Rogier van der Heide: Zašto je svjetlu potrebna tama?

Na ekranu je prelijepa izjava koja kaže "Svjetlost stvara ambijent, svjetlost stvara osjećaj prostora, a svjetlost je također i izraz strukture." Ova izreka ipak nije moja. Potječe naravno od Le Corbusiera, poznatog arhitekta. A ovdje možete vidjeti što je pod tim mislio na jednoj od njegovih prelijepih građevina -- kapela Notre Dame du Haut Ronchamp -- u kojoj stvara osvjetljenje koje je mogao stvoriti jedino zato što tamo postoji i tama. Mislim da je to suština ovog 18-minutnog govora -- da nema dobrog osvjetljenja koje je zdravo i za našu dobrobit bez odgovarajuće tame.

Dakle, ovako bismo inače osvijetlili naše urede. Imamo norme i standarde koji nam kažu da bi rasvjeta trebala imati određeni luks i da bi trebala biti velike ujednačenosti. Ovako stvaramo ujednačeno osvjetljenje od jednog zida do drugog u uobičajenoj mreži lampi. A to je sasvim drugačije od ovoga što sam vam upravo pokazao od Le Corbusiera. Ako bismo primijenili ove norme i standarde na Pantheon u Rimu, nikada ne bi izgledao ovako, zato što se ova prelijepa značajka svjetla koja se širi sama od sebe može pojaviti jedino zato što u toj istoj građevini postoji i tama. I više-manje to je isto ono što je rekao i Santiago Calatrava kad je rekao: "Svjetlost, stvorio sam ga u mojim građevinama radi udobnosti." A on nije mislio na udobnost bogate večere u odnosu na jedan običan obrok, nego je mislio na stvarnu udobnost kvalitete građevine za ljude. Mislio je na to da možete vidjeti nebo i da možete osjetiti sunce. Zato je izgradio te veličanstvene građevine u kojima možete vidjeti nebo i doživjeti sunce, što nam pruža bolji život u izgrađenom okruženju, i to zbog značaja osvjetljenja u svojem svjetlu i u svojim sjenama.

Sve se svodi, naravno, na sunce. Ova slika sunca može sugerirati da je sunce štogod loše i agresivno. Ali ne bismo trebali zaboraviti da sva energija na ovom planetu zapravo potječe od sunca. Svjetlo je samo manifestacija te energije. Sunce je za dinamiku, za promjene boja, sunce je za ljepotu u našem okruženju, kao u ovoj zgradi -- Veliki muzej u Atlanti, koji je projektirao Renzo Piano iz Italije zajedno s Arupom Lightingom, fantastični tim dizajnera osvjetljenja koji su kreirali vrlo suptilnu modulaciju svjetla u prostoriji, odgovarajući na ponašanje sunca izvana, zahvaljujući ovim predivnim otvorima na krovu. Zato, na indirektan način, možete vidjeti sunce. A ono što su učinili je da su stvorili jedan sastavni dio zgrade da poboljšaju kvalitetu prostora koja okružuje posjetitelje muzeja. Stvorili su sjenu koju ovdje možete vidjeti, koja zapravo prekriva sunce, ali se otvara prema dobroj svjetlosti s neba. A ovdje možete vidjeti kako su prelijepo projektirali s maketama s kvantitetnim kao i s kvalitetnim metodama da bi došli do završnog rezultata koji je uistinu integriran i potpuno cjelovit s arhitekturom. Usput su sebi dozvolili nekoliko pogrešaka. Kao što možete vidjeti ovdje, postoji direktna svjetlost na podu, pa su mogli lako zaključiti odakle potiče. I dozvoljavaju ljudima u toj zgradi da stvarno uživaju u suncu, u dobrom dijelu sunca.

A uživanje u suncu može naravno biti različito. Može biti ovako, ili možda ovako, što je dosta čudno, ali ovo je 1963. -- promatranje pomrčine sunca u SAD-u. A samo je mala količina svjetla gore, tako da su oni našli jedno intrigantno rješenje. Ovo je, mislim, vrlo ilustrativni prikaz onoga što pokušavam reći -- da prelijepa dinamičnost sunca, donoseći ove nijanse u građevine, stvara kvalitetu našeg izgrađenog okruženja koje zaista poboljšava naše živote. A ovo je sve o tami koliko i o svjetlu, naravno, jer u suprotnom se ova dinamika ne može vidjeti.

