Filozofi, dramaturzi, teolozi stoljećima se bore s pitanjem: Što tjera ljude da krenu krivim putem? Postavio sam si to pitanje još dok sam bio dječak. Kad sam bio dječak, odrastajući u južnom Bronxu, središnjem i siromašnom getu u New Yorku, bio sam okružen zlom, kao i svi klinci koji su odrasli u siromašnom dijelu grada. Imao sam prijatelje koji su bili jako dobra djeca, a živjeli su pravim doktor Jekyll i gospodin Hyde životom -- Robert Louis Stevenson. Odnosno, drogirali su se, upadali u nevolje i bili u zatvoru. Neki su ubijeni, a nekima je to uspjelo bez pomoći droge.
I kada sam pročitao Roberta Louisa Stevensona, to za mene nije bila fikcija. Jedino pitanje je, što je bilo u napitku? I još važnije, da granica između dobra i zla -- za koju privilegirani ljudi misle da je fiksna i neporozna, s njima na strani dobra, i drugim ljudima na strani zla -- znao sam da ju je moguće pomaknuti i da jest porozna. Dobre ljude moguće je zavesti da prijeđu tu granicu, a u dobrim i rijetkim okolnostima loša djeca mogu se oporaviti uz pomoć, reforme i rehabilitaciju.
Zbog toga želim započeti s ovom divnom iluzijom [nizozemskog] umjetnika M.C. Eschera. Ako ju gledate i usredotočite se na bijele dijelove, ono što vidite je svijet pun anđela. Ali pogledajmo dublje, i kako gledamo, pojavljuju se zlodusi, demoni svijeta. A to nam govori nekoliko stvari.
Prvo: svijet jest, uvijek je bio i uvijek će biti ispunjen i dobrom i zlom jer dobro i zlo su Yin i Yang ljudskog stanja. Govori mi i nešto drugo. Ako se sjećate, Božji omiljeni anđeo bio je Lucifer. Navodno, Lucifer znači "svjetlo". A prema nekim zapisima također znači i "jutarnja zvijezda". A navodno on nije bio poslušan prema Bogu, što je najveće moguće nepoštivanje autoriteta. A kad je to učinio, arhanđeo Mihael je poslan da ga izbaci iz raja zajedno s drugim palim anđelima. I tako Lucifer silazi u pakao, postaje Sotona, postaje vrag i počinje sila zla u svemiru.
Paradoksalno, upravo je Bog stvorio pakao kao mjesto za smještanje zla. Doduše, nije dobro obavio posao držanja zla tamo. Dakle, ova linija kozmičke pretvorbe omiljenog Božjeg anđela u vraga, za mene postavlja kontekst za razumijevanje ljudi koji se iz dobrih, običnih ljudi, pretvaraju u počinitelje zla.
Tako me Luciferov efekt, iako se usredotočuje na negativnosti -- negativnosti koje ljudi mogu postati, a ne negativnosti koje ljudi jesu -- vodi u psihološku definiciju: zlo je upotrebljavanje moći. I to je ključ: radi se o moći. Namjerno psihički naškoditi ljudima, tjelesno ozlijediti ljude, ubiti nekoga, ili ubiti ideje, i počiniti zločine protiv čovječnosti. Ako u Google unesete "zlo", riječ koja je do sada trebala nestati, dobiti ćete 136 milijuna rezultata za trećinu sekunde.
Prije nekoliko godina -- siguran sam da ste svi vi bili šokirani, kao što sam i ja bio, s otkrićem o američkim vojnicima koji zlostavljaju zarobljenike na čudnom mjestu u kontroverznom ratu: Abu Ghraibu u Iraku. A ovo su muškarci i žene koji su tjerali zarobljenike na nevjerojatna poniženja. Bio sam šokiran, ali ne i iznenađen, jer sam iste vizualne usporedbe vidio dok sam bio upravnitelj zatvora tijekom studije Stanfordskog zatvora.
