Naomi Klein: Ovisni o riziku

Upravo sam učinila nešto što nisam učinila nikada prije. Provela sam tjedan na moru na istraživačkom plovilu. Nisam znanstvenica, ali sam pratila izuzetni znanstveni tim sa Svečilišta južna Florida koji prati razlijevanje nafte British Petroleuma u Meksičkom zaljevu. Ovo je brod na kojemu smo bili. Znanstvenici s kojima sam bila nisu proučavali učinke nafte i disperzanata na velike životinje -- ptice, kornjače, delfine, glamurozne stvari. Oni proučavaju jako male stvari koje bivaju pojedene od nešto manje sitnih životinja, a koje naposlijetku pojedu velike životinje. I ono što otkrivaju je to da nafta i disperzanti i kad su samo u tragovima mogu biti vrlo toksični za fitoplanktone, što je vrlo loša vijest, jer toliko mnogo oblika života ovisi o njima. Dakle, suprotno onome što smo čuli prije par mjeseci kako je 75% te nafte na nekakav čarobni način nestalo i ne moramo o tome brinuti, ova katastrofa se odvija i dalje. Još uvijek napreduje uzlazno u hranidbenom lancu. Ovo nam ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Rachel Carson -- kuma modernog pokreta za zaštitu okoliša -- baš nas je na ovo upozorila još tamo 1962. Istaknula je da kontrolori -- kako ih je nazvala -- koji su gradove i polja prekrili bombama s toksičnim insekticidima poput DDT-ja, samo pokušavaju ubiti sitne stvari, kukce, ne ptice. Ali su zaboravili: činjenicu da se ptice hrane larvama, da crvendać jede puno crva koji su sada zasićeni DDT-jem. I tako, crvendaćeva jajašca se nisu izlegla, ptice pjevice su masovno ugibale, i gradovi utihnuli. Otuda naziv „Tiho proljeće". Pokušala sam odrediti što me to neprekidno vraća u Meksički zaljev, jer sam Kanađanka, i nemam ondje predaka. Mislim da je razlog taj što ne vjerujem da smo u potpunosti shvatili značenje ove katastrofe, što znači svjedočiti pukotini probušenoj u našem svijetu, što znači promatrati utrobu Zemlje kako šiklja uživo na televiziji 24 sata dnevno, mjesecima. Nakon što smo si tako dugo govorili da naši alati i tehnologija može kontrolirati prirodu, iznenada smo se našli licem u lice s našom slabošću, našim nedostatkom kontrole, dok se nafta izlijevala iz svakog našeg pokušaja da je zadržimo -- operacije "Top hats", "Top kills" i, nezaboravno, ubrizgavanje smeća -- mudra ideja o ispaljivanju starih guma i loptica za golf niz tu pukotinu u svijetu. No, još upadljiviji od silovite snage koja je izvirala iz tog bunara, bio je nemar kojim je ta sila puštena -- neopreznost, nepostojanje planiranja, koji su karakterizirali operaciju od bušenja do čišćenja. Ako je nešto postalo jasno akcijom British Petroleuma da popravi kvalitetu vode, onda je to to da smo, kao kultura, postali puno spremniji kockati se sa stvarima koje su dragocjene i nezamjenjive -- i činiti to bez pričuvnog plana, bez izlazne strategije. A BP teško da je bio naše prvo ovakvo iskustvo posljednjih godina. Naši lideri jurcaju u ratove, pričajući si sretne pričice o lakoći i paradnim dočecima, a zatim slijede godine kontrole štete, Frankensteini opsada i napada i operacija protiv pokreta otpora, i ponovno, bez izlazne strategije. Naši financijski čarobnjaci rutinski postaju žrtvama slične pretjerane samouvjerenosti, uvjeravajući se da je posljednji mjehur nova vrsta tržišta -- vrsta koja nikad ne pada. A kad neizbježno padne, najbolji i najpametniji posežu za financijskim ekvivalentom ubrizgavanja smeća -- u ovom slučaju, ubacujući ogromne količine silno potrebnog javnog novca niz jako različitu vrstu rupe. Kao i s BP-om, rupa se doista začepi, barem privremeno, ali ne prije nego što ispostavi strahovitu cijenu. Moramo dokučiti zašto dopuštamo da se ovo događa, jer se nalazimo u središtu onoga što bi moglo biti klađenje s najvećim ulozima ikada: odluka o tome što učiniti, ili ne učiniti, u vezi klimatskih promjena. Kao što znate, puno vremena se troši, u ovoj zemlji i širom svijeta, u debati o klimi. Na pitanje: „Što ako su IPC znanstvenici svi u krivu?" Sada imamo puno važnije pitanje -- kako ga fizičarka s MIT-a Evelyn Fox Keller postavlja -- koje glasi, "Što ako su ti znanstvenici u pravu?" S obzirom na uloge, klimatska kriza jasno nas poziva na djelovanje temeljeno na načelu opreza -- teoriji koja drži da kad su čovjekovo zdravlje i okoliš izloženi značajnom riziku i kad je potencijalna šteta nenadoknadiva, ne možemo si dopustiti da čekamo savršenu znanstvenu izvjesnost. Bolje je pogriješiti iz pretjeranog opreza. Još jasnije, teret dokazivanja da je neka praksa sigurna ne treba se prebacivati na javnost koja bi bila pogođena, već prije na industriju koja treba profitirati. Ali klimatska politika u bogatom svijetu -- u onoj mjeri u kojoj ona uopće postoji -- ne temelji se na oprezu, već na analizi troškova i koristi -- pronalaženju pravca aktivnosti za koji ekonomisti vjeruju da će imati najmanji učinak na naš BDP. Pa, umjesto da pitamo, kako bi nam oprez nalagao, što možemo učiniti čim prije da izbjegnemo potencijalnu katastrofu, postavljamo bizarna pitanja poput ovih: "Koji je najkasniji mogući trenutak do kojeg možemo čekati prije no što počnemo ozbiljno smanjivati emisije? Možemo li to odgoditi do 2020., 2030., 2050.?" Ili pitamo, "Koliko još zagrijavanja planeta možemo dopustiti, a da još uvijek preživimo? Možemo li proći s dva stupnja, tri stupnja, ili -- kamo trenutno idemo -- s četiri stupnja Celzija?" I, usput, pretpostavka da možemo sigurno kontrolirati nepojmljivo složeni zemaljski klimatski sustav kao da postoji nekakav termostat, koji ne dopušta planetu da bude pretopao ili prehladan, nego baš kakav treba – u stilu Zlatokose -- čista je fantazija, i ne dolazi od znanstvenika koji se bave klimom; dolazi od ekonomista koji svoje mehanicističko razmišljanje naturaju znanosti. Činjenica je da naprosto ne znamo kada će zagrijavanje koje proizvodimo biti u potpunosti nadjačano petljama povratnih informacija. Pa, još jednom, zašto se upuštamo u ovako lude rizike s onim što nam je dragocjeno? Raspon objašnjenja do sada vam se možda rađa u glavi, poput, pohlepe. Ovo je popularno objašnjenje i u njemu je puno istine. Jer prihvaćanje velikih rizika, kao što svi znamo, donosi puno novca. Drugo objašnjenje koje često čujemo za neopreznost je samouvjerenost. A pohlepa i samouvjerenost su intimno isprepleteni kad je riječ o neopreznosti. Na primjer, ako ste 35-godišnji bankar koji zarađuje 100 puta više od kirurga za mozak, tada vam treba naracija, treba vam priča koja objašnjava zašto je ta razlika u redu. I nemate, u stvari, puno mogućnosti. Ili ste nevjerojatno uspješan