Paul Bloom: Podrijetlo užitka

Danas ću pričati o užicima svakodnevnog života. Ali prvo želim započeti s pričom o neobičnom i užasnom čovjeku. Ovo je Hermann Goering. Goering je bio drugi po zapovjednoj odgovornosti u 2. svjetskom ratu, Hitlerov nasljednik. Kao i Hitler, Goering se smatrao kolekcionarom umjetnina. Tijekom 2. svjetskog rata putovao je Europom kradući, iznuđujući i ponekad kupujući različite slike za svoju kolekciju. Ono što je stvarno htio je bilo nešto Vermeerovo. Hitler je imao dva primjerka, a on nijedan. Napokon je pronašao trgovca umjetninama, nizozemskog trgovca umjetninama Hana van Meegerena koji mu je prodao predivnog Vermeera po cijeni koja bi danas bila 10 milijuna dolara. To je bila njegova omiljena umjetnina.

2. svjetski rat je završio, Goering je zarobljen i suđen u Nurembergu te na kraju osuđen na smrt. Tada su savezničke snage prošle kroz njegovu kolekciju i pronašle slike te potražili ljude koji su mu ih prodali. U nekom trenutku nizozemska policija je došla u Amsterdam i uhitila Van Meegerena. Van Meegeren je bio optužen za zločin izdaje koji je kažnjiv smrću. Nakon što je proveo šest tjedana u zatvoru Van Meegeren je priznao. Ali nije priznao izdaju. Rekao je: "Nisam prodao remek-djelo tome nacistu. Naslikao sam ga sam; Ja sam krivotvoritelj." Sada mu nitko nije vjerovao. Rekao je: "Dokazat ću to. Donesite mi platno i boju i nacrtat ću vam Vermeera puno bolje od onoga što sam prodao tom odvratnom nacistu. Također, trebam alkohol i morfij, jer to je jedini način na koji mogu raditi." (Smijeh) Doveli su ga. Naslikao je predivnog Vermeera. I optužbe za izdaju su odbačene. Dobio je manju optužbu za krivotvorenje, kaznu od godinu dana i umro kao heroj za nizozemski narod. Puno bi se toga moglo reći o Van Meegerenu, ali sada bih se htio vratiti na Goeringa, koji je ovdje prikazan na ispitivanju u Nurembergu.

Goering je po svemu sudeći bio užasan čovjek. Čak i za nacista je bio užasan čovjek. Njegovi američki ispitivači su ga opisali kao prijateljskog psihopata. Ali mogli ste osjetiti sućut na reakciju koju je imao kada mu je rečeno da je njegova omiljena slika zapravo krivotvorina. Prema njegovom biografu, "Izgledao je kao da je po prvi puta otkrio da postoji zlo na svijetu." (Smijeh) Ubrzo nakon toga se ubio. Nakon svega je otkrio da je slika za koju je mislio da je ovo bila zapravo ovo. Izgledala je isto, ali je imala drugačije podrijetlo, bila je drugačija ilustracija.

Nije samo on bio u šoku. Kada je Van Meegeren bio na suđenju, nije prestajao govoriti. Hvalio se o svim velikim remek-djelima koje je on sam naslikao koji su bili pripisani drugim umjetnicima. Posebice, "Večera u Emausu" koja je viđena kao Vermeerovo najbolje remek-djelo, njegov najbolji rad -- ljudi su dolazili iz svih krajeva svijeta kako bi ju vidjeli -- zapravo je bila krivotvorina. Nije bila ova slika, nego ova slika. Kada je to otkriveno, izgubila je svu svoju vrijednost i maknuta je iz muzeja.

Zašto je to bitno? Vi psiholozi, zašto je porijeklo toliko bitno? Zašto reagiramo tako jako na znanje o tome odakle nešto potječe? Postoji odgovor koji bi mnogi ljudi dali. Mnogi sociolozi kao Veblen i Wolfe bi tvrdili da je razlog zašto shvaćamo podrijetlo tako ozbiljno zato što smo snobovi, jer smo fokusirani na status. Između ostaloga, ako želiš pokazati kako si bogat, kako si moćan, uvijek je bolje imati original nego krivotvorinu, jer uvijek će biti manje originala nego krivotvorina. Ne sumnjam da to donekle igra ulogu, ali ja vas danas želim uvjeriti da se tu još nešto događa. Želim vas uvjeriti da su ljudi, do neke mjere prirodni esencijalisti. Ono što mislim pod time je da ne reagiramo na stvari samo kako ih vidimo ili osjetimo ili čujemo. Radije, naše reakcije su više uvjetovane našim vjerovanjima nego onime što stvari stvarno jesu, odakle su potekle, od čega su načinjene, koje su njihove skrivene karakteristike. Želim pokazati da je ovo istina ne samo za naše razmišljanje o stvarima nego i za našu reakciju na njih.

