Roz Savage: Zašto veslam preko Pacifika

Pozdrav, moje ime je Roz Savage i veslam preko oceana. Prije četiri godine, sama sam preveslala Atlantik, i od tada, prešla sam dvije od tri etape preko Pacifika, od San Francisca do Havaja i od Havaja do Kiribatija. A sutra napuštam ovaj brod i letim natrag u Kiribati kako bih nastavila s trećom, završnom etapom veslanja preko Pacifika. Ukupno, preveslat ću preko 12,000 kilometara, zamahnuti veslima preko 3 milijuna puta i provesti više od 312 dana sama na oceanu, u sedam-metarskom čamcu. Ovo mi je pružilo vrlo posebnu vezu s oceanom. Imamo onaj odnos ljubavi i mržnje. Imam osjećaje prema njemu, kakve sam imala jednom u školi, prema vrlo strogoj nastavnici matematike. Nisam ju uvijek voljela, no poštovala sam ju. I naučila me užasno puno toga. Danas bih s vama htjela podijeliti neke od mojih oceanskih avantura i reći vam što su me one naučile, i kako mislim da možemo preuzeti neke od tih lekcija te ih primijeniti na izazov vezan uz okoliš s kojim smo sada suočeni.

E sad, neki od vas možda misle, "Čekaj malo. Ona ne izgleda baš kao prekooceanska veslačica. Ne bi li trebala biti ovoliko visoka i otprilike ovoliko široka, možda biti sličnija ovim dečkima?" Primijetit ćete, svi oni imaju nešto što ja nemam. Dobro, ne znam na što vi mislite, ali ja govorim o bradama. I ma koliko dugo bila na oceanu, još uvijek nisam uspjela dobiti pristojnu bradu. Nadam se da će tako i ostati.

Dugo vremena, nisam vjerovala da ću imati tako veliku pustolovinu. Priča koju sam si govorila bila je da pustolovine izgledaju ovako. Nisam se vidjela kao dio toga. Mislila sam kako su tu oni, a tamo mi, i ja nisam bila jedna od njih. I tako sam se 11 godina prilagođavala. Radila ono što bi ljudi moga staleža trebali raditi. Radila sam u uredu u Londonu kao konzultant za menadžment. I mislim kako sam od prvog dana znala da to nije pravi posao za mene. No ta vrsta prilagodbe uvjetima me je držala tamo tolike godine, dok nisam došla u tridesete i pomislila, "Znaš, ne postajem mlađa. Osjećam da imam svrhu u životu, ne znam što je, no prilično sam sigurna kako to nije savjetovanje menadžera."

Dakle, preskočimo nekoliko godina. Prošla sam kroz neke promjene. Kako bih pokušala odgovoriti na pitanje što bih trebala napraviti sa svojim životom? Jednog dana sam sjela i napisala dvije verzije vlastite osmrtnice, jedne koju sam željela, o pustolovnom životu, i druge prema kojoj sam išla koja je opisivala lijep, normalan, ugodan život, ali to nije bilo ono što sam htjela biti do kraju svog života. Htjela sam živjeti život kojim bih se ponosila. I sjećam se kako gledam na te dvije verzije osmrtnica i razmišljam, "Joj, ja sam na totalno krivom tragu. Ako nastavim ovako živjeti, jednostavno neću završiti tamo gdje želim biti za 5, ili za 10 godina, ili na kraju svog života. Promijenila sam neke stvari, oslobodila se nekoliko zamki svoga staroga života, i preko nekoliko logičnih koraka, odlučila preveslati Atlantski ocean.

(Smijeh)

Utrka preko Atlantika vesla se od Kanarskih otoka do Antigue. Oko 5,000 km. I to je ispala najteža stvar koju sam ikada napravila. Naravno, htjela sam izaći iz svoje ugodne zone, no ono što nisam uspjela primijetiti je kako je izlazak iz svoje ugodne zone, po definiciji, iznimno neugodan. Ni moj odabir trenutka nije bio sjajan. 2005., kada sam prešla Atlantik, bila je godina uragana Katarina. Bilo je više tropskih oluja u sjevernom Atlantiku nego ikad prije, otkako se vode bilješke. I prilično rano te oluje su se počele pojavljivati.