Suprotno od prvog ureda koji sam vam pokazao ne početku govora, ovo je poznata kancelarija koja se zove White Group. Oni su konzultanti za "zelenu" energiju ili nešto slično tome. Oni stvarno rade ono što govore, zato ova kancelarija nema nikakvo električno osvjetljenje. Samo na jednoj strani ima ovaj veliki, veliki prozor koji dozvoljava ulazak sunčeve svjetlosti duboko u prostor i stvara prelijepu kvalitetu i veliki raspon intenziteta svjetlosti. Dakle može biti vrlo slabo osvjetljenje a vi radite svoj posao, a može biti i vrlo svijetlo a vi radite svoj posao. Ali u stvari ljudsko oko može biti izuzetno prilagodljivo na različite svjetlosne uvjete koji zajedno stvaraju okruženje koje nikad nije dosadno ni tmurno, i zato nam pomaže da poboljšamo naše živote.

Dugujem vam kratak uvod o ovom čovjeku. Ovo je Richard Kelly koji je rođen prije 100 godina, što je razlog zbog čega ga sada spominjem, zato što je neka vrsta godišnjice. Godine 1930. Richard Kelly bio je prva osoba koja je stvarno opisala metodologiju modernog dizajna osvjetljenja. On je uzeo tri termina, koji su " fokusni sjaj", "ambijentalna luminescencija" i " igra briljanata" kroz vrlo različite ideje o svjetlosti u arhitekturi koje u cjelini stvaraju ovo prelijepo iskustvo.

Znači počinjete s fokusnim sjajem. Mislio je na nešto kao ovo -- gdje svjetlost daje pravac prostoru i pomaže vam da kružite. Ili nešto ovako, što je njegov dizajn osvjetljenja za General Motors, za salon automobila. Kada uđete u taj prostor, osjećate se kao: "Vau! Ovo je tako impresivno!", baš zbog ove središnje točke, zbog velikog izvora svjetlosti u sredini. Za mene to je nešto iz kazališta, i na to ću se vratiti malo poslije. Stavljanje akcenta na umjetnika pomaže nam u fokusiranju. To također može biti sunčeva svjetlost koja se probija kroz oblake i osvjetljava dio zemlje, naglašavajući je u usporedbi s prigušenim okruženjem. Ili to može biti u današnjim dućanima, u okruženju za kupovinu -- osvjetljavajući proizvode i stavljajući naglaske koji vam pomažu u snalaženju.

Ambijentalna luminescencija je nešto sasvim drugo. Richard Kelly ju je vidio kao štogod beskonačno, štogod bez fokusa, štogod gdje se svi detalji ustvari rastvaraju u beskonačnost. I ja to vidim kao jednu vrlo udobnu vrstu svjetlosti koja nam pomaže da se opustimo i meditiramo. Može također biti i štogod ovakvog: Nacionalni muzej znanosti u Londonu, gdje ova plava grli sve izložbe i galerije u jednoj velikoj gesti.

I konačno, Kellyjev stav o igri brilijanata. Kao stvarna igra linije horizonta Hong Konga, ili možda lustera u operi, ili ovdje u kazalištu, gdje je dekoracija, šlag na torti, nešto razigrano, nešto što je samo dodatak arhitektonskom okruženju, rekao bih. Ova tri različita elementa, zajedno stvaraju svjetlosno okruženje koje nam pomaže da se osjećamo bolje. A njih možemo stvoriti samo iz tame. I to ću dalje obrazložiti. I pretpostavljam da je to ono što je Richard Kelly, ovdje slijeva, objašnjavao Ludwigu Miesu Van der Roheu. A iza njih vidite zgradu Seagram koja se poslije pretvorila u ikonu modernog dizajna osvjetljenja.

