Sheikha Al Mayassa: Globalizacija lokalnog, lokalizacija globalnog

I ja i moj brat pripadamo demografskoj skupini ispod 30 koja, kako je Pat rekao, čini 70 posto, ali prema našoj statistici ona čini 60 posto, populacije regije. Katar nije iznimka u regiji. To je vrlo mlad narod koji vode mladi ljudi. Podsjetili smo se danas na najnovije tehnoligije i iPode, a ja na abaju, tradicionalnu haljinu koju sam danas obukla.

Dakle, to nije religiozna odjeća niti je to religiozni izričaj. Umjesto toga, to je različit kulturni izričaj koji smo mi odlučili nositi. Sjećam se, prije nekoliko godina, novinar je pitao dr. Sheikhu, koja sjedi ovdje, predsjednicu Sveučilišta Katar – koja je, usput, žena – pitao ju je misli li kako abaja ometa ili krši njenu slobodu na bilo koji način. Njen odgovor bio je upravo suprotno. Umjesto toga, osjećala se slobodnijom, slobodnijom jer ona može nositi što god želi ispod abaje. Mogla je doći na posao u pidžami i nitko ne bi mario. (Smijeh) Nije da to radiš, samo kažem.

(Smijeh)

Moja poanta je da ljudi imaju izbor – kao što Indijka može nositi svoj sari ili Japanka može nositi svoj kimono. Mi mijenjamo našu kulturu iz temelja, ali se istovremeno ponovno povezujemo s našim tradicijama. Znamo da se modernizacija događa. I da, Katar želi biti moderna nacija. Ali istovremeno mi se ponovno povezujemo i potvrđujemo naše arapsko nasljeđe. Nama je bitno rasti organski. I mi neprekidno donosimo svjesnu odluku kako bismo dosegli ravnotežu.

Zapravo, istraživanja su pokazala da što je svijet ravniji, ako koristim analogiju Toma Friedmana, ili globalan, to više ljudi želi biti različito. Za nas mlade ljude, mi pokušavamo postati individue i pronaći razlike među sobom. Zato ja preferiram analogiju Richarda Wilka o globalizaciji lokalnog i lokalizaciji globalnog. Mi ne želimo svi biti isti, ali želimo poštovati jedni druge i razumijeti jedni druge. I zato tradicija postaje važnija, a ne manje bitna.

Životu je potreban univerzalni svijet, međutim, mi vjerujemo u sigurnost posjedovanja vlastitog identiteta. I to je ono što vođe ove regije pokušavaju učiniti. Mi pokušavamo biti dio globalnog sela, ali istovremeno se preispitujemo kroz naše kulturne institucije i kulturni razvoj. Ja sam predstavnik tog fenomena. I mislim kako je puno ljudi u ovoj prostoriji, vidim da su mnogi od vas u istoj poziciji kao ja. I sigurna sam, iako ne možemo vidjeti ljude u Washingtonu, oni su u istoj poziciji. Mi konstantno pokušavamo opkoračiti različite svjetove, različite kulture i pokušavamo susresti izazove različitih očekivanja od nas i od drugih.

Zato želim postaviti pitanje: Kako bi kultura trebala izgledati u 21. stoljeću? U vrijeme kad svijet postaje personaliziran, gdje mobiteli, hamburger, telefon, sve ima svoj osobni identitet, kako bismo trebali razumjeti sebe i kako bismo trebali razumjeti druge? Kako to utječe na našu pustinjsku kulturu?

Nisam sigurna koliko je vas u Washingtonu svjesno kulturnog razvoja koji se događa u regiji i, od nedavno, Muzeja islamske umjetnosti, otvorenog u Kataru 2008. Ja osobno utjelovljujem ta kulturna dostignuća, ali također razumijem da to treba biti učinjeno organski. Da, mi imamo sve izvore potrebne za osnivanje novih kulturnih institucija, ali ja mislim kako je važnije to što smo vrlo sretni što imamo vizionare - vođe koji razumiju da ovo ne može biti učinjeno izvana, nego treba doći iznutra. I pogodite što? Mogli biste se iznenaditi saznanjem kako su većina ljudi u Gulfu koji vode te kulturne inicijative žene.

Želim vas pitati, što mislite zašto je to tako? Je li to zato što je to mekša opcija; mi nemamo ništa drugo za raditi? Ne, ja ne mislim tako. Ja mislim da žene u ovom dijelu svijeta shvaćaju kako je kultura važna komponenta koja povezuje ljude lokalno i regionalno. To je prirodna komponenta koja zbližava ljude, raspravljajući o idejama – na isti način kao što mi to radimo ovdje u TED-u. Mi ovdje, mi smo dio zajednice, dijeleći naše ideje i raspravljajući o njima. Umjetnost postaje vrlo važan dio našeg nacionalnog identiteta. Egzistencijalni i socijalni i politički utjecaj koji umjetnik ima na nacionalni razvoj kulturnog identiteta je jako važan.

Znate, umjetnost i kultura su velik posao. Pitajte mene. Pitajte predsjedajuće i izvršne upravitelje Sothebyja i Christija. Pitajte Charlesa Saatchija o velikoj umjetnosti. Oni zarađuju puno novaca. Zato ja mislim kako žene u našem društvu postaju vođe, zato što shvaćaju da je za buduće generacije jako bitno održavanje kulturnog identiteta. Zbog čega drugog Grci zahtjevaju povratak Elginovih umjetničkih djela? I zašto se diže buka kad privatni kolekcionar pokuša prodati svoju kolekciju stranom muzeju? Zašto su mi potrebni mjeseci na rubu kako bih dobila izvoznu dozvolu iz Londona za New York kako bih odnijela komade u svoju zemlju?

