Neil Harbisson: Ja slušam boje

Rođen sam s rijetkim vizualnim poremećajem koji se naziva akromatopsija, što je potpuna sljepoća za boje, nikada nisam vidio boju i ne znam kako boja izgleda zato što dolazim iz svijeta nijansi sive. Za mene je nebo uvijek sivo, cvijeće je uvijek sivo, a televizija je i dalje crno-bijela.

Međutim, od svoje 21. godine, umjesto da vidim boje, ja ih čujem. 2003. godine sam započeo projekt s računalnim znanstvenikom Adamom Montandom, a rezultat je uz daljnju suradnju s Peterom Keseom iz Slovenije i Matiasom Lizanom iz Barcelone, ovo elektroničko oko. To je senzor za boje koji otkriva frekvenciju boje ispred mene - (zvuk frekvencije) - i šalje te frekvencije u čip postavljen na moj zatiljak, tako da čujem boje ispred sebe kroz kosti, kroz kondukciju kostima. (Zvuk frekvencije) Dakle, na primjer, imate ovo - ovo je zvuk ljubičaste. (Zvuk frekvencije) Ovo je zvuk boje trave. (Zvuk frekvencije) – ovo je crveno, kao TED. (Zvuk frekvencije) Ovo je zvuk prljave čarape. (Smijeh) Što je kao žuta, ova.

Slušam boje cijelo vrijeme već osam godina, od 2004. pa mi je potpuno normalno da sada stalno čujem boje. U početku sam morao zapamtiti imena koja se daju svakoj boji, morao sam zapamtiti zabilješke, ali nakon nekog vremena, sve su te informacije postale percepcija. Nisam više morao misliti o bilješkama. Nakon nekog vremena percepcija je postala osjećaj. Počeo sam imati omiljene boje i počeo sam sanjati u boji.

Kada sam počeo sanjati u bojama, tada sam osjetio da su se softver i moj mozak ujedinili, zato što u snovima moj mozak stvara elektroničke zvukove, ne softver. Tada sam se počeo osjećati kao kiborg. Tada sam počeo osjećati da kibernetička naprava nije više naprava. Postala je dio mog tijela, produžetak mojih osjetila, te nakon nekog vremena, postala je i dio moje službene slike.

Ovo je moja putovnica iz 2004. godine. Na putovnicama Ujedinjenog Kraljevstva ne smijete se slikati s elektroničkom opremom, ali u uredu za putovnice inzistirao sam da je ono što vide zapravo novi dio mog tijela, produžetak mog mozga i napokon su prihvatili da se pojavim na slikama za putovnicu.

Dakle, život se dramatično promijenio otkako čujem boje, jer boje su gotovo posvuda, tako je jedna od najvećih promjena bila otići u umjetničku galeriju - mogu čuti Picassa, na primjer. Dakle to je kao da odlazim u koncertnu dvoranu jer mogu čuti slike. I supermarketi su mi jako šokantni, vrlo je privlačno hodati supermarketom. Slično je odlasku u noćni klub. Sve je puno različitih melodija. (Smijeh) Da. Posebno police s proizvodima za čišćenje. Jednostavno sjajno. (Smijeh)

Također, način na koji se oblačim se promijenio. Prije sam se oblačio tako da izgleda dobro. Sada se oblačim tako da zvuči dobro. (Smijeh)

(Pljesak)

Danas sam obučen u C-duru, što je poprilično sretan akord. (Smijeh) Ako bih morao ići na pogreb, obukao bih se u B-mol, što bi bilo tirkizna, ljubičasta i narančasta. (Smijeh)

Također, hrana, promijenio se način na koji gledam hranu jer sada mogu izložiti hranu na tanjuru i mogu jesti svoju najdražu pjesmu. (Smijeh) Dakle, ovisno o tome kako ju izložim, mogu čuti i skladati glazbu hranom. Zamislite restoran gdje možete imati, recimo, Lady Gaga salatu kao predjelo. (Smijeh) Mislim, to bi vjerojatno navelo tinejdžere da jedu povrće. Također, Rachmaninov piano koncert kao glavno jelo, malo Bjork ili Madonne za desert, bio bi to vrlo uzbudljiv restoran u kojem biste mogli jesti pjesme.

