Rebecca Onie: Što kad bi nas naš zdravstveni sustav održavao zdravima?

Na prvoj godini fakulteta prijavila sam se za staž u stambenoj jedinici u Greater Boston Legal Services (pravna služba). Pojavila sam se prvi dan spremna za kuhanje kave i fotokopiranje, ali bila sam uparena s korektnim, duboko nadahnutim odvjetnikom po imenu Jeff Purcell, koji me od prvog dana gurao u prve redove.

Tijekom devet mjeseci imala sam priliku voditi desetke razgovora s obiteljima niskih prihoda u Bostonu koje bi dolazile zbog svojih stambenih problema, ali uvijek su imale neki zdravstveni problem u pozadini. Dakle, došao mi je klijent koji je trebao biti izbačen jer nije platio stanarinu. Ali, naravno, on nije platio stanarinu zato što plaća lijekove za HIV i jednostavno si ne može priuštiti oboje. Dolazile su majke, kći ima astmu i svako jutro budi se prekrivena žoharima. Jedna od naših parničkih strategija zapravo je bila da ja odem u kuće tih klijenata s velikim staklenim bocama. Prikupila bih žohare, pištoljem na vruće ljepilo zalijepili bismo ih na pano koji bismo ponijeli na sud za naše slučajeve. I uvijek smo pobjeđivali jer su suci bili toliko zgroženi. Daleko je djelotvornije, moram reći, nego bilo što što sam kasnije naučila na pravnom fakultetu.

No, tijekom tih devet mjeseci, postala sam frustrirana osjećajem da interveniramo prekasno – da su naši klijenti već u krizi kad dođu do nas. Na kraju moje prve godine fakulteta, pročitala sam članak o radu dr. Barryja Zuckermana koji je bio šef pedijatrije u Boston Medical Center-u. Prvo je zaposlio odvjetnika da zastupa pacijente.

Nazvala sam Barryja te s njegovim blagoslovom, u listopadu 1995. ušla u čekaonicu pedijatrijske klinike u Boston Medical Center-u. Nikad neću zaboraviti kako su se na TV-u u krug prikazivali crtići. A iscrpljenost majki koje su morale presjesti na dva, tri, ponekad četiri autobusa kako bi dovele svoje dijete k liječniku, bila je očigledna.

Činilo se da liječnici nikad nisu imali dovoljno vremena za sve pacijente, koliko god se trudili. Tijekom šest mjeseci, zaustavila bih ih na hodniku te ih upitala neka naivna, ali temeljna pitanja: "Kada biste imali neograničena sredstva, koja je jedna stvar koju biste dali pacijentima?"

I čula sam istu priču uvijek iznova, priču koju smo čuli stotine puta od tada. Rekli su: "Svaki dan imamo pacijente koji dolaze u kliniku -- dijete ima upalu uha i ja propišem antibiotike. Ali pravi problem je da nema hrane kod kuće. Pravi problem je da dijete živi s još 12 drugih ljudi u dvosobnom stanu. A ja čak ni ne pitam o tim problemima jer ne mogu ništa učiniti. Imam 13 minuta za svakog pacijenta. Pacijenti se gomilaju u čekaonici. Nemam pojma gdje je najbliža banka hrane. Čak nemam nikakvu pomoć. " U toj klinici, čak i danas, postoje dva socijalna radnika za 24.000 pedijatrijskih pacijenata, što je bolja situacija nego u mnogim drugim klinikama.

Dakle Health Leads je nastao iz tih razgovora -- jednostavan model u kojem liječnici i medicinske sestre svojim pacijentima mogu propisati hranu koja je hranjiva, toplinu u zimi i druge osnovna sredstva na isti način na koji propisuju lijekove. Pacijenti zatim donesu svoj recept za naš stol u čekaonici gdje je naš tim dobro obučenih studenata prava koji rade rame uz rame s tim obiteljima povezujući ih s postojećom paletom sredstava zajednice.

Dakle počeli smo sa stolom s karticama u čekaonici klinike -- u stilu štanda s limunadom. No, danas imamo tisuću studenata prava koji rade na povezivanju gotovo 9000 pacijenata i njihovih obitelji sa sredstvima koja su im potrebna da budu zdravi.

