Paul Conneally: Digitalni humanitarizam

Model humanitarnosti jedva da se je mijenjao od početka 20. stoljeća. Njegovi su izvori duboko ukorijenjeni u analognom dobu. Potom se velika promjena nazire na vidiku. Izvor ove promjene bio je veliki potres koji je pogodio Haiti 12. siječnja 2010.godine. Haiti je promijenio igru. Potres je uništio glavni grad Port-au-Prince i uzeo živote otprilike 320 000 ljudi, učinivši 1.2 milijuna ljudi beskućnicima. Vladine institucije bile su potpuno obezglavljene, uključujući i predsjedničku palaču. Sjećam se kako sam stajao na krovu Ministarstva pravosuđa u centru Port-au-Princea. Zgrada je bila otprilike 2 metra visoka, potpuno sravnjena potresom.

Za nas koji smo bili na zemlji u tim ranim danima, čak je i najčvršćim veteranima bilo jasno da je Haiti nešto potpuno drugačije. Haiti je bio nešto što nikada do tad nismo vidjeli. Međutim, Haiti nam je pružio još nešto za što nije bilo presedana. Dozvolio nam je uvid u budućnost reakcije na katastrofe u hiper-spojenom svijetu gdje svi ljudi imaju pristup pametnim mobilnim uređajima.

Naime, iz urbane devastacije Port-au-Princea izašla je lavina SMS poruka- ljudi su zvali upomoć, preklinjali nas za pomoć, dijelili podatke, nudili podršku, tražili svoje voljene. Ovo je bila situacija koju tradicionalne agencije za pomoć nikada nisu susrele. Bili smo u jednoj od najsiromašnijih zemalja u svijetu, ali 80 posto ljudi imalo je mobilne aparate u rukama. I mi smo bili nepripremljeni na to, oni su oblikovali pokušaje pomoći.

Izvan Haitija, također, stvari su izgledale drugačije. Deset tisuća takozvanih volontera je pretraživalo internet, pretvaralo tweetove koji su već bili pretvoreni iz SMS poruka i stavljali njih na javne mape, slažući slojeve bitnih informacija- ljudi kao Crisis Mapper i Open Street Map – i stavljali ih na web kako bi svi- mediji, organizacije za pomoć, same zajednice- mogli sudjelovati i koristiti.

Na Haitiju ljudi su se počeli u velikom broju okretati mediju SMS-a.. Ljudi koji su bili gladni ili ozlijeđeni javljali su svoje jade, signalizirali da trebaju pomoć. Na ulicama po cijelom Port-au-Princeu poduzetnici su iznikli sa ponudama za punjačima mobilnih uređaja. Razumijeli su više nego mi urođenu ljudsku potrebu za povezivanjem.

Kako se nikada nismo susreli sa ovakvom situacijom, željeli smo pokušati razumjeti kako možemo doći do tog nevjerojatnog resursa, kako zaista možemo iskoristiti nevjerojatnu korist mobilne i SMS tehnologije. Počeli smo od tamošnjeg operatera pod imenom Voilà, koji je bio podružnica Trilogy Internationala. U osnovi smo imali samo 3 zahtjeva. Željeli smo dvostranu komunikaciju. Nismo željeli vikati, željeli smo također i čuti. Željeli smo biti u mogućnosti dotaknuti specifične geografske zajednice. Nismo morali pričati sa cijelom državom istodobno, te smo željeli da bude lako za upotrebu.

Iz ruševina Haitija i iz tog uništenja izašlo je nešto što zovemo TERA- Trilogy Emergency Response Application (Trilogyjeva aplikacija za hitne odgovore)- koja se od tada koristi za potporu pokušajima pomoći. Korištena je kako bi pomogla zajednicama da se pripreme za katastrofu. Korištena je da signalizira rane znakove upozorenja pred katastrofama povezanim uz vremenske nepogode. Korištena je za javne zdravstvene kampanje podizanja svijesti protiv primjerice, kolere. Korištena je također za osjetljive teme kao podizanje svijesti o nasilju zasnovanom na spolu.

Međutim, je li aplikacija uspješna? Upravo smo objavili evaluaciju ovog programa, i dokaz koji je tamo naveden je poprilično nevjerojatan. Otprilike 74 posto ljudi primilo je podatke. Od onih kojima su podatci trebali biti poslani, 74 posto ih je primilo. Korisnima ih je doživjelo 96 posto, 83 posto njih je nešto poduzelo- to je dokaz da je uistinu osnažujuće. Proslijedilo ih je 73 posto ljudi.

TERA sustav je razvijen na Haitiju uz pomoć inženjera iz te regije. To je tehnologija primjerena korisniku koja je korištena za humanitarno dobro s velikim učinkom. Tehnologija je transformacijska. Posvuda diljem svijeta u razvoju, građani i zajednice koriste tehnologiju da omoguće dolazak promjene, pozitivne promjene u svoje zajednice. Korijen toga je učvršćen kroz socijalnu moć dijeljenja i oni izazivaju stare modele, stare analogne modele kontrole i zapovijedi.

