Niall Ferguson: 6 ubojitih aplikacija prosperiteta

Razgovarajmo o milijardama. Razgovarajmo o prošlim i budućim milijardama. Znamo da je oko 106 milijardi ljudi živjelo do sada. I znamo da je većina njih mrtva. Također znamo da većina njih živi ili je živjela u Aziji. Te također znamo da je većina njih bila ili jest vrlo siromašna -- nisu živjeli jako dugo. Razgovarajmo o milijardama. Razgovarajmo o 195.000 milijardi dolara bogatstva koje trenutno postoji na svijetu. Znamo da je većina tog bogatstva stvorena nakon 1800. godine. I znamo da je većina toga trenutno u posjedu ljudi koje bismo mogli nazvati zapadnjacima: stanovnici Europe, Sjeverne Amerike, Australazije. 19 posto današnje svjetske populacije, zapadnjaci, posjeduju dvije trećine bogatstva.

Ekonomski povjesničari nazivaju ovo Velikom divergencijom. Ovaj je slajd najbolje pojednostavljenje priče Velike divergencije koje vam mogu ponuditi. U osnovi, radi se o dva omjera BDP-a po stanovniku, bruto domaći proizvod po stanovniku, dakle, prosječna primanja. Prvo, crvena crta, omjer je britanskog i indijskog dohotka po glavi stanovnika. Plava crta predstavlja omjer između američkog i kineskog dohotka. Ovaj grafikon prikazuje sve do 1500. godine. Ovdje možete vidjeti da postoji eksponencijalna Velika divergencija. Počinju zajedno prilično blizu. U stvari, 1500. godine, prosječni je Kinez bio bogatiji od prosječnog Sjevernoamerikanca. Kad dođete do 1970-ih, gdje ovaj grafikon završava, prosječni je Britanac 10 puta bogatiji od prosječnog Indijca. A tu su uračunate i razlike u troškovima života. Bazirano je na paritetu kupovne moći. Prosječni Amerikanac gotovo je 20 puta bogatiji od prosječnog Kineza do 1970-ih.

Zašto? Ovo nije samo ekonomska priča. Ako uzmete 10 zemalja koje su postale zapadna carstva, 1500-tih bili su prilično sićušni -- na pet posto zemljine površine, 16 posto populacije, možda 20 posto dohotka. Do 1913. godine, ovih 10 zemalja, plus Sjedinjene Države, kotrolirale su velika svjetska carstva -- 58 posto svjetskog teritorija, otprilike isti postotak populacije, i zaista visok udio, gotovo tri četvrtine, svjetske gospodarske proizvodnje. Primijetite da je većina toga odlazila je u matične zemlje, u metropole imperija, ne u njihove kolonijalne posjede.

Za ovo ne možete kriviti samo imperijalizam, iako su mnogi pokušali, i to iz dva razloga. Prvo, imperiji nisu bili nikakva novost na Zapadu nakon 1500. godine. Svi su imali imperije. Nadvladali su ranije orijentalne imperije poput mogulskog i osmanskog. Imperiji, dakle, i nisu baš sjajno objašnjenje Velike divergencije. U svakom slučaju, sjetite se da Velika divergencija dostiže vrhunac 1970-ih, dosta nakon dekolonizacije. Ovo pitanje nije novo.

Samuel Johnson, veliki leksikograf, govorio je o ovome kroz lik Rasselasa u svojem romanu "Rasselas, Prince of Abissinia", objavljenom 1759. godine. "Kojim su sredstvima Europljani tako moćni; ili zašto, kad tako lako mogu doći u Aziju i Afriku radi trgovine ili osvajanja, ne mogu Azijati i Afrikanci napasti njihove obale, razviti kolonije u njihovim lukama i nametnuti zakone njihovim tradicionalnim prinčevima? Zar ne bi isti vjetar koji njih vraća, nas odveo do njih?"

Ovo je odlično pitanje. I znate što, gotovo su ga istovremeno postavljali i Ostali - ljudi u ostatku svijeta -- poput Ibrahima Muteferrika, osmanskog službenika, koji je s velikim zakašnjenjem doveo tisak u Osmansko carstvo. U knjizi iz 1731. godine on pita: "Zašto kršćanske nacije koje su bile tako slabe u prošlosti u usporedbi s muslimanskima počinju dominirati tolikim zemljama u moderno doba, pa čak i pobjeđuju nekad slavne osmanske vojske?" Za razliku od Rasselasa, Muteferrika je imao odgovor na to pitanje i bio je upravu. Rekao je da je to "zbog toga što imaju zakone i pravila utemeljene na razumu." To nije geografija.

