Raghava KK: Koji je vaš 200-godišnji plan?

Prije otprilike 75 godina moj djed, mladić, ušetao je u šator koji je bio pretvoren u kino kao što je ovo i beznadno se zaljubio u ženu koju je vidio na filmskom ekranu: nitko drugi nego Mae West, miljenica 30-ih godina i nije je mogao nikako zaboraviti. Zapravo, kad mu se rodila kći nakon mnogo godina, htio ju je nazvati Mae West, ali možete li zamisliti Mae West kao ime za indijsko dijete? Indijska obitelj je rekla: nema šanse!

Pa kad se moj brat blizanac Kaesava rodio, odlučio se poigrati s poretkom slova u imenu Keshava. Rekao je: ako Mae West može biti M-A-E, zašto Keshava ne bi bio K-A-E? Tako je promijenio Kaesavin poredak slova u imenu. Onda se Kaesavi rodio dječačić kojeg su nazvali Rehan prije nekoliko tjedana. Odlučio je napisati ili, radije, pogrešno napisati Raehan s A-E.

Znate, moj djed je umro prije mnogo godina dok sam bio mali, no njegova ljubav prema Mae West živi kao pogrešno napisana riječ u DNK njegovog potomstva. Za mene je to uspješno naslijeđe. (Smije se)

Znate, što se mene tiče, moja žena i ja imamo svoj vlastiti ludi projekt naslijeđa. Mi svakih nekoliko godina sjednemo, raspravljamo, prepiremo se, svađamo se i na kraju smislimo naš vlastiti 200-godišnji plan.

Naši prijatelji misle da smo ludi. Naši roditelji misle da smo šašavi. Zato što, znate, oboje dolazimo iz obitelji koje zaista poštuju poniznost i mudrost, no mi oboje volimo živjeti izvan okvira stvarnosti. Vjeujem u koncept Raja Yogi: Budi frajer prije nego postaneš asket. Ovo sam ja kao rock zvijezda čak i ako je to samo u mojoj kući. Znate?

Kad smo Netra i ja sjeli da napravimo svoj prvi plan prije 10 godina, rekli smo da fokus ovog plana ode daleko iznad nas samih. Što mislimo kada kažemo "iznad nas samih"?

Dakle, izračunali smo da je 200 godina na kraju našeg izravnog dodira sa svijetom. Nitko koga upoznam u svome životu neće živjeti više od 200 godina, pa smo mislili kako je to savršeno vrijeme u kojem bismo trebali smjestiti naš plan i pustiti mašti na volju.

Znate, zapravo nikad nisam vjerovao u naslijeđe. Što ću ostaviti za sobom? Ja sam umjetnik. Dok nisam napravio karikaturu o 11. rujnu. To mi je prouzročilo mnogo problema. Bio sam tako uzrujan. Znate, karikatura koja je trebala biti karikatura tjedna na kraju se zadržala puno dulje.

Sada mi je posao stvoriti umjetničko djelo koje će me sigurno nadživjeti i razmišljam o tome što želim ostaviti iza sebe s tim slikama.

Znate, karikatura o 11. rujnu me toliko uzrujala da sam odlučio da više nikad neću raditi karikature. Rekao sam, više nikad neću dati iskren i javni komentar.

Ali, naravno, nastavio sam stvarati umjetničke radove koje su bili iskreni i sirovi, zato što sam zaboravio kako su ljudi reagirali na moje radove.

Znate, ponekad je zaboravljanje jako važno da bi se ostalo idealistom. Možda je gubljenje sjećanja presudno za naš opstanak kao ljudska bića.

Jedna od najvažnijih stvari u mom 200-godišnjem planu koji Netra i ja pišemo jest što da zaboravimo o nama. Znate, nosimo sa sobom toliko prtljage, naših roditelja, našeg društva, toliko ljudi - strahova, nesigurnosti - i naš 200-godišnji plan stvarno nabraja sve naše probleme iz djetinjstva koje trebamo prebroditi. Zapravo stavljamo rok trajanja na naše probleme iz djetinjstva. Zadnji rok koji sam postavio je, rekao sam, da ću prevladati svoj strah od svoje lijevoorijentirane, feminističke punice i to je današnji datum! (Smije se) Upravo gleda. (Smijeh)

Kako god, znate, zaista cijelo vrijeme donosim odluke o tome kako želim pamtiti samog sebe i to je najvažnija vrsta odluke koju donosim. I to se izravno ocrtava u mojim slikama. No, poput mojih prijatelja. to mogu napraviti vrlo dobro na Facebooku, Pinterestu, Twitteru, Flickeru. YouTubeu. Navedite bilo što i ja sam tamo. Počeo sam prenositi svoja sjećanja u digitalni svijet., znate? No, to je popraćeno problemom. Lako je shvaćati tehnologiju kao metaforu za sjećanje, no naši mozgovi nisu savršeni mehanizmi za pohranu kao što je to tehnologija. Sjećamo se samo onoga čega se želimo sjećati. Barem je tako kod mene. I radije bih shvaćao naše mozgove kao pristrane urednike našeg sjećanja, znate? I ako tehnologija nije metafora za sjećanje, što jest?

Netra i ja koristimo našu tehnologiju kao alat u našem 200-godišnjem planu kako bismo zaista uredili naše digitalno naslijeđe.

Ovo je slika moje majke i nedavno je otvorila Facebook profil. Znate kamo ovo vodi. I jako sam je podupirao, sve dok se ova slika nije pojavila na mojoj Facebook stranici. (Smijeh)

I prvo sam skinuo svoj tag, onda sam je nazvao. Rekao sam: "Mama, više nikad nećeš staviti sliku mene u bikiniju." A ona je rekla: "Zašto? Izgledaš tako slatko, dušo." Rekao sam: " Ne razumiješ."