Jedna ilustracija transformacijske moći tehnologije jest Kibera. Kibera je jedno od najvećih afričkih predgrađa. Nalazi se na rubu Nairobija, glavnog grada Kenije. Dom je nepoznatom broju ljudi— navodno između 250 000 i 1.2. milijuna. Da danas stignete u Nairobi i uzmete turističku mapu, Kibera bi bila prikazana kao bujan, zeleni nacionalni park bez ljudskih nastambi.

Mladi ljudi koji žive u Kiberi, u svojoj zajednici, samo sa jednostavnim ručnim napravama, GPSom i mobitelima koji šalju SMS-ove, doslovno su se stavili na mapu. Skupili su i kombinirali podatke dobivene međusobnom distribucijom problema i učinili nevidljivo vidljivim. Ljudi kao Josh i Steve nastavljaju slagati slojeve informacija, informacije u pravom vremenu, tweetati i upisati na mapu kako bi se svi njom mogli koristiti. Možete naći podatke o najnovijem improviziranom glazbenom koncertu. Možete doznati za posljednji sigurnosni incident. Možete doznati o mjestima štovanja. Možete naći podatke o zdravstvenim ustanovama. Možete osjetiti dinamiku žive, dišuće zajednice. Također imaju i svoje vijesti na You Tubeu sa trenutno 36000 gledatelja.

Pokazali su nam što se može uraditi sa mobilnom, digitalnom tehnologijom. Pokazuju nam da čarolija tehnologije može učiniti nevidljivo vidljivim. Daju glas sami sebi. Pričaju nam svoje priče zaobilazeći službene pripovjedače.

Također gledamo sa svih kuteva planeta na slične priče. U Mongoliji, na primjer, gdje je 30 posto ljudi nomadi, SMSovi se koriste kako bi se pratile migracije i predviđanja vremena. SMS se također koristi za sastanke stočara na udaljenim mjestima. Ako ljudi migriraju u urbani, nepoznati, betonski okoliš, također im se može pomoći u očekivanju putem socijalne podrške koja je spremna i čeka ih, a temeljena je na SMS znanju. U Nigeriji, besplatna SMS pomagala koristi zajednica radnika u Crvenom križu kako bi prikupila informacije od lokalnog stanovništva u pokušaju da bolje shvate i smanje učestalost malarije. Moj kolega Jason Peat, koji vodi taj program, kaže da je 10 puta brže i 10 puta jeftinije od tradicionalnog načina na koji se te stvari rade.

Ne samo da osnažuje zajednice, već što je veoma važno, ove informacije ostaju u zajednici gdje su potrebne da formuliraju dugotrajne zdravstvene smjernice. Na planetu smo sa sedam milijardi ljudi, s 5 milijardi mobilnih pretplata. Do 2015. bit će tri milijarde pametnih mobitela u svijetu. UN-ov program broadband interneta je nedavno postavio cilj omogućavanja pristupa broadbandu za 50 posto Trećeg svijeta, u usporedbi s 20 posto danas. Jurimo prema hiper-spojenom svijetu gdje građani svih kultura i svih slojeva društva imaju pristup pametnim, brzim mobilnim uređajima.

Ljudi shvaćaju, od Kaira do Oaklanda, da postoji novi način da se spoje, novi načini da se pokrenu, novi načini da se utječe. Dolazi transformacija koju humanitarne strukture i modeli trebaju razumjeti. Skupni glasovi ljudi trebaju biti uklopljeniji kroz nove tehnologije u organizacijske strategije i planove akcija, a ne samo reciklirani za prikupljanje novca ili marketinga. Trebamo, na primjer, prihvatiti velike podatke, znanje koje potječe od voditelja tržišta koji razumiju što znači koristiti velike podatke.

Jedna ideja koju bih želio da razmotrite jest, na primjer, da pogledate naše IT odjele. Normalno su u stražnjim sobama ili podrumima programa tehničke podrške, ali oni trebaju biti uzdignuti na razinu softver stratega. U našim organizacijama trebamo ljude koji znaju što znači raditi s velikim podatcima. Trebamo tehnologiju kao temeljni organizacijski princip. Trebamo tehnološke stratege u odborima koji će postaviti i odgovoriti na pitanje: „Što bi Amazon ili Google učinio sa svim ovim podatcima?“, i pretvoriti ih u humanitarno dobro.

Mogućnosti koje nam nove digitalne tehnologije donose mogu pomoći humanitarnim organizacijama, ne samo kako bi omogućili da ljudi ostvare svoje pravo na informacije, ili da imaju pravo da komuniciraju, nego mislim da će u budućnosti humanitarne organizacije morati predviđati prava ljudi da dođu do bitnih komunikacijskih tehnologija kako bi se omogućilo da se njihovi glasovi čuju, da uistinu sudjeluju, da zaista imaju moć u humanitarnom svijetu. Oduvijek je bio nedostižan ideal koji nam izmiče da se osigura potpuno sudjelovanje ljudi koji su pogođeni katastrofama u humanitarnim naporima. Sada imamo alate. Sada imamo mogućnosti. Nema razloga zašto to ne bi učinili. Ja vjerujem da trebamo dovesti humanitarni svijet iz analognog u digitalni.

Puno vam hvala.

(Pljesak)