Sam Harris: Znanost može odgovoriti na moralna pitanja

Danas ću govoriti o odnosu između znanosti i ljudskih vrednota. Općenito se podrazumijeva kako su pitanja morala, pitanja dobra i zla, ispravnog i krivog, pitanja o kojima znanost službeno nema mišljenje. Smatra se kako nam znanost može pomoći shvatiti što vrednujemo, ali nam nikada neće moći reći što bi trebali cijeniti. I, posljedično, većina ljudi -- mislim većina ljudi vjerojatno ovdje -- misli kako znanost nikada neće odgovoriti na najvažnija pitanja u ljudskom životu, pitanja poput, "Za što vrijedi živjeti?" "Za što vrijedi umrijeti?" "Što čini dobar život?"

Zato ću dokazati kako je to iluzija -- kako je odvanjanje između znanosti i ljudskih vrednota iluzija -- i to prilično opasna iluzija u ovom trenutku ljudske povijesti. Sada, često se kaže kako nam znanost ne može dati temelj za moral i ljudske vrednote zato što se znanost bavi činjenicama, a čini se kako činjenice i vrednote pripadaju različitim sferama. Često se smatra kako ne postoji opis svijeta kakav jest koji nam može reći kakav bi trebao biti. Ali ja smatram kako je ovo očito neistina. Vrednote su određena vrsta činjenica. To su činjenice o dobrobiti svjesnih bića.

Zašto nemamo etičke obveze prema stjenama? Zašto ne suosjećamo sa stjenama? Zato što mislimo kako stjene ne mogu patiti. A ako smo više zabrinuti za drage nam primate nego što smo za insekte, kao što i jesmo, to je zato što mislimo kako su oni izloženi većem rasponu potencijalne sreće i patnje. Ključna stvar za primjetiti ovdje je kako je to činjenična tvrdnja. To je nešto oko čega možemo biti u pravu ili u krivu. I ako krivo protumačimo odnos između biološke složenosti i mogućnosti iskustva tada bi mogli biti u krivu oko unutrašnjih života insekata.

I ne postoji mišljenje, nema verzije ljudskog morala i ljudskih vrednota na koje sam ikad naišao koje se ne mogu u nekoj točci svesti na brigu o svjesnom iskustvu i njegovim mogućim promjenama. Čak ako dobivate svoje vrednote iz religije, čak ako mislite kako se dobro i zlo krajnje vežu sa uvjetima života poslije smrti, bilo za vječnu sreću s Bogom ili za vječnu patnju u paklu, još uvijek ste zabrinuti o svijesti i njenim promjenama. I reći da se te promjene mogu nastaviti poslije smrti je samo po sebi činjenična tvrdnja koja, naravno, može ili ne mora biti istinita.

Sada, kada govorimo o uvjetima dobrobiti u ovom životu, za ljudska bića, znamo kako postoji kontinuum takvih činjenica. Znamo kako je moguće živjetu u neuspješnom stanju, gdje sve što može poći po krivu, pođe po krivu, gdje majke ne mogu hraniti vlastitu djecu, gdje stranci ne mogu naći osnovu za miroljubivu suradnju, gdje se ljude ubija bez diskriminacije. I znamo da je moguće pomicati se putem tog kontinuuma, prema nečemu što je više idilično, do mjesta gdje je ovakva konferencija uopće moguća.

I mi znamo -- mi znamo -- kako postoje dobri i loši odgovori na to kako se kretati u tom prostoru. Bi li bila dobra ideja dodati koleru u vodu? Vjerojatno ne. Bi li bila dobra ideja da svi vjeruju u urokljivo oko, tako da kada im se dogode loše stvari odmah krive svoje susjede? Vjerojatno ne. Postoje istine za spoznati o tome kako ljudske zajednice cvjetaju, neovisno o tome razumijemo li te istine ili ne. I moral je povezan sa tim istinama.

Dakle, u razgovoru o vrednotama govorimo o činjenicama. Naša situacija u svijetu se može razumjeti na mnogo razina -- koje variraju od razine genoma sve do razine ekonomskih sustava i političkih uređenja. Ali ako ćemo govoriti o ljudskoj dobrobiti tada, neizbježno, govorimo o ljudskom mozgu. Zato što znamo da se naše iskustvo svijeta i nas u njemu ostvaruje u mozgu --

što god da se dogodilo nakon smrti. Čak i ako bombaš samoubojica dobije 72 djevice u zagrobnom životu, u ovom životu, njegova osobnost -- njegova prilično nesretna osobnost -- jest rezultat njegovog mozga. Dakle -- doprinos kulture -- ako nas kultura mijenja, kao što i jest, mijenja nas tako što mijenja naš mozak. I stoga koja god varijacija kulture postoji u tome kako ljudska bića cvjetaju može, barem u načelu, biti shvaćena u kontekstu znanosti o umu koja se usavršava -- neuroznanosti, psihologije, itd.