Sva moja četiri vesla su pukla prije nego što sam došla do pola puta. Vesla ne bi trebala izgledati ovako. No, što možete? Usred oceana ste. Vesla su vaše jedino sredstvo kretanja. Jedino sam mogla pogledati po brodu i smisliti što iskoristiti za popravak vesala, kako bih mogla nastaviti. Tako sam pronašla kuku za brod i moj vjerni selotejp i nakalemila brodsku kuku na vesla kako bih ih ojačala. Nakon što je to popustilo, spojila sam osovine sa svog rezervnog veslačkog sjedala i njih iskoristila. A kada je i to popustilo, kanibalizirala sam jedno od puknutih vesala. Nikad nisam bila osobito dobra u popravcima dok sam živjela starim životom, No zadivljujuće je kako snalažljivi možete postati kada ste usred oceana i postoji samo jedan način dolaska na drugu stranu.

I vesla su na neki način postala simbol na koliko sve načina mogu prijeći ono što sam smatrala svojim granicama. Patila sam od upale ligamenata u ramenima i rane od slane vode na mojoj stražnjici. Doista sam se psihološki borila, potpuno nadmašena veličinom izazova, shvaćajući kako, ako nastavim ploviti tri kilometra na sat, za 5,000 kilometara će mi trebati dugo, dugo vremena. Toliko puta sam pomislila kako sam došla do granice, ali nisam imala izbora nego jednostavno nastaviti i pokušavati smisliti kako doći na drugu stranu a da ne poludim.

I na kraju, nakon 103 dana na moru, došla sam na Antiguu. Mislim kako nikada nisam bila tako sretna u cijelom svom životu. Bilo je to poput završetka maratona i izlaska iz samice i osvajanja Oskara, sve odjednom. Bila sam euforična. Gledala sam sve one ljude koji su mi dolazili čestitati, koji su stajali na stijenama, pljeskali i navijali, osjećala sam se kao filmska zvijezda. Bilo je to potpuno predivno. I doista sam naučila, što je veći izazov veći je osjećaj postignuća kada stignete do kraja.

To bi mogao biti dobar trenutak za predah i odgovore na neka često postavljana pitanja o veslanju preko oceana koja bi vam mogla prolaziti kroz glavu. Prvo pitanje koje mi postavljaju: Što jedeš? Nešto smrznutih i osušenih obroka, no većinom pokušavam jesti neobrađenu hranu. Uzgajam vlastite klice. Jedem voće i prutiće od orašastih plodova, puno orašastih plodova, i obično se vratim nekih 15 kg lakša na drugu obalu. Pitanje drugo: Kako spavaš? Zatvorenih očiju. Haha. Ono što mislite je, pretpostavljam: Što se događa s čamcem dok spavam? Pa, planiram rutu tako da dok spavam plutam pomoću vjetra i morskih struja U dobrim noćima, mislim da mi je rekord bio 18 km u pravom smjeru. Najlošija noć, 20 km u krivom smjeru. To se zove imati loš dan na poslu. Što oblačim? Najčešće, kapu za bejzbol, veslačke rukavice, i osmijeh, ili namrgođenu facu, ovisi o tome jesam li noću išla u krivom smjeru. I puno kreme za sunčanje. Imam li brod koji me prati? Nemam. Potpuno sam sama tamo. Ne vidim nikoga cijelo vrijeme dok sam na moru, uglavnom. I konačno: Jesam li luda? Pa, to ostavljam vama na prosudbu.

I, kako nadmašiti veslanje preko Atlantika? Prirodno, odlučite preveslati Pacifik. Dakle, mislila sam kako je Atlantik velik, no Pacifik je doista, doista velik. Mislim kako mu ne činimo baš uslugu na običnim kartama. Ne znam zasigurno jesu li Britanci izumili ovaj pogled na svijet, no sumnjam kako smo to mogli napraviti mi jer evo nas, baš smo u sredini. Odvojili smo Pacifik na pola i bacili ga na daleke rubove svijeta, dok, pogledate li na Google Earthu, ovako izgleda Pacifik. Zapravo pokriva pola planeta. Ovdje gore možete vidjeti samo malo Sjeverne Amerike i trunčicu Australije tu dolje. Doista je ogroman. 170 milijuna kliometara kvadratnih. I da biste ga preveslali u jednom pravcu, to je oko 13,000 kilometara. Nažalost, prekooceanski veslački brodovi vrlo rijetko putuju po crti. Dok dođem do Australije, ako dođem do Australije, vjerojatno ću ukupno preveslati 15-ak tisuća kilometara.