Možda mislite da Veliku divergenciju možemo objasniti u okvirima geografije. Znamo da je to pogrešno jer smo napravili dva velika prirodna eksperimenta u 20. stoljeću da vidimo je li geografija važnija od institucija. Uzeli smo sve Nijemce, podijelili smo ih na otprilike pola, i onima na istoku dali smo komunizam. I vidite rezultat. Za nevjerojatno kratko vrijeme ljudi iz Njemačke Demokratske Republike, proizveli su Trabant, tzv. Trabbi, jedan od najgorih automobila ikad proizvedenih, dok su oni na zapadu proizveli Mercedes Benz. Ako mi i dalje ne vjerujete, eksperiment smo izvršili i na Korejskom poluotoku. Odlučili smo uzeti Korejce s otprilike istog geografskog područja i, primijetite, s istom osnovnom tradicionalnom kulturom, podijelili smo ih na dvije grupe i dali onima sa sjevera komunizam. Rezultat je čak veća divergencija u još kraćem razdoblju nego u Njemačkoj. Nisu se toliko razlikovali u dizajnu uniformi za pogranične stražare, ali u gotovo svakom drugom smislu, divergencija je ogromna. To me dovodi do zaključka da ni geografija ni nacionalni karakter, što su popularna objašnjenja za ovakve stvari, nisu zapravo važni.

Važne su ideje. Institucije. Ovo je sigurno istina jer je tako rekao jedan Škot. A mislim da sam jedini Škot ovdje na TED-u u Edinburghu. Dozvolite da vam objasnim da je najpametniji čovjek na svijetu bio Škot. To je bio Adam Smith -- ne Billy Connolly, ni Sean Connery, iako je on zaista vrlo pametan. (Smijeh) Smith -- i želim da odete i poklonite se pred njegovim kipom na Royal Mileu, kip je prekrasan -- Smith je u knjizi "Bogatstvo naroda", objavljenoj 1776. godine -- to je najvažnija stvar koja se dogodila te godine... (Smijeh) Naravno. Bio je nekih lokalnih problema u nekim našim manjim kolonijama, ali...

(Smijeh)

"Čini se da je Kina već dugo stacionarna i vjerojatno je odavno stekla onu količinu bogatstva koja je u skladu s prirodom njenih zakona i institucija. Ali ta je količina možda manja od one koju bi, uz druge zakone i institucije, priroda kineske zemlje, klime i situacije mogla omogućiti." Ovo je tako točno i tako cool. A on je to rekao vrlo davno.

Ali dobro, ovo je publika na TED-u, i ako nastavim govoriti o institucijama, nećete me više slušati. Zato ću to prevesti na jezik koji razumijete. Nazvat ćemo ih ubojitim aplikacijama. Želim vam objasniti da postoji šest ubojitih aplikacija koje su izdvojile zapad od ostatka svijeta. Slične su aplikacijama na vašem telefonu, u smislu da izgledaju vrlo jednostavno. One su samo ikonice, samo kliknete na njih. No, iza ikonica nalazi se složen kod. Isto je s institucijama. Postoji ih šest za koje mislim da objašnjavaju Veliku divergenciju. Prva je konkurencija. Druga je znanstvena revolucija. Treća, imovinska prava. Četvrta je moderna medicina. Peta je potrošačko društvo. I šesta je radna etika. Možete pokušati vidjeti jesam li koju propustio ili ih možete pokušati svesti na samo četiri, ali nećete uspjeti.

(Smijeh)

Dopustite da ukratko objasnim na što mislim. Objedinit ću rad mnogih povijesničara ekonomije dok to činim. Konkurencija znači da ne samo da su u Europi 1500. godine postojale stotine političkih jedinica, već i da je u samim jedinicama bilo konkurencije među korporacijama i vladarima. Prethodnica modernih korporacija, Korporacija grada Londona, postojala je u 12. stoljeću. Ništa slično nije postojalo u Kini, gdje je bila samo jedna jedinstvena država koja je obuhvaćala petinu čovječanstva i svatko tko je imao ikakvu ambiciju morao je položiti standardizirani test koji je trajao tri dana i bio vrlo težak. Uključivao je pamćenje ogromnog broj znakova i pisanje vrlo složenih konfucijanskih eseja.