Dakle, ono za što se zalažem jest da se vrednote svode na činjenice -- činjenice o svjesnom iskustvu -- svjesnih bića. I stoga možemo vizualizirati prostor mogućih promjena u iskustvu tih bića. I o ovome razmišljam kao o vrsti moralnog krajolika, s vrhuncima i dolinama koje odgovaraju razlikama u dobroti svjesnih bića, kako osobno tako i kolektivno. Treba primjetiti kako možda postoje stanja ljudske dobrobiti koja se rijetko postižu, kojima malo ljudi pristupa. I ta stanja očekuju naše otkrivanje. Možda se neka od tih stanja mogu primjereno nazvati mističnima ili produhovljenima. Možda postoje neka druga stanja kojima ne možemo pristupiti zbog načina na koji je naš um strukturiran, ali drugi umovi bi im možda mogli pristupiti.

Sada bih želio biti jasan oko toga što ne govorim. Ne govorim kako će znanost zajamčeno opisati taj prostor, ili kako ćemo imati znanstveni odgovor na svako zamislivo moralno pitanje. Ne mislim da ćemo, na primjer, jednog dana pitati za savjet superračunalo kako bi saznali trebamo li imati drugo dijete, ili trebamo li bombardirati iranska nuklearna postrojenja, ili možemo li otpisati punu cijenu TED-a kao poslovni trošak. (Smijeh) Ali ako pitanja utječu na dobrobit ljudi tada imaju odgovore, možemo li ih mi naći ili ne. I samo priznanje ove činjenice -- samo priznanje kako postoje dobri i loši odgovori na pitanje kako ljudi cvjetaju -- će promjeniti način na koji pričamo o moralu, i promjenit će naša očekivanja o ljudskoj suradnji u budućnosti.

Na primjer, u 21 državi u našoj zemlji zakonom je dozvoljeno tjelesno kažnjavanje u učionici. Legalno je da učitelj tuče dijete s drvenom šibom, jako, te pritom uzrokuje velike modrice ili čak puknuće kože. I stotine tisuća djece, uzgred, su podvrgnuta tome svake godine. Položaj tih prosvjetljenih područja, vjerujem, neće vas iznenaditi. Ne govorimo o Connecticuteu.

I opravdanje za to ponašanje je izričito religiozno. Stvoritelj svemira nam je osobno rekao, batina je iz raja izašla. To je u Izrekama 13 i 20, te vjerujem 23. Ali mi možemo postaviti očito pitanje: Je li dobra ideja, općenito govoreći, podvrgnuti djecu boli, nasilju i javnom poniženju kao način kojim ćemo potaknuti zdravi emocionalni razvoj i dobro ponašanje? (Smijeh) Postoji li ikakva sumnja da to pitanje ima odgovor, i kako je taj odgovor bitan?

Sada, mnogi od vas bi se mogli zabrinuti kako je pojam dobrobiti uistinu nedefiniran, i naizgled trajno otvoren za redefiniranje. I stoga, kako može postojati objektivan pojam dobrobiti? Pa, razmislite o analogiji, pojmu fizičkog zdravlja. Pojam fizičkog zdravlja je nedefiniran, kao što nam je Michael Specter upravo rekao, mijenjao se kroz povijest. Kada je ovaj kip iskelsan očekivano trajanje života je vjerojatno bilo 30. Sada je oko 80 u razvijenom svijetu. Možda će doći vrijeme kada ćemo se miješati u naš genom na takav način da će se nemogućnost trčanja maratona u 200. godini smatrati potpunim invaliditetom. Ljudi će vam slati donacije kada ste u takvom stanju. (Smijeh)

Primjetite kako činjenica da je pojam zdravlja otvoren, potpuno otvoren za reviziju ne znači kako je on prazan. Razlika između zdrave i mrtve osobe i dosljedna kao bilo koja koju napravimo u znanosti. Sljedeća stvar za primjetiti je kako može biti više vrhunaca na moralnom krajobrazu: Može biti više ravnopravnih načina za napredovanje; može biti više ravnopravnih načina kako organizirati ljudsko društvo kako bi se maksimiziralo ljudsko cvjetanje.

