Saša Vučinić ulaže u neovisne medije

"Događaj viđen s jedne točke gledišta daje jedan dojam. Viđen s druge točke gledišta, pruža sasvim drukčiji dojam. No samo kada vidimo cijelu sliku, možemo u potpunosti razumjeti što se stvarno događa."

Odličan video, zar ne? Rekao bih da taj video u 29 sekundi govori više o moći i važnosti neovisnih medija nego što bih ja mogao reći za sat vremena. Zato sam pomislio da bi bilo dobro započeti s njim. I nešto malo statistike. Prema relevantim istraživanjima, 83% stanovništva ovog planeta živi u društvima bez neovisnih medija. Razmislite o razmjeru toga: 83% ljudi na cijelom planetu ne zna što se zapravo događa u njihovim zemljama. Informacije koje dobivaju filtrira netko tko ih ili izokreće, ili nijansira... nešto s njima napravi. Stoga im je uskraćeno razumijevanje njihove stvarnosti. Nadam se da je sada malo jasnije koliko je velik i važan ovaj problem. A vi koji ste dovoljno sretni što živite u društvima obuhvaćenim u onih 17%, mislim da biste u tome trebali uživati dok traje. Znate kako je... u nedjelju ujutro listate novine, pijuckate svoj cappuccino. Uživajte u tome dok još možete. Jer kao što smo jučer čuli, zemlje mogu izgubiti zvijezde na zastavama, no mogu izgubiti i slobodu medija, kao što to vjerojatno Amerikanci, koji su ovdje među nama, mogu posvjedočiti. Ali to je sasvim druga, zasebna tema. Vraćam se stoga svojoj priči.

Priča koju vam želim ispričati započinje 1991. U to sam vrijeme vodio B92, jedini neovisni elektronski... zapravo jedini neovisni medij uopće u zemlji. Mislim da smo imali... uobičajen život za jedni neovisni medij u zemlji koji posluje u neprijateljskom okruženju, u kojem su nam vlasti nastojale sve otežati najviše što mogu. A za to ima raznih načina. Da, bio je to uobičajeni koktel: nešto prijetnji, nešto prijateljskih savjeta, nešto financijske policije, nešto cenzure. Tako da vam stalno netko od njih visi u uredu. Ali ono što stvarno rade, a što je vrlo moćno, i što su vlasti krajem 90-tih počele činiti ukoliko im se ne sviđaju neovisni mediji - oni, znate, prijete vašim oglašivačima. Nakon što zaprijete vašim oglašivačima tržišne sile su, zapravo, poništene i oglašivači više ne žele doći - koliko god da im je to u interesu - ne žele doći i oglašavati. I onda imate financijskih problema.

U to vrijeme, početkom 90-tih, mi smo imali taj problem, što je s jedne strane pitanje opstanka, no, ono što je za mene bilo posebno bolno, sjetite se, početkom 90-tih se raspadala Jugoslavija. I mi smo radili u zemlji koja se raspada, koja se ruši kao na usporenom filmu. I sve smo to imali snimljeno na trakama. Imali smo sposobnost razumijevanja onoga što se događa. Zapravo smo snimali povijest. Problem je bio što smo tu povijest morali za tjedan dana izbrisati, jer si nismo mogli priuštiti dovoljno traka za arhiviranje povijesti. Dakle, znate o čemu tu radi, ne želim duljiti o tome. U tom kontekstu posjetio me jedan gospodin u mom tadašnjem uredu. Bilo je to još 1991. On je vodio jednu organizaciju za pomoć medijma koja i danas posluje, taj gospodin još uvijek to radi. A što sam ja tada znao o organizacijama za pomoć medijima? Mislio sam da ako je organizacija za pomoć medijima, to znači da bi nam trebali pomagati. Stoga sam za taj sastanak pripremio dva strateška plana. Manji i veći. Manji plan je bio... samo sam htio da nam pomogne nabaviti te proklete trake, tako da možemo napraviti arhivu za idućih 50 godina. Veći plan je bio da zatražim kredit od milijun dolara. Jer mislio sam i još uvijek mislim da su ozbiljne i neovisne medijske kuće odličan posao. I smatrao sam da će B92 preživjeti i biti odlična kompanija jednom kada Milošević ode, što se poslije pokazalo istinitim. Sada je to vjerojatno najveća ili druga po veličini medijska kuća u zemlji. A ja sam onda mislio da je jedino što nam je tada trebalo bio kredit od milijun dolara pomoću kojeg ćemo proći ta teška vremena.

