina također usrećilo. I zadnji projekt koji ću pokazati djelo je mladog umjetnika iz New Yorka. Rodom je iz Koreje. Odlučio je tiskati 55.000 oblačića -- praznih naljepnica oblačića, i velikih i malih. Stavlja ih takve prazne na plakate po cijelom New Yorku. (Smijeh) A drugi ljudi ih popunjavaju. (Smijeh)

U ovom piše: "Molim vas, pustite me da umrem u miru." (Smijeh) Najviše me iznenadilo što je tekst bio tako dobar. Ovo je s glazbenog plakata: "Bojim se da neću uspjeti prodati 200.000 primjeraka svog CD-a te da će mi zbog toga oduzeti povratni predujam diskografske kuće, nakon čega će mi otkazati ugovor, a ja ću opet na ulici svirati obrade Journeya." (Smijeh)

Mislim da to tako dobro funkcionira zato što su svi sudionici na dobitku. Jee ima svoj projekt; javnost dobiva ugodniju okolinu; drugi dio javnosti dobiva prostor za izražavanje; a oglašivači napokon imaju nekoga tko će gledati njihove reklame. (Smijeh)

Naravno, neko vrijeme sam se pitao: Mogu li pri dizajniranju raditi više stvari koje volim, a manje onih koje ne volim raditi? To me vratilo na pisanje popisa, kako bih vidio što zapravo volim kod svog posla.

Jedna stvar koju volim jest rad bez pritiska. Zatim, koncentracija pri radu, bez umaranja. Ili, kao što je Nancy rekla, potpuno se udubiti u posao. Pokušajte ne raditi stalno isto -- ili ne zapeti za kompjuterom cijeli dan. Ovo je povezano s prethodnim: izlazak iz ateljea. Zatim, naravno, pokušati raditi na onome gdje je sadržaj meni bitan. I moći uživati u krajnjim rezultatima.

Onda sam u jednom od svojih dnevnika pronašao još jedan popis u kojem su bile sve stvari koje sam dotad naučio u životu. Tada je jedan austrijski časopis nazvao i pitao bismo li dizajnirali šest dvostrukih stranica koje služe za razdvajanje različitih poglavlja časopisa. I tada se sve posložilo. Odabrao sam jednu od stvari za koje sam mislio da sam naučio -- u ovom slučaju, "Sve što učinim. uvijek mi se vrati" -- i od toga smo napravili naše stranice. Dakle: "Sve što napravim, uvijek mi se vrati."

Prije nekoliko tjedana, (Smijeh) jedna francuska tvrtka naručila je dizajniranje pet plakata. Opet smo sami mogli odabrati sadržaj. Pa sam odabrao još nešto s popisa. To je bilo prije dva tjedna. Odletjeli smo u Arizonu -- dizajner s kojim radim i ja -- i fotografirali smo ovo. Dakle: "Nastojanje da dobro izgledam ograničava moj život."

Zatim smo napravili još jedan takav, Opet međustranice za časopis. Ovaj glasi: "Imati" -- ovo je ista riječ, samo je slikana bočno. Ovo je sprijeda. Zatim: "hrabrosti". Opet, ista riječ -- ista soba, ali drugačije razmještena. Zatim: "uvijek mi". Zatim "se", s upaljenim svjetlom. (Smijeh) I naposljetku, "isplati".

Puno Vam hvala. (Pljesak)