Michael Specter: Opasnost poricanja znanosti

Pretvarajmo se da upravo ovdje imamo stroj, velik stroj, cool, TED-ovski stroj, i to je vremenski stroj. I svi u ovoj prostoriji moraju ući u njega. Možete otići natrag, možete ići naprijed; ali ne možete ostati gdje jeste. Pitam se što bi izabrali, jer sam pitao svoje prijatelje ovo pitanje često u zadnje vrijeme, i svi se žele vratiti natrag. Ne znam. Žele se vratiti u vrijeme prije automobila ili Twittera ili "Američkog idola." Ne znam. Uvjeren sam kako postoji privlačenje nostalgiji, poželjnom razmišljanju. I razumijem to.

Nisam dio te skupine, moram reći. Ne želim se vratiti natrag, i nije to zato što sam pustolovan -- već zbog mogućnosti na ovom planetu, koje se ne vraćaju natrag, one idu naprijed. Zato želim ući u stroj, i želim otići naprijed. Ovo je najbolje doba koje je ikada bilo na ovom planetu po svim mjerilima koje izaberemo: zdravlju, bogatstvu, pokretljivosti, mogućnostima, opadajućim stopama bolesti. Nikad nije bilo vrijeme kao ovo. Moji pradjedovi su umrli, svi oni, do šezdesete godine. Moji djedovi i bake su gurnuli taj broj do 70. Moji roditelji završavaju s 80. Tako da je bolje da postoji znamenka 9 na početku godina moje smrti. Ali nije riječ o ljudima poput nas jer postoje veće stvari od toga.

Dijete rođeno u New Delhiu danas može očekivati živjeti dugo koliko i najbogatiji čovjek u svijetu prije 100 godina. Razmislite o tome. To je nevjerojatna činjenica. I zašto je istinita? Boginje. Boginje su ubile milijune ljudi na ovom planetu. Preoblikovale su demografiju planeta na način na koji to nije učinio nijedan rat. Nema ih više. Nestale su. Svladali smo ih. Puf. U bogatom svijetu, bolesti koje su prijetile milijunima nas samo generaciju ranije više ne postoje, gotovo. Difterija, rubeola, dječja paraliza... zna li itko uopće što su ove stvari? Cjepiva, moderna medicina, naša sposobnost da nahranimo milijarde ljudi, to su uspjesi znanstvene metode. I za mene, znanstvena metoda, isprobavanje stvari, gledanje je li rade, mjenjanje kada ne rade, je jedno od najvećih postignuća našeg čovječanstva.

To su dobre vijesti. Nažalost, to su sve dobre vijesti jer imamo neke druge probleme, i spomenuti su puno puta, i jedan od njih je, unatoč svim našim postignućima, milijarda ljudi odlazi u krevet gladna svaku večer na ovom svijetu, svakog dana. Taj broj raste, raste vrlo ubrzano, i to je sramotno. I ne samo to, koristili smo našu maštu da potpuno zagadimo planetu. Pitka voda, plodna zemlja, prašume, nafta, plin: oni nestaju, i nestaju vrlo brzo, i ako ne smislimo izlaz iz ovog nereda, mi nestajemo također.

Tako da je pitanje: Možemo li mi to? Ja mislim da možemo. Mislim da je jasno da možemo napraviti hranu koja će nahraniti milijarde ljudi bez uništavanja zemlje na kojoj žive. Mislim da možemo opskrbiti ovaj svijet energijom koja ga također ne uništava. I zaista vjerujem da, i ne, nije to puka želja. Ali tu je još jedna stvar koja me drži budnim noću -- jedna od stvari koje me drže budnim noću. Nikad nismo trebali znanstveni napredak kao sada, nikad i također nikad nismo bili u poziciji da ga pravilno razvijemo na način na koji možemo danas. Na rubu smo zapanjujućih, zapanjujućih događanja u mnogim poljima. Ali ipak, mislim da se zapravo trebamo vratiti natrag stotine, 300 godina, prije prosvjetiteljstva, kako bi našli vrijeme kada smo se morali boriti za napredak, kada smo se borili za te stvari snažnije, na više fronti, nego što mi radimo danas.

Ljudi se umotaju u svoja vjerovanja, i to učine tako čvrsto da ih ne možeš osloboditi. Niti ih istina neće učiniti slobodnima. I, slušajte, svakom je dano pravo na mišljenje; i čak su im dana prava na mišljenje o napretku, ali znate li na što nemate pravo? Nemate pravo na vaše osobne činjenice. Žao mi je, nemate. I trebalo mi je vremena da shvatim ovo.