Da skratim priču, taj gospodin ulazi u ured, u finom odijelu i s kravatom... Dao sam mu ono što sam smatrao bilijantnim objašnjenjem političke situacije i objasnio koliko će rat biti žestok i težak. Zarpavo, moram priznati da sam podcijenio okrutnosti. No, nakon svog tog objašnjavanja nadugo i naširoko, jedino pitanje koje je imao - ovo nije šala - bilo je plaćamo li tanijeme kada emitiramo glazbu Michaela Jacksona? To je stvarno bilo jedino što ga je zanimalo. Otišao je, i sjećam se da sam bio vrlo ljut na sebe jer sam vjerovao da na ovome svijetu mora postojati neka institucija koja kreditira medijske kuće. To je toliko očito, pred nosom nam je, i netko se morao toga sjetiti. Netko je morao pokrenuti nešto slično tome. I mislio sam da sam jednostavno glup što to ne mogu pronaći. U svoju obranu mogu reći da tada nije postojao Google, jer 91. niste mogli jednostavno googlati. Stvarno sam mislio da je problem u meni. A sada premotavamo na 1995.

Napustio sam zemlju. Imam sastanak sa Georgeom Sorosem, po treći puta ga pokušavam uvjeriti da bi trebao... da bi njegova fondacija trebala investirati u nešto što bi trebalo funkcionirati kao banka za medije. Ono što sam mu govorio bilo, zapravo, vrlo jednostavno. Znaš... zaboravi humanitarnu pomoć, to ne funkcionira; zaboravi donacije, s 20.000 dolara ne možeš nikome pomoći. Umjesto toga medijske kuće trebaš smatrati poduzećima. To su svugdje poduzeća. Medijsko poduzeće, kao i bilo koje drugo poduzeće, treba kapital. A ono što ti ljudi zapravo trebaju je pristup kapitalu. Dakle... na trećem smo sastanku. Argumenti su prilično iscrpljeni, na kraju sastanka on mi kaže: "Slušaj, to ne može uspjeti. Nikad nećeš dobiti svoj novac natrag, ali moja fondacija će ti dati 500.000 dolara da testiraš ideju. Tako da se možeš i sam uvjeriti da neće uspjeti." Rekao mi je: "Dat ću ti uže da se sam objesiš." (smijeh) Nakon tog sastanka znao sam dvije stvari. Prvo, ni u kojem slučaju nemam se namjeru objesiti. Drugo, da nemam pojma kako da plan uspješno izvedem. Znate, na razini koncepta sve je bilo sjajno. Ali imati koncept je jedno, ali nešto je sasvim drugo ostvariti ga.

Nisam imao pojma kako bi to moglo funkcionirati u stvarnosti. Imao sam krivu ideju. Mislio sam da možemo biti banka. Jer bankarstvo je - ne znam ima li bankara u dvorani, pa se unaprijed ispričavam - najbolji posao na svijetu. Pronađete nekoga tko je uspješan i ima puno novca. Date im još više novca, a oni vam ga nakon nekog vremena vrate. Dobijete kamatu i u međuvremenu ne radite ništa. Pa sam si mislio, zašto ne ući u takav jedan posao? (smijeh) I evo nas s našim prvim klijentom... sjajne, prve neovisne novine u Slovačkoj. Vlasti su im onemogućile pristup svim tiskarama u Bratislavi. To su dnevne novine koje se moraju tiskati 400 km od glavnoga grada. To su dnevne novine s rokom do 16 sati. Što znači da nemaju sportskih vijesti, da nemaju najnovije vijesti, naklada im pada. To je jedan fin, sofisticiran način za ekonomsko gušenje dnevnih novina. Dolaze nam i traže kredit. Jedini način da prežive je da kupe tiskaru. A mi kažemo - u redu, dođite na sastanak i donesite nam svoj poslovni plan, što su oni i učinili nakon nekog vremena.

