Robert Gupta: Između glazbe i medicine

(Glazba) (Pljesak)

Najljepša vam hvala. (Pljesak) Hvala vam. Posebna je privilegija biti ovdje.

Prije nekoliko tjedana, pogledao sam na YouTube-u video o kongresnici Gabielle Giffords u ranijim stadijima njezinog oporavka od jednog od onih groznih projektila. Ovaj je ušao u njezinu lijevu hemisferu, i uništio joj Brokin predio, centar za govor u njezinom mozgu. U dotičnom tretmanu Gabby radi sa govornim terapeutom, i bori se ne bi li proizvela neke od osnovnih riječi, i možete primjetiti kako joj je sve teže i teže, sve dok se na kraju potpuno ne slomi i počne jecati bez riječi na rukama svog terapeuta. I nakon nekoliko trenutaka njezin terapeut pokušava sa novom tehnikom, i oni počinju pjevati skupa, i Gabby počinje pjevati kroz suze i možete čuti kako je u stanju jasno izgovarati riječi pjesme koja opisuje njezine osjećaje, i ona pjeva, u uzlaznoj skali, ona pjeva, "Neka sija, neka sija, neka sija." I to je vrlo snažan i dirljiv podsjetnik o tomu kako ljepota glazbe ima moć govora tamo gjde riječi zataje, u ovom slučaju glazba doslovce govori.

Gledanje ove snimke Gabby Giffords me podsjetilo na rad doktora Gottfrieda Schlauga, jednog od istaknutih neurologa koji se bavi proučavanjem glazbe i mozga na Harvardu. Schlaug je pobornik terapije nazvane Melodijska terapija intonacije koja je sada postala vrlo popularna u muzikoterapiji. Schlaug je otkrio da osobe pogođene moždanim udarom i zahvaćene afazijom koje su bile nesposobne da oblikuju rečenice složene od tri ili četiri riječi, ipak su još uvijek bile u stanju pjevati riječi pjesme, bilo da je u pitanju "Sretan ti rođendan" ili njihova omiljena pjesma Eaglesa ili Rolling Stonesa. I nakon 70 sati intenzivnih satova pjevanja, otkrio je da je glazba bila u stanju doslovce ponovno promrežiti mozgove njegovih pacijenata i stvoriti odgovarajući centar za govor u njihovoj desnoj hemisferi kako bi se naknadilo oštećenje lijeve hemisfere.

Kao sedamnaestogodišnjak sam posjetio laboratorij doktora Schlauga, i u jedno popodne proveo me kroz jedno od vodećih istraživanja o glazbi i mozgu -- o tome kako su glazbenici imali iz temelja drugačiju strukturu mozga u odnosu na ne-glazbenike i kako glazba i slušanje glazbe mogu jednostavno osvjetliti cijeli mozak, od prednjeg mozga pa sve do malog mozga, o tome kako glazba postaje neuropsihijatrijska metoda za pomoć autističnoj djeci, za pomoć onima koji se bore protiv stresa, tjeskobe i depresije, kako se teško oboljelim od parkinsonove bolesti primjetno smirivalo podrhtavanje i hod postajao stabilniji kada bi slušali glazbu, i kako bi oboljeli od Alzheimerove bolesti, čija je senilnost toliko uznapredovala da nisu više prepoznavali svoju obitelj, još uvijek jasno prepoznavali Chopinovu melodiju za klavir koju su naučili kada su bili djeca.

Ali imao sam još jedan razlog za posjet Gottfriedu Schlaugu i bio je to sljedeći: nalazio sam se na raskršću svog života, pokušavajući izabrati između glazbe i medicine. Bio sam upravo završio svoj redoviti studij i radio sam kao asistent u laboratoriju Dennisa Selkoea, proučavao Parkinsonovu bolest na Harvardu, i bio sam se zaljubio u neurologiju. Htio sam postati kirurg. Želio sam postati liječnikom poput Paula Farmera ili Ricka Hodesa, poput tih neustrašivih ljudi koji su odlazili na mjesta kao što su Haiti ili Etiopija i radili sa oboljelima od AIDS-a s tuberkulozom višestruko otpornom na lijekove, ili s djecom izobličenom od raka. Htio sam postati takav ljiečnik Crvenog križa, liječnik bez granica. S druge strane, svirao sam violinu cijelog svog života.