Busheva vojna administracija odmah je objavila ... što? Ono što svaka vlada objavi nakon što se dogodi skandal. "Nemojte kriviti nas. Nije sustav kriv. Razlog je nekoliko pokvarenih jabuka, nekoliko odmetnutih vojnika." Moja pretpostavka je da su američki vojnici uglavnom dobri. Možda je posuda koja drži jabuke bila pokvarena. Ali kako ću - kako ću se ja pomiriti s tom hipotezom?
Postao sam vještakom za jednog od čuvara, narednika Chipa Fredericka, i na tom sam položaju imao pristup desecima istražnih izvješća. Imao sam pristup do njega. Mogao sam ga proučavati, dovesti ga u svoj dom, upoznati ga, i napraviti psihološku analizu da vidim je li on dobra ili pokvarena jabuka. I treće, imao sam pristup do svih 1000 fotografija koje su vojnici napravili. Ove su slike nasilne ili seksualne prirode. Sve fotografije su uslikali američki vojnici. Budući da svatko ima digitalni fotoaparat ili fotoaparat u mobitelu, fotografirali su sve.Više od 1000 fotografija.
A ono što sam ja napravio je razvrstao ih u različite kategorije. Ali ove su napravili pripadnici američke vojne policije, vojni rezervisti. Oni nisu vojnici koji su bili pripremljeni za ovu misiju. I sve se to dogodilo na jednom mjestu, razini 1A, tijekom noćne smjene. Zašto? Razina 1A bila je središte vojne inteligencije. To je bio prostor za ispitivanje zarobljenika. CIA se nalazila tamo. Ispitivači iz tvrtke Titan, svi su bili tamo, i nisu uspijevali dobiti bilo kakve informacije o pobuni. Stoga su odlučili napraviti pritisak na te vojnike, vojnu policiju, da prijeđu granicu, i dati im dopuštenje da slome volju neprijatelja, da ih pripreme za ispitivanja, da ih omekšaju, da skinu rukavice.To su izrazi koje su koristili, a ovako su bili protumačeni. Idemo dolje do tamnice.
(Blenda fotoaparata) (Lupanje) (Blenda fotoaparata) (Lupanje) (Disanje) (Zvona)
Dakle, prilično grozno. To je jedna od vizualnih ilustracija zla. I trebali ste primijetiti da je razlog zbog kojeg sam upario sliku zarobljenika raširenih ruku s Da Vincijevom Odom čovječnosti, taj da je zatočenik psihički bolestan. Taj zarobljenik mazao se izmetom svaki dan, i vojnici su ga morali uvaljati u blato da ne bi smrdio. Ali stražari su ga na kraju zvali Posranko. Kako se on našao u tom zatvoru, a ne u nekoj instituciji za mentalne bolesti?
U svakom slučaju, ovdje bivši ministar obrane Rumsfeld dolazi i kaže - Želim znati tko je odgovoran Tko su pokvarene jabuke? - To je krivo pitanje. Morate pitanje preoblikovati i pitati: "Što je odgovorno?" Budući da "što" mogu biti ljudi, ali također može biti i situacija, i očito je upravo to krivo.
Kako onda psiholozi pristupaju razumijevanju takve pretvorbe ljudskog karaktera, ako vjerujete da su oni bili dobri vojnici prije nego što su otišli dolje u tamnice? Postoje tri načina. Osnovni način je promatranje unutarnjih čimbenika ponašanja. Promatramo što je unutar osobe, onih pokvarenih jabuka.
Upravo to je osnova svih društvenih znanosti, osnova religije, osnova rata. Društveni psiholozi poput mene kažu - Da, ljudi su glumci na pozornici, ali morate biti svjesni i situacije. Tko su glumci uloga? Koje kostime nose? Postoji li redatelj? Nas zanima koji su vanjski čimbenici oko pojedinca, odnosno pokvarena posuda I sociolozi se tamo zaustave i propuste najvažniju poantu koju sam ja otkrio kada sam postao vještakom za Abu Ghraibu. Moć se nalazi u sustavu. Sustav stvara situacije koje kvare pojedince i sustav je pravna, politička, ekonomska i kulturna pozadina. I ovdje se nalazi moć ljudi koji proizvode pokvarene posude.
