Paddy Ashdown: Globalni pomak moći

Postoji pjesma koju je napisao veoma poznati engleski pjesnik krajem 19. stoljeća. Govori se da je odjekivala u Churchillovom mozgu tijekom 30-ih. A pjesma počinje ovako: Ležim na ogoljenom brežuljku u ljetu i potoci pokraj lijeno teku. U daljini osluškujem bubnjara koji me poziva bukom u snovima. Bliz je i dalek, tih je i glasan; govori o prolaznosti života. Dragi su mi prijatelji, a hrana nam je barut, mi vojnici marširamo, a uskoro umiremo. Oni koje zanima poezija znaju da je to "Dečko iz Shropshirea" od A.E. Housmana.

Ali ono što je Housman shvatio, se također čuje i u Nielsenovim simfonijama, a to je da će duga, topla, šumska ljeta stabilnosti 19. stoljeća polako završavati, te da će svijet ući u jedno od onih zastrašujućih razdoblja povijesti, a to je mijena moći. A to su uvijek, dame i gospodo, razdoblja koja prate nemiri, a prečesto i prolijevanje krvi.

A moja poruka vama je ta da vjerujem da smo osuđeni, tako rečeno, živjeti baš tijekom tih vremena u povijesti kada se temelji, na kojima je već ustanovljena hijerarhija moći, počinju mijenjati i kada se novi izgled svijeta, kao i nove moćne sile svijeta, počinju formirati. A to su - danas to vrlo jasno vidimo - skoro uvijek burna, vrlo teška vremena, i prečesto vrlo krvava vremena. Usput rečeno, to se otprilike događa jedanput u stoljeću.

Možemo se neslagati kada se zadnji put dogodilo, ali ono što su predosjećali Housman i Churchill je to da se moć počela prelijevati iz starih naroda, starih sila Europe preko Atlantika u novu mladu silu - Sjedinjene Američke Države -- čime je počelo američko stoljeće. I, naravno, prelijevati u vakuum u kojem su nekada vladale staromodne europske sile, no one su sada bile izložene dvjema krvavim katastrofama prošlog stoljeća - jednoj u prvom dijelu i jednoj u drugom: dvama svjetskim ratovima. Mao Ce-tung je njih tumačio kao europske građanske ratove, a to je vjerojatno i točniji način njihovog opisivanja.

Dame i gospodo, živimo u takvom vremenu. Što se nas ovdje tiče, danas želim pričati o trima čimbenicima. A prvi od njih, zapravo prva dva, su o pomaku u moći. A drugi je o nekoj novoj dimenziji koju želim objasniti, a koja se prije nije pojavila ovako kao što se danas pojavljuje. Ali počnimo s pomacima moći koji se događaju u svijetu. A ono što se danas događa je, u neku ruku, zastrašujuće jer se prije nikad nije dogodilo. Vidjeli smo lateralne pomake moći - moć Grčke je prenešena Rimu kao i pomaci moći koji su se dogodili tijekom europskih civilzacija, ali sada se događa nešto malo drukčije. Sada moć ne prelazi samo lateralno od naroda do naroda. Također se prenosi i vertikalno.

Ono što se danas događa je to da je moć koja je bila podložna odgovornosti, vladavini prava, institucijama države, sada u velikoj mjeri prešla na svjetsku pozornicu. Globalizacija moći - mi pričamo o globalizaciji tržišta, ali zapravo se radi o globalizaciji prave moći. Na državnoj je razini ta moć podložna odgovornosti, ona je i predmet prava, ali na međunarodnoj pozornici nije tako. Međunarodno-globalna pozornica je sadašnje mjesto prebivanja moći: moć Interneta, moć satelitskog odašiljanja, moć mjenjača novca - ovaj veliki vrtuljak novca stvara 32 puta veću cirkulaciju novca nego što je potrebno za razmjenu koju bi on trebao financirati. Mjenjači novca, nazovimo ih tako, i financijski špekulatori koji su nas nedavno bacili na koljena omogućuju moć multinacionalnim tvrtkama koje sada imaju dohodak koji je često veći od onoga srednje velikih država. One postoje u globalnom prostoru koji je premalo reguliran, koji nije podložan zakonima, i u kojem ljudi imaju odriješene ruke.