Sastanak krene. Dobijem dva lista papira, ne ovakva već formata A4, dakle, puno veća. Na njima hrpa brojki. Puno brojki. Ali kako god da okreneš, te brojke nemaju baš nikakvog smisla. I to je najbolje što su znali napraviti. Stvarno najbolje što su mogli napraviti. Tako smo shvatili kakav treba biti naš način rada. Mi nismo banka. Mi zapravo trebamo ući u ta poduzeća i zaraditi svoj povrat novca tako što ćemo ih popravljati - uspostavom sustavnog menadžmenta, davanjem potrebnih znanja o tome kako se vodi posao s jedne strane - dok s druge strane oni znaju kako stvarati sadržaj.

Samo na brzinu o rezultatima. U ovih 10 godina, 40 milijuna dolara povoljnog financiranja, prosječna kamatna stopa od 5 do 6%. U posljednje vrijeme smo poludjeli, povremeno naplatimo 7%. Radimo u 17 zemalja u razvoju. A evo i najupečatljivije brojke. Stopa povrata - za što je Soros bio toliko zabrinut - 97% Čak 97% svih otplata plaćuju nam na vrijeme. Što obično financiramo? Financiramo bilo što potrebno medijskoj kući, od tiskara do odašiljača. Ono što je najvažnije je da to radimo ili u obliku kredita, udjela, lizinga - koji god je oblik primjeren za davanje podrške. Ali najvažnije je pitanje - koga mi to financiramo? Vjerujemo da su medijske kuće koje smo financirali posljednjih 10 godina, zapravo najbolje medijske kuće u zemljama u razvoju. To je pravi popis "Tko je tko". I mogao bih satima pričati o njima, jer među njima ima svakojakih junaka. Ali dat ću vam samo jedan primjer, ili dva, bude li dovoljno vremena, s kime mi to radimo.

Počeli smo raditi u Istočnoj i Srednjoj Europi i proširili se na Rusiju. Naš prvi kredit u Rusiji otišao je u Čeljabinsk. Kladim se da pola vas nije nikada prije čulo za taj grad. Na jugu Rusije živi čovjek koji se zove Boris Nikolajevič Kiršin i on tamo vodi neovisne novine. Taj je grad bio zatvoren do početka 90-tih jer, od svega mogućeg, tamo su proizvodili stakla za avione marke Tupoljev. On, dakle, tamo vodi neovisne novine. Nakon što je dvije godine radio s nama, njegove novine postaju najuglednije u tom malom gradu. Jednoga dana dođe mu guverner, zapravo pozove ga u svoj ured. On se ode naći s guvernerom, koji kaže, Borise Nikolajeviču, znam da radite odličan posao i da imate najuglednije novine u našem okrugu. Želim vam dati ponudu. Možete li mi dati svoje novine na idućih devet mjeseci, jer imam izbore - izbori su za devet mjeseci. Ja se neću kandidirati, ali mi je jako važno tko će me naslijediti. Dajte mi, dakle, svoje novine na devet mjeseci, ja ću vam ih vratiti, mene ne zanima medijski biznis. Koliko bi to moglo koštati? Boris Nikolajevič kaže, "Nije na prodaju." Guverner kaže, "Zatvorit ćemo vas." Boris Nikolajevič kaže, "Nećete. Ne možete to učiniti." U roku od šest mjeseci novine su bile zatvorene. Na sreću, imali smo dovoljno vremena da Borisu Nikolajeviču pomognemo da svu imovinu iznese iz tog poduzeća i unese u novo, da izvuče popis pretplatnika, preuzme radnike. Tako da je guverner dobio samo praznu ljusku. No, to se događa kada se bavite neovisnim medijima, ili kada ste bankar neovisnih medija. Dakle... Sve to zvuči kao sjajna priča.