Dakle, ako želite promijeniti neku osobu morate promijeniti situaciju. Ako želite promijeniti situaciju, morate znati gdje se u sustavu nalazi moć. Na taj način Luciferov efekt uključuje razumijevanje transformacije ljudskog karaktera primjenom ova tri čimbenika. Osim toga, to je dinamična veza. Što ljudi donose u situaciju? Što situacija izvlači iz njih? I kakav sustav stvara i održava tu situaciju?
Moja se knjiga, Luciferov efekt, nedavno objavljena, bavi time kako shvatiti kako dobri ljudi postaju zli? U knjizi ima puno detalja u vezi toga o čemu ću danas pričati. Dakle, "Lucifer efekt", iako fokusiran na zlo, ustvari je slavljenje beskrajnog kapaciteta ljudskog uma da bilo koga od nas učini ili dobrim ili okrutnim, brižnim ili ravnodušnim, kreativnim ili destruktivnim, i pretvara neke od nas u zločince. Priča o dobroj vijesti do koje se nadam da ću doći na kraju govora je da neke od nas pretvara u junake. Ovo je prekrasan strip u časopisu New Yorker, koji jako dobro rezimira moj cijeli govor: "Ja sam ni dobar ni loš policajac, Jerome. Kao ti, i ja sam složen spoj pozitivnih i negativnih osobina ličnosti koje se ili pojavljuju ili ne, ovisno o okolnostima." (Smijeh)
Postoji studija za koju neki od vas misle da ju znaju, ali vrlo je malo ljudi koji su pročitali priču. Gledali ste film. Ovo je Stanley Milgrom, židovski dječak iz Bronxa, i on je postavio pitanje, "Bi li se holokaust mogao dogoditi ovdje, sada?" Ljudi kažu: "Ne, to je bilo u nacističkoj Njemačkoj, to je Hitler, znaš, to je 1939. godina." A on je rekao, "Da, ali pretpostavimo da je Hitler pitao vas, 'Biste li ubili stranca strujom?''Nema šanse, ne ja, ja sam dobra osoba.' On je rekao: "Zašto vas ne bismo stavili u situaciju i dali vam priliku da vidite što ćete učiniti?"
I tako je proveo ispitivanje nad 1000 običnih ljudi. 500 u New Havenu, Connecticut; 500 u Bridgeportu. Oglas je glasio, "Psiholozi žele razumjeti pamćenje, želimo poboljšati pamćenje ljudi, jer pamćenje je ključ uspjeha." U redu? "Dati ćemo vam pet dolara - četiri dolara za vaše vrijeme." I dalje glasi: "Ne trebamo studente; trebamo muškarace između 20 i 50 godina" -- u kasnijim studijama proveli su ispitivanja i na ženama -- "obične ljude: brijače, trgovce, ljude koji rade u uredima."
