Robert Neuwirth o "gradovima iz sjene"

Pokazat ću vam nekoliko slika mjesta koje smatram gradovima budućnosti. Ovo je Kibera, najveće ilegalno naselje u Nairobiju. Ovo je ilegalno naselje u Nacionalnom parku Sanjay Gandhi u Bombaju, odnosno Mumbaiju u Indiji. Ovo je Rocinha, najveća i najurbaniziranija favela u Rio de Janeiru. A ovo je Sultanbelyi jedno od najvećih ilegalnih naselja u Istanbulu. Smatram da su to gradovi budućnosti, novi urbani svijet.

Pitate se, zašto to kažem? Da bih vam to objasnio, moram vam ispričati o ovom čovjeku. Njegovo ime je Julius Upoznao sam Juliusa potkraj svog boravka u Kiberi. Boravio sam ondje gotovo tri mjeseca, i obilazio različita ilegalna naselja u gradu a Julius mi se priključio. Bio je pun znatiželje i nekoliko puta tijekom tog obilaska uhvatio me za ruku da bismo lakše hodali, a to je nešto što većini Kenijaca nikad ne bi palo na pamet. Oni su vrlo pristojni i nikad se ne bi tako brzo nametnuli Kasnije sam saznao da je to bio Juliusov prvi dan u Nairobiju, a on je samo jedan od mnogih takvih.

Oko 200 000 ljudi svaki dan preseli se iz ruralnih u urbana područja To je, a ovo kažem iz obzira prema statističarima koji su jutros govorili, ne gotovo 1,5 milijuna ljudi tjedno, nego gotovo 1,4 milijuna ljudi tjedno, no ja sam novinar a mi pretjerujemo, pa zato kažem 1,5 milijuna ljudi tjedno, gotovo 70 milijuna ljudi godišnje. Izračunajte si, to je 130 ljudi svake minute. Znači, u 18 minuta koliko će trajati moj govor ovdje, između dvije i tri tisuće ljudi otputovat će u gradove. A ovo su statistike Danas milijardu ljudi živi u ilegalnim naseljima, svaka šesta osoba na Zemlji. 2030. godine bit će ih dvije milijarde svaka četvrta osoba na Zemlji. Procjenjuje se da će 2050.u takvim naseljima živjeti tri milijarde ljudi, svaka treća osoba na planetu, a i više. Dakle, to su gradovi budućnosti i moramo ih uključiti u život šire zajednice.

Jutros sam razmišljao o "dobrom životu" pa ću, prije nego vam pokažem ostatak svoje prezentacije, malo prekršiti TED-ova pravila i na brzinu vam pročitati odlomak iz svoje knjige jer mislim da govori o promjeni percepcije toga što podrazumijevamo pod dobrim životom.

Evo: "Koliba od zahrđalog metala stajala je na betonskoj podlozi. Bila je to soba veličine tri sa tri. Armstrong O'Brian Jr. dijelio ju je s tri druga muškarca. Armstrong i njegovi prijatelji nisu imali vode kupovali su ju od vlasnika obližnje slavine nisu imali sanitarije - obitelji u naselju dijelile su jedan poljski WC, a nisu imali ni kanalizaciju. Struju su imali, ali bio je to ilegalan priključak na tuđe instalacije koji je pokretao samo jednu slabašnu žarulju. Živjeli su u maloj sirotinjskoj četvrti po imenu Southland u zapadnom dijelu Nairobija u Keniji. Ali mogli su biti u bilo kojem dijelu grada, jer više od polovice Nairobija ovako živi. 1.5 milijuna ljudi gura se u straćarama od metala ili blata, nemaju komunalije, sanitarije ni prava.

Armstrong je opisao tešku situaciju u kojoj su se nalazili: plaćali su stanarinu 1500 šilinga, odnosno oko 20 dolara što je relativno visoka cijena za sirotinjsko naselje u Keniji i nisu si mogli priuštiti da kasne s plaćanjem. "Ako zakasniš s plaćanjem mjesec dana, dođe gazda sa svojim ljudima pa te izbaci i zaplijeni ti stvari.", rekao je Armstrong. "Ma kakav mjesec! Dan!", dobacio je njegov cimer Hilary Kibagendi Onsomu, koji je kuhao ugali, spužvastu bijelu kašu od kukuruza, što je glavna namirnica u zemlji. Vlasnika su zvali "Wabenzi", što je značilo da se radi o nekome tko je dovoljno bogat da vozi Mercedes-Benz. Hilary je poslužio ugali s mesom i rajčicama, dok je sunce udaralo u tanki limeni krov i znojili smo se jedući.