Način na koji vidim ljepotu se također promijenio. Kada vidim nekoga, čujem njihovo lice, tako netko može izgledati vrlo lijepo, ali zvučati užasno. (Smijeh) A može se dogoditi i obrnuto. Tako uživam u stvaranju zvučnih portreta ljudi. Umjesto da crtam nečije lice, crtam oblike, uperim u njih oko i zapišem različite note koje čujem, te potom stvaram zvučne portrete. Evo nekih lica.

(Glazbeni akord)

Da, Nicole Kidman zvuči dobro. (Smijeh)

Neke ljudi nikada ne bih povezao, ali zvuče slično. Princ Charles ima sličnosti s Nicole Kidman. Imaju sličan zvuk očiju.

Ako možete povezati ljude koje inače ne biste povezali, možete skladati koncerte samo gledajući u lica publike. Spojim oko i onda sviram lica publike. Dobra stvar u tome jest, ako koncert zvuči loše, krivnja je njihova. Nije moja krivnja, zato što - (Smijeh)

Još jedna stvar koja mi se počela događati jest sekundarni efekt normalnih zvukova koji su počeli dobivati boju. Čujem zvuk telefona i osjećam ga zeleno, jer zvuči baš kao zelena boja. Zvuk najave BBC-a zvuči tirkizno, a slušanje Mozarta postalo je žuto iskustvo.

Tako sam počeo slikati glazbu i ljudske glasove, zato što glasovi ljudi imaju frekvencije koje ja povezujem s bojama.

Evo neke glazbe prevedene u boje. Na primjer, Mozartova „Kraljica noći“ izgleda ovako. (Glazba) Vrlo žuto i raznobojno, zato što ima puno raznih frekvencija. (Glazba) A ovo je potpuno drugačija pjesma. (Glazba) To je „Baby“ Justina Biebera. (Smijeh) (Glazba) Jako je ružičasta i jako žuta.

Jednako kao glasove i govore mogu prevesti u boje. Na primjer, ovo su dva vrlo poznata govora. Jedan je „Imam san“ Marthina Luthera Kinga, a drugi je Hitler. Volim pokazivati ove slike u izložbenim dvoranama bez oznaka i pitati ljude: „Koji vam je draži?“ Većina ljudi promijeni mišljenje kada im kažem da je lijeva Hitler, a desna Marthin Luther King.

Došao sam do točke kada sam mogao razlikovati 360 boja, baš kao ljudski vid. Mogao sam razlikovati sve stupnjeve kromatskog spektra. Ali onda sam pomislio da ljudski vid nije dovoljno dobar. Postoji mnogo, mnogo boja oko nas koje ne možemo raspoznati, ali elektroničko oko može. Stoga sam odlučio nastaviti proširivati svoj osjet boje, te sam dodao infracrveno i ultraljubičasto u svoju boja-u-zvuk skalu. Sada mogu čuti boje koje ljudsko oko ne može primijetiti.

Na primjer, uočavanje infracrvene je dobro jer zapravo mogu otkriti postoje li detektori pokreta u sobi. Mogu čuti ako netko uperi u mene daljinski upravljač. Dobra stvar u uočavanju ultraljubičaste jest da mogu vidjeti je li dobar ili loš dan za sunčanje, jer ultraljubičasta je opasna boja, boja koja nas doslovno može ubiti, pa mislim da bi svi trebali željeti zamjećivati stvari koje ne zamjećujemo.

Zato sam prije dvije godine stvorio Cyborg Fundation, zakladu koja pokušava pomoći ljudima da postanu kiborg, pokušava potaknuti ljude da prošire svoje osjete korištenjem tehnologije kao dijelom svoga tijela.

Svi smatramo da znanje dolazi iz osjeta, dakle ako proširimo svoje osjete, moći ćemo proširiti i svoje znanje. Mislim da će život biti puno uzbudljiviji kada budemo prestali stvarati aplikacije za mobitele i počnemo stvarati aplikacije za svoja tijela. Mislim da će ovo biti velika, velika promjena koju ćemo vidjeti tijekom ovog stoljeća.

Stoga vas potičem da razmislite koje biste osjete voljeli proširiti. Potičem vas da postanete kiborg. Nećete u tome biti sami. Hvala. (Pljesak)

(Pljesak)