Prije 18 mjeseci primila sam e-mail koji mi je promijenio život. E-mail je bio od dr. Jacka Geigera, koji mi je pisao da mi čestita na Health Leads-u te da podijeli, kako je rekao, malo povijesnog konteksa. 1965. godine dr. Geiger osnovao je jedan od prva dva društvena zdravstvena centra u zemlji, u strašno siromašnom području delte Mississippija. Mnogi njegovi pacijenti dolazili su dolazili su pothranjeni pa smo im počeli propisivati hranu. Odnijeli bi te recepte do lokalnih trgovina, koje bi ih ispunile, a zatim naplatiti troškove iz proračuna klinike za lijekove. Kad je Ured za ekonomske prilike u Washingtonu – koji je financirao Geigerovu kliniku – saznao za to, bili su bijesni. Poslali su birokrata da kaže Geigeru kako se od njega očekuje da njihov novac koristi za medicinsku skrb -- na što je Geiger slavno i logički odgovorio: "Zadnji put kad sam provjeravao svoje udžbenike, terapija za pothranjenost bila je hrana."

(Smijeh)

Kad sam dobila ovaj e-mail od dr. Geigera, znala sam da trebam biti ponosna što sam dio ove povijesti. No, istina je da sam bila očajna. Prošlo je 45 godina otkako je Geiger propisao hranu svojima pacijentima, a liječnici mi kažu da kod takvih problema radije ništa ne pitaju. 45 godina nakon Geigera, Health Leads treba ponovno izumiti recepte za osnovna sredstva. Tako sam provela sate i sate pokušavajući naći smisao ovom čudnom stanju koje nikako da završi. Ako smo već desetljećima imali prilično jednostavan alat za održavanje pacijenata zdravima, a posebice pacijenata s niskim primanjima, kako to da ga nismo koristili? Ako znamo što je potrebno da bismo imali zdravstveni sustav, a ne bolesni sustav, zašto to jednostavno ne učinimo?

Ta pitanja, u mojoj glavi, nisu teška zato što su odgovori komplicirani, već su teška jer zahtijevaju da budemo iskreni sami sa sobom. Moje uvjerenje je da je gotovo prebolno izgovoriti naše težnje za naš zdravstveni sustav, ili čak priznati da ih uopće imamo. Jer ako bismo to i učinili, one bi bile toliko daleke od naše trenutne stvarnosti. Ali to ne mijenja moje uvjerenje da svi mi, duboko u sebi, u ovoj sobi i diljem zemlje, dijelimo slične želje. Ako smo iskreni sami sa sobom i tiho osluškujemo, svi mi imamo čvrsto usidrenu nadu za našu zdravstvenu skrb, a to je da nas održava zdravima.

Ta težnja da nas naša zdravstvena skrb održava zdravima neizmjerno je moćna. Način na koji ja razmišljam o tome jest da je zdravstvena skrb kao i svaki drugi sustav. To je samo niz izbora koje ljudi čine. Što ako odlučimo napraviti drugi niz izbora? Što ako smo odlučili uzeti sve dijelove zdravstvene skrbi koji su se udaljili od nas te zauzmemo čvrsti stav i kažemo: "Ne. To su naše stvari. Koristit će se za naše potrebe. Koristit će se za ostvarenje naših težnji"? Što ako je sve što potrebno za ostvarenje naše težnje za zdravstvenu skrb upravo ovdje ispred nas, samo čeka da se uzme?

Dakle, tu je Health Leads počeo. Počeli smo s blokom s receptima -- vrlo običnim komadom papira -- i pitali smo, ne što pacijenti trebaju da bi ozdravili -- antibiotike, inhalator, lijekove -- nego ono što pacijenti trebaju da bi bili zdravi, da se uopće ne razbole. Odlučili smo koristiti recepte u tu svrhu. Dakle, samo nekoliko kilometara odavde, u Children's National Medical Center-u, kad pacijenti dođu kod liječnika postavlja im se par pitanja. Pita ih se: "Ponestaje li vam hrane krajem mjeseca? Imate li siguran smještaj?". I kad liječnica krene u vizitu, zna visinu, težinu, ima li hrane kod kuće, živi li obitelj u prihvatilištu. I to ne dovodi samo do bolje palete kliničkih izbora, već liječnik može propisati ta sredstva za pacijenta, koristeći Health Leads kao bilo koju drugu pod-specijalističku uputnicu.

