Phil Plait: Kako obraniti Zemlju od asteroida

Želim vam govoriti o nečemu velikom. Počet ćemo od ovoga. Prije 65 milijuna godina dinosauri su imali gadan dan. (Smijeh) Komad stijene promjera 9 kilometara koji se kretao brzinom otprilike 50 puta bržom od metka, zabio se u Zemlju. Oslobodio je svu energiju odjednom i došlo je do eksplozije nepojmljive siline. Uzmete li sva nuklearna oružja ikad napravljena na vrhuncu hladnog rata, skupite ih i dignete u zrak u isto vrijeme, oslobodio bi se milijunti dio energije oslobođene u onom trenutku. Dinosauri su imali doista loš dan. Dobro?

Devet kilometara široka stijena je stvarno velika. Svi mi živimo ovdje u Boulderu. Ako pogledate kroz prozor, možete vidjeti Long's Peak, vjerojatno vam je poznat. Podignimo Long's Peak, i stavimo ga u svemir. Uzmimo planinu Meeker, Mt. Meeker. Stavimo i nju u svemir, i Mt. Everest, i K2, i Indian Peaks. Tada ćete početi shvaćati o kolikoj stijeni pričamo, u redu? Znamo da je bila tako velika zbog učinka i kratera koji je ostavila. Udarila je na mjestu koje zovemo Yucatan, u Meksičkom zaljevu. Evo ovdje, ovo je poluotok Yucatan, ako prepoznajete Cozumel u blizini istočne obale.

Evo koliki je krater ostao. Bio je ogroman. Da biste dobili osjećaj veličine, evo. Ovdje je mjerilo 50 milja na vrhu, stotinu kilometara na dnu. Krater je bio širok 300 kilometara -- 200 milja -- ogroman krater koji je iskopao nepregledne količine zemlje koja je letjela globusom i palila požare po cijelom planetu, izbacila dovoljno prašine da prekrije sunce. 75 posto svih živih vrsta na Zemlji bilo je izbrisano. Nisu svi asteroidi tako veliki. Neki su manji. Evo jednog koji je stigao nad Sjedinjene Države u listopadu 1992. Stigao je u petak uvečer. Zašto je to važno? Zato što su u to vrijeme video kamere postajale popularne i ljudi bi ih ponijeli, roditelji su ih nosili na nogometne utakmice da snime svoju djecu na terenu. A kako je asteroid došao u petak, snimili su ovu sjajnu snimku gdje vidimo kako se ta stvar raspada dok pristiže iznad Zapadne Virginije, Marylanda, Pennsylvanije i New Jerseya dok nije napravila ovo automobilu u New Yorku. (Smijeh)

Ovo nije krater širok 300 kilometara, no možete vidjeti stijenu koja leži baš ovdje, veličine nogometne lopte, i to je ta koja je pogodila automobil i napravila štetu. Stijena je vjerojatno bila veličine školskog autobusa kad se pojavila. Razlomila se uslijed atmosferskog pritiska, razmrvila, a tada su dijelovi pali zasebno i napravili štetu. Ne biste htjeli da vam to padne na nogu ili na glavu, jer biste prošli ovako. To bi bilo loše. Ali neće izbrisati sav život na Zemlji, što je dobro. No, pokazuje se, da vam ne treba nešto široko 9 kilometara da napravi puno štete. Postoji medijan između malene stijene i divovske stijene i, ako je itko od vas bio blizu Winslowa u Arizoni, ondje je krater u pustinji koji je tako živopisan da se zove Meteor Crater.

Da biste imali osjećaj, ovo je negdje 1,6 km široko. Ako pogledate gore, vidite parkiralište, a ovdje su rekreacijska vozila. Širok je oko 1,6 km, dubok oko 200 metara. Objekt koji je ovo napravio je vjerojatno bio širok 27 sa 45 metara, otprilike veličine ove naše dvorane. Doletio je silnom brzinom, zabio se u tlo i eksplodirao energijom otprilike 20-megatonske nuklearne bombe -- poprilične bombe. To se zbilo prije 50.000 godina, pa je možda izbrisalo nekoliko bizona ili antilopi, ili nekih sličnih životinja u pustinji, ali vjerojatno nije prouzročilo globalnu devastaciju.

Pokazuje se da te stvari ne moraju udariti o tlo da bi izazvale veliku štetu. 1908. godine, nad Sibirom, u regiji Tunguska -- za one među vama koji volite Dana Aykroyda i gledali ste „Istjerivače duhova", kad on govori o najvećem međudimenzionalnom rascjepu od sibirske eksplozije 1909., kad je pogriješio u godini, ali to je OK. (Smijeh) Bilo je to 1908. Dobro. S tim se mogu pomiriti. (Smijeh) Ta je stijena ušla u zemljinu atmosferu i eksplodirala iznad tla, nekoliko kilometara iznad zemljine površine. Vrelina eksplozije je zapalila šumu ispod, i udarni val se spustio i oborio drveće na površini od više stotina četvornih kilometara, ok? Šteta je bila ogromna. Opet, ta je stijena otprilike bila veličine dvorane u kojoj se nalazimo.