Desetljeće ranije, napisao sam priču o cjepivima za "The New Yorker", malu priču. I bio sam zapanjen što sam našao protivnike, otpor onome što je, na kraju, ipak najučinkovitija mjera javnog zdravstva u ljudskog povijesti. Nisam znao što činiti, tako da sam učinio ono što radim, napisao priču i nastavio dalje. I ubrzo nakon toga, Napisao sam priču o genetski modificiranoj hrani. Ista stvar, samo veća. Ljudi su bili poludjeli. Napisao sam priču i o tome, i nisam mogao shvatiti zašto su ljudi mislili da je to "Frankenstein-hrana", zašto su mislili da je pomicanje molekula na točno određen način, radije nego na slučajan način, neovlašteni prijelaz na polje prirode. Ali, znate, radim što radim. Napisao sam priču i nastavio dalje. Mislim, novinar sam; Mi tipkamo, stavimo u arhiv, odemo na večeru i u redu je.

--

Ali ove priče su me uznemirivale, nisam mogao shvatiti zašto, ali naposlijetku jesam. I to je zato što ti fanatici koji su me izluđivali uopće nisu bili fanatici. Oni su bili pažljivi ljudi, obrazovani ljudi, pristojni ljudi. Bili su potpuno jednaki ljudima u ovoj sobi. I to je ono što me toliko uznemirivalo... ali tada sam pomislio, znate, budimo iskreni: Mi se nalazimo u trenutku na ovom svijetu kada više nemamo isti odnos prema napretku kao nekada. Govorimo o njemu neodlučno. Govorimo o njemu u ironičnim pojmovima s malim navodnicima oko riječi: "Napredak." U redu, postoje razlozi za to, i mislim da znamo koji su to razlozi. Izgubili smo vjeru u institucije, u autoritete, i ponekad u samu znanost, i nema razloga zašto nismo trebali. Možete reći samo nekoliko imena i ljudi će razumjeti. Černobil, Bhopal, Challenger, Vioxx, oružja masovnog uništenja, -- Mislim, znate, možete izabrati svoj popis. Postoje pitanja i problemi s ljudima za koje smo vjerovali da su uvijek u pravu. Zato budite skeptični. Postavljajte pitanja, zahtijevajte odgovore, zahtijevajte dokaze. Ne uzimajte ništa zdravo za gotovo. Ali tu je poanta: Kada dobijete dokaz, trebate ga prihvatiti, a mi nismo tako dobri u tome. I razlog zbog kojeg to mogu reći je taj što sada vlada epidemija straha kakvu nikad nisam vidio i nadam se da je nikad više neću vidjeti.

Prije 12 godina, objavljena je priča, strašna priča, koja je povezivala epidemiju autizma sa cjepivima za boginje, zaušnjake i rubeolu. Jako strašno. Mnoštvo studija je napravljeno kako bi se vidjelo je li ovo istina. Mnoštvo studija se i trebalo napraviti; ovo je ozbiljna tema. Podaci su došli natrag. Podaci su došli iz SAD-a, Engleske, Švedske, Kanade, i svi su bili isti, nema korelacije, nema povezanosti, baš nikakve. To nije važno. To nije važno jer mi vjerujemo anegdotama, mi vjerujmo onome što vidimo, što misilimo da vidimo, što nas čini da se osjećamo stvarnima. Ne vjerujemo hrpi dokumenata od vladinog predstavnika koji nam daje podatke, i ja razumijem to, mislim da svi razumijemo. Ali znate to? Rezultati toga su bili katastrofalni, katastrofalni zbog ove činjenice: SAD je jedna od rijetkih zemalja svijeta gdje broj cjepljenih od ospica opada. To je sramotno, i trebamo se sramiti nas samih. To je užasno. Kakva stvar se bila dogodila da smo to mogli učiniti.

Sada, razumijem to. Zaista to razumijem. Jer, ima li itko ovdje ospice? Je li itko u publici ikada vidio nekog da je umro od ospica? Ne događa se često. U ovoj zemlji se ne događa uopće, ali dogodilo se 160,000 puta na svijetu prošle godine. To je mnogo smrti od ospica, 20 u jednom satu. Ali jer se nije dogodilo ovdje, možemo to izbaciti iz naših misli, i ljudi poput Jenny McCarthy mogu ići okolo propovijedati poruke straha i nepismenosti iz medija poput Oprah i Larry King Livea. I mogu to činiti jer ne povezuju uzrok i korelaciju. Ne razumiju da ove stvari izgledaju jednako, ali gotovo nikad nisu iste. I to je nešto što moramo naučiti, moramo to naučiti vrlo brzo.