Znanstvena se revolucija razlikovala od znanosti koje je dostignuta u orijentalnom svijetu na mnogo značajnih načina, od kojih je najvažniji bio da je putem eksperimentalne metode ljudima nad prirodom dala kontrolu kakva ranije nije bila moguća. Primjer: Benjamin Robins izvršio je nevjerojatnu primjenu Newtonove fizike na balistiku. Kad to učinite, vaša artiljerija postaje precizna. Razmislite što to znači. To je zaista bila ubojita aplikacija. (Smijeh) U isto vrijeme, nigdje se drugdje ne događa znanstvena revolucija. Osmansko carstvo nije toliko daleko od Europe, ali nema znanstvenu revoluciju. Zapravo, uništili su opservatorij Taqija al-Dina jer su smatrali bogohuljenjem propitkivanje Božjeg uma.

Imovinska prava: nije u pitanju demokracija, ljudi, već postojanje pravne države zasnovane na imovinskim pravima. To je ono što razlikuje Sjevernu i Južnu Ameriku. Možete se pojaviti u Sjevornoj Americi, gdje ste potpisali ugovor u kojem stoji: "Radit ću pet godina bez naknade, samo za hranu." Ali na kraju ćete dobiti 100 jutara zemlje. Ovo je darovnica za zemljište na donjoj polovici slajda. To nije moguće u Latinskoj Americi gdje zemlju drži malobrojna elita koja potječe od konkvistadora. Ovdje možete vidjeti ogromnu divergenciju kod vlasništva nekretnina na sjeveru i jugu. Većina ljudi iz ruralnog dijela Sjeverne Amerike posjedovala je nešto zemlje do 1900. godine. U Južnoj Americi gotovo nitko nije. To je još jedna ubojita aplikacija.

Moderna medicina je krajem 19. stoljeća počela dolaziti do velikih otkrića u borbi protiv zaraznih bolesti koje su ubijale mnogo ljudi. To je bila još jedna ubojita aplikacija -- ali baš suprotno od ubojite, jer je udvostručila, a potom i više nego udvostručila životni vijek čovjeka. To je učinila čak i u europskim imperijima. Čak i u mjestima poput Senegala, od početka 20. stoljeća, velik je napredak učinjen u javnom zdravstvu i životni vijek počeo je rasti. Ništa brže nije rastao nakon što su ove zemlje dobile nezavisnost. Imperiji nisu bili baš toliko loši.

Potrebno vam je potrošačko društvo da bi industrijska revolucija imala svrhu. Potrebni su ljudi koji kupuju gomilu odjeće. Svi ste kupili komad odjeće u posljednjih mjesec dana. Garantiram. To je potrošačko društvo i ono stimulira gospodarski rast više nego tehnološke promjene. Japan je bio prvo društvo izvan zapada koje je to prihvatilo. Alternativa, koju je predlagao Mahatma Gandhi, bila je trajna institucionalizacija siromaštva. Danas vrlo malo Indijaca misli da je trebalo krenuti putem Mahatme Gandhija.

Na kraju, radna etika. Max Weber je mislio da je ovo specifično za protestante. Bio je u krivu. Svaka kultura može steći radnu etiku ako postoje institucije koje će stvoriti poticaj za rad. Ovo znamo jer danas radna etika nije više samo fenomen protestanata sa zapada. Zapravo, zapad je izgubio radnu etiku. Danas prosječan Korejac godišnje radi 1000 sati više od prosječnog Nijemca -- tisuću. To je dio vrlo neobičnog fenomena, a to je kraj Velike divergencije.

Tko sad ima radnu etiku? Pogledajte rezultate iz matematike kod 15-godišnjaci. Na vrhu međunarodne tablice, prema najnovijem istraživanju PISA, nalazi se šangajska oblast u Kini. Razlika između Šangaja i Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a velika je poput razlike između Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a naspram Albanije i Tunisa. Vjerovatno pretpostavljate da zato što je iPhone dizajniran u Kaliforniji, ali sklopljen u Kini da zapad i dalje vodi u tehnološkim inovacijama. U krivu ste. Po pitanju patenata, nema sumnje da istok vodi. Ne samo da je Japan već neko vrijeme na čelu, već je Južna Koreja dostigla treće mjesto, a Kina samo što nije prestigla Njemačku. Zašto? Jer se ubojite aplikacije mogu preuzeti. One su dostupne svima. Svako društvo može usvojiti ove institucije, a kad to učine, postižu ono što je zapad uspio nakon 1500. godine, samo brže.

Ovo je Velika rekonvergencija, i najveća priča vašeg života. Jer ste njeni svjedoci. Naša generacija je ta koja će biti svjedok kraja dominacije zapada. Prosječni Amerikanac bio je više od 20 puta bogatiji od prosječnog Kineza. Sada je samo 5 puta, a uskoro će biti 2,5 puta.