Sada, zašto ovo ne bi narušilo objektivni moral? Razmislite o tome kako govorimo o hrani: Ne bih nikada bio u iskušenju tvrditi kako postoji samo jedna prava hrana za jesti. Očito postoji raspon sastojaka koji čine zdravu hranu. Ali unatoč tome postoji jasna razlika između hrane i otrova. Činjenica kako postoji više dobrih odgovora na pitanje "Što je hrana?" ne dovodi nas u iskušenje da kažemo kako ne postoje spoznajne istine o ljudskoj prehrani. Sada, mnogi ljudi brinu kako bi univerzalni moral zahtijevao moralna pravila koja ne dopuštaju iznimke.

Tako, na primjer, ako je zaista loše lagati, tada uvijek mora biti loše lagati i ako možemo naći iznimku, tada ne postoji nešto poput moralne istine. Zašto bismo ovako mislili? Razmotrite, kao analogiju, igru šaha. Ako ćete igrati dobar šah, princip poput, "Nemoj izgubiti kraljicu", je jako dobro slijediti. Ali naravno on dozvoljava iznimke. Postoje situacije u kojima je izgubiti kraljicu briljantna stvar za napraviti. Postoje situacije kada je to jedina dobra stvar koju možete učiniti. A ipak, šah predstavlja domenu savršene objektivnosti. Činjenica kako ovdje postoje iznimke to niti malo ne mjenja

Dakle, to nas dovodi do izvora poteza koje su ljudi skloni učiniti u moralnoj sferi. Razmotrimo veliki problem ženskih tijela: Što učiniti s njima? Ovo je jedna stvar koju možemo učiniti, možemo ih prekriti. Stav je, općenito govoreći, naše intelektualne zajednice da iako nam se to možda neće sviđati, možemo smatrati kako je ovo krivo u Bostonu ili Palo Altou tko smo mi da kažemo kako su ponosni stanovnici antičke kulture bili u krivu kada su prisiljavali svoje žene i kćeri da žive u krpenim vrećama? I tko smo mi da kažemo kako su oni u krivu kada ih tuku sa čeličnim kablom, ili bacaju kiselinu iz baterija u njihova lica ako odbiju privilegiju da ih se uguši na ovaj način?

Ali tko smo mi da ne kažemo to? Tko smo mi da se pretvaramo kako znamo toliko malo o ljudskoj dobrobiti da ne smijemo osuđivati ovakve postupke? Ne govorim o dragovoljnom nošenju vela, žene bi trebale moći nositi što god žele, što se mene tiče. Ali što znači dragovoljno u zajednici gdje, kada djevojka bude silovana, prvi impuls njenog oca, prilično često je ubiti ju zbog srama?!

Samo dopustite toj činjenici da eksplodira u vašoj glavi na trenutak: Vaša kćer bude silovana, a ono što želite napraviti je ubiti ju. Koje su šanse da to predstavlja vrhunac ljudskog cvjetanja?

Reći ovo, ne znači reći da mi imamo savršeno rješenje u našem vlastitom društvu. Na primjer, ovako izgleda kada odete na novinski štand skoro svugdje u civiliziranom svijetu. Zasigurno, za mnoge muškarce, potrebna je diploma iz filozofije da vide nešto loše u ovim slikama. (Smijeh) Ali ako smo u raspoloženju za refleksiju možemo se zapitati, "Je li ovo savršen izraz psihološke ravnoteže u odnosu na varijable kao što su mladost i ljepota ženskih tijela?" Mislim, je li ovo optimalno okruženje za odgajanje djece? Vjerojatno ne. OK. Dakle, možda ima neko mjesto na spektru između te dvije krajnosti koje predstavlja mjesto bolje ravnoteže? (Pljesak) Možda postoji više takvih mjesta,

opet, za druge promjene u ljudskoj kulturi, može biti više vrhunaca na moralnom krajoliku. Ali ono što treba primjetiti je kako imamo puno više načina kako ne biti na vrhuncu. Sada, ironija, iz moje perspektive je kako su jedini ljudi koji se općenito slažu sa mnom i koji misle kako postoje dobri i loši odgovori na moralna pitanja religijski demagozi ove ili one vrste.