Ovaj čovjek je bio heroj, Jonas Salk. Uzeo je jednu od najgorih kazni čovječanstva od nas. Nema straha, nema patnje, dječja paraliza, puf, nestalo. Ovaj čovjek u sredini, ne baš toliko. Njegovo ime je Paul Offit. Upravo je razvio cjepivo za rotavirus s hrpom drugih ljudi. Spasilo je živote 400, 500,000 djece u zemljama u razvoju svake godine. Prilično dobro, zar ne? Da, dobro je, osim što Paul ide okolo i priča o cjepivima. i govori koliko su vrijedna i ljudi bi trebali jednostvano prestati grintati. I on to zaista kaže na taj način. Dakle, Paul je terorist. Kada Paul govori javno, ne može svjedočiti bez naoružanih stražara. Nazivaju ga kući jer mu ljudi vole reći kako znaju gdje mu djeca idu u školu. I zašto. Jer je Paul napravio cjepivo.

Ne trebam to reći, ali cjepiva su neophodna. Ako ih maknete, bolest se vraća, užasne bolesti, i to se događa Danas u ovoj zemlji imamo ospice I postaje sve gore, i vrlo brzo će djeca umirati od ospica i umirati će ponovno jer je to igra brojkama. I neće samo umirati od ospica. Što je s dječjom paralizom? Uzmimo to. Zašto ne? Kolegica s studija mi je pisala prije par tjedana i rekla kako je mislila da samo malo oštar. Nitko to dosad nije rekao. Ona nije planirala cjepiti djecu protiv dječje paralize. Nema šanse. Dobro. Zašto? Zato što nemamo dječje paralize. Znate to? Nismo imali dječju paralizu u ovoj zemlji jučer. Danas, ne znam, možda je netko ušao u avion za Lagos jutros, i leti u LAX, upravo sada je preko Ohia. I sletjeti će za nekoliko sati, iznajmiti će auto, i otići će na Long Beach, i prisustvovati će nekoj od ovih nevjerojatnih TED večera . I on ne zna da je zaražen s paralitičkom bolesću, i mi također ne znamo jer tako svijet funkcionira. To je planet na kojem živimo. Nemojte se pretvarati da nije.

Mi se volimo zamotati u laži. Volimo to činiti. Svatko je uzeo svoje vitamine jutros? Echinacea, mali antioksidans da vas pokrene. Znam da jeste jer pola Amerikanaca to čine svakog dana. Uzimaju stvari i uzimaju alternativne lijekove, i nije važno koliko često saznamo da su beskorisni. Podaci na to ukazuju cijelo vrijeme. Potamnjuju vašu mokraću. Gotovo nikad ne čine više od toga. -- U redu je, ako želite platiti 28 milijardi dolara za tamnu mokraću, potpuno sam s vama. -- Tamna mokraća. Tamna. Zašto to činimo? Zašto to činimo? Pa, mislim da razumijem, mrzimo veliku farmaceutsku tvrtku. Mrzimo veliku vladu. Ne vjerujemo čovjeku. I ne bi trebali. Naš zdravstveni sustav je loš. Okrutan je prema milijunima ljudi. Apsolutno je iznenađujuće hladan i slama dušu onima koji ga ne mogu priuštiti. Pa bježimo od njega, i gdje bježimo? Skačemo u naručje velikog placeba. -- To je fantastično. Volim veliki placebo. --

Ali, znate, to je stvarno ozbiljna stvar jer su te stvari smeće, i trošimo milijarde dolara na njih. I imam razne vrste malih potpora ovdje. Nijedna od njih -- ginko, prijevara, echinacea, prijevara, acai, ne znam čak ni što je to ali trošimo milijarde dolara na to, a prijevara je. I znate to? Kada ovo kažem, ljudi vrište na mene, i kažu, "Što te briga? Pusti ljude da rade što žele. Od toga se dobro osjećaju." I znate što? U krivu ste. Jer mene nije briga ako se radi o tajnici H.H.S.-a (ministarstva zdravstva) koja kaže, "Hmm, neću uvažiti dokaze od mojih stručnjaka o mamografiji," ili neki šarlatan onkolog koji želi liječiti svog pacijenta ispiranjem crijeva kavom. Kada krenete putem gdje vjerovanja i magija zamjenjuju dokaze i znanost, završite na mjestu na kojem ne želite biti. Završite u Thabo Mbeki-jevoj Južnoj Africi. On je ubio 400,000 svojih ljudi inzistirajući na tome da su cikla luk i limunov sok mnogo učinkovitiji od antiretrovirusnog liječenja za koje znamo da može usporiti AIDS. Stotine tisuća bespotrebnih smrti u zemlji koja ima pošast goru od bilo koje druge ovom bolešću. Molim vas, nemojte mi reći da nema posljedica od ovih stvari, Ima ih. Uvijek ih ima.