Zato želim završiti s tri pitanja za buduće milijarde, blizu 2016. godine, kad SAD prepusti mjesto vodećeg gospodarstva Kini. Prvo: Mogu li se ove aplikacije izbrisati i jesmo li trenutno u tom procesu na zapadu? Drugo pitanje je je li redoslijed preuzimanja važan? I bi li Afrika mogla pogriješiti u tom redoslijedu? Očigledna implikacija povijesti moderne ekonomije jest da je vrlo teško prijeći u demokraciju prije nego što ste ustanovili pouzdane zakone o privatnom vlasništvu. Upozorenje: to možda neće funkcionirati. I treće, može li Kina bez treće ubojite aplikacije? To je pitanje koje je John Locke sistematizirao kad je rekao da je sloboda ukorijenjena u pravima privatnog vlasništva i zaštiti zakona. Ovo je osnova zapadnog modela predstavničke vlade. Ova slika pokazuje uništavanje studija kineskog umjetnika Aija Weiweija u Šangaju ranije ove godine. Sad je ponovno slobodan, nakon privremenog pritvora, kao što znate. Ali mislim da njegov studio nije obnovljen.

Winston Churchill je jednom definirao civilizaciju na predavanju koje je održao sudbonosne 1938. godine. Mislim da je ovim riječima uspio pogoditi srž: "To znači društvo zasnovano na mišljenju civila. Znači da su nasilje, vladavina ratnika i despotskih vođa, uvjeti logora i rata, pobune i tiranije zamijenjeni parlamentom u kojemu nastaju zakoni i nezavisnim sudovima u kojima se ti zakoni drugo primjenjuju. To je civilizacija -- i na njenom tlu neprekino rastu sloboda, utjeha i kultura", ono do čega je TED-ovcima najviše stalo, "Kad civilizacija vlada zemljom, širi i smireniji život omogućen je masama." To je istina.

Ne mislim da je propast zapadne civilizacije neizbježna jer ne mislim da povijest funkcionira po ovakvom životnom ciklusu, koji je predivno ilustrirao Thomas Cole na svojim slikama "Put imperija". Povijest ne funkcionira tako. To nije način na koji se zapad uzdigao i ne mislim da će tako pasti. Zapad može pasti vrlo iznenadno. To se događa složenim civilizacijama jer uglavnom funkcioniraju na rubu kaosa. To je jedan od najdubljih uvida proteklih iz povijesnih studija složenih institucija poput civilizacija. Ipak se možemo održati, usprkos ogromnom teretu duga koji smo nagomilali, usprskos dokazu da smo izgubili radnu etiku i drugih povijesnih talismana. No, jedno je sigurno, Velika divergencija došla je do kraja, ljudi.

Veliko hvala.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Niall, zaima me tvoje mišljenje o drugoj regiji svijeta koja cvijeta, a to je Latinska Amerika. Što misliš o tome?

Niall Ferguson: Ja zapravo ne govorim samo o usponu istoka. Govorim o usponu Ostalih, svega što nije zapad, što uključuje i Južnu Ameriku. Jednom sam pitao kolegu s Harvarda: "Ej, je li Južna Amerika dio Zapada?" On je bio stručnjak za povijest Latinske Amerike. Rekao je: "Ne znam. Morat ću razmisliti o tome." To nam govori nešto zaista važno. Mislim da, ako pogledate što se događa posebno u Brazilu, ali i Čileu, koji je po mnogo čemu predvodio put u transformiranju ekonomskih institucija, čeka ih svijetla budućnost. Tako da je moja priča zapravo isto toliko o konvergenciji u Amerikama koliko o konvergenciji u Euroaziji.

BG: I stječe se dojam da Sjeverna Amerika i Europa baš i ne obraćaju pažnju na ove trendove. Uglavnom se bave jedni drugima. Amerikanci misle da će europski model sutra propasti. Europljani misle da će američki proračun sutra eksplodirati. I čini se da je to jedino što ih zanima u posljednje vrijeme.

NF: Mislim da je fiskalna kriza koju danas vidimo u razvijenom svijetu, s obje strane Atlantika, u biti ista stvar, samo u drugom obliku, u smislu političke kulture. To je kriza koja ima svoj strukturni aspekt -- to dijelom ima veze s demografijom. Ali, naravno, ima veze i s velikom krizom koja je pratila pretjeranu moć, pretjerane pozajmice u privatnom sektoru. Ta kriza, koja je privukla toliko pažnje, uključujući moju, mislim da je površni fenomen. Financijska kriza relativno je malen povijesni fenomen, koje je samo ubrzao ovu veliku promjenu, kojom se završava 500 godina dominacije zapada. Mislim da je u tome njezina prava važnost.

BG: Niall, hvala ti. (NF: Hvala, Bruno)

(Pljesak)