Glazba je za mene bila više od strasti. Bila je opsesija. Bila je kisik. Imao sam sreću studirati na Juilliardu (privatna akademija umjetnosti) na Manhattanu, i svirati svoj prvi koncert sa Zubinom Mehtom i Izraelskim filharmonijskim orkestrom u Tel Avivu i ispostavilo se da je Gottfried Schlaug studirao za orguljaša na Bečkom konzervatoriju, ali je odustao od svoje ljubavi za glazbu da bi nastavio karijeru u medicini. I tog poslijepodneva sam ga upitao: "Kako ti je bilo donijeti takvu odluku?"

I on je odgovorio da i dalje ponekad zaželi svirati orgulje kao što je to nekada činio i da u mom slučaju medicinska škola može pričekati, a da violina to jednostavno ne može. I nakon još dvije godine glazbenog usavršavanja, odlučio sam pokušati nešto nemoguće prije nego što se pojavim na prijemnom ispitu za medicinu i upišem se na fakultet kao poslušan indijski sin ne bi li postao novi Dr Gupta. (smijeh) I tako sam odlučio pokušati nemoguće i pojavio sam se na audiciji za cijenjenu Los Angeles Filharmoniju. To je bila moja prva audicija, i nakon tri dana sviranja, iza paravana probnog tjedna, ponudili su mi mjesto. I to je bio san. Bio je ludi san biti dio orkestra i svirati u kultnoj Walt Disney Concert Hall u orkestru kojim sada dirigira poznati Gustavo Dudamel, ali za mene je bilo još daleko važnije to da sam bio okružen glazbenicima i mentorima koji su postali moja nova obitelj, moj novi glazbeni dom.

Ali godinu dana kasnije, sreo sam još jednog glazbenika koji je također studirao na Juilliardu, koji mi je osobito pomogao da pronađem svoj način izražavanja i oblikujem svoj glazbeni identitet. Nathaniel Ayers bio je kontrabasist na Juilliardu, ali je kao dvadesetogodišnjak patio od serije psihotičnih epizoda, liječen je kloropromazinom u Bellevueu, i 30 godina kasnije završio je kao beskućnik na ulicama Skid Rowa (siromašna četvrt) u centralnom Los Angelesu. Nathanielova sudbina je bacila novo svjetlo na beskućništvo i na prevenciju mentalnog zdravlja u Sjedinjenim državama, kao što je prikazano u knjizi i u filmu "Solist", ali ja sam postao njegov prijatelj, i postao sam njegov učitelj violine, i rekao sam mu da gdje god bude imao svoju violinu, i gde god ja budem imao svoju, da ćemo održati našu lekciju.

I u mnogim prilikama u kojima sam vidio Nathaniela na Skid Rowu, mogao sam se osvjedočiti koliko ga je glazba mogla povratiti iz njegovih najcrnjih trenutaka, iz onoga što je meni i mom neuvježbanom oku izgledalo kao početak shizofrenične epizode. Svirajući za Nathaniela, glazba je dobila dublje značenje jer se tu radilo o komunikaciji, komunikaciji tamo gde su riječi zakazale, komunikaciji poruke koja je prodrla dublje od riječi, koja se urezala u osnovni primarni nivo Nathanielove psihe, i koja je došla kao istinski glazbeni poklon od mene. Postajao sam sve ogorčeniji jer netko poput Nathaniela može završiti kao beskućnik na Skid Rowu radi svoje mentalne bolesti i koliko je još desetaka tisuća drugih bila tamo na Skid Rowu sama sa sudbinom podjednako tragičnom kao što je njegova, ali za razliku od njega nikada neće imati knjigu ili film o sebi koji bi ih mogli maknuti sa ceste. I u samoj srži te svoje krize, osjetio sam kako je život glazbe izabrao mene, i nekako, možda vjerojatno u vrlo naivnom smislu, osjetio sam da Skid Row ima potrebu za nekim poput Paula Farmera, a ne za još jednim klasičnim glazbenikom koji svira na Bunker Hillu.