Kad smo pojeli, Amstrong je izravnao kravatu i obukao vuneni sportski sako, pa smo izašli na žegu. Vani je hrpa smeća označavala granicu između Southlanda i susjednog legalnog naselja Langate. Hrpa je bila visoka preko dva metra, dugačka 12, a široka tri. Ležala je u vodenastom mulju. Dok smo prolazili, dva su se dječaka penjala na tu planinu od smeća. Mogli su imati najviše pet, šest godina. Bili su bosonogi a sa svakim korakom prsti su im upadali u nečist, pri čemu bi stotine muha uzlijetale sa smrdljive hrpe. Mislio sam da se igraju, ali bio sam u krivu. Kad su se popeli na hrpu, jedan od njih skinuo je hlačice čučnuo i obavio nuždu. Muhe su gladno zujale oko njegovih nogu. Kad dvadeset obitelji - oko stotinu ljudi - dijeli jednu jedinu latrinu, baš i nije velika stvar kad dječak vrši nuždu na hrpi smeća. No, bilo je to u oštroj suprotnosti s nečim što mi je Armstrong rekao dok smo jeli - da uživa u kvaliteti života u svojem susjedstvu.

Za Armstronga, Southland nije bio ograničen svojim materijalnim uvjetima. Naprotiv, ljudski je duh dolazio do izražaja među metalnim zidovima i hrpama smeća, nudeći nešto što nijedno zakonito naselje nije: slobodu. "Ovo je vrlo zavodljivo mjesto.", rekao je. "Živi se skromno, ali nitko te ne ograničava, nitko ti ne govori što da radiš. Kad jednom dođeš, nema povratka." Htio je reći, nema povratka u svijet iza te planine smeća, u grad legalnih četvti i zgrada s legalnim najmovima i pravima. "Kad jednom dođeš ovamo", rekao je "možeš ostati cijeli život."

Vidite, on ima nadu, od toga polaze te zajednice.

Ovo je vjerojatno najprimitivnija straćara kakvu možete naći u Kiberi obična koliba od blata i šiba kraj hrpe smeća. Ovdje vidimo pripreme za dolazak monsuna u Bombaju u Indiji. To je već poboljšanje doma: stavljanje plastičnih cerada na krov.

Ovo je Rio de Janeiro i tu su stvari već malo bolje, zar ne? Imamo pločice od odbačene keramike i komadiće znakova, gips preko cigle, malo boje... A ovo je kuća Sulaya Montakaye u Sultanbelyiju, ona je još kvalitetnija. Ima ogradu, našao je i vrata, na krovu ima novi crijep

A onda imate Rocinhu, gdje stvari izgledaju još bolje. Zgrade imaju više katova, razvijaju se. Tu sasvim desno vidite jednu na kojoj kao da se stanovi grade jedan na drugom, sobu na sobu. Ljudi izgrade dom na jedan ili dva kata i potom prodaju krov drugima, i netko drugi gradi na njihovoj zgradi pa onda ta sljedeća osoba proda svoj krov i netko treći gradi na vrhu te građevine. Sve su ove zgrade izgrađene od armiranog betona i cigle.

Ovdje vidimo Sultanbelyi u Turskoj, gdje je gradnja još sofisticiranija, na višoj razini Ovo što vidite na zgradi u prvom planu je podstava madraca i to možete vidjeti širom Turske. Ljudi suše ili prozračuju podstavu madraca na krovovima Ali kod ove zelene zgrade u pozadini vidite da zadnji kat nije zauzet dakle, gradi se uz mogućnost proširenja a konstrukcija je na prilično visokoj razini.

I naposlijetku vidite ilegalno sagrađene domove kao što je ovaj, koji je izgrađen po prigradskom modelu. Hej, to je dom za jednu obitelj u ilegalnom naselju. To je također u Istanbulu u Turskoj. Ta su naselja prilično vitalna mjesta.

A ovo je glavna ulica u Rocinhi, Estrada da Gavea kroz nju prolazi autobusna linija, mnogo je ljudi na ulicama. Takve zajednice u tim gradovima zapravo su vitalnije nego zajednice u ilegalnim naseljima. Tu se više toga događa.

Ovo je tipična uličica u Rocinhi, takozvani "beco" i njima se krećete kroz naselje. Na vrlo je strmom terenu. Izgrađene su na brdima u unutrašnjosti iza plaža u Riju i vidite kako su kuće samo izgrađene preko prirodnih prepreka. Dakle, to je samo stijena na brdu. Becoi su obično prepuni ljudi, ljudi uz njih tegle namještaj, hladnjake i slično, svakave stvari. Pivo se nosi na ramenima. Pivo je vrlo važna stvar u Brazilu.

Ovo je tržnica u Keniji, odmah uz željezničku prugu, tako blizu tračnicama da trgovci ponekad moraju micati robu s puta. Ovo je također tržnica u Keniji, Toi Market, puna je prodavača koji trguju gotovo svime što možete zamisliti. Ovo zeleno u prvom planu jesu plodovi manga.