Želim reći da je zadovoljstvo duboko -- i da to nije istina samo za više razine zadovoljstva poput umjetnosti, nego su čak i naizgled jednostavna zadovoljstva pod utjecajem naših vjerovanja o skrivenim suštinama. Uzmite hranu. Biste li pojeli ovo? Dobar odgovor je, "Ovisi. Što je to?" Neki od vas bi to pojeli ako je svinjetina, ali ne govedina. Neki od vas bi to pojeli ako je govedina, ali ne svinjetina. Nekolicina vas bi to pojela ako je štakor ili čovjek. Neki od vas bi to pojeli samo ako je čudno obojeni komad tofua. To nije iznenađujuće.

Ali ono što je zanimljivije je kakvog vam je okusa će značajno ovisiti o tome što mislite da jedete. Ovo je demonstrirano s malom djecom. Kako natjerati djecu ne samo da jedu mrkve i piju mlijeko, nego da više uživaju u jedenju mrkvi i pijenju mlijeka -- da misle da imaju bolji okus? Jednostavno, kažete im da su iz McDonaldsa. Oni vjeruju da je hrana iz McDonaldsa boljeg okusa i to ih navodi da ju doživljavaju kao ukusniju.

Kako navesti odrasle da stvarno uživaju u vinu? Vrlo je jednostavno: natočite ga u skupu bocu. Postoje već deseci, možda čak i stotine studija koje pokazuju da ako vjeruješ da piješ skuplje ima i bolji okus. Ovo je nedavno napravljeno s neuroznanstvenim zapletom. Ljudi su podvrgnuti magnetskoj rezonanci i dok tamo leže, kroz cijev pijuckaju vino. Ispred njih je zaslon s informacijama o vinu. Svi, naravno piju potpuno isto vino. Ali ako vjeruješ da piješ skuplje vino, dijelovi mozga povezani sa zadovoljstvom i nagrađivanjem svijetle kao božićno drvce. Ne samo da kažete da više uživate, kažete da vam se više sviđa, stvarno ga iskustite na drugi način.

Ili uzmite seks. Ovo su stimulansi koje sam koristio u nekim svojim istraživanjima. Ako samo pokažete ljudima ove slike reći će da su to prilično privlačni ljudi. Ali kako ih atraktivnima smatrate, koliko ste seksualno ili romatnično uzbuđeni njima uvelike ovisi o tome koga mislite da gledate. Vjerojatno mislite da je na lijevoj slici muškarac, a na desnoj žena. Ako se ispostavi da je to vjerovanje krivo, to će imati utjecaja. (Smijeh) Imat će utjecaja ako ispadne da su puno mlađi ili puno stariji od onoga što mislite da jesu. Imat će utjecaja ako otkrijete da je osoba koju gledate s požudom zapravo prerušena verzija vašeg sina ili kćeri, vaše majke ili oca. Saznanje da vam je netko rod obično ubija libido. Možda je jedno od najohrabrujućih saznanja iz psihologije užitka je da privlačnost nije samo fizički izgled. Ako vam se netko sviđa, izgleda bolje. Ovo je razlog zašto supružnici u sretnim brakovima misle da njihovi muž ili žena izgledaju puno bolje nego što to misli bilo tko drugi.

(Smijeh)

Posebno dramatičan primjer ovoga dolazi iz neurološkog poremećaja znanog kao Capgrasov sindrom. Capgrasov sindrom je poremećaj gdje imate specifičnu obmanu. Oni koji boluju od Capgrasovog sindroma vjeruju da su ljudi koje vole najviše na svijetu zamijenjeni sa savršenim kopijama. Često, rezultat Capgrasovog sindroma je tragičan. Ljudi su znali ubiti one koje vole vjerujući da ubijaju varalicu. No postoji barem jedan slučaj gdje je Capgrasov sindrom imao sretan završetak. Ovo je zabilježeno 1931. "Istraživanje opisuje ženu sa Capgrasovim sindromom koja se žalila na svog loše obdarenog i seksualno neadekvatnog ljubavnika." To je bilo prije nego li je dobila Capgrasov sindrom. Kada je oboljela, "Bila je sretna da priopći kako je otkrila da posjeduje dvojnika koji je bogat, virilan, zgodan i aristokrat." Naravno, radilo se o istom čovjeku kojega je ona vidjela na drugi način.