I na kraju, Nathaniel je bio taj koji mi je pokazao da ako sam zaista posvećen tome da nešto promjenim, ako sam zaista htio stvoriti razliku, već sam imao savršen instrument za to, i da je glazba bila most koji je povezao moj svijet sa njegovim.

Evo lijepog citata romantičarskog njemačkog kompozitora Roberta Schumanna, koji je rekao: "Poslati zraku svjetlosti u tamu ljudskih srdaca, to je dužnost umjetnika." I to je osobito dirljiv citat jer je i sam Schumann patio od shizofrenije i umro u utočištu. Inspiriran onim što sam naučio od Nathaniela, osnovao sam organizaciju glazbenika na Skid Rowu nazvanu Ulična simfonija, koja donosi svjetlost glazbe u najmračnija mjesta, koja svira za beskućnike i mentalno bolesne u prihvatilištima i klinikama na Skid Rowu, koja svira za ratne veterane sa posttraumatskim stresnim poremećajima i za zatvorenike i one koji su označeni kao kriminalno ludi.

Nakon jednog od naših koncerata u Državnoj bolnici Patton u San Bernardinu, jedna žena nam je prišla i suze su joj se slivale niz lice, a imala je paralizu, tresla se, ali je imala i taj predivan osmijeh, i rekla je da nikada prije nije čula klasičnu glazbu, nije ni pomišljala da bi joj se svidjela, nije nikada ranije čula zvuk violine, i da je slušanje ove glazbe bilo poput slušanja sunčeve svjetlosti, i da ih nikada nitko nije posjetio, i da je to bilo prvi put u šest godina, kada je čula naše sviranje, da se prestala tresti bez pomoći lijekova.

Iznenada, ono što smo otkrili ovim koncertima, daleko od pozornice, daleko od reflektora, daleko od smokinga, jest da su glazbenici postali sredstvo za uručivanje nevjerovatnih terapeutskih beneficija kojima glazba utječe na mozak publike koja nikada ne bi imala priliku ući u ovu sobu, nikada ne bi imala pristup toj vrsti glazbe koju mi izvodimo. Kao što medicina služi da bi liječila ne samo sastavne djelova samoga tijela, moć i ljepota glazbe nadilazi "E" u sredini našeg voljenog akronima. Glazba nadilazi samu estetsku ljepotu. Usklađivanje emocija koje doživljavamo kada slušamo Wagnerovu operu, ili Brahmsovu simfoniju ili Beethovenovu komornu glazbu, prisiljava nas da se sjetimo naše zajedničke ljudskosti koju djelimo, duboko zajednički povezane svijesti, empatične svijesti za koju neuropsihijatar Iain McGilchrist kaže da je jako promrežena u desnoj hemisferi našega mozga. I za one koje žive u vrlo nehumanim uvjetima mentalne bolesti unutar beskućništva i zatvoreništva, glazba i ljepota glazbe nude priliku da nadiđu svijet oko sebe i da se podsjete da još uvijek imaju sposobnost doživjeti nešto predivno i da čovječanstvo nije zaboravilo na njih. I iskra te ljepote, iskra te ljudskosti pretvara se u nadu, i znamo, bez obzira jesmo li izabrali put glazbe ili medicine, da je upravo to prva stvar koju moramo usaditi unutar naše zajednice, unutar naše publike ako želimo potaknuti liječenje iznutra.

Želio bih završiti citirajući Johna Keatsa, romantičnog engleskog pjesnika, to je poznat citat za kojeg sam uvjeren da svi vi poznajete. I sam Keats je također odustao od medicinske karijere da bi se bavio poezijom, ali je umro kada je imao godinu dana više od mene. I Keats je rekao: "Ljepota je istina, istina je ljepota. To je sve što znaš i sve što trebaš znati." (Glazba) (Pljesak)