I kako bi netko zdrave pameti veslao preko Havaja, a da ne navrati. Odlučila sam podijeliti ovaj veliki pothvat u tri segmenta. Prvi pokušaj nije dobro prošao. U 2007. sam napravlia neželjenu vježbu prevrtanja 3 puta u 24 sata. Nešto kao da ste u stroju za pranje rublja. Brod se malo zadrmao, a tako i ja. Pisala sam o tome na blogu. Nažalost, netko s nešto malo kompleksa heroja odlučio je kako je ova dama u nevolji i treba ju spasiti. To sam saznala prvi put kada mi se avion Obalne straže pojavio iznad glave. Pokušala sam im reći da odu. Imali smo malu bitke volje. Izgubila sam i podigli su me. Užasno, stvarno užasno. Bio je to jedan od najgorih osjećaja u mom životu. Dok su me na onoj dizalici podizali u helikopter gledala sam svoj mali pouzdani čamac koji se valja na 6-metarskim valovima i razmišljala hoću li ga ikad više vidjeti. Tako sam morala pokrenuti vrlo skupu operaciju spašavanja broda i čekati još 9 mjeseci prije nego sam se mogla ponovno vratiti na ocean.

No što možete? Padnete devet puta, ustanete deset. Sljedeće sam godine isplovila i srećom, ovaj puta sretno stigla do Havaja. No put nije bio bez nezgoda. Moj aparat za vodu se pokvario, najvažniji komad opreme kojeg imam na brodu. Napajan solarnim ćelijama, usisava slanu vodu i pretvara je u svježu vodu. No ne reagira baš najbolje kada ga uronite u ocean, što mu se dogodilo. Srećom, pomoć je bila u blizini.

Tamo se nalazio još jedan neobičan brod koji je radio što i ja, podizao je svjesnost o sjevernopacifičkoj mrlji smeća, onom dijelu sjevernog Pacifika duplo većeg od Teksasa, s procijenjenih 3.5 milijuna tona smeća, koje kruži u središtu sjevernopacifičkih strujanja. Kako bi osnažili svoju poruku, ti dečki su u stvari napravili čamac od plastičnog smeća, 15,000 praznih boca vode skupa zavezanih u dva pontona. Plovili su vrlo sporo. Djelomično su malo kasnili. Morali su pristati na otoku Catalina tek što su otišli iz Long Beacha jer su se počeli otvarati čepovi svih boca i počinjali su tonuti. Zato su trebali pristati i popraviti čepove.

No, kako sam se približavala kraju svojih rezervi vode, srećom, naši putovi su se sreli. Njima je ponestajalo hrane, meni vode. Pa smo se povezali satelitskim telefonom i dogovorili susret. I trebalo nam je oko tjedan dana da se doista polako i susretnemo. Ja sam plovila posebno sporo, oko 1.3 čvorova, a oni su plovili mrvicu manje patetičnom brzinom od oko 1.4. Bili smo kao dva puža u plesu parenja. No, na kraju smo se ipak uspjeli sresti i Joel je skočio k meni, uhvatio nam krasnu, veliku ribu mahi mahi, što je bio najbolji obrok kojeg sam imala u, oh, barem tri mjeseca.

Srećom, riba koju su uhvatili taj dan bila je bolja od one koju su oni uhvatili par tjedana prije. Kada su ovu otvorili, vidjeli su kako joj je želudac bio prepun plastike. A to je doista loša vijest jer plastika nije inertna tvar. Ona ispušta kemikalije u tijelo jadne životinje koja ju je progutala, i tada dolazimo mi i pojedemo jadnu životinju, i mi također akumuliramo nešto toksina u našim tijelima. To su vrlo stvarni problemi za zdravlje ljudi.

Nekako sam uspjela živa stići do Havaja. I, sljedeće godine, isplovila na drugu etapu Pacifika, od Havaja do Tarawe. I primijetit ćete nešto u vezi Tarawe: vrlo je ravna. Taj mali zeleni komadić na obzoru, čini ih vrlo nervoznima zbog podizanja oceana. Za njih je to velika nevolja. Niti jedna točka na otoku nije viša od 2 metra nadmorske visine. I tako zbog češćih ekstremnih vremenskih uvjeta uslijed promjene klime, očekuju više valova preko ruba grebena, koji će zagaditi njihove zalihe čiste vode. Susrela sam se s tamošnjim predsjednikom, koji mi je pričao o strategiji spasa za njegovu zemlju. Očekuje kako će se u sljedećih 50 godina, sto tisuća ljudi koji tu žive morati preseliti na Novi Zeland ili Australiju. I to mi je dalo za misliti kako bih se osjećala kada bi Britanija nestala pod valovima. Kada bi mjesta gdje sam rođena i gdje sam išla u školu i udala se, kada bi sva ta mjesta jednostavno nestala zauvijek, kako bi se, doslovno, osjećala neuzemljeno.