Ovo je ulica s trgovinama u Kiberi i vidite da ovdje imaju prodavača gaziranih pića, ambulantu dva frizerska salona, kafić, dvije trgovine mješovitom robom, crkvu i dr. Tipična ulica u centru grada, samo je neplanski sagrađena Ovo ovdje s desne strane jest takozvani --ako pogledate sitna slova ispod tende-- to je hotel. A u Indiji i Keniji pod time podrazumijevaju zalogajnicu. Odnosno, restoran.

Ljudi kradu električnu energiju - ovo je u Riju Nelegalno se priključuju, a ljudi koji se time bave zovu se "grillos", "cvrčci". Oni kradu električnu energiju i distribuiraju je susjedstvu. Ljudi pale smeće kako bi ga se riješili i kopaju svoje vlastite odvode. Ima više plastičnih vrećica nego planktona, možete misliti. Ponekad se otpada rješavaju na prirodan način. A kad imaju više novca, asfaltiraju ulice i uvode kanalizaciju i dobre vodovodne cijevi i slično. Ovo je vodovod u Riju, ljudi posvuda ugrađuju vodovodne cijevi, a u onoj kolibi ondje nalazi se pumpa. I eto, to ljudi rade: kradu električnu struju, ugrađuju si pumpe, priključuju se na vodovodnu mrežu i crpe vodu u svoje kuće.

Postavlja se pitanje, kako od koliba od blata doći do razvijenijeg grada, čak vrlo razvijenog naselja poput Sultanbelyija? Smatram da su ključne dvije stvari. Prvo, ljudi trebaju jamstvo da neće biti izbačeni. To ne mora nužno podrazumijevati vlasnička prava, i po tom se pitanju ne slažem s Hernandom de Sotom jer vlasnička prava donose sa sobom mnogo komplikacija. Njih se najčešće prodaje, pa ljudi završe u dugovima koje onda moraju vraćati, pa ponekad moraju prodati svoj posjed kako bi otplatili taj dug. Postoji niz razloga zbog kojih vlasnička prava ponekad ne funkcioniraju u ovakvim slučajevima, ali ono što ljudima treba jest sigurno uživanje posjeda. Treba im i pristup politici, što može značiti dvije stvari. Može značiti organizaciju zajednice odozdo, ali može značiti i mogućnosti odozgo. Spominjem to zbog turskog sustava, koji je vrlo značajan.

Turska ima dva sjajna zakona koji štite stanare ilegalnih nekretnina. Prvi se na turskom zove "gecekondu" a to znači "izgrađeno preko noći", dakle ako "preko noći" izgradite kuću u Turskoj, ne smijete biti izbačeni na ulicu bez propisanog zakonskog postupka, ako vas usput ne ulove. Drugi aspekt sastoji se u tome da, ako imate 2000 stanovnika u naselju, možete od vlasti zatražiti da vas se prizna kao legalnu podopćinu, a kad ste legalna podopćina, odjednom imate politički život. Možete birati predstavnike, ubirati porez pružati komunalne usluge,a oni upravo to i rade.

Dakle, ovo su građanski vođe budućnosti. Žena u sredini zove se Geeta Jiwa. Ona živi u jednom od šatora uz autocestu u Mumbaiju. Ovo je Sureka Gundi, ona također živi s obitelji u jednom od šatora uz tu istu autocestu. Vrlo su rječite i aktivne. One imaju potencijala biti vođe zajednice. Ovu ženu zovu "Nine", što na turskom znači "baka", a s njom u kući žive još tri starije žene, to iza nje je kuća koju je sama izgradila, a one u njoj žive već 30 - 40 godina i one su središte tamošnje zajednice.

Ovo je Richard Muthama Peter putujući ulični fotograf u Kiberi. Zarađuje fotografirajući susjedstvo i ljude u njemu i on je pravo bogatstvo te zajednice.

I na kraju, ovo je moj kandidat za gradonačelnika Rija, Cezinio trgovac voćem, na slici sa svoje dvoje djece, najpošteniji, najpožrtvovniji i najbrižniji čovjek kojeg poznajem.

Budućnost tih zajednica ovisi o ljudima i našoj sposobnosti da s tim ljudima surađujemo. Stoga mislim da je poruka koju izvlačim iz onoga što sam pročitao u knjizi, iz onoga što je Armstrong rekao, ali i od svih ovih ljudi jest da su ovo normalna naselja. Ovdje nije bitno siromaštvo u gradovima nije bitan neki širi, sveobuhvatniji problem, bitno je da mi priznamo da su to normalna naselja legitiman oblik urbanog razvoja i da se njihove stanovnike mora uključiti u život gradova, jer oni grade gradove budućnosti.

Hvala vam lijepa.