I tako se javite na oglas i netko od vas bit će učenik, a drugi će biti učitelj. Učenik je srdačan, srednjovječan muškarac. Njega vežu na aparat za elektrošokove u drugoj sobi. Učenik bi mogao biti srednjovječan, a mogao bi biti i u dvadesetima. Jednom od vas osoba s autoritetom, osoba u laboratorijskoj kuti, kaže "Vaš posao kao učitelja je da ovom čovjeku date sredstvo za učenje. Ako napavi dobro, nagradite ga. Ako pogriješi, pritisnite tipku na kutiji za upravljanje šokovima. Prva tipka je 15 volti. On to niti ne osjeća. " I to je ključ. Svako zlo počinje s 15 volti. A onda slijedi još 15 volti. Problem je što, na kraju priče, to bude 450 volti. I kako se sve odvija, čovjek počne vrištati "Imam srčanu bolest! Ja odlazim! "
A vi ste dobra osoba. Prigovarate. "Gospodine, tko će biti odgovoran ako mu se nešto dogodi?" Izvođač eksperimenta kaže: "Ne brinite, ja ću biti odgovoran. Nastavite, učitelju. " I pitanje je, tko će ići sve do 450 volti? Treba napomenuti da kada se dođe do 375 volti, na uređaju piše, "Opasnost: ozbiljan elektrošok". Kada dođe do ove razine, to je "XXX": pornografija moći. (Smijeh)
I onda Milgrom pita 40 psihijatara, "Koji postotak američkih građana će ići do kraja?" Oni su rekli samo 1 posto. Budući da je to sadističko ponašanje, a znamo, psihijatrija zna, da su samo 1 posto Amerikanaca sadisti. U redu. Evo podataka. Nisu mogli više promašiti. Dvije trećine idu sve do 450 volti. A to je bila samo jedna studija. Milgram je proveo više od 16 studija. I pogledajte ovo. U studiji 16, gdje vidite nekoga poput vas kako ide do kraja, 90 posto ispitanika ide do kraja. U petoj studiji, ako vidite ljude da se pobune, 90 posto ih se pobuni. Što je sa ženama? Studija 13: ne razlikuju se od muškaraca. Tako je Milgrom kvantificirao zlo kao spremnost ljudi da se slijepo pokore vlasti, da idu sve do 450 volti. A to je poput upravljača ljudske prirode. Upravljača u smislu da gotovo svakoga možete napraviti potpuno poslušnim od većine do nikoga.
Ali koje su vanjske usporedbe? Jer svako je istraživanje umjetno. Koja je valjanost u stvarnom svijetu? 912 američkih građana počinilo je samoubojstvo ili su ih ubili članovi obitelji i prijatelji u džungli u Gvajani 1978. zbog slijepe poslušnosti prema ovom čovjeku, svojem pastoru. Ne svojem svećeniku. Svojem pastoru, velečasnom Jimu Jonesu. Na njegov nagovor počinili su masovno samoubojstvo. I tako je upravo on protagonist suvremenog Luciferovog efekta. Božji čovjek koji je postao anđeo smrti. Milgramova studija govori upravo o moći pojedinca da upravlja ljudima. Većinu vremena provodimo u institucijama, stoga je studija o stanfordskom zatvoru zapravo studija o utjecaju institucija na ponašanje pojedinca. Zanimljivo je da smo Stanley Milgrom i ja bili u istom razredu u srednjoj školi James Monroe u Bronxu, 1954.
Ovo istraživanje na kojemu sam radio sa svojim studentima, posebno Craigom Haneyjem, također je započelo oglasom. Nismo imali novca pa smo postavili jeftini maleni oglas, a željeli smo studente koji bi sudjelovali u istraživanju o zatvorskom životu. 75 ljudi se dobrovoljno javilo i ispunilo testove osobnosti. Intervjuirali smo ih. Izabrali smo dvadeset četvero ljudi, najnormalnijih, najzdravijih. Nasumično su im dodijeljene uloge zatvorenika i čuvara. Tako smo prvog dana znali da imamo dobre jabuke. Dovest ćemo ih u lošu situaciju.
Drugo, poznato je da nema razlike između mladića koji će biti čuvari i mladića koji će biti zatvorenici. Mladićima koji će biti zatvorenici rekli smo: "Čekajte kod kuće u spavaonicama.Studija će započeti u nedjelju." Nismo im rekli da će doći gradska policija i izvršiti realistična uhićenja. [Čovjek na snimci] policijski automobil zaustavlja se ispred ulaza i policajac dolazi do prednjih vrata i pokuca i kaže da traži mene. Tako su, na licu mjesta, znate, odveli me van, prislonili mi ruke na auto. Policijski auto je bio stvaran, policajac je bio stvaran, i na ulici su bili stvarni susjedi koji nisu znali da se radi o eksperimentu. Svuda su uokolo bili fotoaparati i susjedi. Posjeli su me u auto i zatim vozili po Palo Altu. Odveli su me u policijsku postaju, u podrum policijske postaje. Tada su me zatvorili u ćeliju. Bio sam prvi kojega su doveli pa su me zatvorili u ćeliju koja je bila poput obične prostorije i imala vrata s rešetkama. Moglo se vidjeti da to nije bio pravi zatvor. Zaključali su me tamo, obučenog u neku ponižavajuću odoru. Preozbiljno su shvatili eksperiment.
