Robert Gupta: Glazba je lijek, glazba je zdravlje

Jednog dana je kolumnist Los Angeles Timesa, Steve Lopez, hodao ulicama centra Los Angelesa, kada je čuo prekrasnu glazbu. Dolazila je od čovjeka, Afroamerikanca, šarmantnog, surovog beskućnika koji je svirao violinu sa samo dvije žice.

I pričam vam priču koju mnogi od vas znaju jer je Steveova kolumna postala osnova za knjigu, koja je pretvorena u film, u kojem Robert Downey Jr. glumi Steve Lopeza, a Jamie Foxx Nathaniel Anthony Ayersa, kontrabasista s glazbene akademije Julliard čija je obećavajuća karijera prekinuta tragičnom pojavom paranoične šizofrenije. Nathaniel se ispisao s Julliarda, pretrpio potpuni slom i 30 godina kasnije živio kao beskućnik na ulicama Skid Rowa u centru Los Angelesa. Sve vas potičem na čitanje Steveove knjige ili gledanje filma kako biste razumijeli ne samo divnu vezu koja se stvorila između ova dva muškarca, već kako je glazba omogućila oblikovanje te veze, koja je na kraju bila instrument(alna), ako ćete dozvoliti igru riječi, pomoći Nathanielu kako bi se maknuo s ulice.

Sreo sam gosp. Ayersa 2008., prije dvije godine, u koncertnoj dvorani Walt Disney. Upravo je čuo izvedbu Beethovenove prve i četvrte simfonije, te se došao predstaviti iza pozornice. Govorio je na jako veseo i druželjubiv način o Yo-Yo Ma i Hillary Clinton, i kako Dodgersi nikada neće osvojiti svjetsko prvenstvo, a sve zbog nesigurnog prvog pasaža violine u zadnjem stavku Beethovenove četvrte simfonije. I tako smo pričali o glazbi, da bih nekoliko dana kasnije dobio e-mail od Stevea u kojem kaže kako je Nathaniel zainteresiran da ga podučavam violinu.

Trebao bih spomenuti kako Nathaniel odbija liječenje jer su ga ranije liječili šok terapijom, Torazinom i lisicama, i taj mu je ožiljak ostao za cijeli život. Sada, kao posljedica toga, sklon je tim šizofrenim epizodama od kojih se najgore mogu manifestirati tako da eksplodira, a potom nestane na nekoliko dana, lutajući ulicama Skid Rowa, izložen njihovim užasima, dok ga vlastiti unutrašnji demoni progone.

Nathaniel je bio toliko uzbuđen kada smo započeli s prvom lekcijom u koncertnoj dvorani Walt Disney da je imao neku vrstu maničnog sjaja u očima, bio je izgubljen. I govorio je o nevidljivim demonima i dimu, te da ga netko truje dok spava.

I bio sam uplašen, ne za sebe, već sam bio uplašen da ću ga izgubiti, da će potonuti u jedno od svojih stanja, te da ću ja upropastiti njegovu vezu s violinom ako krenem govoriti o ljestvicama, arpeggima i drugim zanimljivim oblicima didaktičke pedagogije violine. (Smijeh) Stoga sam jednostavno počeo svirati. Svirao sam prvi stavak Beethovenovog koncerta za violinu.

I dok sam svirao, shvatio sam da se dogodila duboka promjena vidljiva u Nathanielovim očima. Djelovao je kao da se nalazi u zagrljaju nekog nevidljivog lijeka, kemijske reakcije, kojoj je moje sviranje violine bio katalizator. I Nathanielov bijes se pretvorio u razumijevanje, tihu znatiželju i milost. I kao u čudu, podigao je svoju violinu, i započeo svirati, po sluhu, određene isječke koncerata za violinu, a potom me zamolio da ih dovršim - Mendelssohn, Čajkovski, Sibelius. Počeli smo pričati o glazbi, od Bacha do Beethovena i Brahmsa, Brucknera, svim B-ovima, od Bartóka, sve do Esa-Pekka Salonena.

I shvatio sam da on ima ne samo enciklopedijsko znanje o glazbi, već da je s njom povezan na osobnom nivou. Govorio je o njoj s jednom vrstom strasti i razumijevanja koju ja dijelim sa svojim kolegama u LA filharmoniji. Kroz sviranje i razgovor o glazbi taj se muškarac transformirao iz paranoičnog, poremećenog čovjeka koji je dolutao s ulica centra Los Angelesa, u šarmantnog, obrazovanog, briljantnog glazbenika s Julliarda.

Glazba je lijek. Glazba nas mijenja. A za Nathaniela, glazba je zdravlje. Glazba mu omogućava uzeti vlastite misli i obmane te ih, pomoću vlastite mašte i kreativnosti pretvoriti u stvarnost. A to je bijeg iz njegovog mučnog stanja. I shvatio sam da je to srž umjetnosti. To je razlog zašto smo stvorili glazbu, uzimamo nešto što postoji u svima nama, u našoj temeljnoj srži, našim emocijama, i kroz naše umjetničke leče, kroz našu kreativnost, sposobni smo pretvoriti te emocije u stvarnost. I stvarnost tog izričaja dopire do svih nas i potiče nas, inspirira i ujedinjuje.

A Nathaniela je glazba vratila natrag među prijatelje. Iskupljujuća moć glazbe vratila ga je u obitelj glazbenika koji su ga razumjeli, koji su prepoznali njegov talent i poštovali ga. I uvijek ću stvarati glazbu s Nathanielom, bilo da smo u koncertnoj dvorani Walt Disneya, ili u Skid Rowu, jer on me podsjeća zašto sam postao glazbenik. Hvala vam. (Pljesak)

Bruno Giussani: Hvala vam. Hvala. Robert Gupta (Pljesak)

Robert Gupta: želio bih odsvirati nešto što sam besramno ukrao od čelista. Molim vas, oprostite mi.

(Smijeh) (Glazba) (Pljesak)