U slučaju Meteor Cratera, stijena je bila od metala, a metal je puno tvrđi, pa je stigla do tla. Ona nad Tunguskom je vjerojatno bila od kamena koji se lakše mrvi, pa je eksplodirala u zraku. Kako god, to su silne eksplozije. 20 megatona. Kad te stvari eksplodiraju, ne uzrokuju globalnu ekološku štetu. Neće napraviti nešto poput ubojice dinosaura. Jednostavno nisu dovoljno velike. Ali će napraviti globalnu ekonomsku štetu, jer ne moraju nužno udariti, da bi nanijele tu vrstu štete. Ne moraju izazvati globalnu devastaciju. Kad bi jedna od tih stvari udarila bilo gdje, izazvala bi paniku. No ako bi došla nad grad, neki važan grad -- ne mislim da je neki grad važniji od drugih, ali o nekima više ovisimo u smislu globalne ekonomije -- to bi nam moglo nanijeti ogromnu štetu kao civilizaciji.

Sad kad sam vas izbezumio od straha ... (Smijeh) što možemo učiniti oko ovoga? Dobro? Ovo je potencijalna opasnost. Napominjem da nismo imali silovit udar poput ubojice dinosaura već 65 milijuna godina. Vrlo su rijetki. Manji udari su češći, vjerojatno svakih tisuću godina, svakih par stoljeća ili svakih nekoliko tisuća godina, ali moramo voditi računa. Dakle, što učiniti u vezi s njima? Prvo ih moramo pronaći. Ovo je slika asteroida koji je prošao kraj nas 2009. godine. Evo ga ovdje. Ali vidite da je izuzetno blijed. Nisam siguran možete li ga vidjeti vi u zadnjem redu. Ovo su samo zvijezde. Ova stijena je bila oko 27 metara široka, otprilike veličine onih koje su eksplodirale nad Tunguskom ili u Arizoni prije 50.000 godina.

Te su stvari jedva vidljive. Teško ih je vidjeti, a nebo je doista veliko. Prvo ih moramo naći. Dobra je vijest da ih tražimo. NASA ima proračun za to. Nacionalna fondacija za znanost i druge zemlje se zanimaju za to. Pravimo teleskope koji traže prijetnju. To je odličan prvi korak, ali koji je drugi? Drugi korak je, kad vidimo asteroid kako ide na nas, da ga zaustavimo. Na koji način? Vjerojatno ste čuli za asteroid Apophis. Ako još niste, čut ćete. Ako ste čuli za majansku apokalipsu 2012. čut ćete i za Apophis, jer ste onda već uključeni u sve mreže koje prognoziraju sudnji dan.

Apophis je asteroid otkriven 2004. Širok je oko 225 metara, vrlo velik, znate, veći od stadiona -- i proći će kraj Zemlje u travnju 2029. Proći će tako blizu da će proći ispod naših klimatskih satelita. Zemljina gravitacija će zakriviti orbitu asteroida toliko da, ako bude ovako, ako prođe kroz ovaj dio svemira, ovu regiju u obliku graha koju zovemo ključaonica, zemljina gravitacija će je dovoljno zakriviti da ću ja, sedam godina kasnije, 13. travnja, u petak, zapisati, godine 2036. ... (Smijeh) -- ne možete isplanirati ovakvo što -- u tom slučaju će nas Apophis pogoditi. Širok je 250 metara, pa će prouzročiti nevjerojatnu štetu.

Dobra je vijest da su šanse da će proći kroz ključaonicu i udariti nas u sljedećem prolazu, negdje 1 naprema milijun, vrlo, vrlo male šanse, pa osobno baš i ne ležim budan noću brinući o tome. Ne mislim da je Apophis problem. Zapravo, Apophis je skriveni blagoslov, jer nam skreće pažnju na opasnost koja nam prijeti. Taj asteroid je otkriven prije samo nekoliko godina i može nas pogoditi za nekoliko godina. Neće, ali nam pruža priliku da proučimo tu vrstu asteroida. Nismo zapravo razumjeli te ključaonice, ali sada ih razumijemo i pokazuje se da su zbilja važne, jer kako zaustaviti ovakav asteroid?

Da vas pitam, što se događa ako stojite nasred ceste i automobil juri na vas? Što činite? Ovo. Zar ne? Mičete se. Auto prolazi kraj vas. Ali ne možemo pomaknuti Zemlju, barem ne lako, ali možemo pomaknuti mali asteroid. Zapravo, već smo to učinili. 2005. je NASA lansirala sondu pod nazivom Deep Impact, koja se zabila -- zabila svoj dio u jezgru kometa. Kometi su vrlo slični asteroidima. Cilj nije bio izgurati ga s putanje. Cilj je bio napraviti krater i iskopati materijal da vidimo što je ispod površine tog kometa, o kojemu smo naučili prilično puno. Pomaknuli smo komet malo, vrlo malo, ali to nije bio cilj. No, razmislite o sljedećem. Ta stvar kruži oko sunca brzinom od 15 km u sekundi, 30 km u sekundi. Ispalili smo sondu i pogodila ga. Dobro? Zamislite kako je to teško postići, a mi smo uspjeli. To znači da to možemo ponoviti.