To odgovara moćnima - do ovog trenutka. Uvijek je prikladnije onima koji posjeduju najveću moć djelovati u prostoru bez ograničenja, ali lekcija iz povijesti nam govori da, prije ili kasnije, nereguliran prostor - prostor koji nije podložen zakonima - postane napučen, ne samo stvarima koje ste htjeli kao što su međunarodna trgovina, internet itd., nego i stvarima koje ne želite - međunarodnim kriminalom i terorizmom. Otkriće 9/11 nam govori to da čak i ako ste najmoćnija država svijeta, unatoč tomu vas, oni koji žive u tom prostoru mogu napasti, čak i u najpoznatijem od svih gradova jednog sučanog rujanskog jutra. Govori se da je otprilike 60% od 4 mijuna dolara koliko je iskorišteno za financiranje 9/11 zapravo prošlo kroz institucije samog trgovinskog centra kojeg su događaji 9/11 uništili. Naši neprijatelji također koriste taj prostor - prostor masovnog tranzita, interneta, satelitskih odašiljatelja kako bi svugdje postavili svoj otrov kojemu je namjera uništenje našeg sustava i naših običaja.

Prije ili kasnije, prije ili kasnije, pravilo povijesti nam govori: "Gdje moć ode vlast je mora tamo i slijediti." A ako je usitinu tako, a vjerujem da jest, onda je fenonemen našeg vremena - globalizacija moći, a ona za sobom donosi jedan od izazova našeg vremena, a to je postavljanje vlasti u globalni prostor. I mislim da će desetljeća koja su ispred nas zapravo biti manje ili više burna ovisno o tome koliko dobro uspijemo ostvariti taj cilj: donijeti vlast u globalni prostor.

Molim da primijetite da ja ne govorim o vladi. Ne govorim o ustanovljenju neke globalne demokratske institucije. Usput, moje osobno stajalište, dame i gospodo, je to da se to vrlo vjerojatno neće postići stvaranjem novih U.N.-ovih agencija. Da nemamo U.N., morali bismo ga izmisliti. Svijet treba međunarodni forum. On treba načine na koje može opravdati međunarodne poteze. Ali kada pričamo o postavljanju vlasti u globalni prostor, moja procjena je da se to neće dogoditi stvaranjem novih U.N.-ovih agencija. To će se zapravo dogoditi preko moćnog združivanja i ustanovljenja sustava sporazuma, sporazumnih dogovora kako bi vladali tim globalnim prostorom.

A ako pogledate, možete vidjeti da se to događa, da oni počinju nastajati. Svjetska trgovinska organizacija: organizacija temeljena na sporazumima, u potpunosti, i još, dovoljno moćna da najmoćniju državu, Sjedinjene Države, smatra odgovornom ako je potrebno. Kyoto: počeci borbe za stvaranjem organizacije temeljene na sporazumima. G20: sada znamo da moramo osmisliti instituciju koja može dovesti vlast u financijski prostor zbog financijskog špekuliranja. A to upravo G20 jest, ogranizacija temeljena na sporazumima.

No, postoji problem kojemu ćemo se vratiti za minutu, a odnosi na to da ako povežete najmoćnije zajedno kako bi ustanovili pravila u tim organizacijama, kako bi vlašću popunili taj prostor, što se onda dogodi slabima koji su izostavljeni? A to je veliki problem i vratit ćemo se na njega za trenutak.

I tako dolazimo do moje prve poruke, a ona glasi da ako prolazimo kroz ta burna vremena, više ili manje burno, onda naš uspjeh u tome u velikoj mjeri ovisi o našoj mogućnosti da uvedemo razumnu vlast u taj globalni prostor. Pogledajte oko sebe - to se već počinje događati. Moja druga poanta je, a znam da ne trebam pričati publici poput ove o takvoj stvari, ta da se moć ne premješta samo vertikalno, nego također i horizontalno.

Možete se neslagati da je ta priča, o povijesti civilizacije, bila o civilizacijama okupljenim oko mora - prve su bile one na Mediteranu, a novije su one dominirajuće zapadne sile na Atlantiku. Pa, meni to izgleda da trenutačno svjedočimo bitnom pomaku moći, široko govoreći, od država okupljenih oko Atlantika prema državama oko tihooceanskog prstena. To prvo počinje s ekonomskom moći, ali tim načinom to uvijek počinje. Već se može primijetiti razvoj vanjskih politika, povećavanje vojnih budžeta koje se događa u rastućim silama svijeta. Mislim da se zapravo ne radi toliko o pomaku sa Zapada na Istok; nešto drukčije se događa.

Moja pretpostavka je, koliko god ona vrijedila, da će Sjedinjene Države ostati najmoćnija nacija na Zemlji u sljedećih 10, 15 godina, ali će se kontekst u kojemu ona drži svoju moć sada radikalno promijeniti, zapravo već jest. Izlazimo iz perioda od 50 godina, vrlo neobičnih godina povijesti u kojima smo imali potpuno monopolaran svijet u kojemu je svaka igla kompasa, za ili protiv, morala biti korigirana prema svome položaju u Washingtonu - svijetom je dominarao jedan gorostas. Ali to inače nije tako u povijesti. U stvari, ono što se sada pojavaljuje je više normalniji slučaj u povijesti. Može se uočiti pojavljivanje multipolarnog svijeta.