Problem je da, nakon što okusite kako je to kad ostvarite svoju težnju za zdravstvenom skrbi, želite više. Pa smo pomislili, ako možemo nagovoriti pojedine liječnike da propisuju ova osnovna sredstva za svoje pacijente, možemo li postići da cijeli zdravstveni sustav promijeni svoje pretpostavke? I pokušali smo to učiniti.

Tako sad u bolničkom centru u Harlemu kad pacijenti dođu s povišenim indeksom tjelesne mase, elektronički medicinski registar automatski stvara recept za Health Leads. Naši volonteri mogu tad raditi s njima kako bi povezali pacijente sa zdravom hranom i programom vježbe u njihovim zajednicama. Stvorili smo pretpostavku da vam, ako ste pacijent u bolnici s povišenim indeksom tjelesne mase, četiri zida liječničke ordinacije vjerojatno neće dati sve što vam treba da biste bili zdravi. Trebate više.

Dakle, s jedne strane, to je samo osnovno rekodiranje elektroničkog medicinskog registra. A s druge strane, to je radikalna transformacija elektroničkog medicinskog registra iz statičkog spremišta dijagnostičkih informacija u alat za promicanje zdravlja. U privatnom sektoru, kad ugurate takvu dodatnu vrijednost iz ulaganja fiksne cijene, to se zove multimilijarderska tvrtka. No, u mom svijetu, to se zove smanjene pretilosti i dijabetesa. To se zove zdravstvena skrb -- sustav u kojem liječnici mogu propisati rješenja za poboljšanje zdravlja, a ne samo upravljati bolestima.

Ista stvar u kliničkoj čekaonici. Dakle, svaki dan u ovoj zemlji 3 milijuna pacijenata prođe kroz otprilike 150.000 čekaonica u klinikama u ovoj zemlji. A što rade kad su ondje? Sjede, gledaju zlatne ribice u akvariju, čitaju prastare primjerke časopisa o kućanskim poslovima. No, uglavnom svi samo sjedimo ondje cijelu vječnost, čekajući. Kako smo dospjeli ovdje gdje posvećujemo stotine hektara i tisuće sati čekanju? Što kad bismo imali čekaonicu u kojoj ne sjediš samo kad si bolestan, već gdje ideš da bi postao zdrav? Ako zračne luke mogu postati trgovački centri, a McDonalds igralište, zasigurno možemo ponovno osmisliti čekaonicu.

I to je ono što je Health Leads pokušao učiniti, vratiti tu nekretninu i to vrijeme te ih iskoristiti kao prolaz za povezivanje pacijenata sa sredstvima koja im trebaju da bi bili zdravi. Dakle, oštra je zima na sjeveroistoku, vaše dijete ima astmu, upravo su vam isključili grijanje, a vi ste naravno u čekaonici Hitne, jer je hladan zrak pokrenuo astmu vašeg djeteta. No što ako umjesto zabrinutog višesatnog čekanja čekaonica postane mjesto gdje Health Leads ponovno uključi vaše grijanje?

Naravno, sve to zahtijeva više radne snage. No, ako smo kreativni, to već imamo. Znamo da naši liječnici, medicinske sestre pa čak i socijalni radnici, nisu dovoljni, da vrijeme zdravstvene skrbi koje istječe previša ograničava. Za zdravlje jednostavno treba više vremena. Ono zahtijeva nekliničku vojsku zdravstvenih radnika iz zajednice i menadžera slučaja te mnoge druge.

Što kad bi mali dio te buduće zdravstvene radne snage bilo 11 milijuna studenata ove zemlje? Neopterećeni kliničkom odgovornošću, nespremni prihvatiti "ne" kao odogovor od tih birokrata koji pokušavaju slomiti pacijente te s neusporedivom sposobnošću pronalaženja informacija, izbrušenom višegodišnjom upotrebom Googlea.