I, naravno, oni misle da imaju prave odgovore na moralna pitanja jer su te odgovore dobili od glasa s neba, a ne zato što su napravili inteligentnu analizu uzroka i uvjeta ljudske i životinjske dobrobiti. Zapravo, izdržljivost religije kao leće kroz koju većina ljudi gleda moralna pitanja je odvojila većinu govora o moralu od stvarnih pitanja ljudske i životinjske patnje. To je razlog zašto provodimo naše vrijeme u razgovoru o stvarima kao što su homoseksualni brakovi a ne o genocidu ili nuklearnom oružju ili siromaštvu ili bilo kojem drugom izrazito važnom pitanju. Ali demagozi su u pravu oko jedne stvari, trebamo univerzalni koncept ljudskih vrednota.

Što tome stoji na putu? Jedna stvar za primjetiti je da napravimo nešto drugo kada govorimo o moralu, posebno mi sekularni, akademski, znanstveni tipovi. Kada govorimo o moralu vrednujemo razlike u mišljenju na način na koji to ne radimo niti u jednom drugom području našeg života. Tako, na primjer, Dalai Lama ustaje svako jutro i meditira o suosjećanju. I on misli da je pomaganje drugom ljudskom biću sastavna komponenta ljudske sreće. S druge strane imamo nekoga kao što je Ted Bundy. Ted Bundy je bio naklonjen otimanju i silovanju i mučenju i ubijanju mladih žena.

Dakle, čini se kako imamo istinsko neslaganje u mišljenju o tome kako korisno provoditi vrijeme. (Smijeh) Većina intelektualaca sa zapada gledaju na tu situaciju i kažu "Pa, nema tu nečega oko čega bi Dalai Lama mogao biti zaista u pravu, zaista u pravu, ili oko čega bi Ted Bundy mogao biti u krivu što dopušta realan argument koji potencijalno upada u djelokrug znanosti. Jedan voli čokoladu, a jedan voli vaniliju. Ne postoji ništa što bi jedan mogao reći drugome što bi uvjerilo drugoga." I primjetite kako to ne radimo u znanosti.

Na lijevoj strani je Edward Witten. On zagovara teoriju nizova. Ako pitate najpametnije fizičare tko je najpametniji fizičar, prema mom iskustvu pola od njih će reći Ed Witten. Druga polovica će vam reći da im se ne sviđa pitanje. (Smijeh) Dakle, što bi se dogodilo kada bi se ja pojavio na konferenciji iz fizike i rekao "Teorija nizova je lažna. Ne leži mi baš. To nije ono kako ja odabirem vidjeti svemir u malim razmjerima. Nisam ljubitelj." (Smijeh) Pa, ne bi se dogodilo ništa zato što ja nisam fizičar, ja ne razumijem teoriju nizova. Ja sam Ted Bundy teorije nizova. (Smijeh) Ne bi htio pripadati niti jednom klubu teorije nizova koji bi me htio imati za člana.

Ali upravo to jest poanta. Kada god govorimo o činjenicama određena mišljenja moraju biti isključena. To je ono što znači imati područje stručnosti. To je ono što znači kako znanje vrijedi. Kako smo se uvjerili kako u moralnoj sferi ne postoji moralna stručnost, ili moralni talent ili čak moralni genije? Kako smo se uvjerili da se svako mišljenje mora vrednovati? Kako smo se uvjerili da svaka kultura ima gledište o ovim temama koje je vrijedno razmatranja? Ima li Taliban gledište o fizici koje je vrijedno razmatranja? Ne. (Smijeh) Kako je njihova neukost išta manje očita u području ljudske dobrobiti? (Pljesak)

Dakle to je ono što ja mislim da svijet treba sada. Treba ljude poput nas koji će priznati kako postoje dobri i loši odgovori na pitanja ljudskog cvjetanja, i da je moral povezan s tom domenom činjenica. Moguće je za pojednice, ili čak za cijele kulture da brinu o krivim stvarima: Što znači kako je za njih moguće da imaju vjerovanja i težnje koje pouzdano vode do nepotrebne ljudske patnje. Samo priznanje ovoga će preobraziti naš govor o moralnosti. Živimo u svijetu u kojemu granice između nacija znače sve manje i manje, i jednoga dana neće značiti ništa.

Živimo u svijetu prepunom razorne tehnologije, i tu tehnologiju ne možmo učiniti ne-izmišljenom, uvijek će biti lakše pokidati stvari nego ih popraviti. Stoga mi se čini očitim da ne možemo poštivati i tolerirati beskrajne razlike u poimanju ljudske dobrobiti, ništa više nego što možemo tolerirati beskrajne razlike u poimanju kako se bolesti šire, ili u sigurnosnim standardima zgrada i zrakoplova. Jednostavno moramo konvergirati u odgovorima koje dajemo na najvažnija pitanja ljudskog života. A da bi to učinili, moramo priznati da ta pitanja imaju odgovore. Hvala vam puno. (Pljesak)

Chris Anderson: Dakle, nešto zapaljivog materijala. Bilo u ovoj publici ili među ljudima drugdje u svijetu kada čuju nešto od ovoga, ljudi bi mogli vikati od bijesa.

