Paul Collier predlaže nova pravila za obnovu razrušenih država

Govoriti ću o oporavku nakon sukoba i kako bi ga mogli poboljšati. Dosadašnji rezultati post-konfliktnog oporavka nisu baš impresivni. Kod 40% post-konfliktnih situacija, ako gledamo kroz povijest, unutar desetljeća ponovno dođe do sukoba A ti sukobi čine više od polovice svih građanskih ratova. Zašto su rezultati tako slabi? Pa, konvencionalni pristup kod post-konfliktnih situacija oslanja se na tri principa.

Prvi princip: politika je najbitnija. Najveći prioritet ima politika. Prvo se nastoje izgraditi uvjeti za politiku. Zatim u drugom koraku se prizna, "Situacija je opasna, ali samo kratkoročno." Pa se dovedu mirotvorci, ali s ciljem da ih se što prije vrati kući. Dakle, radi se o kratkoročnim mirotvorcima I treće, koja je izlazna strategija za mirotvorce? Izbori. Izbori, koji će na vlast dovesti legitimnu i odgovornu vladu.

To je konvencionalni pristup. Mislim da taj pristup nije u skladu sa stvarnošću. Vidimo da nema brzog rješenja. A sigurno ne postoji brzo rješenje za problem sigurnosti. Pokušao sam proučiti rizike ponovnog sukoba, unutar desteljeća nakon sukoba. I rizici ostaju visoki kroz cijelo desetljeće. I ostaju visoki bez obzira na političke inovacije. Da li izbori na vlast dovode odgovornu i legitimnu vladu? Nakon izbora dobivate pobjednika i gubitnika. A gubitnik se ne miri sa situacijom. U stvarnosti trebamo obrnuti redoslijed. Nije politika na prvom mjestu; već na zadnjem. Politika postaje lakša kako tih deset godina prolaze ukoliko gradite na temeljima sigurnosti i ekonomskog razvoja. Ponovna izgradnja blagostanja.

Zašto politika postaje jednostavnija? I zašto je u početku tako složena? Zbog toga što je nakon godina stagnacije i nazadovanja, prevladavajući mentalitet da je politika igra nulte sume. Ukoliko je stvarnost stagnacija, ja mogu ići gore samo ako ti ideš dolje. A to ne dovodi do produktivne politike Mentalitet se mora promijeniti iz nulte-sume u pozitivnu sumu prije nego što dođe do produktivne politike. A do pozitivnog mentalnog pomaka može doći samo ako u stvarnosti dolazi do povećanja blagostanja. A da bi izgradili blagostanje, nužno je prvo poboljšati sigurnost. To se dobije kada se suoči sa stvarnošću. Ali cilj suočavanja sa stvarnošću je njeno mijenjanje.

Molim vas dopustite mi da vam predložim dva komplementarna pristupa mijenjanju stvarnosti situacije. Prvi je prepoznati međusobnu ovisnost tri glavna čimbenika, tri različita čimbenika koji u ovom trenutku nisu koordinirani Prvi čimbenik je Vijeće sigurnosti. Vijeće sigurnosti obično ima odgovornost slanja mirotvoraca koji poboljšavaju sigurnost. I nužno je da to prepoznamo, kao prvo, da održavanje mira funkcionira. To je ekonomičan pristup. I stvarno poboljšava sigurnost. Ali nužno je da traje duži period vremena. Mora trajati cijelo desetljeće, umjesto samo nekoliko godina. To je jedan čimbenik, vijeće sigurnosti.

Drugi čimbenik, potpuno nezavisan od prvog čimbenika, su donatori. Donatori daju pomoć u razdoblju nakon sukoba. Uobičajeno u prošlosti, donori su zainteresirani prvih nekoliko godina, a zatim im situacija dosadi. I prijeđu na neku drugu situaciju. Ekonomski oporavak u razdoblju nakon sukoba je dugotrajan i spor proces. Ne postoje brzi procesi u ekonomiji osim propadanja. To možete napraviti prilično brzo (Smijeh) Dakle, donori moraju ostati ustrajni u rješavanju situacije barem kroz jedno desetljeće.

I treći ključan čimbenik je post-konfliktna vlada. Dvije su ključne stvari koje ta vlada mora napraviti. Jedna je ekonomska reforma, a ne se brinuti o političkom sastavu, Mora reformirati ekonomsku politiku. Zašto? Zbog toga što za vrijeme sukoba ekonomska politika obično nazaduje. Vlade iskorištavaju kratkotrajne prilike. I do kraja sukoba, to dođe na naplatu.