Za nekoliko sati, Shirin Neshat, moja prijateljica iz Irana, koja je vrlo važna umjetnica za nas, će vam pričati. Ona živi u New York Cityju, ali ona ne pokušava biti zapadnjačka umjetnica. Umjesto toga, ona se pokušava uključiti u vrlo bitan dijalog o svojoj kulturi, naciji i nasljeđu. Ona to čini kroz važne vizualne oblike fotografije i filma.

Na isti način, Katar pokušava izgraditi svoje nacionalne muzeje kroz organski proces iznutra. Naša misija je kulturna integracija i neovisnost. Mi ne želimo imati ono što je na Zapadu. Mi ne želimo njihove kolekcije. Mi želimo izgraditi naš vlastiti identitet, našu vlastitu građu, stvoriti vlastiti dijalog kako bismo podijelili svoje ideje s vama i obratno. Za nekoliko dana, otvorit ćemo Arapski muzej moderne umjetnosti. Napravili smo opsežno istraživanje kako bismo osigurali te arapske i muslimanske umjetnike, i Arape koji nisu muslimani – nisu svi Arapi muslimani, usput – i osigurali da su svi predstavljeni u ovoj novoj instituciji. Ova ustanova je vladom potpomognuta i to već tri desetljeća. Otvorit ćemo muzej za nekoliko dana i pozivam vas sve da sjednete na zračnu liniju za Katar i dođete i pridružite nam se.

(Smijeh)

Ovaj muzej jednako je bitan nama kao i Zapadu. Neki su od vas možda čuli za alžirskog umjetnika Bayu Mahieddinea, ali sumnjam da puno ljudi zna da je ovaj umjetnik radio u Picassovom studiju u Parizu 1930. Za mene je to bilo novo otkriće. I mislim kako ćemo s vremenom, u nadolazećim godinama, saznati puno o našim Picassoima, našim Legerima i našim Cezanneima. Mi imamo umjetnike, ali nažalost nismo ih još otkrili.

Vizualna ekspresija samo je jedan oblik kulturne integracije. Shvatili smo da se od nedavno sve više i više ljudi koristi sredstvima You Tubea i društvenih mreža kako bi izrekli svoje priče, podijelili svoje fotografije i rekli svoje vlastite priče svojim vlastitim glasovima. Na sličan način, stvorili smo Institut za film Doha. Institut za film Doha organizacija je koja podučava ljude o filmu i stvaranju filma. Prošle godine nismo imali niti jednu Katarku kao tvorca filma. Danas, ponosno mogu reći da imamo 66 treniranih i educiranih Katarki filmotvorki koje će moći prikazati, ispričati vlastite priče svojim vlastitim glasovima.

(Pljesak)

Sad, ako mi dopustite, voljela bih vam pokazati jednominutni film koji je dokazao da 60 sekundni film može biti jednako moćan kao haiku u prikazivanju veće slike. I ovo je proizvod jednog od naših filmotvoraca.

(Video) Dječak : Hej slušaj! Jesi li znala da su dionice porasle? Koga ti glumiš? Djevojčica: Ujaka Khaleda. Evo, stavi šal za glavu. Khaled: Zašto bih ga htio staviti? Djevojčica: Napravi što ti je rečeno, mlada damo. Dječak: Ne, ti budi mama, a ja ću biti tata. (Djevojčica: Ali ovo je moja igra.) Igraj se onda sama. Djevojčica: Žene! Jedna riječ i odmah se uzrujaju. Beskorisno. Hvala. Hvala!

(Pljesak)

SM: Vraćajući se opkoračivanju između Istoka i Zapada, prošli smo mjesec imali drugi Doha Tribeca filmski festival ovdje u Dohi. Doha Tribeca filmski festival je održan u našem novom kulturnom centru, Katara. Privukao je 42.000 ljudi, a prikazali smo 51 film. Doha Tribeca filmski festival nije važan festival, nego radije važan festival između gradova New Yorka i Dohe. Bitan je zbog dviju stvari. Prva, dopušta nam prikazivanje naših arapskih filmotvoraca i glasova jednome najviše kozmopolitskom gradu na svijetu, New York Cityju. U isto vrijeme, mi ih pozivamo da dođu i istraže naš dio svijeta. Oni uče našu kulturu, naš jezik, naše naslijeđe i shvaćaju da smo mi jednako različiti i jednako slični jedni drugima.

Opet i opet, ljudi su govorili: “Izgradimo mostove", i iskreno, ja želim učiniti više od toga. Ja bih htjela srušiti zidove neznanja između Istoka i Zapada – ne, ne mekšu opciju o kojoj smo raspravljali ranije, nego radije mekšu moć o kojoj je Joseph Nye govorio ranije. Kultura je vrlo bitno oruđe za zbližavanje ljudi. Ne bismo je smjeli podcijeniti.

"Upoznati sebe“, to je putovanje samoizražaja i samoshvaćanja kojim putujemo. Ja se ne pretvaram kako imam sve odgovore, ali znam da ja, kao individua, i mi kao narod želimo dobrodošlicu zajednici ideja vrijednih širenja. Ovo je vrlo zanimljivo putovanje. Želim vam dobrodošlicu kako bi se obvezali i raspravili nove ideje kako udružiti ljude kroz kulturološke inicijative i rasprave. Upoznatost uništava i pobija strah. Pokušajte.

Dame i gospodo, hvala vam puno. Šokran.

(Pljesak)