prevarant, i uspijevate u tome – provalili ste sustav -- ili ste nekakav dečko genij, kakvoga svijet još nije vidio. Obje mogućnosti – genijalac i varalica -- učinit će vas silno presamouvjerenim i time spremnijim na poduzimanje još većih rizika u budućnosti. Usput, Tony Hayward, bivši izvršni direktor BP-a, na stolu je držao plaketu s ovim inspirirajućim sloganom: "Što biste pokušali učiniti kad biste znali da ne možete ne uspjeti?" Ovo je doista popularna plaketa, a ovo je gomila vrlo uspješnih, pa se kladim da i neki od vas imaju tu plaketu. Nemojte se sramiti. Potisnuti strah od neuspjeha iz svijesti može biti vrlo dobra stvar ako trenirate za trijatlon ili pripremate svoj TEDTalk, no osobno, mislim da ljudi koji imaju moć detonirati našu ekonomiju i opustošiti ekologiju prije trebaju imati sliku Ikara na svom zidu, jer – možda ne baš ovu -- ali želim da oni razmišljaju o mogućnosti neuspjeha svo vrijeme. Tako imamo pohlepu, imamo samouvjerenost/aroganciju, no kako smo ovdje na TEDWomen, razmotrimo još jedan činitelj koji bi mogao pridonijeti barem malo društvenom nemaru. Neću puno obrazlagati ovaj činitelj, ali studije pokazuju da su, kao ulagači, žene puno manje podložne poduzimanju neopreznih rizika od muškaraca, točno zato što, kako smo već čuli, žene ne pate od pretjeranog samopouzdanja na isti način kao muškarci. Pa ispada da manje plaće i manje hvale ima svojih prednosti -- barem za društvo. Naličje medalje je da neprekidno uvjeravanje da ste nadareni, odabrani i rođeni vladati predstavlja mane za društvo. Ovaj problem – nazovimo ga opasnost privilegija -- dovodi nas bliže, mislim, korijenu našeg kolektivnog nemara. Jer nitko od nas – barem ne na svjetskom sjeveru -- ni muškarci ni žene, nisu posve izuzeti od ove poruke. Evo na što mislim. Vjerovali mi aktivno ili ih svjesno odbacivali, naša kultura ostaje u stisku određenih arhetipskih priča o našoj nadmoći nad drugima i nad prirodom. Priča o novootkrivenoj granici i pioniru koji osvaja, priča o postojećoj sudbini, priča o apokalipsi i spasenju. I baš kad pomislite da te priče blijede i postaju prošlost, da smo ih prevladali, pojave se na najčudnijim mjestima. Na primjer, naletjela sam na ovaj oglas ispred ženskog toaleta u zračnoj luci Kansas Cityja. Oglas je za Motorolin novi mobitel, i da, doista kaže, "Udarite majku prirodu u lice." Ne pokazujem vam ovo da se obrušim na Motorolu -- to je dodatni bonus. Pokazujem ga zato što -- oni nisu sponzor, zar ne? -- zato što, na svoj vlastiti način, on predstavlja grubu verziju priče o našem postanku. Šamarali smo majku prirodu posvuda i pobijedili. Uvijek pobjeđujemo, jer je dominacija nad prirodom naša sudbina. Ali to nije jedina bajka koju si govorimo o prirodi. Postoji još jedna, jednako važna, o tome kako je ta ista majka priroda toliko plodna i otporna da nikada ne možemo naškoditi njezinom obilju. Čujmo opet Tonyja Haywarda. "Meksički zaljev je vrlo veliki ocean. Količina nafte i disperzanata koju stavljamo u nj sićušna je u usporedbi s ukupnom količinom vode." Drugim riječima, ocean je velik; on to može podnijeti. Ova pretpostavka o neograničenosti koja se provlači je ono što nam omogućava prihvaćati neoprezne rizike kako to činimo. Jer ovo je naša prava glavna priča: Koliko god