Dakle, nasljedstvo sukoba je loša ekonomska politika. Postoji plan reforme, ali i plan uključivanja. Uključivanje ne dolazi iz izbora. Nakon izbora imamo gubitnika, koji je isključen iz situacije. Pa uključivanja znači iskrenu suradnju političkih faktora. Dakle, ta tri ključna čimbenika. Tri međusobno povezana čimenika u duljem vremenskom razdoblju. Ukoliko se Vijeće sigurnosti ne obveže na čuvanje sigurnosti u periodu od desetljeća tada ne dolazi do razine sigurnosti koja omogućava privatno ulaganje. Ukoliko ne dođe do reforme politike i donacija tada ne dolazi do ekonomskog oporavka, koji je jedina prava izlazna strategija za mirotvorce. Trebali bi priznati tu međusobnu ovisnost, formalnim, zajedničkim ugovorima. UN ima jezik za te takve dogovore, priznanje zajedničkih obaveza. Zove se jezik ugovora. Potreban nam je post-konfliktni ugovor. UN čak ima i agenciju koja bi mogla posredovati pri tim ugovorima. Zove se "Mirovna komisija".

Bilo bi idealno kada bi postojao standardni set normi koje bi, kad dođe do post-konfliktnih situacija, dovele do toga da postoji određeno očekivanje od međusobnih ugovora triju čimbenika. To je prva ideja. Prepoznati međusobnu ovisnost. A sad ću govoriti o drugom pristupu, koji je komplementaran. I koji se fokusira na nekoliko kritičnih ciljeva. Uobičajeno, situacija nakon sukoba sliči na zoološki vrt različitih čimbenika s različitim prioritetima. I, nažalost, ako ispunjavate sve potrebe dolazi do jako nefokusirane agende. Zbog toga što u ovakvim situacijama, svi imaju određene potrebe. Ali je kapacitet za provedbu promjena jako ograničen. Zbog toga moramo biti disciplinirani i fokusirani na kritične stvari.

Tvrdim da su u post-konfliktnoj situaciji tri stvari kritične. Jedna su poslovi. Druga je poboljšanje osnovnih usluga. Naročito zdravstva, koje je, nakon sukoba, obično u katastrofalnom stanju. Najvažnije stvari su: poslovi, zdravlje i "čista" vlada. To su tri kritična prioriteta. Govoriti ću malo o svakom.

Poslovi. Koji je karakterističan pristup stvaranju poslova u post-konfliktnim situacijama? I zašto su poslovi tako bitni? Poslovi za koga? Naročito za mlade muškarce. U post-konfliktnim situacijama, glavni razlog zašto tako često ponovno dođe do sukoba nije zbog toga što se uznemire starije žene. Već zbog toga što se uznemire mladi muškarci. A zašto su uznemireni? Jer nemaju što raditi. I zbog toga trebamo proces stvaranja poslova, za obične mlade muškarce, i to brzo. To je jako teško. Vlade u post-konfliktnim situacijama često reagiraju prevelikim zapošljavanjem u javnoj upravi. To nije dobra ideja. To nije održivo. U stvarnosti, na taj način se stvara dugotrajan problem prekomjernim rastom javne uprave. Teško je postići rast privatnog sektora. Zbog toga što bilo koja aktivnost koja je otvorena međunarodnoj trgovini u suštini nikad neće biti kompetitivna u post-konfliktnoj situaciji. To nisu okoline u kojima je moguće izgraditi izvozne industrije.

Ali postoji sektor koji nije izložen međunarodnoj trgovini, a koji može stvoriti velik broj poslova. A koji je, u svakom slučaju, razuman izbor u post-konfliktnim situacijama. Sektor graditeljstva. Građevinski sektor ima izuzetno važnu ulogu, očito je, u izgradnji. Ali obično taj sektor nazaduje za vrijeme sukoba. Za vrijeme sukoba ljudi obično uništavaju. Ne gradi se puno i zbog toga građevina propada. A kad ga pokušate proširiti, zbog toga što je gotovo propao, suočavate se s mnogo prepreka. Obično, cijene narastu a korumpirani političari potkradaju zaradu. Ne dođe do stvaranje poslova. Zbog toga prioritet treba biti rušenje prepreka jačanjem građevinskog sektora.