Ako moramo, ako vidimo asteroid da ide prema nama, ravno na nas, i imamo još dvije godine, bum! Pogodimo ga. Možete probati -- znate, ako gledate filmove, mogli biste pomisliti, zašto ne upotrijebimo nuklearno oružje? No, možete pokušati, ali problem je u tajmingu. Ispalite li nuklearno oružje na tu stvar, morate detonirati unutar nekoliko milisekundi tolerancije ili ćete je promašiti. A ima i drugih problema s time. To je vrlo teško postići. No, samo nešto pogoditi? To je prilično lako. Mislim da to čak i NASA može, a i dokazali su da mogu. (Smijeh) Teškoća je, što ako pogodite asteroid, promijenite mu orbitu, izmjerite orbitu i otkrijete, opa, da, upravo smo ga usmjerili u ključaonicu, i sad će nas pogoditi za tri godine.

Moje mišljenje je, fino. Dobro? Bar nas neće pogoditi za šest mjeseci. To je dobro. Sad imamo tri godine za pokušati nešto drugo. I možete ga opet gađati. No, možete ga samo pogurati prema trećoj ključaonici, a to ne želite učiniti. A sad slijedi dio priče koji naročito volim. (Smijeh) Nakon velikog, mačo "Rrrrrrr BAM! Pogodili smo tu stvar u facu", navlačimo baršunaste rukavice. (Smijeh) Imate jednu skupinu znanstvenika, inženjera i astronauta koji se nazivaju Fondacija B612. Vi koji ste čitali „Malog princa" razumijete odakle naziv. Mali princ je živio na asteroidu koji se zvao B612.

To su pametni tipovi -- muškarci i žene -- astronauti, kako rekoh, inženjeri. Rusty Schweickart, astronaut s Apolla 9 je u tome. Dan Durda, moj prijatelj koji je izradio ovu ilustraciju, radi na Southwest Research institutu u Boulderu, na Walnut Streetu. Napravio je ovaj prikaz, i on je jedan od astronoma koji rade za fondaciju. Ako opazimo asteroid koji će pogoditi Zemlju i imamo dovoljno vremena, možemo ga pogoditi i pomaknuti na bolju putanju. Lansiramo sondu koja mora biti tonu ili dvije teška. Ne mora biti ogromna -- dvije tone, nije preveliko -- i parkirate je blizu asteroida. Ne slijećete na asteroid, jer se oni neprestano okreću. Teško je sletjeti na njih. Već se smjestite blizu njega.

Gravitacija asteroida privlači sondu, a ona ima masu od dvije tone. Njena je gravitacija vrlo mala, ali dovoljna da povuče asteroid, a imate i rakete pa možete -- ovdje se to jedva vidi, ali ovo su raketni motori -- oni su povezani vlastitom gravitacijom i ako mičete sondu vrlo polako, vrlo, vrlo nježno, možete lako uputiti tu stijenu na sigurnu putanju. Možete je čak postaviti u orbitu oko Zemlje gdje je možemo rudariti, premda je to nešto sasvim drugo. Ne ulazim u to. (Smijeh) Ali bili bismo bogati! (Smijeh)

Zato razmislite o tome, dobro? Imate te divovske stijene koje lete posvuda, pogađaju nas i prave štetu, ali smo shvatili kako ovo uraditi i sve su komponente na mjestu za to. Imamo astronome s teleskopima koji ih traže. Imamo pametne ljude, vrlo, vrlo pametne ljude koji brinu o tome i smišljaju kako riješiti problem, a imamo i tehnologiju za to. Ova sonda zapravo ne može koristiti kemijske rakete. Kemijske rakete daju previše potiska, previše guranja. Sonda bi naprosto odletjela.

Izumili smo nešto što se zove ionski pogon, koji je pogon s vrlo, vrlo malim potiskom. Stvara silu kakvu ima list papira na vašem dlanu, nevjerojatno lagano, ali može raditi mjesecima i godinama, ostvarujući taj vrlo nježan potisak. Ako ovdje ima ljubitelja izvornih „Zvjezdanih staza“, oni su tamo naišli na izvanzemaljski brod s ionskim pogonom i Spock je rekao, "Tehnološki su vrlo napredni. S ovim pogonom su stotinu godina ispred nas." Da, sad i mi imamo ionski pogon. (Smijeh) Nemamo Enterprise, ali imamo ionski pogon. (Pljesak) Spock. (Smijeh)

Dakle ... to je razlika, to je razlika između nas i dinosaura. Njima se to dogodilo. Nama se ne mora dogoditi. Razlika između dinosaura i nas je u tome što mi imamo svemirski program i možemo glasati, pa time i promijeniti svoju budućnost. (Smijeh) Imamo sposobnost promijeniti svoju budućnost. Za 65 milijuna godina, naše kosti ne moraju skupljati prašinu u nekom muzeju. Hvala vam lijepa. (Pljesak)