zabrljamo, uvijek će ostati još -- još vode, još zemlje, još neiskorištenih resursa. Novi mjehur će zamijeniti stari. Nova tehnologija će se pojaviti i popraviti greške koje smo počinili sa starom. Na određeni način, ovo je priča o naseljavanju Amerika, navodno neiscrpne granice na koju su Europljani pobjegli. To je također i priča o suvremenom kapitalizmu. Jer je bogatstvo ove zemlje porodilo naš ekonomski sustav, sustav koji ne može preživjeti bez stalnog rasta i beskrajne ponude novih granica. Problem je u tome što je ta priča uvijek bila lažna. Zemlja je uvijek bila ograničena, samo su ograničenja bila izvan našeg vidokruga. A sada nailazimo na ta ograničenja na više fronti. Vjerujem da to znamo, ali se ipak nađemo zarobljeni u nekoj vrsti narativne petlje. Ne samo da nastavljamo pričati i prepričavati iste iscrpljene priče, već to sada činimo s mahnitošću i gnjevom koji su, iskreno, na rubu pretjerivanja. Kako drugačije objasniti kulturni prostor koji zauzima Sarah Palin. S jedne strane nas potiče na "buši, baby, buši“, jer je Bog stavio resurse u zemlju kako bismo ih mogli eksploatirati, a s druge uživa u divljini netaknute ljepote Aljaske u svojoj hit reality TV emisiji. Dvostruka poruka je jednako utješna koliko je i luda. Ignorirajte jezive strahove da smo konačno udarili u zid. Još uvijek nema granica. Uvijek će postojati druga granica. Zato prestanite brinuti i nastavite kupovati. Kad bi riječ bila samo o Sarah Palin i njenoj reality TV emisiji. U krugovima nas koji se bavimo okolišem, često čujemo da, umjesto da idemo prema obnovljivim izvorima, mi jednostavno radimo dalje po starom. Ovaj zaključak, nažalost, previše je optimističan. Istina je da smo već iscrpli toliko lako dostupnih fosilnih goriva da smo već ušli u puno rizičniju poslovnu eru, eru ekstremne energije. To znači bušotine u najdubljim vodama, uključujući ledena arktička mora gdje bi čišćenje moglo jednostavno biti nemoguće. To znači hidraulično mrvljenje stijena za izvlačenje plina na veliko i masivne rudarske operacije skidanja površine za vađenje ugljena, kakve još nikada nismo vidjeli. I najkontroverznije, to znači katranski pijesak. Uvijek sam iznenađena koliko malo ljudi izvan Kanade znaju o katranskom pijesku Alberte, za koji se procjenjuje da će ove godine postati izvor uvozne nafte broj jedan u Sjedinjenim Državama. Vrijedi posvetiti trenutak razumijevanju ove prakse, jer vjerujem da govori o nemaru i o putu na kojem se nalazimo kao malo što drugo. Ovo je područje gdje se katranski pijesak nalazi, ispod jedne od posljednjih veličanstvenih borealnih šuma. Nafta nije tekuća; ne možeš samo izbušiti rupu i crpsti je. Nafta iz katranskog pijeska je kruta, pomiješana sa zemljom. Zato, da biste je dobili, prvo se morate riješiti drveća. Tada podignete gornji sloj zemlje i dođete do naftnog pijeska. Postupak zahtijeva ogromnu količinu vode, koja se izlijeva u ogromne toksične taložne bazene. To su vrlo loše vijesti za lokalne stanovnike koji žive nizvodno i prijavljuju alarmantno visoke stope raka. Gledajući ove fotografije, teško je shvatiti razmjere ove operacije, koja je već vidljiva i iz svemira i mogla bi narasti do veličine Engleske. Vjerujem da zapravo pomaže pogledati kamione koji prevoze zemlju, najveće ikad napravljene. Ono