Do danas, Sjedinjene Države su bile dominantno obilježje svijeta. One će ostati najmoćnija država, ali bit će najmoćnija država u sve više multipolarnijem svijetu. A može se uočiti i formiranje alternativnih centara moći - u Kini, naravno, makar je moj stav taj da uspon Kine prema veličini nije gladak. On će biti dosta neravan kako Kina počinje demokratizirati svoje društvo nakon liberaliziranja svojeg gospodarstva. Ali to je predmet druge rasprave. Primijetite Indiju, Brazil. Vidite da sve više i više svijet zapravo počinje izgledati, za nas Europljane, više kao Europa u 19. stoljeću.

Europa u 19. stoljeću: veliki britanski ministar vanjskih poslova, Lord Canning, je to opisao kao "europski koncert moći". Postojala je ravnoteža, peterostrana ravnoteža. Britanija je uvijek bila za ravnotežu. Ako se Pariz udružio s Berlinom, Britanija se udružila s Bečom i Rimom kako bi stvorila proturavnotežu. Molim da primijetite da su u periodu u kojem je dominirala monopolarnost postojali nepromjenjivi savezi - NATO i Varšavski pakt. Nepromjenjiva polarnost moći je značila nepromjenjive saveze. Ali multipolarnost moći znači pomicanje i mijenjanje saveza. A to je svijet u kojeg ulazimo, u kojemu ćemo sve više i više vidjeti da naši savezi nisu fiksni. Canning, veliki britanski ministar vanjskih poslova je rekao: "Britanija se zalaže za zajednički interest, ali nema fiksne saveznike." I sve više i više ćemo vidjeti da ćemo mi na Zapadu morati posegnuti, posegnuti iza ugodnog kruga sila Atlantika kako bi stvorili saveze s drugima ako želimo da se stvari pokrenu u svijetu.

Primijetite da kada smo otišli u Libiju, nije bilo dovoljno da Zapad sam bude u tome; morali smo uključiti i druge. Ovoga smo puta morali uključiti Arapsku ligu. Moja pretpostavka je da su Irak i Afganistan zadnje situacije kada je Zapad pokušao nešto učiniti samostalno; a nismo u tome uspjeli. Moja pretpostavka je da se približivamo početku kraja razdoblja od 400 godina - koristim 400 godina jer je toliko prošlo od kraja Osmanskog Carstva - hegemonije od strane zapadnih sila, zapadnih institucija i zapadnih vrijednosti. Znate, da do sada, kada god se Zapadu prohtjelo, mogao je učiniti sve i svašta u bilo kojem kutku svijetu. To više nije tako. Uzimite kao primjer zadnju financijsku krizu poslije Drugog svjetskog rata. Zapad se osvijestio - preko Bretton Woodsa, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda - i problem je bio riješen. No, sada moramo pozvati i druge. Sada moramo stvoriti G20. Sada moramo posegnuti iza udobnog kruga naših zapadnih prijatelja.

Dopustite da predvidim nešto što je vjerojatno još više iznenađujuće. Predviđam da se približivamo kraju perioda od 400 godina kada je zapadna moć bila dovoljna. Ljudi mi govore: "Kinezi, naravno, oni se nikad neće uključiti u multilateralne mirovne misije širom svijeta. Oh? A zašto se ne bi? Koliko je kineskih vojnika u službi plave beretke, u službi plave zastave, u službi U.N.-a u današnjem svijetu? 3,700. A koliko je Amerikanaca? 11. Čiji je najveći mornarički kontingent koji se bori s problemom somalskih gusara? Kineski mornarički kontingent. Naravno da su to oni, pa oni su trgovačka nacija. Oni žele održati morske putove otvorenima. Sve više i više, morat ćemo poslovno surađivai s ljudima s kojima ne dijelimo vrijednosti, ali s kojima, trenutačno, dijelimo zajedničke interese. Potpuno drukčiji način gledanja na svijet se sada pojavljuje.

A postoji i treći faktor, koji je sasvim drukčiji. Danas, u našem modernom svijetu, zbog Interneta, zbog stvari o kojima su ljudi ovdje pričali, je sve povezano sa svime. Sada smo međusobno ovisni. Danas smo jako povezani, kao nacije, kao individualci na način koji se prije nije dogodio, kao nikad prije. Međupovezanost država, ona je uvijek postojala. U diplomaciji se radi o upravljanju međupovezanošću država. Ali sada smo međusobno intimno povezani. Pojavi se svinjska gripa u Mexicu, a postane problem za Charles de Gaulle zračnu luku 24 sata poslije. Lehman Brothers (fin. agencija) bankrotira, sve se sruši. Požari su u ruskim stepama, a nemiri zbog hrane u Africi.