U to vrijeme bilo je i ranih pokušaja svjetlosne terapije. Ovdje možete vidjeti fotografiju iz Medicinske biblioteke Sjedinjenih Država, gdje su ljudi izloženi suncu radi oporavka. Malo je drugačija priča ova zdravstvena strana svjetlosti o kojoj vam danas govorim. U suvremenoj medicini postoji stvarno razumijevanje svjetlosti na skoro biokemijski način. I postoji ideja da kada promatramo stvari žuta svjetlost nam najviše pomaže i na nju smo najosjetljiviji. Ali nam biološki ritam, ritam koji nam pomaže da se probudimo i da spavamo, da smo oprezni, i opušteni, i tako dalje, više pokreće plava svjetlost. I modificirajući količinu plave u našem okruženju, možemo pomoći ljudima da se opuste ili da budu oprezni, da usnu ili da ostanu budni. I na ovaj način, možda u skoroj budućnosti, svjetlost može pomoći bolnicama da ljudi brže ozdrave, i da se brže oporave. Možda u avionu možemo na taj način pobijediti jet leg. Možda bismo u školi mogli pomoći djeci da bolje uče zato što bi se bolje koncentrirala na rad. Mogli biste zamisliti još brojne druge mogućnosti primjene. Ali nadalje bih htio govoriti o kombinaciji svjetla i tame kao kvalitete u našem životu.

Svjetlost je, naravno, za društvenu interakciju također -- za ostvarivanje odnosa sa svim karakteristikama oko nas. To je mjesto oko kojeg se okupljamo kada jedan drugom imamo štogod za reći. I sve je ovo o ovom planetu. Ali kada ovaj planet pogledate noću, on izgleda ovako. I držim da je ovo najšokantnija slika u mom današnjem izlaganju. Zato što sva ova svjetlost ovdje odlazi u nebo. Nikad ne doseže tla gdje je namijenjena. Nikad nije u korist ljudi. Samo kvari tamu. Tako da na globalnoj skali izgleda ovako. I smatram da je zaista fascinantno ovo što možete vidjeti ovdje -- kolika količina svjetlosti odlazi u nebo i nikad ne doseže zemlju. Zato što ako gledamo Zemlju kakva bi trebala biti, bila bi to ovakva inspirativna slika gdje je tama za našu maštu, i za razmišljanje, i pomaže nam da se povežemo sa svim.

Ipak svijet se mijenja i urbanizacija je veliki pokretač svega. Ovo sam fotografirao prije dvije nedjelje u Guangzhou, i shvatio sam da prije 10 godina, nije bilo ničeg sličnog ovim zgradama. To je bio mnogo manji grad i da je tempo urbanizacije nevjerojatan i enorman. I moramo shvatiti ova glavna pitanja: Kako se ljudi kreću kroz te nove urbane prostore? Kako dijele svoju kulturu? Kako se hvatamo u koštac sa stvarima poput mobilnosti? I kako nam svjetlo tu može pomoći? Zato što nove tehnologije, čini se da su u vrlo interesantnoj poziciji da doprinesu rješenjima urbanizacije i da nam pruže bolje uvjete.

Ne tako davno naše je osvjetljenje bilo postavljeno s ovim vrstama lampi. I naravno, imali smo halogene lampe i fluorescentne lampe i slično. Sada imamo LED, ali ovdje vidite najnoviju, i vidite kako je nevjerojatno mala. I ovo nam zaista pruža jedinstvenu priliku, zato što nam ove vrlo, vrlo male lampe dozvoljavaju da postavimo svjetlo tamo gdje nam je zaista potrebno. A tamo gdje ga ne trebamo, gdje treba ostati tama, možemo ga izbjeći. Dakle, smatram da je ovo jako interesantan prijedlog, i nov način osvjetljenja arhitektonskog prostora imajući na umu naše zdravlje. Problem je u tome što vam želim objasniti kako ovo stvarno funkcionira -- ali mogu imati četiri ovakve na mom prstu, pa ih vi ne biste mogli vidjeti. Tražio sam od našeg laboratorija da učine nešto po tom pitanju i oni su rekli: "Dobro, učinit ćemo nešto." Napravili su za mene najveću LED na svijetu specijalno za TEDx u Amsterdamu.