Čini se kako je jezik ovdje zaista bitan. Kada govoriš o velu, govoriš o ženama koje su obučene u krpene vreće, Ja sam živio u Muslimanskom svijetu, razgovarao sa mnogim Muslimanskim ženama. I neke od njih kažu nešto drugo. Kažu, "Ovo je slavlje ženske posebnosti pomaže da se ona sagradi i to je rezultat činjenice da...", i to je uvjerljivi sofisticirani psihološki pogled, "da muškoj požudi ne treba vjerovati." Hoću reći, možeš li se upustiti u razgovor s takvom ženom bez da se čini kako si kulturni imperijalist.

Sam Harris: Da, mislim kako sam pokušao osvrnuti se na to u jednoj rečenici gledajući kako sat otkucava, ali pitanje je, što je dobrovoljno u okruženju gdje muškarci imaju određena očekivanja, i gdje je osigurano kako će se prema tebi odnositi na određeni način ako se ne prekriješ. I, ako bi itko u ovoj prostoriji htio nositi vel, ili jako smiješan šešir, ili tetovirati svoje lice -- mislim kako bi trebali biti slobodni raditi što god žele, ali moramo biti iskreni oko ograničenja koja su postavljena na te žene. I mislim kako ne bi trebali biti toliko nestrpljivi da im povjerujemo na riječ, pogotovo kada je vani 50°C a one nose burku.

C.A.: Mnogi ljudi žele vjerovati u taj koncept moralnog napretka. Ali možeš li uskladiti to? Mislim kako sam te razumio kada kažeš da bi mogao to uskladiti sa svijetom koji neće postati jedno-dimenzionalan, gdje svi moramo misliti isto. Reci nam, za 50 godina unaprijed, 100 godina unaprijed, kako se nadaš da će svijet izgledati, balansirajući moralni napredak s bogatstvom.

S.H.: Mislim da, kada jednom priznamo kako smo na putu prema razumjevanju naših umova na razini mozga, u nekim važnim pojedinostima, onda možemo priznati kako ćemo razumjeti sve naše pozitivne i negativne kvalitete u puno više detalja. Razumjet ćemo pozitivne socijalne emocije kao što su empatija i suosjećanje. I razumjet ćemo činitelje koji ih potiču, bilo da su genetski, bilo da su način na koji ljudi razgovaraju, bilo da su ekonomski sustavi. Ukoliko to počnemo osvjetljavati, neizbježno ćemo konvergirati u tom području činjenica.

Neće sve biti na pladnju. Neće biti tako da je pokrivanje kćeri velom od rođenja jednako dobro kao što je učiti ju da bude samopouzdana i dobro obrazovana u okruženju muškaraca koji imaju želju za ženama. Hoću reći da nam ne treba NSF nagrada da znamo kako kompulzivno pokrivanje velom nije dobra ideja, ali u određenom trenutku ćemo moći skenirati mozak svih koji su uključeni i stvarno ih ispitati. Vole li ljudi jednako svoje kćeri u tim sustavima? I mislim da očito postoje točni odgovori na to.

C.A.:I ako rezultat bude kako ih zaista vole jednako, jesi li spreman promjeniti svoje trenutno mišljenje o nekima od ovih stvari?

S.H.: Pa da, po modulu jasna je činjenica kako možeš voljeti nekoga u kontekstu sustava vjerovanja koji je u zabludi. Možete reći: "Zato što sam znao kako će moj sin homoseksualac ići u pakao ako nađe dečka, odrezao sam mu glavu. I to je bila najsuosjećajnija stvar koju sam mogao napraviti." Ako poslažemo sve te dijelove, mislim kako je moguće osjećati emociju ljubavi. Ali opet, tada moramo govoriti o dobrobiti u većem kontekstu. Svi smo mi u ovome zajedno, a ne da jedan čovjek bude u ekstazi i onda se raznese u autobusu.

C.A.: Zvuči kao razgovor koji bi ja volio nastaviti satima. Nemamo toliko, ali možda neki drugi put. Hvala ti što si došao na TED.

S.H.: Zaista mi je čast. Hvala. (Pljesak)