Kao treći primjer razmotrite potrošačke proizvode. Jedan od razloga zašto bi vam se nešto moglo svidjeti je korisnost. Možete navući cipele na stopala; možete igrati golf s golf palicama; a sažvakana žvakača guma vam ne znači ništa. Ali svaka od ove tri stvari ima vrijednost iznad i dalje od onoga što može učinit za vas temeljenu na svojoj povijesti. Golf palice koje su pripadale Johnu F. Kennediju su prodane za 750 tisuća dolara na aukciji. Žvakača guma koju je žvakala Britney Spears je prodana za nekoliko stotina dolara. Zapravo postoji cvatuće tržište djelomično pojedene hrane obožavanih osoba. (Smijeh) Cipele su možda najvrjednije od svih. Sudeći po nepotvrđenom izvještaju saudijski milijunaš je ponudio 10 milijuna dolara za ovaj par cipela. To su one koje su bile bačene na Georga Busha prije nekoliko godina na iračkoj konferenciji.

(Pljesak)

Ova privlačnost ka stvarima ne postoji samo za stvarima poznatih ličnosti. Svatko od nas, većina ljudi posjeduje nešto u svom životu što je doslovno nezamjenjivo, po tome što ima vrijednost u svojoj povijesti -- možda vaš vjenčani prsten, možda prve cipele vašeg dijeteta -- ako bi to bilo izgubljeno, ne biste ih mogli vratiti. Mogli biste nabaviti nešto što izgleda ili se čini kao to, ali ne biste mogli nabaviti istu stvar. Sa svojim kolegama Georgom Newmanom i Gilom Diesendruckom pogledao sam kakvi sve faktori, koja vrsta povijesti je bitna za stvari koje ljudi vole. U jednom od naših eksperimenata pitali smo ljude da imenuju poznate osobe koje obožavaju, živuću osobu koju obožavaju.

Jedan od odgovora je bio George Clooney. Tada smo ih pitali: "Koliko biste platili za George Clooneyev pulover?" Odgovor je bio poprilično visok -- više nego što biste platili za novi pulover ili pulover koji je nosio netko koga ne obožavate. Tada smo pitali drugu grupu ispitanika -- dali smo im različita ograničenja i različite uvjete. Npr., nekim ljudima smo rekli: "Možete kupiti pulover, ali ne smijete nikome reći da ga imate i ne smijete ga prodati." To mu je snizilo cijenu, povlačeći da je to jedan od razloga zašto nam se sviđa. Ali ono što stvarno uzrokuje efekt je kada kažete ljudima:"Možete ga prodati, možete se hvaliti njime, ali prije nego stigne vama, temeljito je opran." To uzrokuje ogroman pad vrijednosti. Kao što bi moja žena rekla:"Oprao si Clooneyeve klice."

(Smijeh)

Vratimo se sada na umjetnost. Ja bih volio Chagallovo djelo. Obožavam Chagallov rad. Ako mi netko želi pokloniti nešto nakon konferencije, možete mi kupiti Chagalla. Ali ne želim duplikat, čak i ako ih ne mogu razlikovati. To nije zato ili nije samo zato što sam snob i želim se hvaliti originalom. Prije je zato jer želim nešto što ima specifičnu povijest. U slučaju umjetnosti povijest je zaista posebna. Filozof Denis Dutton je u svojoj sjajnoj knjzi "Instinkt umjetnosti" objasnio kako: "Vrijednost umjetnosti leži u pretpostavci da je ljudski rad osnova njenog stvaranja." To bi moglo objasniti razliku između originala i krivotvorine. Možda izgledaju slično, ali imaju drugačiju povijest. Original je tipično proizvod kreativnog rada, dok krivotvorina nije. Mislim da ovaj pristup može objasniti razlike u ljudskom ukusu za umjetnost.

Ovo je rad Jacksona Pollocka. Tko ovdje voli rad Jacksona Pollocka? OK. Kome ovdje ovo ne znači ništa? Jednostavno vam se ne sviđa. Neću tvrditi tko je u pravu, ali ću iznijeti empirijsku tvrdnju o ljudskoj intuiciji koja je takva, da ako voliš rad Jackona Pollocka, imat ćeš veće tendencije, nego ljudi koji ga ne vole, vjerovati da su ova djela teška za napraviti, da zahtijevaju puno vremena, energije i kreativne energije. Namjerno koristim Jacksona Pollocka kao primjer jer postoji mlada američka umjetnica koja slika vrlo sličnim stilom kao Jackson Pollock i njen rad je bio vrijedan desetke tisuće dolara -- velikim dijelom zato što je jako mlada umjetnica.