Evo zatvorenika koji će biti dehumanizirani. Postati će brojevi. Ovo su čuvari sa simbolima moći i anonimnosti. Čuvari tjeraju zatvorenike na čišćenje WC-a golim rukama i na druge ponižavajuće zadatake. Skidaju ih gole. Izlažu ih spolnim uvredama. Počinju s ponižavajućim aktivnostima, poput tjeranja zatvorenika na simuliranje sodomije. Vidjeli ste simuliranje oralnog seksa kod vojnika u Abu Ghraibu. Mojim je čuvarima za to trebalo pet dana. Reakcija na stres je bila toliko ekstremna da su normalni mladići koje smo izabrali jer su bili zdravi doživjeli živčani slom za manje od 36 sati. Istraživanje je završilo nakon šest dana jer je izmaklo kontroli. Petero ljudi doživjelo je emocionalni slom.
Je li svejedno mijenjaju li ratnici koji idu u bitku svoj izgled ili ne? Utječe li njihova anonimnost na način na koji postupaju sa svojim žrtvama? Znamo da ljudi u nekim kulturama pri odlasku u rat ne mijenjaju svoj izgled. U drugim kulturama ljudi koriste boje poput likova iz Gospodara muha. U nekim kulturama nose maske. U mnogima, vojnici su anonimni u uniformama. Tako je antropolog John Watson izdvojio 23 kulturne skupine i dvije informacije o svakoj od njih. Mijenjaju li izgled? 15. Ubijaju li, muče, sakate? 13. Od skupina koje ne mijenjaju svoj izgled samo jedna od osam ubija, muči ili sakati. Ključ je u crvenoj zoni. Ako mijenjaju izgled, 12 od 13 -- to je 90 posto -- ubija, muči, sakati. To je moć anonimnosti.
Kojih je to onda sedam društvenih procesa koji podmazuju sklisku padinu zla? Bezumno poduzimanje prvog malenog koraka. Dehumanizacija drugih. Deindividualizacija sebe. Raspršenje osobne odgovornosti. Slijepa poslušnost autoriteta. Nekritično prihvaćanje grupnih normi. Pasivno toleriranje zla nedjelovanjem ili indiferentnošću.
A to se događa u novim ili nepoznatim situacijama. Uobičajeni uzorci reagiranja ne djeluju. Vaša ličnost i moral se razdvajaju. "Ništa nije lakše nego osuditi onoga koji čini zlo, ništa teže nego razumjeti ga", govori nam Dostojevski. Razumijevanje nije opravdavanje. Psihologija nije "izgovorologija".
Društvena i psihološka istraživanja otkrivaju kako je obične dobre ljude moguće transformirati bez utjecaja droge. Nepotrebna je. Potrebni su samo socio-psihološki procesi. Usporedbe sa stvarnim svijetom? Usporedite ovo sa sljedećim. James Schlesinger -- morati ću završiti s ovime -- kaže: "Psiholozi su pokušavali shvatiti kako i zašto pojedinci i grupe koje obično djeluju čovječno mogu ponekad, u drugačijim okolnostima, djelovati drugačije." To je Luciferov efekt. Nastavlja: "Značajna stanfordska studija predstavlja opomenu za sve vojne operacije." Ako ljudima date moć bez nadzora, to je recept za zlostavljanje. Oni su to znali i dopustili da se dogodi.