Koje su prepreke? Samo zamislite što sve morate napraviti da bi uspješno izgradili građevinu, korištenjem velikog broja radnika. Prvo, potreban je pristup zemlji. Često je zakonski sustav potpuno rastrojen i ne možete dobiti vlasništvo nad zemljom. Kao drugo, potrebne su vještine, vještine građevinskog sektora. U post-konfliktnim situacijama, nisu nam samo potrebni doktori bez granica potrebni su nam postavljači opeka bez granica, da bi ponovno naučili graditelje osnovnim vještinama. Potrebne su nam tvrtke, međutim većina ih je ili propala ili otišla iz zemlje. Pa moramo poticati rast lokalnih tvrtki. Ako to uspijemo, ne samo da stvaramo poslove, već i poboljšavamo javnu infrastrukturu, obnavljamo javnu infrastrukturu.

Sada ću prijeći s poslova na drugi cilj, poboljšanje osnovnih javnih usluga. I do danas, postojala je određena shizofrenija, u zajednici donatora, o načinu kako izgraditi osnovne javne usluge u post-konfliktnim sektorima. Na jednu stranu propagiraju ideju izgradnje učinkovite države po uzoru na Skandinavske zemalje u 1950-im. Razvijmo ministarstva ovoga i onoga i institucije koje će ispunjavati te usluge. A to je shizofreno, jer donori znaju da to nije realistično. Pa naprave potpuni zaobilazak. Doniraju sredstva nevladinim organizacijama.

Niti jedan od ovih pristupa nije razuman. Pa ja predlažem osnivanje Nezavisnih uslužnih tijela. Treba podijeliti funkcije ministarstava na tri dijela. Funkcija planiranja i politike ostaje pri ministarstvu. A za samo ispunjavanje usluga trebaju se koristiti bilo koje institucije koje funkcioniraju crkve, nevladine organizacije, lokalne zajednice. Što god funkcionira. A između, trebala bi postojati javna agencija, Nazavisno uslužno tijelo koje usmjerava javni novac, i naročito donirani novac, u davatelje usluga. Tako nevladine organizacije postaju dio javnog vladinog sustava, tj. nisu nezavisne od vlade.

Jedna od prednosti je mogućnost usklađene raspodjele novca. A druga je, nevladine udruge postaju odgovorne. Koristi se obična konkurencija. Moraju se međusobno natjecati za resurse. Dobre nevladine organizacije, kao npr Oxfam, su jako zainteresirane za ovu ideju. Žele imati disciplinu i odgovornost. To je način kako poboljšati osnovne usluge. I zbog toga što vlada osigurava sredstva, vlada bi oblikovala te usluge i dobivala određene zasluge. Tako da sve zasluge ne bi pripale vladi SAD-a i nekoj nevladinoj organizaciji. Već bi zasluge dijelom pripale i post-konfliktnoj vladi. Znači: poslovi, osnovne usluge i konačno čista vlada.

Čista vlada znači transparentno upravljanje novcem. Obično, post-konfliktnoj vladi kronično nedostaje novac toliko da joj je potreban naš novac samo da se održi. Nije moguće pokrenuti osnovne funkcije države ukoliko ne damo novac direktno u proračun tih zemalja. Ali ako damo novac u proračun, znamo da to nisu sredstva s integritetom, koji znači da će naš novac biti dobro potrošen. A ako samo damo novac i zatvorimo oči ne znači samo da je naš novac bačen, to je najmanji problem, nego da je novac ukraden. Ukraden od lopova koji su središte političkog problema. I na taj način nenamjerno potičemo ljude koji su problem.

Pa gradnja čiste vlade zahtjeva davanje novca direktno u proračun. Ali nužno je ugraditi mehanizme nadzora. Što znači poprilično tehničke podrške koja prati novac. Paddy Ashdown, koji je bio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni pri UN-u, u svojoj knjizi, kaže "Shvaćam da su mi bili potrebni računovođe bez granica, koji bi pratili taj novac." I to je - da zaključim, to je paket.

Koji je cilj? Ukoliko slijedimo ove upute, čemu se možemo nadati? Da nakon 10 godina, fokusiranje na građevinski sektor bi proizvelo i poslove pa tako i sigurnost. Zbog toga što bi mladi ljudi imali posao. I rekonstruirali bi infrastrukturu. To je fokus građevinskog sektora. Fokus na pružanje osnovnih usluga kroz nezavisna uslužna tijela bi spasio osnovne usluge od katastrofe. I dao bi osjećaj običnim ljudima da vlada radi nešto korisno. Naglasak na čistu vladu bi polako iskorijenio političke lopove. Zbog toga što ne bi bilo novca u bavljenju politikom. I postupno kroz selekciju, sastav političara, bi se promijenio od lopova do poštenih. I gdje bi se onda našli? Politika bi se postupno mijenjala od politike pljačke do politike nade. Hvala (Pljesak)