Svi smo mi jako, jako, jako međusobno povezani. A to znači da ideja samostalnog djelovanja države, bez veze s drugima, bez surađivanja, više nije održiv prijedlog. To je zato što djelovanja neke države nisu ograničena na nju samu, niti je dovoljno da sama država kontrolira svoj teritorij zato što događaji izvan države sada počinju utjecati na ono što se događa u njima.

Bio sam mladi vojnik u zadnjem od malih imperijalističkih britanskih ratova. U to vrijeme, obrana moje države se temeljila na jednim te istim stvarima: koliko je jaka naša vojska, koliko je jako naše zrakoplovstvo, koliko je jaka naša mornarnica i koliko su jaki naši saveznici. Tako je bilo kada je neprijatelj bio iza zidina. Sada se neprijatelj nalazi unutar zidina. Danas, ako želim govoriti o obrani svoje države, moram razgovarati s ministrom zdravstva zato što je pandemijska bolest prijetnja mojoj sigurnosti. Moram razgovarati s ministrom poljoprivrede jer je dostupnost hrane prijetnja mojoj sigurnosti. Moram razgovarati s ministrom industrije zato što osjetljivost naše visoke tehnološke infrastrukture postaje meta napada naših neprijatelja - kao što vidimo u virtualnom ratovanju. Moram pričati s ministrom unutarnjih poslova jer onaj koji je ušao u moju zemlju, onaj koji živi u nanizanim kućama u napučenijem dijelu grada ima izravan učinak na događaje u mojoj državi - to smo i vidjeli u Londonu tijekom napada 7/7. Više nije slučaj da je sigurnost neke države stvar koji se odnosi samo na njezine vojnike i ministra obrane. Nego, na njezinu sposobnost da ujedini te ustanove.

A ovo vam govori nešto vrlo važno. To vam govori to da su, u stvari, naše vlade koje su vertikalno strukturirane, i stvorene na ekonomskom modelu industrijske revolucije: vertikalna hijerarhija, specijalizacija poslova, zapovjedni lanac - zapravo sve strukture pogrešno shvatile. Vi u gospodarstvu znate da je najvažnija struktura danas, dame i gospodo, - mreža. Vaš "mrežni" kapacitet je ono bitno, kao u vašim vladima tako i izvan njih.

Tako dolazimo do Ashdownovog trećeg zakona. Ne pitajte me o Ashdownovom prvom i drugom zakonu jer te još nisam izmislio; uvijek bolje zvuči kada se radi o trećem zakonu, zar ne? Ashdownov treći zakon glasi: "U modernom dobu, gdje je sve povezano sa svime, najvažnija stvar što možete uraditi, je ono što možete uraditi s drugima." Najvažniji djelić koji čini vašu hijerarhiju - bilo da predstavljate vladu, vojnu pukovniju, ili poslovnu tvrtku - su vaše veze s drugima, vaša sposobnost da radite s drugima. Vi u industriji to razumijete; ali vlade ne.

A sada, posljednja riječ. Ako je stvar u tome, dame i gospodo, a jest, da smo međusobno povezani na način sličan nijednom prije toga, onda je zaključak taj da dijelimo sudbinu sa svima oko nas. Odjednom i po prvi puta, zajednička obrana, stvar koja je dominirala nama kao koncept obrane naših država, više ne vrijedi. Prije je bio scenarij taj da sam bio siguran ako je moje pleme moćnije od njihovog; da sam bio siguran ako je moja država moćnija od njihove; da sam siguran ako je moj savez, kao NATO, moćniji od njihvog saveza. To više ne drži vodu. Pojava međupovezanosti i oružja za masovno uništenje impliciraju, sve više i više, da dijelim sudbinu sa svojim neprijateljem.

Kada sam kao diplomat pregovarao o sporazumima o razoružanju sa SSSR-om u Ženevi tijekom 70-ih, uspjeli smo u tome jer smo shvatili da dijelimo sudbinu s njima. Globalna sigurnost nije dovoljna. Mir je došao u Sjevernu Irsku jer su obje strane shvatile da se pat pozicija ne može održati. Dijelili su zajedničku sudbinu s neprijateljima. Jedna od velikih prepreka miru u Bliskom istoku je ta da obje strane, i Izrael i, mislim, Palestinci ne razumiju da zapravo dijele zajedničku sudbinu. I tako, odjednom, dame i gospodo, ono što je nekada bio prijedlog vizionara i pjesnika kroz vremena postaje nešto što moramo shvatiti ozbiljno jer to predstavlja opći interes.

Počeo sam s pjesmom pa ću tako i završiti. Velika pjesma Johna Donnea. "Ne pitaj kome zvono zvoni." Ime pjesme je "Nijedan čovjek nije otok." Ona glasi ovako: "Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu, i zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni." Za Johna Donnea, preporuka za moralnost. Za nas, mislim, dio jednadžbe našeg preživljenja.

Hvala vam najljepša.

Pljesak