Još jedno izlaganje, istražni izvještaj generala Faya, okrivljuje sustav, a u ovom izvješću Fay govori da je okruženje koje je nastalo u Abu Ghraibu zbog neuspješnog vodstva bilo to što je doprinijelo nastanku takvog zlostavljanja, to i činjenica da je ono dugo ostalo neotkriveno od strane vlasti. Zlostavljanja su trajala tri mjeseca. Tko je pazio na njih? Odgovor je - nitko, i ja mislim - namjerno. "Nitko" je dao čuvarima dopuštenje da čine sve one stvari, a oni su znali da se nitko nikad neće spustiti dolje u tamnicu.
Zato je potreban pomak paradigme u svim ovim područjima. Pomak koji je udaljen od medicinskog modela, a koji se usredotočuje samo na pojedinca. Pomak prema modelu javnog zdravstva koji prepoznaje situacijske i sustavske čimbenika bolesti. Zadirkivanje je bolest. Predrasue su bolest. Nasilje je bolest. Još se od inkvizicije problemima bavimo na individualnoj razini. I znate što? To ne funkcionira. Aleksandar Solženjicin rekao je da linija koja dijeli dobro od zla zarezuje kroz srce svakog ljudskog bića. To znači da granica nije negdje vani. To je nešto što morate odlučiti. To je osobna stvar.
Zato želim brzo završiti pozitivnom idejom junaštva kao protuotrova za zlo. Promičući junački način razmišljanja, posebice kod djece, u obrazovnom sustavu želimo da djeca razmišljaju - Ja sam budući junak, čekam da naiđe prava situacija i ja ću se ponijeti junački. Cijeli moj život sada će se odmaknuti od zla u kojem sam bio od djetinjstva i okrenuti prema razumijevanju junaka.
Njihovo poimanje junaštva su obični ljudi koji čine junačka djela. To je suprotnost Hannah Arendtinoj Banalnosti zla. Junaci naših tradicionalnih društava su pogrešni jer su iznimke. Organiziraju cijeli svoj život oko toga. Zato znamo njihova imena. A junaci naše djece istovremeno su im i uzori jer imaju nadnaravne moći. Želimo da naša djeca shvate da su većina junaka obični ljudi, a da je junaštvo neobičan čin. Ovo je Joe Darby. On je taj koji je zaustavio zlostavljanja koja ste vidjeli, jer kada je vidio one slike, predao ih je nadređenom istražitelju. On je bio običan vojnik i to što je napravio bilo je dovoljno da zaustavi zlostavljanja. Je li bio junak? Nije. Morali su ga skrivati, jer su ga ljudi htjeli ubiti, zatim njegovu majku i njegovu suprugu. Tri godine bili su u bijegu.
Ovo je žena koja je zaustavila studiju Stanfordskog zatvora. Kad sam rekao da je izmakla kontroli, ja sam bio upravitelj zatvora. Nisam znao da je izvan kontrole. Bio sam potpuno ravnodušnan. Ona je sišla, vidjela cijelu ludnicu i rekla: "Znaš što, grozno je to što radiš onim mladićima. Oni nisu zatvorenici, oni nisu čuvari, oni su mladići, a vi ste odgovorni." I sutradan sam prekinuo studiju. Dobra vijest je da sam se oženio njome sljedeće godine. (Smijeh) (Aplauz) Očito sam se opametio.
Dakle, situacije imaju moć da, putem -- no to je ista situacija koja može potaknuti neprijateljske misli u nekima od nas, koja nas čini počiniteljima zla, može nadahnuti junačke misli u drugima. To je ista situacija. A vi ste ili na jednoj ili na drugoj strani. Većina ljudi kriva je za zlo pasivnosti, jer vam je majka rekla: "Nemoj se uplitati, gledaj svoja posla." A vi morate reći: "Mama, čovječnost jest moj posao."