Nešto kasnije otvorili smo Centar za medijski menadžment, pokrenuli smo medijske radionice... Doima se izvrsno, zar ne? Ali evo i drugog kuta gledanja. Drugo gledište, baš kao i u videu na početku. Ako kameru podignete tako da obuhvati cijelu sliku, počnete opet razmišljati o tim brojkama. 40 milijuna dolara u 10 godina na 17 zemalja. To baš i nije puno, zar ne? Zapravo, to je samo kap u moru. Jer kada promislite o važnosti, o onim temama o kojima smo sinoć razgovarali - kada smo govorili o Africi i tih hipotetskih 50 milijardi dolara namijenjenih Africi. Sve to... ne sve, ali pola tih problema o kojima smo sinoć razgovarali - odgovornost vlasti, korupcija, kako se boriti protiv korupcije, davanje glasa nečujnima, siromašnima - to su razlozi zbog kojih neovisni mediji djeluju. Zbog toga su izmišljeni. Dakle, s tog gledišta, ono što smo napravili je stvarno samo kap u moru potreba na koje nailazimo. Naša priča je jedna od mnogih.

Siguran sam da u ovoj dvorani ima barem 15 drugih prekrasnih priča o neprofitnim organizacija koje rade spektakularne stvari. Evo u čemu je problem, objasnit ću vam to najbolje što mogu. Zove se prikupljanje sredstava. Zamislite da je ova trećina dvorane ispunjena ljudima koji predstavljaju različite fondacije. Zamislite da preostale dvije trećine vode izvrsne organizacije, koje rade vrlo važan posao. Sada zamislite da je na ovoj strani svaka druga osoba gluha, da ne čuje, pa onda još i ugasite svjetlo. Toliko je teško povezati ljude o ove strane dvorane s ljudima na ovoj strani dvorane. Zato smatramo da je potrebna nekakva velika ideja za reformiranje, potpuno novo promišljanje prikupljanja sredstava. Umjesto da ljudi trče u mraku, pokušavajući pronaći svog partnera, nekoga tko će ih podržati, tko ima iste ciljeve... umjesto svega toga što sada postoji - potrebno je izmisliti nešto novo. I došli smo na ideju da izdajemo obveznice, obveznice za neovisne medije. Ukoliko postoje investitori koji su spremni financirati budžetski deficit Vlade SAD, zašto ne bismo potražili investitore voljne financirati deficit medijskih sloboda? Odlučili smo to učiniti ove jeseni. Izdat ćemo ih, vjerojatno po nominalnoj vrijednosti od 1.000 dolara. Ne bih htio to sada reklamirati, nije u tome poanta. No poanta je, ako uopće preživimo dok ih stvarno ne izdamo, pronađemo li dovoljno investitora da bi se to moglo smatrati uspjehom, ništa neće spriječavati neku drugu organizaciju da počne izdavati obveznice idućeg proljeća. A to bi mogle biti obveznice za okoliš. Pa bi dva tjedna kasnije, Iqbal Quadir mogao izdati svoje obveznice za elektrifikaciju Bangladeša. I nedugo zatim, bilo koji društveni cilj mogao bi se, zapravo, financirati na ovaj način.

Mi, evo, sanjarimo u 11:30 sati, a ostalo mi je samo 55 sekundi. No, krenimo korak dalje s ovom idejom. Vi to napravite, počnete u Americi, jer to je... koncept vrlo blizak američkim umovima. No, možete ga prenijeti i u Europu. Ili u Aziju. Možete, nakon što pokrijete sva ta tržišta, olakšati stvar investitorima. Možete sve te obveznice staviti na jedno mjesto i oni samo sjede i klikaju. Jednom kada ih bude više od 10 trebat će razviti neki oblik mjerenja. Što investitor dobiva? S jedne strane financijski, s druge strane društveno. To nas dovodi do ideje o agenciji za vrednovanje, u stilu Morningstara. Kaže, recimo, društveni utjecaj je ovdje spektakularan, pet zvjezdica. Financijski, daju vam jedan posto, samo jedna zvjezdica. Idemo sad do zadnje faze. Jednom kada je sve to postavljeno, nema razloga zašto ne bismo imali i tržište svega toga. Gdje se možete riješiti svih tih obveznica na prilično brz način. I tako bi se moglo organizirati financiranje bez mračnih dvorana, bez slijepaca koji trče unaokolo i traže jedni druge.

Zahvaljujem!