Dakle evo je. To je ista stvar koju možete vidjeti tamo -- samo 200 puta veća. Brzo ću vam pokazati kako radi. Dakle samo da objasnim. Svaka LED koji se danas proizvodi daje plavo svjetlo. To nije baš ugodno. I iz tog razloga, prekrivamo LED fosfornim poklopcem. Fosfor je stimuliran plavom svjetlošću i proizvodi svjetlost koja je bijela, topla i ugodna. I kad tome dodate leću, svjetlost možete poslati gdje god poželite bez ikakve potrebe da prosipate svjetlost prema nebu ili bilo gdje drugdje. Tako da možete sačuvati tamu i stvoriti svjetlost. To sam vam samo želio pokazati da biste shvatili kako funkcionira. Hvala.

Možemo nastaviti. Možemo preispitati način na koji osvjetljavamo gradove. Moramo još jednom razmisliti o svjetlu kao rješenju koje se podrazumijeva. Zašto su autoceste trajno osvijetljene? Je li to zaista potrebno? Možemo li biti selektivniji i stvarati bolja okruženja koja će imati korist i od tame? Možemo li biti pažljiviji prema svjetlu? Kao ovdje -- ovo je zapravo vrlo mali svjetlosni nivo. Možemo li ljude više angažirati u projektima osvjetljenja koje stvaramo, da se požele zaista povezati s tim, kao ovdje? Ili možemo izrađivati skulpture u kojima i oko kojih je biti vrlo inspirativno? Možemo li sačuvati tamu? Zato što je naći neko ovakvo mjesto na Zemlji danas stvarno vrlo, vrlo izazovno. I naći ovakvo zvjezdano nebo je još teže. Čak i u oceanima stvaramo dosta svjetla koje bismo također mogli smanjiti za zaštitu zdravlja životinjskog svijeta. Poznato je da ptice selice, na primjer, postaju vrlo dezorijentirane zbog ovih naftnih platformi. I otkrili smo da kada ta svjetla osvijetlimo u zeleno, ptice, zaista mogu letjeti pravim putem. Više nisu uznemirene. I ponovno ispada da je spektralna osjetljivost ovdje jako bitna.

I u svim ovim primjerima smatram da bismo trebali početi stvarati svjetlost iz tame, i koristiti tamu kao platno -- kao što je to slučaj kod vizualnih umjetnika, kao Edward Hopper na ovoj slici. Mislim da postoji mnogo neizvjesnosti na ovoj slici. Mislim, kada je vidim, počinjem misliti, tko su ovi ljudi? Odakle su došli? Kamo idu? Što se upravo dogodilo? Što će se događati u narednih pet minuta? I sve te priče i neizvjesnost dolaze do izražaja samo zbog svjetla i tame. Edward Hopper bio je veliki majstor u stvaranju naracije radeći sa svjetlom i tamom. I mi možemo učiti na tome i stvarati interesantnije i inspirativnije arhitektonske sredine. Možemo to raditi u komercijalnim prostorima ovako. I dalje možete izaći i uživati u najvećoj predstavi u univerzumu, a ti je, naravno, sam univerzum. Dakle, predstavljam vam ovu fantastičnu, informativnu sliku neba počevši od centra grada gdje možete vidjeti jednu ili dvije zvijezde i ništa više sve do ruralnih sredina gdje možete uživati u ovom fantastičnom i prelijepom performansu sazviježđa i zvijezda.

U arhitekturi to jednako funkcionira. Cijeneći tamu kada dizajnirate osvjetljenje, stvarate interesantnija okruženja koja zaista poboljšavaju naše živote. Ovo je najpoznatiji primjer Tadao Andova Crkva svjetlosti. Ali također mislim i na liječilište Petera Zumthora u Valsu, gdje svjetlost i tama, u jako nježnim kombinacijama mijenjaju jedan drugog da bi definirali prostor. Ili Južna postaja podzemne željeznice u Londonu od Richarda McCormacka, gdje zaista možete vidjeti nebo, iako ste ispod zemlje.

I konačno želim naznačiti da dosta inspiracije potiče iz kazališta. I smatram da je fantastično da se danas po prvi put TEDx održava u kazalištu, zato što mislim da kazalištu zaista mnogo dugujemo. Scenografija ne bi bila toliko inspirativna bez kazališta. I smatram da je kazalište mjesto na kojem pomoću svjetlosti zaista poboljšavamo život.

Mnogo vam hvala.

(Pljesak)