Sada, najnepromišljenija epidemija u kojoj se upravo nalazimo je apsurdna bitka između predlagača genetski modificirane hrane i organske elite. To je idiotska rasprava. Ona mora prestati. To je rasprava o riječima, metaforama. To je ideologija, ne znanost. Sve što jedemo, svako zrno riže, svaki stručak peršina, svaku glavicu kupusa je prilagodio čovjek. Znate, nije bilo mandarina u Edenskom vrtu. Nije bilo ni dinje. Nije bilo božićnih drvca. Mi smo to sve učinili. Učinili smo to u zadnjih 11,000 godina. I nešto od toga je radilo i nešto od toga nije. Riješili smo se stvari koje nisu. Sada to možemo raditi na precizniji način. I postoje rizici, apsolutno. Ali možemo staviti nešto poput vitamina A u rižu, i to može pomoći milijunima ljudi, milijunima ljudi, produžiti njihove živote. Ne želite to učiniti? Moram reći da ne razumijem.

Protivimo se genetski modificiranoj hrani. Zašto to činimo? Pa, ono što neprestano slušam je: Previše kemikalija, pesticidi, hormoni, monokultura, ne želimo ogromna polja iste stvari, to je pogrešno. Ne želimo da tvrtke stvaraju život. Ne želimo da tvrtke posjeduju sjeme. I znate koji je moj odgovor na sve to? Da, u pravu ste. Popravimo to. Istina je, imamo velik problem s hranom, ali to nije znanost. To nema nikakve veze s znanošću. To je zakon, to je moral, to je stvar patenta. Znate da znanost nije tvrtka. Nije zemlja. Nije čak ni ideja; To je proces. To je proces, i ponekad radi i ponekad ne radi, ali ideja kako ne trebamo dozvoliti znanosti da radi svoj posao jer se bojimo, je zaista vrlo otupljujuća, i spriječava milijune ljudi od napredovanja.

Znate, u slijedećih 50 godina morat ćemo uzgojiti 70 posto više hrane nego što to činimo sada, 70 posto. Ovo ulaganje u Afriku u posljednjih 30 godina. Sramotno. Sramotno. Trebaju to, a mi im to ne dajemo. I zašto? Genetski modificirana hrana. Ne želimo ohrabrivati ljude da jedu tu trulu stvar, poput manioke na primjer. Manioka je nešto što jede pola milijarde ljudi. Slično je krumpiru. To je samo hrpa kalorija. Loše je. Nema hranjivih tvari, nema bjelančevina, i znanstvenici pokušavaju staviti sve to u nju upravo sada. I tada će ljudi moći to jesti i moći će ne oslijepiti od toga. Neće gladovati, i vi znate to? To bi bilo lijepo. Ne bi bilo kao Chez Panisse. ali bi bilo lijepo.

I sve što mogu reći o tome je: Zašto se borimo protiv toga? Mislim, zapitajmo se: Zašto se borimo protiv toga? Jer ne želimo micati gene naokolo? Tu je riječ o micanju gena. To nije vezano za kemikalije. Nije riječ o našoj smiješnoj strasti za hormonima, našem inzistiranju na većoj hrani, boljoj hrani, jednoj hrani. Tu nije riječ o rižinim pahuljicama, već o održavanju ljudi živima, i vrijeme je da počnemo shvaćati što to znači. Jer, znate što? Ako ne shvatimo, ako se nastavimo ponašati kako se ponašamo, krivi smo za nešto za što mislim da ne želimo biti krivi, kolonijalizam visoke tehnologije. Nema drugog načina za opisati ono što se događa ovdje. To je sebično, to je ružno, to je ispod nas, i to zaista moramo zaustaviti.

Tako da nakon ovog nevjerojatno zanimljivog razgovora, -- možda želite reći, "Pa, ti još želiš ući u taj smiješni vremenski stroj i ići naprijed?" Apsolutno. Apsolutno, želim. Zaustavljen je u sadašnjosti sada, ali mi imamo nevjerojatnu priliku. Možemo ga postaviti kako god želimo. Možemo ga pomaknuti gdje god želimo, i pomaknuti ćemo ga gdje ga želimo pomaknuti. Moramo imati ove razgovore, i moramo razmišljati, ali kad uđemo u vremenski stroj i odemo naprijed, biti ćemo sretni što smo to učinili. Znam da možemo, i, što se mene tiče, to je nešto što svijet treba upravo sada.

Hvala vam.

--

Hvala vam.

--