Vrlo brzo, otplovit ću i pokušati doći do Australije. I ako uspijem, bit ću prva žena koja je sama preveslala cijeli Pacifik. Pokušavam to iskoristiti da podignem svijest o problemima zaštite okoliša, dovesti ljudsko lice na ocean. Ako je Atlantik bio moje unutarnje putovanje, otkrivanje mojih vlastitih mogućnosti, možda je Pacifik moje vanjsko putovanje, smišljanje kako mogu iskoristiti moj zanimljiv odabir karijere kako bih služila svijetu, i kako bih neke stvari koje sam tamo naučila primijenila u situaciji u kojoj se čovječanstvo sada nalazi.

Mislim da ovdje postoje tri ključne točke. Prva je o pričama koje sami sebi pričamo. Tako sam si dugo govorila kako ne mogu doživjeti pustolovinu jer nisam 2 metra visoka ni atletske građe, a nemam ni bradu. I tada, priča se promijenila. Otkrila sam kako su ljudi veslali preko oceana. Čak sam i susrela jednu veslačicu, i bila je otprilike moje veličine. Tako, premda nisam ništa narasla, nije mi narasla bradu, nešto se promijenilo, moj unutarnji razgovor se promijenio. U ovom trenutku, priča koju si svi pričamo jest kako nam trebaju sve te stvari, da nam treba nafta. No što ako jednostavno promijenimo tu priču? Imamo opcije, imamo snagu slobodne volje odabrati one opcije, one samoodržive kako bismo stvorili zeleniju budućnost.

Druga točka je o gomilanju malih djela. Mogli bismo pomisliti kako je sve što pojedinac čini samo kap u moru, jer ne može zapravo napraviti neku razliku. No može se. Općenito, nismo se doveli u ovaj nered velikim katastrofama. Da, bilo je izlijevanje nafte tankera Exxon Valdezs i Černobila, no većinom je to bilo gomilanje pogrešnih odluka milijardi pojedinaca iz dana u dan, iz godine u godinu. I, na isti način, možemo okrenuti taj tijek Možemo početi donositi bolje, mudrije, više održive odluke. I kada to činimo, nismo samo jedna osoba. Sve što radimo, širi se. Drugi će ljudi vidjeti, ako ste u redu u trgovini i izvadite svoju vrećicu za višekratnu uporabu. Možda, ako svi počnemo to raditi, možemo učiniti društveno neprihvatljivim uporabu plastike u redovima za kupovinu. To je samo jedan primjer. Ovo je zajednica svjetskih razmjera.

Druga točka: Preuzimanje odgovornosti. Toliki dio života, htjela sam nešto što bi me učinilo sretnom. Mislila sam, ako imam pravu kuću, pravi auto, i pravog čovjeka u svom životu, onda ću biti sretna, no kada sam napravila onu vježbu s osmrtnicom, zapravo sam malo odrasla u tom trenu i shvatila kako trebam sama stvarati svoju vlastitu budućnost. Nisam mogla samo pasivno čekati da sreća dođe i pronađe me. I pretpostavljam kako sam sebični "zeleni". Planiram živjeti još dugo vremena, i kada mi bude 90, želim biti sretna i zdrava. A vrlo je teško biti sretan na planetu koji je uništen glađu i oskudicom. Vrlo je teško biti zdrav na planetu gdje smo otrovali tlo i more i zrak.

Pa, ukratko, pokrenut ću novu inicijativu zvanu Eko-heroji. Ideja je da svi naši eko-heroji zabilježe barem jedno zeleno djelo svaki dan. Bit će to poput igre. Napravit ćemo iPhone aplikaciju za to. Samo želimo probati stvoriti svijest jer, sigurno, promjena žarulje neće promijeniti svijet, no taj stav, ta svijest koja vas vodi da promijenimo žarulju ili koristitimo šalicu za kavu koja se može ponovno upotrijebiti, to bi moglo promijeniti svijet.

Doista vjerujem kako se nalazimo na vrlo važnoj prekretnici u povijesti. Imamo izbor. Blagoslovljeni smo, ili prokleti, sa slobodnom voljom. Možemo odabrati zeleniju budućnost. I možemo do toga doći ako svi povučemo, jedan po jedan zaveslaj.

Hvala vam.

(Pljesak)