tamo uz kotač je čovjek. Moja poanta je u tome da ovo nije crpljenje nafte, nije čak ni rudarstvo. Ovo je deranje zemaljske kore. Ogromni, živopisni krajolici su razrovani, ostavljeni monokromatski sivima. Priznat ću da, što se mene tiče, ovo bi bilo odvratno čak i da ne emitira ni jednu česticu ugljika. No, istina je da pretvaranje tog mulja u sirovu naftu prosječno daje trostruko veće zagađenje stakleničkim plinom nego što je to slučaj pri konvencionalnoj proizvodnji nafte u Kanadi. Kako drugačije ovo objasniti, nego kao oblik masovnog ludila? Baš kad znamo da moramo učiti živjeti na površini našeg planeta, od sunčane energije, vjetra i valova, mahnito kopamo da bismo došli do najprljavije tvari s najvećom emisijom koju možemo zamisliti. Ovamo nas je dovela naša priča o beskrajnom rastu, do ove crne rupe u središtu moje zemlje -- mjesta takve planetarne boli da čovjek, kao i kod izlijevanja BP-a, može samo neko vrijeme izdržati to gledati. Kako su nam Jared Diamond i drugi pokazali, ovo je način na koji civilizacije čine samoubojstvo, pritišćući nogom papučicu gasa točno u trenutku kad bi trebale stati na kočnicu. Problem je da naša glavna priča i na to ima odgovor. U posljednjem mogućem trenutku bit ćemo spašeni kao u svakom holivudskom filmu, kao u "Ekstazi". Ali naravno, naša svjetovna religija je tehnologija. Možda ste primijetili sve više i više ovakvih naslova. Ideja iza ovog oblika geoinženjeringa kako se zove je ta, da dok se planet zagrijava, možda budemo u mogućnosti ispaliti čestice sulfata i aluminija u stratosferu kako bi reflektirale dio sunčevih zraka natrag u svemir, i na taj način ohladimo planet. Najsumanutiji plan bi bio – ne izmišljam ovo -- da nešto što je u biti crijevo za polijevanje vrta postavimo na nebu na visini od 30 km, objesimo ga na balone, da ono izbacuje sumporni dioksid. Dakle, riješiti problem zagađenja novim zagađenjem. Gledajte na ovo kao na krajnje ubrizgavanje smeća. Ozbiljni znanstvenici uključeni u ovo istraživanje svi naglašavaju da ove tehnike nikad nisu testirane. Ne znaju hoće li djelovati, i nemaju pojma kakvu bi vrstu strašnih popratnih učinaka mogli izazvati. Bez obzira na sve, samo spominjanje geoinženjeringa pozdravlja se u nekim krugovima -- naročito medijskim -- s olakšanjem pomiješanim s euforijom. Stigli smo do otvora za bijeg. Pronađena je nova granica. Još važnije, ne moramo ipak promijeniti naš način života. Vidite, nekim ljudima, spasitelj je tip u lepršavim haljama. Drugima je to tip s crijevom za polijevanje. Silno nam trebaju neke nove priče. Trebaju nam priče koje imaju drugačiju vrstu junaka spremnih na različite rizike -- rizike koji se izravno sukobljavaju s nemarom, koji primijenjuju načelo opreza, čak i ako to znači izravnom akcijom -- kao stotine mladih spremnih biti uhićeni dok blokiraju prljave elektrane ili se bore protiv vađenja ugljena skidanjem vrhova brda. Trebaju nam priče koje će zamijeniti linearnu naraciju beskrajnog rasta s kružnim naracijama koje nas podsjećaju kako se sve plaća, kako je ovo naš jedini dom; nema otvora za bijeg. Zovite to karmom, zovite to fizikom, akcijom i reakcijom, zovite to oprezom: načelo koje nas podsjeća da je život predragocjen da bismo ga riskirali za bilo kakav profit. Hvala vam. (Pljesak)