Ovo je Marla Olmstead koja je napravila većinu svog rada dok je imala tri godine. Ono što je zanimljivo u slučaju Marle Olmstead je da je njena obitelj napravila pogrešku pozvavši televizijsku emisiju 60 minuta II u svoju kuću kako bi je snimili kako slika. Nakon toga su izvijestili da ju je otac navodio. Kada je ovo objavljeno na televiziji, vrijednost njenog djela je pala na nulu. Umjetnost je bila fizički ista, ali se povijest promijenila.

Fokusirao sam se na vizualne umjetnosti, ali želim dati dva primjera iz glazbe. Ovo je Joshua Bell, vrlo poznati violinist. Reporter Washington Posta Gene Weingarten ga je odlučio angažirati za vrlo odvažan eksperiment. Pitanje je koliko ljudi će se svidjeti Joshua Bell, njegova glazba, ako ne znaju da ga slušaju. Tako je nagovorio Joshuu Bella da uzme svoju milijunsku violinu na washingtonsku stanicu podzemne željeznice kako bi stajao na uglu i vidio koliko će novaca zaraditi. Ovo je kratki isječak. (Glazba violine) Nakon što je tamo stajao 45 minuta, zaradio je 32 dolara. Nije loše. Također, nije ni dobro. Očito, kako bi stvarno uživao u glazbi Joshue Bella, moraš znati kako slušaš Joshuu Bella. Zapravo je zaradio 20 dolara više od toga, ali ih nisu uračunali. Jer je došla jedna žena -- ovo vidite na kraju videa -- žena prilazi. Ono ga je slušala u Kongresnoj knjižnici par tjedana prije na ekstravagantnom događaju crnih kravata. Bila je zapanjena da on stoji na stanici podzemne željeznice. Osjetila je sažaljenje. Posegnula je u svoju torbicu i dala mu 20 dolara.

(Smijeh)

(Pljesak)

Drugi primjer iz glazbe dolazi iz John Cageove modernističke kompozicije, "4'33''." Kao što mnogi od vas znaju ovo je kompozicija gdje pijanist sjedi na klupici, otvori klavir i sjedi i ne radi ništa 4 minute i 33 sekunde -- razdoblje tišine. Ljudi imaju drugačije poglede o tome. Ono što želim istaknuti je da se može kupiti na iTunesu. (Smijeh) Po cijeni od 1,99 dolara, možete slušati tu tišinu koja je drugačija od ostalih oblika tišine.

(Smijeh)

Dosad sam pričao o užitku, ali želim ustvrditi kako se sve što sam rekao odnosi i na bol. I kako razmišljate o onome što proživljavate, vaša vjerovanja o njegovoj srži utječe na vašu bol. Jedan krasan eksperiment su napravili Kurt Gray i Dan Wegner. Spojili su harvardske studente na uređaj za električne udare. Zadali su im seriju bolnih električnih udara. Dakle, seriju od pet bolnih udara. Polovici njih je rečeno kako im udarce zadaje osoba u drugoj sobi, ali osoba u drugoj sobi ne zna da im zadaje udarce. Nema zlonamjernosti, jednostavno stišću gumb. Prvi udarac je bio zabilježen kao jako bolan. Drugi je bio malo manje bolan, jer su se malo naviknuli. Treći još pada, četvrti, peti. Bol se smanjuje. U drugoj okolnosti rečeno im je da im osoba u susjednoj sobi zadaje udarce namjerno -- zna da im zadaje udarce. Prvi udarac ekstremno boli. Drugi udarac boli jednako kao i treći i četvrti i peti. Boli više ako vjerujete da druga osoba to radi namjerno.

Najekstremniji primjer ovoga je da u nekim slučajevima, pod pravim okolnostima bol može prijeći u užitak. Ljudi imaju izvanredno svojstvo da često traže niske doze boli u kontroliranim uvjetima i uživaju u tome -- kao jedenje ljutih feferona i vožnji vlakovima smrti. Bit je dobro sažeta od strane pjesnika Johna Miltona koj je napisao: "Um je posebno mjesto, sam može načiniti raj od pakla i pakao od raja."

S ovime ću završiti. Hvala vam.

(Pljesak)