Ako mislite da je nevjerojatno da se student volonter može tako obvezati, imam dvije riječi za vas: March Madness (košarkaški turnir). Prosječni NCAA Division 1 igrač košarke posvećuje 39 sati tjedno svome sportu. Možemo misliti da je to dobro ili loše, no u svakom slučaju je istinito. I Health Leads temelji se na pretpostavci da smo predugo premalo tražili od svojih studenata kad se radi o pravom utjecaju na ugrožene zajednicame. Sveučilišni sportski klubovi kažu: "Mi ćemo uzeti desetke sati na nekom području blizu kampusa u nekom ranom jutarnjem satu te ćemo mjeriti tvoju izvedbu i izvedbu tvoga tima, a ako nisi dovoljno dobar ili ako se ne pojaviš, ispast ćeš iz tima. Ali mnogo ćemo uložiti u tvoj trening i razvoj te ćemo ti dati izvanrednu zajednicu vršnjaka." I ljudi se poredaju pred vrata samo da bi imali mogućnost biti dio toga.

Mi mislimo da ako je to dovoljno dobro za ragbi momčad, dovoljno je dobro i za zdravlje i siromaštvo. Health Leads također novači u natjecateljskom duhu, intenzivno trenira, profesionalno podučava, zahtijeva značajno vrijeme, izgrađuje kohezivni tim te mjeri rezultate – nalik na Teach for America za zdravstvo.

Sad u top 10 gradova u SAD-u s najvećim brojem pacijenata zdravstvene pomoći, svaki ima barem 20.000 studenata. Samo u New Yorku je pola milijuna studenata. Ovo nije samo neka vrsta kratkoročne radne snage za spajanje pacijenata s osnovnim sredstvima, to je nova generacija mreže zdravstvenog vodstva koja je provela dvije, tri ili četiri godine u čekaonicama razgovarajući s pacijentima o njihovim osnovnim zdravstvenim potrebama. Oni odlaze sa svojim uvjerenjem, sposobnostima i efikasnošću da shvate naše najosnovnije potrebe zdravstvene skrbi. Najbolja stvar je što je postoji na tisuće takvih ljudi.

Mia Lozada glavni je specijalizant interne medicine na UCSF Medical Center-u, ali tri godine preddiplomskog studija bila je volonter Health Leads-a u čekaonici Boston Medical Center-a. Mia kaže: "Kad moje kolege napišu recept, misle da je njihov posao gotov. Kad ja napišen recept za lijek, uvijek pomislim: zna li obitelj pročitati recept? Imaju li prijevoz do ljekarne? Imaju li hranu koju trebaju pojesti uz propisani lijek? Imaju li osiguranje koje će pokriti troškove propisanog lijeka? To su pitanja koja sam naučila u Health Leads-u, a ne na fakultetu."

Nijedno od ovih rješenja – blok s receptima, elektronički medicinski registar, čekaonica, vojska studenata -- nije savršeno. No, oni su nam na raspolaganju – jednostavni primjeri ogromne neiskorištenosti zdravstvenih sredstava koji bi, ako ih vratimo i razmjestimo, mogli ostvariti naše osnovne težnje za zdravstvenom skrbi.

Bila sam u pravnoj službi otprilike devet mjeseci kad mi se ova ideja o Health Leads-u počela motati po glavi. Znala sam da moram reći Jeffu Purcellu, svom odvjetniku, da moram otići. Bila sam tako nervozna, zato što sam mislila da će biti razočaran mnome jer napuštam naše klijente zbog neke lude ideje. Sjela sam s njim i rekla: "Jeff, imam tu ideju da bismo mogli pokrenuti studente da rješavaju najosnovnije zdravstvene potrebe pacijenata." Bit ću iskrena, samo sam htjela da se ne ljuti na mene. Ali rekao je ovo: "Rebecca, kad imaš viziju, imaš obvezu ostvariti je. Moraš slijediti tu viziju." I moram reći, pomislila sam: "Hej. To je veliki pritisak." Samo sam htjela blagoslov, a ne nekakvu obavezu. No, istina je da sam od tad gotovo neprestano jurila tu viziju.

Vjerujem da svi imamo viziju zdravstva u ovoj zemlji. Vjerujem da na kraju dana, kad mjerimo našu zdravstvenu skrb, to neće biti po izliječenim bolestima, već po spriječenim bolestima. To neće biti po izvrsnosti naših tehnologija ili profinjenosti naših specijalista, već po tome koliko rijetko smo ih trebali. I najvažnije od svega, vjerujem da kad mjerimo zdravstvenu skrb, da će to biti, ne po tome što je sistem bio, već po onome što smo mi izabrali da bude.

Hvala.

(Pljesak)

Hvala Vam.

(Pljesak)