Možda smo mi među prvim generacijama koje stvarno razumiju to digitalno uredništvo nas samih. Možda smo mi prvi koji aktivno bilježe svoje živote.

Znate, slažete li se s naslijeđem ili ne, mi zapravo cijelo vrijeme za sobom ostavljamo digitalne tragove. Tako da smo Netra i ja stvarno željeli iskoristiti naš 200-godišnji plan da uredimo naše digitalno naslijeđe i ne samo digitalno naslijeđe, već vjerujemo u uređivanje naslijeđa moje prošlosti i budućnosti.

Kako, pitat ćete?

Dakle, kad razmišljam o budućnosti, nikad se ne vidim kako se krećem prema naprijed u vremenu. Zapravo vidim vrijeme kako se kreće unatrag prema meni. Zaista mogu predočiti svoju budućnost kako mi se približava. Mogu izbjeći što ne želim i privući što želim. To je kao prepreka u utrci u video igrici. I postao sam sve bolji i bolji u ovome. Čak i kad napravim sliku, zamišljam da sam iza slike, da već postoji, i da je netko promatra i vidim osjeća li je iz svoje dubine. Osjeća li je iz svog srca ili je to tek povezano s mozgom? I to zaista obavještava moje slikanje. Čak i kad imam izložbu, stvarno razmišljam sa čime bi ljudi trebali otići.

Sjećam se kad sam imao 19, imao sam, htio sam imati svoju prvu izložbu i htio sam da cijeli svijet to zna. Tada nisam znao za TED, no što sam učino je da sam čvrsto zatvorio oči i počeo sam sanjariti. Mogao sam zamisliti ljude kako ulaze, lijepo obučeni, izgledaju prekrasno, moje slike pod svim svjetlima i u svojoj predodžbi zaista sam vidio vrlo slavnu glumicu kako otvara moju izložbu, daje mi vjerodostojnost. Probudio sam se iz svoje predodžbe i rekao: Tko je to bio? Nisam mogao shvatiti je li to bila Shabana Azmi ili Rekha, dvije vrlo poznate indijske glumice, poput Maryl Streep Indije.

Na kraju je ispalo da sam sljedeće jutro napisao pismo i jednoj i drugoj i Shabana Azmi je odgovorila i došla otvoriti moju prvu izložbu prije 12 godina. I s kakvim praskom je moja karijera započela! Znate, kad razmišljamo o vremenu na ovaj način, možemo urediti ne samo budućnost nego i prošlost. Ovo je slika moje obitelji, a ovo je Netra, moja žena. Ona je suradnik u stvaranju mog 200-godišnjeg plana.

Netra je profesor povijesti u srednjoj školi. Volim Netru, ali mrzim povijest. Neprestano govorim: "Nets, ti živiš u prošlosti dok ja stvaram budućnost, a kad završim, ti možeš to proučavati." (Smijeh)

Obzirno mi se nasmiješila i kao kaznu rekla: "Sutra poučavam razred o indijskoj povijesti i ti ćeš ga odslušati i dat ću ti ocjenu."

Rekao sam: "Oh Bože."

Stvarno sam otišao i odslušao njezino predavanje. Započela je dajući učenicima izvorne dokumente iz Indije, Pakistana, iz Velike Britanije i rekao sam: "Opa." Onda ih je zatražila da razdvoje činjenice od pristranog mišljenja. Ponovno sam rekao: "Opa." Onda je rekla: "Izaberite svoje činjenice i pristrana mišljenja i stvorite sliku vlastite dostojanstvene priče."

Povijest kao alat mašte? Bio sam toliko nadahnut.

Stvorio sam vlastitu verziju indijske povijesti. Uključio sam priče svoje bake. Radila je za telefonsku centralu i slučajno bi čula razgovore između Nehrua i Edwine Mountbatten. I znala je čuti svakakve stvari koje nije trebala čuti. Ali, znate, uključujem i takve stvari. To je moja verzija indijske povijesti.

Znate, ako je to tako, palo mi je na pamet da možda, možda je osnovna svrha naših mozgova da služi našoj dostojanstvenosti. Recite Facebooku da to shvati!

Netra i ja ne pišemo naš 200-godišnji plan za nekoga drugoga da dođe i izvrši ga u 150 godina. Zamislite da ste primili paket iz prošlosti koji kaže: U redu, sad bi trebao provesti ostatak života čineći sve ovo. Ne. Zapravo to pišemo samo kako bismo pravilno postavili svoje stavove.

Znate, vjerovao sam da je obrazovanje najvažniji alat kojim se ostavlja značajno naslijeđe. Obrazovanje je odlično. Zaista nas uči tko smo i pomaže nam staviti sebe same u kontekst svijeta, no zapravo me moja kreativnost naučila da mogu biti mnogo više nego što mi je moje obrazovanje reklo da jesam.

Volio bih dati argument da je kreativnost najvažniji alat koji imamo. Pomaže nam stvoriti ono što jesmo i urediti ono što slijedi.

Volim zamišljati -- Hvala.

Volim se zamišljati kao pripovjedača, gdje su moja prošlost i moja budućnost jedine priče, moje priče, koje tek treba ispričati i ponovno ispričati. Nadam se da ćete vi svi jednoga dana dobiti priliku podijeliti i napisati vlastitu 200-godišnju priču.

Puno vam hvala.

Hvala! (Pljesak)