Psihologija junaštva je -- uskoro ćemo završiti -- kako potaknuti djecu u novim programima junaštva, na kojima radim sa Mattom Langdonom -- on vodi radionicu junaštva -- da razviju ove junačke misli, to samo-označavanje, "Ja sam budući junak", te ih učimo vještinama. Da bi ste postali junakom morate naučiti ponašati se devijantno, jer ćete uvijek ići protiv očekivanja grupe. Junaci su obični ljudi čije su društvene radnje izvanredne. Oni djeluju.
Ključ junaštva su dvije stvari. A: Morate djelovati kada su drugi ljudi pasivni. B: Morate djelovati sociocentrično, a ne egocentrično. Želim završiti pričom koju neki od vas znaju, o Wesleyu Autreyu, junaku njujorške podzemne željeznice. 50-godišnji afroamerički građevinski radnik. Stoji na stanici podzemne željeznice u New Yorku; bijelac pada na tračnice. Podzemni vlak dolazi. 75 ljudi je tamo. Znate što se dogodilo? Svi su se skamenili. On ima razlog da se ne uplete. On je crnac, čovjek u nevolji je bijelac, a uz to on ima i dvoje male djece. Umjesto toga, on predaje djecu strancu, skače na tračnice, stavlja čovjeka između tračnica, legne na njega, i vlak prelazi preko njih. Wesley i on zajedno su visoki 20.5 inča. Vlak je na visini od 21 inča. Još pola inča i odrezao bi mu glavu. On kaže: "Napravio sam ono što bi svatko mogao napraviti, nije velika stvar skočiti na tračnice."
A moralni imperativ je "Ja sam napravio ono što bi svatko trebao napraviti." I tako jednog dana, naći ćete se novoj situaciji. Odaberite prvi put, i bit ćete počinitelj zla. Zlo, što znači da ćete biti Arthur Anderson. Varat ćete ili ćete dopustiti nasilje. Drugi put: bit ćete krivi za zlo pasivnog nedjelovanja. Treći put: postat ćete junak. Poanta je u tome jesmo li spremni poći putem slavljenja običnih junaka, čekajući pravu situaciju kako bismo pokrenuli svoje junačke misli? Jer to vam se može dogoditi samo jednom u životu, a ako propustite priliku, uvijek ćete znati - Mogao sam biti junak, a propustio sam priliku. Dakle, poanta je zamisliti to, a onda i napraviti.
Zato vam želim zahvaliti. Hvala vam. Hvala vam. Suprostavimo se moći zlih sustava u domovini i inozemstvu, i usredotočimo se na pozitivno. Zalažite se za poštivanje osobnog dostojanstva, za pravdu i mir, što, nažalost, naša vlada ne radi. Puno vam hvala. (Aplauz)
You can share this video by copying this HTML to your clipboard and pasting into your blog or web page. This video will play with subtitles.
You either have JavaScript turned off or have an old version of the Adobe Flash Player. To view this rating widget you
need to get the latest Flash player.
If your browser allows only "trusted sites" to execute Javascript, you should add the "googleapis.com" domain to your whitelist to allow our Flash detection to work properly.
Got an idea, question, or debate inspired by this talk? Start a TED Conversation, or join one of these:
Philip Zimbardo zna koliko lako dobri ljudi postaju zli. U ovom govoru podijelio je svoje uvide i neviđene fotografije iz Abu Ghraib suđenja. Nakon toga govori i o drugoj strani: koliko je lako postati junakom i kako svi mi možemo prihvatiti izazov.
Philip Zimbardo was the leader of the notorious 1971 Stanford Prison Experiment -- and an expert witness at Abu Ghraib. His book The Lucifer Effect explores the nature of evil; now, in his new work, he studies the nature of heroism. Full bio »
Translated into Croatian by Ivan Zuzak
Reviewed by Vedrana Janković
Comments? Please email the translators above.
19:15 Posted: Sep 2007
Views 1,247,638 | Comments 507
21:16 Posted: Sep 2006
Views 5,229,990 | Comments 722
19:11 Posted: Jan 2007
Views 522,596 | Comments 107
Just follow the guidelines outlined under our Creative Commons license.
This comment will be attributed to . Not ? Sign Out.